Charles Baudelaire u prijevodu Tomislava Dretara

Publié le par Thomas Dretart

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

La Destruction

Razorenje1 
Sans cesse à mes côtés s'agite le Démon;
Nage autour de moi comme un air impalpable;
Je l'avale et le sens qui brûle mon poumon
Et l'emplit d'un désir éternel et coupable.
Parfois il prend, sachant mon grand amour de l'Art,
La forme de la plus séduisante des femmes,
Et, sous de spécieux prétextes de cafard,
Accoutume ma lèvre à des philtres infâmes.
Il me conduit ainsi, loin du regard de Dieu,
Haletant et brisé de fatigue, au milieu
Des plaines de l'Ennui, profondes et désertes,
Et jette dans mes yeux pleins de confusion
Des vêtements souillés, des blessures ouvertes,
Et l'appareil sanglant de la Destruction!
Oko mene neprekidno Demon kruži;
oko mene zrak neopipljivi pliva;
Ja ga gutam i ćutim dok moja pluća prži
I ispunjava ih pohota vječito kriva.
Katkada on uzme, znajući za moju ljubav za Umjetnost,    
Najzavodljiviji oblik žena,      
I, uz posebne izgovore žalosti,
Navikava moje usne kazivanja besramna.
On me zavodi tako, od pogleda Božjeg daleko nekud,
Zadihanog i skršenog od umora, posred
Polja Dosade, dubokih i pustih,
I u moje razrogačene oči baca miješanja
odjeće prljave, rana otvorenih
I krvareći stroj Razorenja!

1

Charles Pierre Baudelaire (Pariz, 9. travnja 1821. - Pariz, 31. kolovoza 1867.), francuski pjesnik i kritičar.

Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama Cvjetovi zla, koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d'Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastoja istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedno svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).

Godine 1827., umire njegov otac (svećenik "svrzimantija") koji je bio jedan obrazovan čovjek, obuzet idejama Prosvjetiteljstva i ljubitelj slikarstva, i sam slikar, ostavio mu je u nasljedstvo jedno spiritualno bogatstvo. Godinu dana kasnije, njegova majka se preudaje za zapovjednika bataljuna Aupicka. Budući pjesnik neće nikad oprostiti majci tu preudaju, a časnik Aupick utjelovljuje u njegovim očima sve što čini prepreku onome što voli : majku, poeziju, san, život bez neizvjesnosti.

Izbačen 1839. godine iz liceja zbog neke sitnice, Baudelaire izabire život suprotstavljen građanskim vrijednostima utjelovljenim u majci i očuhu. Taj pak, sudeći život svog pastorka "skandaloznim", odlučuje pozvati ga na putovanje u Indiju. Putovanje koje će Baudelaire skratiti, ali koje će natopiti njegovu imaginaciju (ljubav prema moru, egzotične vizije).

Po povratku u Pariz, zaljubio se u Jeanne Duval, mladu mulatkinju, s kojom će upoznati čari i gorčine strasti. Prezaduženi dandy , stavljen je pod sudsko skrbništvo judiciaire i upoznaje od 1842. mizeran život. Tada započinje više poema Cvjetovi zla (Fleurs du mal). Kritičar umjetnosti i novinar, on napada egzaltirane forme romantizma. Godine1848., sudjeluje u svim bitkama na pari[kim barikadama, govori se, da bi pobudio ustanike na strijeljanje... Aupicka. Kasnije, dijeli mržnju Gustavea Flauberta i Victora Hugoa protiv Napoleona trećeg.

Cvjetovi zla (Fleurs du mal) izlaze 1857., a zbirka je dijelom osuđena «zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja». Novo izdanje 1861. bit će obogaćebo i restrukturirano ali također zabranama sudca Pinara amputirano za šest pjesama (Les bijoux/Dragulji ; Le Léthé/Leta ; À celle qui est trop gaie/Onoj koja je previše simpatična; Lesbos/Lezbos; Femmes damnées/Proklete žene (prva pjesma); Les métamorphoses du vampire/Metamorfoze vampira).

Bio je priznat samo od nekolicine svojih istomišljenika. U Figarou od 5. srpnja 1857., Gustave Bourdin je ovako reagirao prilikom pojave njegovih Cvjetova zla: «Ima momenata kad sumnjam u mentalno zdravlje gosp. Baudelairea, ima ih kad više ne sumnjam; to je većinom pri monotonom ponavljanju i premeditaciji istih stvari, istih misli. Odvratno natiskuje gnusno; odvratnost se asocirala s infektivnim... ».

Pjesnik tada odlazi u Belgiju i nastanjuje se u Bruxellesu, gdje priprema jedan pamflet protiv te zemlje koja u njegovim očima ima izgled karikature francuske buržoazije. U Bruxellesu susreće Felicijana Ropsa koji će ilustrirati njegove Cvjetove zla (Fleurs du mal). Umire u Parizu od afazije i paralize 1867. godine. Ukopan je na groblju Montparnasse (6. odjeljenje), u istom grobu gdje su ukiopani i njegov očuh general Aupick i njegova majka.

Treće izdanje (1868.) neće izići za njegovog života. Po njegovoj smrti, njegovo literarno naslijeđe prodano je na dražbi. Michel Lévy (izdavač) ga stječe za 1 750 franaka. Presuda iz godine 1857. neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.

 




,

Publié dans Poésie française

Commenter cet article