Arif Ključanin: Ahmed i kontraši - novela
| Ahmed i kontraši Što sam stariji sve mi više one moje drage i skromne kobaške kućice, sa svojim tajanstvenim pričama ugurane u krivudave sokake tijesnih mahala, liče na one neugledne školjke na dnu Pacifika koje u zaboravljenim dubinama oceana, gdje rijetko dopire gruba jeka protoka vremena, u tišini, svoju muku što ih žulja pretvaraju u biser koji svojim tajanstvenim sjajem i savršenim oblinama svjedoči o veličanstvenoj misteriji života. Zato, kad god mogu, dolazim u Kobaš i zalazim u drevne zidine njegovih čardaka i osluškujem pažljivo kao netopir što se u njima priča i čudim se ljepoti bisera našeg bosanskog jezika. Tako sam jednom u skromnim kućama mudrih kobaških Hodžića koje slijede krivudave obale Potoka čuo zgodu kako je Ahmed neukom puku kobaškom i mladom hodži Idrizu, od koga i nose svoje prezime, pokušao objasniti ono neobjašnjivo: čudo ljudskog bića.
Bilo je puklo proljeće nad Kobašom kad sam čuo tu priču i ptice su pjevale u zelenim krošnjama šljivika, a krave sito mukale po bujnim urijama uz Savu. Namjerno sam izabrao duži put, iz vlaka sam izašao u Lužanima. Tako se ljepota očekivanja rodnog mjesta produžava, jer istina je ono što kaže pjesma da „... sreća je lijepa samo dok se čeka...“ Volio sam s proljeća šetati nasipom uz Orljavu, uz zeleni bedem razgranatih krošnji vrba i topola, i punim plućima udisati mirise života što se budi i zove da se radujemo. Kod Kloštera, gdje se zeleni bedem krošnji završava, pukne vidik na Savu i na Bosanski Kobaš s druge strane tihe razlivene vode i moje srce zatreperi od dragosti i halapljiho upija pitoreskne vedute razbacanih mahala i osamljenih čardaka među vinogradima na blagim brežuljcima oko čaršije. Nešto dalje prijeđem na savski nasip izbjegavajući susrete sa znancima u Slavonskom Kobašu i gotovo trčim do pontonskog mosta. Na sredini rijeke zastanem i prepuštam se blagom milovanju povjetarca što uvijek lahori nad vodom, zatvaram oči i čini mi se da mi lice blago dotiču usahle ruke mojih nana. Ispod mene Sava je tiho odnosila moju tugu. Tko nije bio u Bosni taj puno toga nikad naučiti neće ma koliko dugo listao knjige o ovoj zemlji bogatoj tugama. A najviše ga žalim što nikad neće osjetiti ljepotu i moć bosanskih proljetnih teferića kad se na šumskim proplancima, uz vodu što žubori, pod širokim krošnjama okićenim mladim lišćem okupe rodbina i jarani, kad se na mirisnu travu prostiru šarane ponjave, kad se pale vatre za roštilje, kad zacvrkuta saz i nježne strune u grlu, kad pukne pjesma i kad se srca otvaraju radošću i ljubavi prkoseći prolaznosti svega. Malo tko i među raspjevanim i naivnim Bosancima, mojim dobrim Bošnjanima, zna da je to posljednji ostatak žilave tradicije stare crkve bosanske koja nije gradila kamene bogomolje već je službu Božiju obavljala na otvorenom, uz hrapavu koru starih dubova i lipa, na proplancima, znajući da nema veće crkve ni džamije od kupole modrog neba i da čovjek nigdje nije bliži Storitelju svega nego u prirodi. Zato sam i došao iz daleka, ne sluteći da će mi to biti i posljednji put, da još jednom osjetim tu tajnovitu i teško objašnjivu draž teferića i radost života i zajedništva sa porodicom i jaranima, a najviše (to tek danas znam, kad mi Bosna do boli nedostaje) zajedništva i pripadnosti zavičaju, ovim šumama i proplancima, rijeci što se mazi i uvija uz bokove planine.
Zapravo, sudeći po zapletenim hodžičkim pričama, Ahmedovo čudo ljudskog bića nije bilo ništa drugo nego ljubav. A ljubav je nepregledna i neuhvatljiva, s puno ljupkih staza i s još više stranputica, kojim svatko od nas mora proći da bi našao svoju stazu ljubavi. Moji će dragi Dedići uvijek kad se zametne ova priča o „kontrašima“, kako je oni zovu, nehajno mahnuti rukom i reči : „Ma mahni se, bolan, pederluka“, a za njima će se grohotom smijati sva Ciganska mahala. Vehabovići i Mujkići vješto će izbjeći svaki sud o ovom, dok će se mladi Kazići, učeni Dizdarevići i Delići koji se rasuše po svijetu, rado upustiti u ovu priču. A dva su dijela priče. Prvi je vezan za mladog Džemil-bega, od silnih Jusufbegovića koji se kratko zadržaše u Kobašu, a ženidbama i sabljama zadobiše velika imanja oko kobaškog kadiluka. O djetinjstvu tog Džemil-bega sačuvana je kratka priča kod Džuherića sa brda, jer je jedna njihova pra-pra-nana bila njegova dojilja. Otac Džemilov Halid-beg, visok i stasit čovjek, širokog čela, čvrste muške brade, širokih pleća i dubokog moćnog glasa, devet se godina tukao po ugarskim pustarama sa poljskim husarima koji su divlje jurišali sa sjevera na svijetlo padišahovo carstvo. A onda ga ono malo preživjelih posavskih momaka, s kojima pođe u rat, donesoše ni živog ni mrtvog, sulicom probodenih pluća. Mjesecima je tako ležao, kaže priča, živeći od malo ukapanog mlijeka i voćne kašice u suha usta na koje je vazda izlazila krvava pjenica. Ali ne umire onaj tko boluje, nego onaj kome je suđeno! Tako, uz hvalu Boga jedinoga, usta silni Halid-beg sa postelje, malo se zanosio u hodu, sporije zborio nego ranije, ali mu se boja vratila u lice široko. Rijetko se viđao po čaršiji jer je povazdan jahao po motajičkim imanjima privodeći redu raspuštene kmetove, a noću bi pohodio ženske odaje iz kojih se do kasno u noć čulo nježno stenjanje i dahtanje. Kad se Džemil rodio, dva su se vola pekla na uriji pred tvrđavom, igralo je kolo uz bubanj i šargiju, a halva se djelila slinavoj djeci po mahalama. Nije još ni prohodao, a već ga je ponosni otac držao pred sobom na sedlu i jahao uz Savu. Prije je projahao nego prohodao i sigurnije se osjećao na konju nego na vlastitim nogama na čaršijskoj kaldrmi. Velike je planove imao Halid-beg za svog jedinca i u dugim zimskim noćima ga je zamišljao kao begler-bega bosanskog, a ponekad, pomalo uplašen takvih misli, viđao bi ga u Stambolu sa vezirskom čalmom na glavi kako sa sultanom vodi carstvo. Zato su mu od kad je Džemil progovorio u kuću hodili učitelji i hafizi koje je skupo plaćao i dovodio iz Sarajbosne, Prusca i Travnika. U desetoj Džamil je već tečno govorio turski i arapski kao da je rođen u kakvom dvorcu na Bosporu, a ne u močvarnoj posavskoj zabiti. Drvodjelje tvrđavske za dukat su napravile hrastove sablje i mačeve i Džamil-beg je nakon knjiga povazdan mahao drvenim oružjem vođen osobno Halid-begom, a svake bi subote išli u lov i vježbali gađanje samostrijelom u srne i jelene u trku. U dvanaestoj mladi je Džamil-beg i stasom i snagom, a i brojnim umijećima, bio zreo za Halid-begove nakane i osobno ga povede do Stambola i uz pomoć nekih bošnjačkih stambolskih uglednika ugura ga u najeletinije carske škole. I zbilja, u dvadesetoj Džamil se okitio slavom slamanjem berberskih pobunjenika na Magrebu i vratio se u Carigrad kao posilini silnog Selimpaše koji je dugo zapovijedao vojskom. Cijela je čaršija brujala od ugodnih vijesti koje su stizale iz Stambola sa askerskim smjenama u tvrđavu. Halid-beg se kao pomladio i jahao bi kobaškim mahalama ponosno uzdignute glave. Ali, hvala Alahu milostivom, ljubav je nekad jača od očekivanja roditeljskih i čaršijskih, jača od zakona vjere i krute sultanove pravde i usprkos svega ide svojim putem vođena slijepim srcem. I kako god prošli na ovom prolaznom svijetu muke i pokore, oni koji vole svoj će mir i ostvarenje naći u najljepšim dženetskim perivojima, jer Uzvišeni od svega kod insana najvoli ljubav, ali do tada, kako kaže priča iz hodžičkih čardaka, treba puno toga prodeverati.
Nepun mjesec od posljednje askerske popune s kojom Halid-begu dođe pismo od sina u ruci mladog čerkeskog buljubaše dođe i Džemil na vranom doratu. Čak i časna kuća kobaških Alajbegovića, sklona preciznim opisima davnih obićaja, u jednoj od priča o odjevanju kobašana kroz vjekove, sačuvala je kićen detalj Džemilovog dolaska. „...Na glavi mu crvena kićenka sa tri zlatna paunova pera, u bijeloj je svilenoj dolami na prsima srmom prošaranoj, preko svega crni jelek sa tokama svijetlim, u pasu mu triput opasanom viri biser na drški handžara i dvije zlatne drške samokresa, niz stegna mu široke čakšire teget plave sa zlatnim šarama,od pojasa do visokih jahačkih čizama, a na njima od zlata mamuze i sitni praporci od koje se ljuta sablja češe, dimiskija s ručkom od dragulja, a na ručki svileni gajtani. Pod njim dorat crnji od ćumura, sedlo mu od kože i sedefa, a kajasi srebrom optočeni...“ Tri je dana trajalo veselje. Drago begu, a drago i čaršiji. Njemu slava, a raji pečenje, komad mesa i bukara boze. Malo boze, malo medovine, a najviše priča i pjesama čiji eho još uvijek možemo naći u hodžičkim pričama. To je ljeto Halid-beg svaku noć hvalio Alaha i obilje njegovih darova i mislio je da od njega nema sretnijeg oca na ovom dunjaluku, a onda su krenule glasine. I gdje prvo, već u Ciganskoj mahali, dragi im Alah za svaku istinitu riječ dao zlatni zub. Još i danas pričaju, kao da su jučer svojim očima gledali, kako Džemil jaše onog mladog čerkeskog buljubašu, malo jaše, a malo se ljube. Još od prvog dana kad je mladi buljubaša donio pismo, pročulo se da je zajedno sa Džemilom jurio nemirne berbere po pustinji i svake je džume ručao sa Halid-begom. Tako ništa nije bilo neobično, pričaju umjerenije Hodžići, da se dva ratna druga svakodnevno viđaju, dal' u begovskoj kući, dal' u tvrđavi dal' u lovu po šumama u Motajici. I vjerojatno bi, kao i mnogo toga drugoga, sve ostalo kao jedna od mnogih sumnjivih priča što vazda dolaze iz Ciganske mahale, dobri im Bogo očistio uši samo za istinu, da ondašnji kapetan kobaške tvrđave, Nusret-beg lično, nije uhvatio mladog buljubašu kako iz Džemila vadi ono što se stavlja curama među noge. A kako kapetan nikad ne obilazi tvrđavu sam, sve je već sutradan bilo znano i čaršiji. I da malo skratim dugu priču Hodžića, Džemil je sutradan u ranu zoru prije nego je horoz otvori oči i kljun odjahao za Istambul, a kako je ubrzo nakon toga nemilog događaja Halid-beg prodao kuću i imanje budipošto Alajbegovićima i odselio u onu banjalučku selendru o njimu se više nikad ništa nije čulo. Jedino znamo da je onaj mladi buljubaša, nedugo poslije toga sa pratnjom kao običan asker upućen na nemirnu besarabijsku granicu, a oni iz Ciganske mahale kunu se da je sa nekim nježnim ruskim zarobljenikom pobjegao na Kavkaz. Bilo kako bilo, možda ova priča nikad ne bi proživjela stoljeća da nedugo zatim u Kobaš na službu božiju ne dođe pop Tiho koji je oko sebe u Hrišćanskoj varoši okupio gomilu dječaka. Sve je to pomalo zlurado zabavljalo pravovjernu čaršiju, a onda se opet pokazalo točno da ne valja drugom željeti zlo jer ono visi svakom za vratom.
Dolazak popa Tihe početak je drugog dijela priče, čiju istinitost potvrđuju i dvije porodice iz Duboćca čije su pra-pra-nane udajom u mirazu tamo odnijele i pokoju Ahmedovu zgodu. Oni više naglašavaju pravni aspekt problema, jer akteri priče nisu bili ni moćni ni bogati, pa je zato sve i došlo do vješala, a svi znamo da se pravda nekako uvijek najstrože istresa na sirotinji. A pravda osim što je slijepa zna biti i strašno glupa, kažu drčni dubočani, toliko glupa da želi zakonima regulirati ljubav. Ali vratimo se mi kobaškoj priči. Dakle, onaj hodža Idriz, otac kobaških Hodžića koji već vjekovima brinu za ovu priču, krenuo je u nastavku priče na namaz-jaciju, kad u potoku ispod harema nešto puše kao stari jazavac. Zbilja, te se godine nešto namnožili jazavci pa potraše svu repu u baščama i jadni su ljudi morali noću stražariti uz usjeve. Poduzetni hodža odlomi letvu sa tarabe i skoči u potok da dotuče napasnu beštiju. Dragi moj Alahu, umjesto sive njuške jazavčeve uzorni Idriz ugleda dva dlakava guza mršavog rumelijskog askera iz tvrđave, a ispod njega bijelu guzu mladog ekmeđije. I dobra duša Idrizova, umjesto da vidi ono što vidi, on ugleda šejtana gdje krv pije mladom ekmeđiji i udari letvom po rutavom šejtanovom licu. Vrisne šejtan, vrisne ekmedžija, a još više Izdriz hodža, pa skočiše u pomoć okolne komšije i za čas sve dođe na vidjelo. Navodno, kod nekih porodica postojala je verzija u kojima se kaže da su „krivce“ odveli u tvrđavu, ali učeni Dizdarevići i ono nekoliko porodica koje se rano rasuše po svijetu u prošlom su stoljeću nekako nadvladali tu verziju. Godine 1956. na prvomajskom teferiću javno su konačno potvrdili priču Hodžića u kojoj se ne govori o krivcima. „Čuj, krivci! Kao da je dobrovoljni seks između dva punoljetna insana zločin“ – tako su nekako završili tu raspravu te davne i opasne godine. Naravno da su iz odveli u tvrđavu, ali Hodžići ne spominju riječ „krivce“ iako je baš taj njihov Idriz hodža sproveo vezane ljubavnike do tvrđave uz pratnju gomile ljutih Kobašana. I u nastavku priče vidimo da je neki Mehmed-aga, askerski isljednik, svu noć ispitivao uhapšene i da je u zoru pred umornim kapetanom ležao golem izvještaj tako napisan da nije znao da li da to proslijedi kadiji u onu banjalučku selendru ili da to nekako sami riješe ovdje u Kobašu. Naime, Nusret-kapetanu se zbog nekih upada kaurskih uskoka uzvodno od Kobaša počela ljuljati stolica. Ne toliko zbog kaurskih uskoka koliko zbog samovolje nekih aga i spahija koji su za svoj račun pljačkali po Slavoniji, a on ništa nije poduzeo, jer je i sam sudjelovao u raspodjeli plijena. U složenim igrama kako da izgladi nesporazum sa travničkim vezirem ovaj mu pederluk nikako nije trebao i on pozove onog uzornog hodžu Idriza. Dugo su njih dvojica pretresali slučaj sve dok mujezin ne pozove vjernike na podne-namaz. Pa nastavili do akšama natežući se oko presude jer je kapetan, uporno inzistirao da to riješe bez kadije. I tako njih dvojica, svaki na svoj način, donesoše brzopleto odluku da se uhapšeni objese u tvrđavi i da se to obavi, što prije, najbolje sutradan pred akšam-namaz. Kad je to Idriz rekao okupljenim vjernicima na molitvi nasta tajac, a zatim se začu tihi plač Huse ekmedžije, oca jednog od onih nesretnika i sve, a najviše hodžu, poklopi neki pritajen osjećaj stida. Tada je tek u priči progovorio Ahmed, svjetlo naše kobaške pomrčine. Pomalo nesigurno, iz zadnjeg reda predanih koji sjediše na sedžadama, upitao je hodžu svojim promuklim glasom: Tko je to odlučio? Hodžići pošteno prenose Idrizov odgovor sve ove godine: Nusretbeg-kapetan i ja. Tako je počeo najduži dijalog od svih u pričama o Ahmedu i prenosimo ga u cjelini očišćenog od onih ljepljivih upadica iz Ciganske mahale. -A tako, moj Idrize. Vas dvojica! A na osnovu čega? - preko glava vjernika je grmio sve jači Ahmedov glas. -Kako to misliš, na osnovu čega, moj dobri Ahmede? – uzvrati hodža samouvjereno. Njih su dvojica svojim sramnim činom povrijedili božiji red, prirodu, i to se mora oštro kazniti, jer što bi bilo od dunjaluka da svako može gaziti red božiji. -Stani malo, moj Idrize. Istina je ,zbilja, da veliko je djelo Božije, i da se insan u tom djelu ističe Božijim milostima kojim ga On od početka daruje. A istina je, da baš zato suditi čovjeku nije lako. -I nije, Ahmede, cijeli smo dan tražili kako da ovo zlo riješimo. -Hej, bolan Idrize, ne žuri sa zlom! Još nismo došli do zla, a kad dođemo do njega tko zna u čijim ćemo ga rukama zateći. - Ne razumijem, Ahmede, kako to misliš „ u čijim rukama“? - Pa tako Idrize što je zlo uvijek šejtanova volja smrdljiva, pa nam uvijek valja dobro razmisliti što činimo da ruke ne okužimo teškim šejtanovim vonjem koji se teško dade isprati, a valja nam kad-tad stati pred Boga. -Zato ih i kažnjavamo, Ahmede moj mudri – opet će bropleti Idriz. -Aman pobogu, Idrize! Makni se ispred rude jer kola sve brže jure i začas ćeš se naći u blatu do grla – grmio je Ahmedov glas nad pognutim glavama vjernika. Tko može suditi ljubavi koja uvijek miriše samim dahom Božijim?! -Ma kakva ljubav Ahmede, – nasmija se uzrujani Idriz – muško zajahalo na muško i prkosi redu Božijem. -Aman jarabi, Idrize! – skoči Ahmed sa sedžade, pa na trenutak, da se smiri sklopi oči i prouči dovu koja je dobra da se rashladi srdita krv. Kad je otvorio oči, bio je miran kao da sekundu ranije vratio sa šetnje ugodne pod krošnjama lipa u Motajici. Reci moj Idrize, a i vi moji džematlije recite ako griješim, ne dolazi li na svijet svaki insan kao božije biće? Ne trebam ni čekati odgovor, jer znam da niko na dunjaluku još to pobio nije. Isto tako, znamo da po volji Njegovoj insanu bude suđeno da ponese muško ili žensko breme. Ali kako je On svakom rođenju prisutan, a hilja se insana svake sekunde rađa diljem dunjaluka, zna se desiti da u žurbi insan dobije krivo breme, pa s kitom muškog cvijeća među nogama dobije žensko breme, a što dobiješ - tvoje je, i nemereš nositi tuđe breme sve da i hoćeš. Pa, pitam vas sada pred Njim koji je izand svega, tko to može suditi insanu što nosi breme koje mu je On namjenio? Tko je taj da volju Njegovu osuđuje? – grmio je ponovo razjareni Ahmed. Jal, kapetan, možda? Kadija? Jal, sultan silni sa gardom i vezirima svojim, čija je strašna sila nevidljiva pred silom Njegovom? Ima li itko na ovom dunjaluku da Alahu dragom izbija iz ruke Njegovo djelo? – orio se Ahmedov glas nad poniznim kobašanima. Reci, tko je taj moj Idrize?... A u džamiji tajac. Strava se vidjela na Idrizovom licu i već je slutio nevolje džehenemske što ga čekaju zbog njegove brzopletosti. Huso ekmedžija prigušeno je jecao na izlizanoj sedžadi. A niko od nas ne zna kakvo mu je breme – nastavi Ahmed, tiše – dok u njemu ne progleda zrela ljubav, a ljubav je uvijek Božija, pa ma gdje nas nosila, pa i u najcrnji belaj. Pa hajde, Idrize, da sudimo sve one u čijima se srcima pokrene ljubav suprotno od onoga što očekuje babo i čaršija. Sudili bi se do sudnjega dana, zar nije tako moji dobri Kobašani? - svi su u tišini klimali glavom, a Idrizu udari suza na oko. Pa suditi zbog ljubavi, koja je Božija, isto je kao da sudimo zbog sljepila, ili nijemosti. Pa vidjeli smo da se djeca znaju roditi i slijepa i glugha. A nad svima je jednako milost Njegova, Idrize. To je jedino što imamo posve sigurno. -Mislio sam...- poče Idriz drhtavo da zbori, kad ga prekinu Ahmed odsječeno: -Misli Idrize, al nikad ne misli ono što je Božije! Nego idi do kapetana i pustite one nesretnike, jer već su kažnjeni kratkovidošću ljudskom zbog koje će cijeli život biti proganjani.
Idriz je, kaže priča Hodžića, odmah ustao i u tišini hitro prošao kroz redove vjernika. Vani se čulo da navlači kaljače, a potom brzi koraci što se udaljuju. Ahmed je u tišini stajao nad pognutim Kobašanima, pa i on izađe bez riječi, a zatim i svi ostali. Idriz je tada već stajao pred tvrđavskom kapijom i zvao askera da otvori. Tu su se noć do ponoći kapetan i Idriz natezali oko gledanja može li se suditi insanu, djelu Njegovu, jer i ubica je najgori isto tako djelo Njegovo, kao i sjecikese i kradljivci. No, na kraju je ipak ljubav bila ta koja je prevagnula na njihovim neuštimanim terazijama pravde: Idriz je bio posve progledao i plašio se džehenemskh muka, ali i sili je trebalo niz dlaku militi pa je razglabao tupa pitanja Nusret-begova, a i kapetanu je pak nekako, zbog onih podjela plijena iz pljački po Slavoniji, bilo najbolje da sve prođe kao da se nije ni dogodilo. Tako su na kraju pomirljivo zaključili da je ljubav ipak ljubav, jebaji ga. Iste noći ljubavnici su pušteni iz bajbokane sa debelim modricama po slabinama. Asker je neznano kada poslan u Besarabiju, a Mladi je ekmedžija, čije ime niko ne spominje, kaže priča dalje, otišao u onu banjalučku selendru. A gdje da peder ode nego tamo – dobacuju brzopleti jezici iz Ciganske mahale još i danas.
Međutim, priči još nije kraj iako je već sve rečeno što je trebalo reči. Nastavak se ne tiče kontraša nego Idriza samog.
Naime, Idriz je poslije ovog nemilog događaja postao nesiguran i u vođenju molite i vazu. Popne se na mimber, prouči bismile, kaže koju pa mucne, nastavi pa stane gdje ne treba, zagleda se u izlizane fesove po glavama ispod sebe, čas ga uhvati crvenilo, čas bjelilo. Muka ga bilo i gledati i slušati, a moraš sjediti sve dok taj nesretnik ne siđe s mimbera. I kad narod krene kućama ne izlazi na vrata i ne pozdravlja se sa svijetom, nego se kao nagne nad Knjigu i, biva, traži neku riječ Božiju koja mu je promakla. Vidi Ahmed, Bog mu dao najbolji pogled u baščama dženetskim, veliku promjenu na Idrizu pa jednom kad svi odoše on se vrati pa stane pred nesigurnog Idriza, a Idrizu suze na oči.
-De, nemoj Idrize, od suza nema pomoći – reče Ahmed i privije Idriza na prsa. Sva sreća da je Ahmed za sobom navuko rezu u vratima, jer vazda se neko od onih iz Ciganske mahale vrti oko džamije, ali ne zbog molitve nego da štogod isprosi. A da su oni vidjeli ovaj prizor kako Ahmed grli uplakanog Idriza, priča bi išla, nakon ovog nemilog događaja, u sasvim drugom smjeru. Ovako priču možemo privesti kraju bez ikakve sumnje.
Dakle, nakon što se Idriz isplakao, sjedoše njih dvojica, a Idriz ispuše nos pun suza i sline u svilen izvezen rubac. Otvori mu se duša i on prizna Ahmedu da se nakon one njihove prepirke u džamiji on posve izgubio, jer je izgubio sigurnost da je ono što misli ili kaže onako kako treba biti, i da više ne zna što da radi. Možda bi najbolje bilo da ode u ćatibe? Kratko su šutili, jer je Ahmed mislio da će Idriz još koju izreći. Nemoj u ćatibe, ti imaš dara za hatiba i tvoje je mjesto na mimberu, nad glavama onih koji trebaju nadu i pouku.
-Ali kako, Ahmede? – očajno će Idriz.
-Jednostavno, moj Idrize, tu ti je Knjiga i tu su hadisi, oni su naši vodiči da se na izgubimo u pomrčini prolaznog života – odgovori Ahmed. A kako je život tako silno veliko i nepredvidljivo djelo Njegovo, ni sam ga dragi Bog nije mogao strpati i objasniti u jednoj knjizi jer ta bi knjiga bila veća od dunjaluka, onda kad god si u nedoumici da što prosudiš vrati se sebi. -Kako sebi? – zblenuo se Idriz. -Da, sebi! Svojoj savjesti! Kad god u knjigama ne nađeš odgovor on je sasvim sigurno u tebi, u tvojoj savjesti, zato nam ju je Uzvišeni i podario, kao posljednji stup ispravnosti. I kad jednom stanemo pred Njega manje će nam zamjeriti što nismo gledali u Knjigu, nego što se nismo držali vlastite savjesti – tako mu je odgovorio Ahmed, a Idriz osta hodža i Kobaš dobi dobru i učenu porodicu Hodžića.
|