Darko Cvijetić:Masovne razglednice iz Bosne, Recenzija Tomislava Dretara

Publié le par Thomas Dretart

: http://artist-index.ebay.com/artist-pages-books/index-D-246.html

 

 

Autor Masovnih razglednica iz Bosne

Darko Cvijetić:

Masovne razglednice iz Bosne

(poezija)

Darko Cvijetić:

Masovne razglednice iz Bosne

(poezija)

 

Darko Cvijetić:

Masovne razglednice iz Bosne

(poezija)

- Recenzija Tomislava Dretara

 

 

Prije gotovo pola stoljeća u srpnju 1967. dogodio se čuveni susret filozofa Martina Heideggera i pjesnika Paula Celana na Todtnaubergu , u planinskoj kućici filozofovoj gdje mu je pjesnik postavio pitanje o suodgovornosti za holokaust. Nakon toga počele su kolati razne priče koje su se pokazale neistinitima. Celan je sam objasnio da je otišao veoma zadovoljan s tog susreta gdje je evocirana tragična židovska sudbina. Podsjetimo se, trebat će nam i čuveno Hoelderlinovo pitanje "Čemu pjesnik u oskudnom vremenu" , a Adorno će izreći čuvenu zabranu pisanja poezije nakon Auschwitza. Da se razumijemo nije Adorno shvaćao poeziju kao romantične curice dnevnikom stanja srca u vrijeme odrastanja. Celan piše "Die Todesfuge" koja će izvirati dok je svijeta i vijeka iz pokolja jednog židovskog orkestra u logoru Lublin - Majdanek: "Svirajte življe, a vi tamo - kopajte dublje, Smrt je majstor iz njemačke."(izmijenjeni prijevod za potrebe ove recenzije ne dira osiginalni smisao niti želi stvarati novu pjesmu.) Poezija je u najoskudnijem vremenu najnužnija potreba ljudskosti. Rodila se poezija omudrena, kako bi možda rekao Darko Cvijetić, filozofijom, poezija "odsustva i o ničemu".

Darko Cvijetić nema svog Heideggera ni svog Adorna, on nema nikoga da shvati i objavi svijetu što je njegov pjesnički ego iznio u svijet u "Masovnim razglednicama iz Bosne". A Bosna je, tu nedavno, doživjela svoj Auschwitz nad kojim je zaplakalo na desetine pjesnika i romanopisaca ali najviši doseg do pojave Darka Cvijetića bio je usklik Isnama Taljića, Bošnjaci su najbolji narod na svijetu. Narod koji doživi tri vala pokolja, istrage poturica, tri puta doživi jednaku sudbinu i završi istim činom. Oni kojima je najbolje izbjegnu i otud se junački bore za cjelovitu domovinu. Posvuda odjekuju povici i tvrdnje o pravu prvenstva, o nedužnosti o onima drugima koji su oličenje zla, o "odsutnosti ni o ničemu" koji su se u Bosni dogodili ne filozofira nitko, sve do Darka Cvijetića. Nigdje mudrost/filozofija nije zakazala u vrijeme bošnjanskog kurbana kao u Bosni. Nije ni postojala. Rodio se mračni odjek praznog, ništavnog nacionalističkog uma koji nije odmaknuo dalje od babovine, imanja, slobode oranja i sitnog šićara.

Bosanska tragedija je porodila jedno obrnuto pitanje - "Čemu mišljenje u tragičnom vremenu?". Opet ću, kao fuga svoju osnovnu frazu reći - sve do Darka Cvijetića i njegovih masovnih razglednica iz Bosne.

Darko Cvijetić, meni sve donedavno potpuno nepoznat, spasio je čast bosanskog "mišljenja i pjevanja" u tragičnom  vremenu. Da ne budem krivo shvaćen. Ne želim reći da ljudi nisu mislili i osjećali, ali suštinu nisu prepoznali, osim onih kojih više nema, koji nisu izbjegli svoju kurbansku sudbinu. Naime, postoje dvije sfere tragedije bosanske koje se mimoilaze iako se događa samo jedna tragedija. Za neke je to stara balkanska navada, tragedija rođena u području lingvističkog sukoba, kao da nije ljudskost umirala u svakom srebreničkom ili bihaćkom djetetu raspolovljenom krhotinom granate. Jedan je engleski novinar kao iskusni znalac Balkana tvrdio da je u Jugoslaviji rakija bila jeftinija od vode pa su se Bosanci ponapijali i međusobno poklali u balkanskoj krčmi. Vjerojatno je čovjek načuo za Krležinu metaforu o balkanskoj krčmi ne saznavši nikada doseg Krležinom umu. Ali po Krležinom grobu se danas piša, a tako bi nam danas Krleža trebao. Cinizam holokausta i kurbansko cinično  klanje nisu iz iste sfere. Onaj prvi žrtvenotvorni potres nad-čovjeka, pitanje odnosa kritične mase i namisli koja bi se završila onog časa kad bi se dostigla kritična točka opstanka vječite žrtve, jer bi nakon Židova na red došli kršćani, pa komunisti itd., uvijek bi se u pričuvi držalo ljudsko stado koje bi omogućilo raspojasano slavlje nacističke eugenike sve do u vijeke vjekova, amen. Bosanska žrtvodajna uloga, pak, svoj vrhunac ne doživljava u masovnom srebreničkom pokolju nego u onome što je najsvetije u ljudskosti, u začinjanju novog života, ali o tome je, vele neki mudroslovci, sramota govoriti. Ništa nisu shvatili. Ili jesu, ali na tome drugom se ne može profitirati Judina plaća, to spada u moralnu kategoriju. Silovati i osjemeniti žrtvotrpna ženska bića sjemenom proizašlom iz ideje da se začne izrodov izrod, da se svijetom rasprostre pleme izraslo iz klice ideologije zla, to je nakana kakvu čovječanstvo u svoj svojoj nakaznoj povijesti nije nikad do sada iznjedrilo i nitko je do sada nije osjetio ni razgolitio do posljenje kosti, sve dok nije Darko Cvijetić napisao i otposlao svoje masovne razglednice iz Bosne.

Valjda zbog toga nije ni mogao sve do sada naći izdavača. Nazdravlje nam bila kultura, Tunjini duhovi nad Bosnom i boravci Ministra Gavre na filmskom festivalu u Kanu i Sidranov plač nad manjkom stambenog prostora i tekućeg Wiskeya! Nazdravlje nam bilo Taljićev povik : Bošnjaci su najbolji narod na svijetu. Jesu, jer duraju što u povijesti nitko durao nije. A sad pođimo redom kroz Cvijetićevu vivisekciju najnečovječnijeg filozofiranja nožem i granatom bića zla i bitka ništavila po kurbanskoj žrtvi.

Paralela s Celanom bila nam je potrebna zbog dokazivanja originalnosti Cvijetićeve poezije i potpune različitosti u tretmanu iste riječi ili istovrsnih značenja. Celan je učinio jednu stvar koju samo genij može smisliti. On je svoj odnos spram krvniku tretirao u – krvnikovom jeziku. I , što je dva puta veće, obogatio i oplemenio njemački jezik mnogobrojnim kovanicama jer jezik Hitlera i Goebelsa je shematizirani govor za uspavljivanje svijesti i savjesti. Jezik Goethea, Heinea, također Židova koji odbija pisati njemačkim jezikom, jer je tim jezikom foremirao sebe pjesnika svijeta neraskidive povezanosti različitosti, nije bio pripremljen za ono što će doći i tim jezikom nije mogao iskazati svoj prijezer prema licemjernim Kleinbuergerima u obličju aristokracije koja je imitirala filozofe. Uzeo je francuski jer je francuski jezik pobuna protiv svog vlastitog podrijetla u franačkom govoru. Dakle to je drugačija vrsta upotrebe jezika kao pobune protiv dehumaniziranog ljudskog bića od one koju će učiniti Celan i u bosanskohercegovačkoj književnosti Darko Cvijetić , intuitivno, naravno, iako je veliki čitatelj, počinje od riječi, poezija je umjetnost riječi, a ne misli. Misao vodi u govor, služeći se jezikom koji nije ništa drugo nego zaliha riječi nakupljena u umu pojedinca i kolektiva. Ako misao pokrene taj stok u podzemlju svijesti iz usta pjesnikovih izlazit će govor, a govor je onda njome oposredovan. Poezija to neće, poezija hoće riječ ogoljenu, lišenu okova koncepta, strukture, zamisli zadanog - odbija shematizam. Ona mora biti neposredni odgovor na život životu samom i golom kao od majke rođenom. Darko Cvijetić za potrebe svoje poezije stvara čitav jedan vokabular prije njega nepostojećih riječi. Da li Darko Cvijetić čini isto što i Celan? Teško i lako pitanje, u svakom slučaju njegov jezik, i po tome govorenje nisu dostatni za kreativnu igru riječi jezika svim svojim naslagama, i on je prinuđen stvarati nove riječi – srpskohravstkog jezika, jezika kojeg više nema, naroda kojeg više nema. Ni govornika ni slušatelja. Nema onih koji su pripremili naše senzorijalne moći istim manipuliranhem jezikom i po tome govorom kao i Hitler u paru s Goebelsom.

Dvoličnost, licemjerje, hipokrizija jezika bratstva i jedinstva  nije nam bila čujna u srpskohrvatskom govoru u zboru i na tolikim zbor-mitinzima , možda bi rekao Darko Cvijetić PRAVEĆI SVOJE NOVOKOVANICE ŠTOKAVSKE IJEKAVICE. Mnogi, nesvjesno, iz neznanja, imaju pravo uteći iz tog jezika nakaze na sceni razmjene životâ s historijom. Moja generacija bila je osuđena odrasti i umrijeti u tom jeziku guranom u život 80 godina, malo po diktaturi autokrate a po tome proletarijata seljačke esencije i karaktera. Nikad nisam govorio tim jezikom, ali sam bio prinuđen pisati njime čime je moj himen ipak bio poderan. Kak sam onda bio stranac u tom jeziku tako sam i danas opasan po one koji misle da ako ćopnu malo iz srpskohrvatskog, pa malo iz srpskog i malo iz hrvatskog, pa malo iz svoje baštine da će dobiti idealnu leguru zbog kojih će ih svi viljeti. Svaka legura kad tad poukne ili od vanjskog udara ili zbog zamora tvari, jer čisti element riječi nije njena esencija.

Dok Celan izvire iz odsustva bića koje se nestalo u ništavnosti, smrt je riječ koja stoji ispod svega i gura u pogon riječi izvađene iz tame i zatim stavljene u slijed ritma kojim se stvara fuga, ponavljanjem fraze, muzičke, jer i muzika i slikarstvo su govor, govor boja i tonova, kao i arhitektura svi su podložni shematizmu,  konceptu koji kad tad izliže svoju namjeru biti vječnim.

Zašto Darko Cvijetić, sad s poetskog stajališta postavljamo pitanje stvara nove riječi? Vidjeli smo maloprije da to od njega prvo zahtijeva jezik koji ne bi htio biti govorenjem, koji bio htio izbjeći konceptualiziranje. No, poezija jie ni misao ni govorenje. Zatim dolazi šef orkestra i orkestriranja riječi – poezija. Ona traži neoposredovane riječi kao energiju kojom će nadići svaki shematizam i ostati neoposredovani entitet čija sudbina je vječnost upravo zbog toga što su izišle iz nesvršivoti, kod Cvijetića, dok u Celana dolaze iz odsutnosti koja je jedan vid nesvršivosti jer je odsutnost biće ništavila. Yves Bonnefoy kao da je pripremio put za izlazak u svijet Cvijetićeve poezije tvrdnjom da poezija ne može nadići zamku shematizma ako nastavi svoj put uvijek i iznova izravno stvarajući od riječi subjekte koji su ispunjeni pamćenjem onog čijim su imenovanjem. Izravna upotreba odvest će nužno u govorenje o onome što je uzeto iz beskonačnog, iz života i takvima im je ostati ako ih sačuvamo neoposredovanim, ne može stvoriti formu a da ne načini razliku među figurama koje će stvoriti njegov svijet. Drugim riječima, govor ne može biti poezija jer stvorena figura postaje nosilac simbola i pretvara se u opće mjesto poezije koje trai klsifikaciju, definiciju putem čega će biti shvaćeno i prihvaćeno i...smjesta otići u muzej voštanih figura i izaći iz poezije. Poezija se tome također ne može oduprijeti ako ne nađe vlastite, originalne ali indirektne načine postajanja i ostajanja neposrednog i trenutnog buđenja pjesničkog subjekta iz svoje usnulosti i rekli bismo obamrlosti stvorenog koncepta, a to se nikad ne može završiti.

Darko Cvijetić je riječ dostojnu zamjenicu u Celana riječi-znaka „SMRT“. To je ćićo. Ništa, pa ćićo. On je ta osa oko koje se vrti koloplet shematizma zla koja sebe vidi kao prirodno stanje, svoje prirodno stanje, ne prirodno stanje uopće, jer njegovo normalno stanje da sasvim normalno vidi uvijek tražene i nikad ne nađene nadublje plave oči žene na vrhu svojeg noža...I tu počinje rađanje forme Cvijetićeve poezije. Na raskolu uobičajenog, banalnog i tragičnog. Tu isto tako, počinje stabanje svih talenata koje svijetić nosi u sebi. Njegove riječi u pjesmi su u mizanscenu a da nisu došle izvazvane i nagnane po jednoj shemi već po sonornosti i njihovog zazivanja iz mjesta u kojem se trebaju poroditi iz pjesnikove lucidnosti koja je ona energija, opet slijedimo Yvesa Bonnefoy, koja će učiniti da taj glas koji donosi lucidnost u sebi ili ga lucidnost proizvodi, svakodnevnica želi prigušiti strpati u posredovane formule klasificiranja i razdiobe na mi i oni, a riječ je jednom i zauvijek samo JA.

Darko Cvijetić ne zaboravlja ispitivati to Ja prije nego ono pokrene akciju izbora riječi iz jezika usnulog u tami i pitaj Boga kojom i čijom voljom probuđenog da ponudi svoju lijevu ili desnu dojku riječoiu još netaknute u svojoj putenosti koja mora mostati djevičanska mada nam sve reći kao kakva prostitutka puna ogavnog iskustva, ali ogavnost ne smije donijeti svoj etički smrad i unijeti u poeziju koja ima svoju vlastitu etiku, potpouno ne-etičnu, nemoralnu sptam okolnog svijeta, koji ju uostalom i ne zanima osim kao kao mjesto gdje će se na suncu, na ubitačnost svjetlosti spoznaje i osjećanja prepoznati ono što pjesnik nije imao namjeru reći, a ako je i imao namjeru što reći to njije onio što on misli da je rekao, jer umjetničja aura je neizreciva i nedodiriva. A usprkos svemu nema ne može biti riječi o ozbiljnoj literaturi koja se neće umiješati u sve vidove tvarne prolaznosti, ako neće dijalogizirati dodirajući svom snagom istinu kakvom ju drže oni kojima ne treba istina kao takva veća takva istina koja im treba, a koja se pooezije ne tiče.Istina koju po megdanu razgoni Cvijetić i ćićinom serijskim prodorima svijesti u besvijest normalnosti njegovog govora otvara na jaz apsurdnost vrata takve istine. Drukčije rečeno, čemu vrata koja nemaju praga, koja nemaju brave, koja ne postoje nego da bi upozorila – Dođi, prođi me i uđi u svoj raj bez napora gdje ćeš biti normalan i svoj na svome na nožu ili ispod noža.

Celan se pojavio nakon holokausta i poezijom podigao ustanak poezije protiv porobljivanja riječi. Prije njega dogodile su se nekolike ritmičke revolucije u nečem što bismo uvjetno mogli nazvati poviješću poezije, iako takvo nešto ne postoji, no, u pročitavanju poezije nužno je ići posrednim putem, ako je ustvrdio Bonnefoy. U samom početku stajale su poezij i filozofija jedna u drugoj. Zato je otud mirisao luk češnjak i sijevala, bljeskala misao Diogenesa Laertiusa.  Sapho i Tračanin Orfej unose liru i harfu , rađa se lirika, poezija i filozofija druguju i ratuju, događa se najveća krađa u povijesti civilizacije, filozofija preotima poeziji njeno istinsko blago – riječ, u kojoj pjesnik jedino može stanovati i otud izlaziti u okolni svijet gdje jedino može materijalizirati poeziju. Poezija se dugo vremena i mnogo puta dala zavesti u stranu, potonuti u intimi i osjećanjima, kad se lažna, uljepšana slika svijeta, predstavlja umjetnošću. Celan, koji vlada filozofijom, razdvojit će ih, dignut će pobunu. Darko Cvijetić koji je daroviti dramski umjetnik izlazi u svijet svojeg suvremenog svakodnevlja – krvavi rat.

Cvijetićeva poetika proizvodi riječi-karaktere, riječi – žrtve, riječi zločince, riječi – bombe s odloženim paljenjem, njegove riječi  nisu ničiji kosturi na koje bi zlo ili dobro navuklo masku da izvrši prijevaru, njegove riječi su rodnica istine, ne bilo kakve nego istine  nezainteresirane za one kojima treba istina da bi njome zameli tragove truleži svojih misli, njegove riječi su istina obnažena i pokazana onakvom kakva jest pa kome milo kome drago. Zato je poezija u raznim povijesnim epohama izgledala potpomognuta filozofijom , u stvari poezija je sebi proizvela sredstvo kojim će dugo  vremena, još zadugo, trebato posrednika između sebe i svog rodnog mjesta u sebi samoj. Dugo vremena sam mislio da je prava ljudska priroda misao, mišljenje, ali zbog već razloženih kategorija potrebnih mišljenju da se pojavi u svijetu putem formula, definicja, shematizama i programa mišljenje ne može dovesti čovjeka na vrhunac. Poezija će na kraju povijesti biti najviši dokaz ljudskosti, ona se osim ako je lažna umjetnost ne može održati u svijetu kojim vlada duh profita. Poezija je namjerno ugušena i guše ju decenijama, nakon što su ju upućivali krivim putovima lipote i krasote koje postoje po poeziji, a ne poezija po njima. Danas , u eri globalizacije profit proglašava poeziju mrtvom jer je poezija pogubna po ovo doba, po povodanj koji dolazi iz Klintonovog bračkog kamenjara u Washingtonu i prije toga gađa nas iz interstelarnih sfera zvjezdanog rata da bi završio u koltovima čovjeka iz iz busha. Kako To? Sasvim logično, misao se dohvatila riječi i s Voltaireom  krnula u mrak da ga rastjera. Rodio se Nitsche i ubio Boga što je iskoristio Hitler da ubije jezik kojeg je spasila Celanova pobuna. Intuitivno je razotkrila nad-vrijednosti za koje je bilo prerano da se realiziraju u, po misli, planiranom nad-čovjeku. Impresionizam je rastvorio misteriju ljudske nutrine, Marx dolazi do čovjeka interferencijom kolektiviteta, klasa je sve – pojedinac je ništa trijumfirat će sa Staljinom. Rođena je u ubijena nacija. Poezija će opet prikupiti zemne ostatke ljudskosti i nadići realnost, rađa se nad-realizam.  A Bog je već mrtav.  Witgestein i Heidegger prije  njega pronalaze jezik kao medij razotkrivenja misterije svakodnevne povijesti i povijesti svakodnevnice.  Sv je manje inovatora, zavedena poezija je obavila svoj posao. Nacija je ubijena, hipergiganteskne države nisu zajednica ljudi već robno-produktivnih sustava, gigantskih lanaca prodaje u samoposlugama dugim i po deset kilometara. Takve crkve ni jedna religija nikad nije imala. Misa danas traje od petka do nedjelje kad Bog odlazi na spokojni počinak. Kad više nije potreban crkvi bez Boga. Pravi jezik postaje jezik publiciteta koji također potkrada poeziju njenim prividome. Na U.kon što je ubijena nacija dolazi vrijeme da bude ubijen narod. Zato je stvorena prema liku Boga koji se zove U.S.A. comunaqut2 européen: Narod postaje kočnica, prijepreka globalizaciji. Nicolas Sarkoszi ima krvavu zadaću da ubije narod. On izvodi na scenu prostituiranu ljepotu svoje žene da zaguši ljepotu instalacija des arts plastiques, hapsi ciganski narod, stavlja u avion i izbacuje s one strane lažne demoikratske unije. Svevišnji, kao što svijetu nije slao proroke u svilenoj prinčevskoj odjeći da šire poruku nada, da izgovaraju živu, golu, neuništivu riječ ne izabire narode visoke civilizacije i vlasništva nad golemim zalihama dobara za užitak života, već prokleti, obilježeni garavi narod iz garavog sokaka da najavi svijetu smaknuće naroda. Da bi rabota bila što skrivenija poezija je zagušena kao Samira jastukom. Kapital je naučio i uvidio da globalizacijom priprema vrhunac svoje moći ali početak svojeg pada. No, ne zanemarivši da je kapitalizam omogućio i demokraciju, jer atenska demokracija počiva na robovima a naša na robotima, i sva dobra ovog svijeta ali u sukobu s onima koji ne govore jezikom jedne dimenzije nacizma niti šupljinom estetike publiciteta. On će dopustiti sve. Ali poeziji je stavljen balvan na put. Počela je balvan revolucija, a kapital sprema kovčege da izbjegne susret s grobarom svoje epohe – s poezijom. On, profit, sprema svoju podstupnicu u informatičkom govoru koji odustaje od riječi , od ljudske prirode  i prelazi stanovati u avatarima i skinovima, flash je poetski bljesak današnjeg doba koji nastoji zatamniti onaj bljesak poetskog prevrata kad iz riče iskače biće poezije i na čas zaljeoljujučćim sjajem obasja lažni licemjerni svojet iz kojeg poeziji valja vaditi svoje biće izlazeći iz nutrine , individualne toplote intime gdje će obitavati po volji globalizacije zamrli i omamljeni duh poezije.

Cvijetić je novi pokretač otpora novom svjetskom potopu koji sve više i više stišće  poeziju za gušu kako ne bi davala znake života, a ona je ta koja će natjerati filozofiju da epistemologiju i etiku učini sredstvima estetike koju će poezija, ni roman, toliko favorizirani, koji pleše jedno ljeto i biva smijenjen idućeg proljeća ili jeseni, ni slikarstvao ni muzika nisu kadri učiniti ono što čini poezija, razoriti crkvu novom Bogu i sagraditi novi za tri dana. Sve ono što smo rekli služi ovome što kanimo iznijeti u jednom divljem krešćencu povodom pojave Darka Cvijetića i još nekoliko bosanskohercegovačkih pjesnika i pjesnikinja i nuvelista koji se događaju na rubu ojađene zemlje koja jedina nije zaboravila rađati rapsobe koji bude narod iz mrtvila.

Cvijetić ne stvara shemu mada gotovo sve njegove pjesme slaže isti poetski subjekt  - ćićo kojeg je kao Molijer provodao univerzumom svih privida ljudskosti i dotaknuo nezavršivi obzor pjesme koja se, dižući se protiv zločina diže iz sebe same i uranja u okolnu realnost, tkivo zločina ubrizgujući u njega riječ i koje će razoriti kancerozno tkivo koje je psiho-somatsko-etičko čedo jedno dobro isplanirane zavjere protiv čovječanstva. Zavjera je, vidjeli smoi krenula iz svoje materijalne pojavnosti u ibliku proizvodnje roba kojima je prava priroda profit, i to sve služeći se ukradenim riječima eda bi iskoristila jezik za shematiziranje jednog govorenja koje će istinu zamijenisti s licemjerjem, masovnu histeriju s odušeljenjem svjesne množine individua čiji partikularitet, zasebnost postoji po lčestici koja ga nosi u bezvremeno stanje s one strane spoznaje zaslijeplje sjajem požude moći za nedostižnim, za ljepotom koja uvijek izmiče, jer nema uvijek isti lik, napušta zmijski svlak i preporađa se u novim izranjanjima riječi u novim mogućnostima njihovog neoposredovanog postojanja. Iako je posredni put knjima nužan kako bi se zaobišla zamka privida i lažne vrijednosti  njihove jednokratne upotrebe.

Rekao sam da je Cvijetić svoje djelo složio u  jeziku srpskohrvat-skom, najpodobnijem da se digne na zločinstvo. Međutim, nema srpskohrvatskog  naroda. Bastard rođen iz neprirodnog snošaja politike i pohlepe za moći je mrtav. Protiv koga onda Cvijetićeva pobuna u jeziku počinjenog zločina? Zašto obogaćivanje novokovanicama tog jezika koji nema budućnosti, jer već postoji više mrtvih jezika bez naroda koji bi ih preporađao?

Ja ne želim nametati odgovore, samo ću izreći ono što ja vidim. Taj srpskohrvatski rođen je lažnom idejom lažnog pobratimstvalica u svemiru političkim dogovorom u Beču i zapečačen dva stoljeća kasnije u Novom Sadu gdje je započelo njegovo truljenje. Jedan jezik je imao zadaću da zavede diktaturu mrtve nacije nad mrtvim narodom u ime mrtvog boga.

Da bi cilj bio postignut ukradena je Ali-Babina pećina s blagom, štokavsko-ikavski govor, najplodniji od svih govora Južnih Slavena. No efekt je bio kontraproduktivan. To mrtvorođenče je revivificirano živom osnovom koja je ostala netaknuta u svojoj osnovi, a nadograđena kuća na tim temeljima otvorila je svijet realnog života kojim se razlila poezija.

Poezija trenutno radi svoj posao u podzemnim krvotočjima jezika koja si izbušila crvotočja političkih govora. Krv kao krv donosi život. Cvijetić pokazuje da nema sredstva da se ubije poezija. Da se zagasi misteriozna aura nad likom koji se rađa iz razlomka ideje i smisla, sintakse i semiologije.

Cvijetić je uzdigao svoj cvjetić koji prkosi nebu koje nas ne oslobađa – on sklada mogućnost budućnosti ljepotom novogovora kao protivgovora suprotstavljenog  govoru nagovora. Ideologiji zla i pomora. On stvara poeziju otkrivenja. Jednostavnu i jasnu, složenu i tragičnu e da bi se iz smrti naroda rodio čovjek kao proturijek – nemogućem nad-čovjeku. Bog i čovjek nikad neće biti jedno i to je, čitamo Cvijetićevu misteriju, nestanak čovjeka u Bogu, a mi tako volimo biti ljudi.

 

Tomo za Uvod -nastavak 11

 

 

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :

Commenter cet article