Tomislav Dretar: Preporučujem na sav glas :Poezija Feride Duraković

Tomislav Dretar čita poeziju na krstarenju rijekom Meusom u Belgiji 2011

Dragi moji mladi a i oni stariji pjesnici. Davno, prije stoljeće gotovo, Rainer Maria Rilke napisao je svoja pismao tome kako i zašto se pišu pjesme. O vi, koji pišete pjesme raznoraznim povodima, ne bojte se napustiti svoju oholost od koje boluju svi pjesnici svijetu javno, ne čitajući nikoga kako ne bi pokvarili svoj vlastiti stil. Vi mislite da je stil to što čini poeziju? Varate se. Vi mislite da je osjećanje boli dovoljno za biti pjesnikom? Et voilà qui est aussi faux. Dakle, ni to nije istina. Poezija je igra riječima iz pjesnikovog ćoška, ali i iz čitateljevog. U toj igri riječi bujaju emocije. Ali bujanje emocija je uzgredni efekt, a ne cilj pisnja poezije. Dugo vremena treba proteći, nekima, da to shvate, neki, oni genijalni kao otac moderne poezije Charles Baudelaires ili njegov sukrivac Arthur Rimbaud koji je prestao pisati poeziju prije no što je navršio dob tridesetogšao švercati oružjem po Bliskom Istoku i Etiopiji i naganjati ženske po javnim kućama gdje je zaradio sifilis kao kaznu za ponižavanje ženskog bića, takvi to znaju odmah. Ne stidite se i ne plašite se te spoznaje. Meni su trebale decenije da to shvatim i opet, čak ni još danas nisam siguran da ono što sam pišem i nazivam stvaranjem zaista jeste poezija, možda je tek obična igrarija, a ne igra riječima koju zagovaram u svojim filozofiranjima o poeziji. To će se znati tek za neko dugo, možda dogledno vrijeme. Bit ću ili zaboravljen, izbrisan iz memorije jeziká u kojima pišem, francuskog i hrvatskog i bosanskog, a možda mei zadesi sreća da ono što sam pisao bude uzeto u obzir i zapamćeno kao moj prinos kulturnom blagu mojih domovina, a imam ih toliko mnogo da im ne znam broja, jer ne znam broja pjesnika ni jezika ni zemalja po čijim sam tajnim pećinama rovao, kopao blago poezije skriveno od svjtlosti danje. Zato ja kažem da pišem posthumna djela. U svakom slučaju, mada kritičati zvanično vele da jesam pjesnik, ja nisam baš siguran. Ostavimo to vremenu kad će se susresti svijet i moja poezija, sami, oči u oči, bez ičijeg posredovanja, samo poezija i vrijeme. Ja o tome neću ništa znati, ali bit će netko tko hoće i koji će tad reći što treba rečeno – biti : Ili ZABORAVITE OVO PISKARALO ili ZARONIMO MALO U DJELO OVOG PJESNIKA. Samo su dvije mogućnosti s kojim hrpa, poplava vaših hvalospjeva svojim miljenicima nema nikakve veze niti će imati. Knjige iumaju svoju sudbinu i kratkovremena ovosvjetska epizoda njihovog boravka u suvremenom svijetu na to neće imati nikakvog utjecaja. Nisam siguran da sam neki veliki pisac, niti da sam pisac uopće, imam samo svoju nadu i svoju unutarnju sposobnost da čuje i vidim riječi drukčije ngo što ih čuju i vide oni kojima jezik služi samo zato da prenesu neku informaciju, da isplaču stanja svoje duše, da kažu ili da prešute ono što znaju. I zato, veoma mi je drago da vam kao netko tko je siguran da zna čitati, razumjeti i prepoznati istinsku poeziju i što sam pokazao i dokaza u stotinama

kritika, književnih, filozofskihm kulturoloških, i inih, objaveljnenim na više stranih jezika , dakle sretan sam da vam reporučim pjesme Feride Duraković kao Pisma mladoim pjesniku, a i onom starijem, čije je društvo napustila, jer ona ne pripada ondje gdje ne stanuje poezija već taština, kao što je slučaj s Društvom Umišljenih Pisaca Bosne i Hercegovine koji ismijavaju i mene i Feridu, mi njih sažaljevamo.

Je l' tako Ferida generacijo moja?

Usput rečeno, mada nisam siguran da sam ikakav pjesnik, akamoli neki Veliki, i ja sam u to društvo jednom ušao da bih mogao odmah iz njega izaći. Dakle, pjesma koja vam je pred očima je estetičko, a ne srceplačno biće, iako u ovoj i narednoj Pjesmi koju ću danas doadti iz Feridine sehare , ima jada i bolnih osjećanja da ih vagoni suza ne mogu isplakati, ali to nije svrha ni biće, ni zadaća poezije. Poezija nema nikakve zadaće , ona jednostavno jeste, ona koja je bila, koja jeste i koja će uvijek biti, kao i onaj koji ju šapuće pjesnicima na uši i u um, duh i dušu zajedno, onaj kojeg Ferida poziva da dođe i isprsi se i kaže JA SAM TAJ, a ne vi koji je ovo skuhao, mada ni vi nedužni niste, ali on pjesniku lijeva riječi i u kost i u meso, u tragediju i u rugalicu....Allah dragi, Veliki, naš Bog zajednički čiji su i Istok i Zapad! Allah je i Istoka i Zapada a ne samo Bošnjaka ni Turaka, ni Tatara, ni Arapa, Islamske vjerske zajednice, ni Vatikana, ni Crigrada, Njegovog preosveštenstva Kačavende silovatelja časnih žena bosanskih nit kako bi stio Ceribaša, Cer-oğlu rijasetski doživotno ako li Jeste ikako moguće. A nije efendi Cer-oğlu, jer neće te poezija, ona prava a ne one Tvoje illahije kojima je prošao rok trajanj i koje s Allahom dodira neimaju i izlazi više iz kulture i umjetnosti....

Volià, eto vas eto Feride, pa gledajte kako ćete. Ferida je već svoje učinila, na vama je red.I ne mislite da ste na pogrešnom putu ako se divite njenom ili umijeću drugih pjesnika, ali prvo, čitajte ih umno, tj. kritički eda biste znali kritički, tj. umno svoje tekstove gledati.