KOMENTAR TOMISLAVA DRETARA na članak - Nedjelja poezije - Petar Gudelj otvorio "Slovo Gorčina"

Publié le par Thomas Dretart

KOMENTAR TOMISLAVA DRETARA na članak - Nedjelja poezije - Petar Gudelj otvorio "Slovo Gorčina"

 

Nedjelja poezije - Petar Gudelj
9. sep 2012. | Kultura | Autor: A. Kaplan | Pogledano: 69 puta
Petar Gudelj, "umalo zaboravljeni pjesnik", kako ga je nazvao Miljenko Jergović, zasigurno je jedan od najvećih živućih pjesnika regiona. Rođen je u Podosoju kod Imotskog, 29. septembra 1933. godine. Školu je pohađao u Bihaću, Šibeniku, Mostaru i Sarajevu, a diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je preko dvadeset zbirki poezije i dobitnik velikog broja nagrada. Napisao je i veliki broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je glavni scenarist u filmu "Vrulja u vrulji". Danas živi u Baškoj Vodi gdje ima izdavačku kuću "Sveti Jure".
Ono što je Gudelja učinilo manje poznatim za šire narodne mase, upravo je nevinost njegove poezije u odnosu na dnevno-politička zbivanja. Gudelj je uspio izgraditi svoj vlastiti svijet i ni u jedom trenutku ga napustiti, iako je za takav izlet bilo i povoda i opravdanja. Međutim, ovaj pjesnik se uspio oduprijeti, uspio je odbraniti taj svoj svijet, pred najezdom ideologija, i na taj način, ignorirajući protekla dešavanja, uspio je šutnjom glasno osuditi ista.
Ono o čemu pjeva Gudelj, odnosno svijet u kojem on živi, možda najbolje opisuju riječi: poskok, loza, velebit, mazga, konj, duhan, drača, krš, a koje se često javljaju u njegovoj poeziji i kao takve oslikavaju podneblje gdje sunce na jedan poseban način isijava svoje zrake. To je ono sunce pod kojim se uzgaja duhan, onaj duhan kojim se podižu i školaju djeca, djeca koja rastu među dračama, to su one drače što ti rastu iz usta, one iste na kojima rastu dinarike, dinarike koje jedu konji, oni konji koji oru njive, a to su opet one njive na kojima raste duhan, onaj duhan koji podiže, onu djecu.
Svijet Petra Gudelja je svijet u kojem se i iz onih najsitnijih rupa u duvaru izvlače poskoci, nudeći se kao simboli, ili već kao prave zmije. Kolika je važnost poskoka, kao tipičnog predstavnika podneblja o kojem je riječ, Gudelj najbolje zna, predstavljajući ga u svojoj poeziji kao izaslanika prirode, koja uvjek spremna čeka da zatre ono što je čovjek napravio, da razloži, da rastoči, da sori. O tome Gudelj najbolje govori u svojoj pjesmi "Naša kučka Zmijara": "Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vinograde, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i molili se Bogu, sad sjede i mole se grab i dub, jasen i kljen. Na ploči kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad se rađaju poskoci. Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću." Iako se kuća sorila, iako ju je priroda razgradila, njene zidine, u kojima se kote poskoci, ostaće zasigurno u Gudeljovoj poeziji, u svijetu koji vam ovom prilikom preporučujem. Čitajmo Petra Gudelja!
Izbor iz poezije:
Zemlja u jeziku
Imam zemlju u jeziku. Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama, jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec. Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze. Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve. Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama držim pčele.
Jako je moje vino. Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima, a u nebesima zemlja.
Jednako volim nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda, leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima oštrim kljun.
Vukovi kod mene školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku. Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati jezik iz zemlje.
Tu će ti iz očiju rasti trava
Bože moj, što si mi u lubanju ulio
žlicu mozga, žlicu svjetlosti,
rascijepio prostor pred licem, maternicu
matere moje i zemlju
gdje će mi biti grob.
Što si me za ruku vodio kroz utrobe
mojih prababa,
od žene do žene, od zemlje do zemlje,
da bi mi rekao:
Stani, dalje te neću voditi: tu će ti
iz očiju rasti trava.
Dinarskom vuku
Što si ručo, vuče
s Dinare?
Janje,
grudu snijega,
Sunce
i tvoje srce.
Vuče s Dinare,
u tebi skače janje,
pada snijeg,
sija Sunce
i kuca moje srce.
Oblačino,
duhovino,
gradobitino.
Moj pobogu brate.
Milo me pogledala zemlja
Ožiljak između kažiprsta i srednjaka na mojoj lijevoj šaci. No-
sim ga od svoje osme. Trag jednog kućnog noža s nakovnja Ma-
tana Nogala s Velima.
Kovački nož s drvenom ručicom, oštar i težak, davno se izlizao,
istanjio, pozobala ga rđa, a njegov se ujed između članaka na mo-
joj lijevoj šaci još bijeli. I bijelit će se dok se, kao i nož, ne prospe
u zemlju. Dok rana ne nađe svoj nož. Nož svoju ranu.
Bilo rano proljeće, kasno popodne: u našim Dračama proli-
stali i procvjetali kljeni. Ti sam u kući. U tebi tvoj vuk. Gladan
Mesa.
U konobi o gredi visio pršut. Bio pršut, sad kost. Pri kosti, pri
obišenjaku, ostao dlan čekinjave kože i žila. Ostao neodoljivi mi-
ris pršuta.
Zgrabio kost i nož i kao pas, kao vuk, pobjegao u Drače, me-
đu kljene, kveljati i glodati kost. Udisati miris.
Po glatkoj svinjskoj butnoj kosti poleti oštar kovački nož i svrši
među člancima moje lijeve šake. Pljusnu krv.
Ja zajaučem iz svega glasa. Kao što je jaukalo prase kad su ga
klali.
Dotrčala Mila Asanovića, djevojka najmilijeg pogleda u mom
životu. Puljizova: to popodne bila u svoje sestre, u Dragovića.
Smirivala me, vezala ruku, zaustavljala krv. Mirisala djevojač-
ki, govorila mi:
* Dragi, dragi moj!
Prvi put, od nje, čuo tu riječ.
Udala se te godine na Sebišinu. Za Agarića. Stara Agara, baba
ili prababa njezina muža, imala sto godina.
Umrla pri prvom porođaju. Rodila i ostavila sina. U zemlju
odnijela najmiliji ženski pogled moga života.
Milo me pogledala zemlja.
Naša kučka Zmijara
I danas, nakon pedeset godina, još laju poskoci nad našom
kućom u Podosoju. To su poskoci unuci i praunuci naše kučke
Zmijare.
Naše kučke Zmijare, koja se parila s poskocima.
Parila se dvaput godišnje: kad se pare psi i kad se pare poskoci.
Parila se s psima i s poskocima.
U vrijeme njezina parenja, oko naše kuće posvunoć se naga-
njali psi i poskoci. Ujutro, sve mirisalo pasjim i poskočkim sje-
menom.
Štenila se u Kozjoj ljuti, u kršu. Iz krša dovodila pse i poskoke.
Prvi put dovela četiri kučeta i pet poskoka. Poskoci bili obrasli
psećom dlakom, psi imali rašljast jezik i zmijski rep.
(Viđali poskoke s pasjom glavom i pse obrasle poskocima.)
Dojila ih na našem kućnom pragu. Za sise se otimali poskočići
i kučići. Piskali i režali. Ujedali se.
Kad bi poodrasli, poskoci dojili ovce i koze. Lokali vareniku
iz kotluša.
Slijedili i dojili mlade majke, kad kad bi umorne zaspale u vinogra-
du. Krili se između njihovih sisa. Iz jedne bi sise dojio poskok, iz
druge sin. Takve poslije zvali poskokovićima i vilenjacima.
U Vranjači i Dvogrljači, gdje su druge napadali, nama su se
umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih
zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je
oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod.
Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vino-
grade, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i moli-
li se Bogu, sad sjede i mole se grab i dub, jasen i kljen. Na ploči
kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad
se rađaju poskoci.
Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.
Mjesto gdje ti je bilo lice
Platio kućne račune. Podšišao se.
Pola sata u ogledalu gledao
svoje lice.
Mjesto gdje ti je bilo lice.

Post a comment
***********************************************
        KOMENTAR TOMISLAVA DRETARA na članak - Nedjelja poezije - Petar Gudelj otvorio "Slovo Gorčina"     
 
 
Nitko nije tako odvažan kao nevinost. U svakom pogledu. Ovdje "nevinost" poezije Petra Gudelja treba shvatiti kao "nezaprljanost" političkom praksom. Petar Gudelj se nije priklonio ni jednoj političkoj stranci niti političkom gazdi. Taman bi jedni pomicslili, vidi ovaj Gudelj je naš jer kritiyira "one tamo", kad Petar piše pjesmu koju ovi "naši" prepoznaju kao napad na na njih. U Petra Gudelja postoji samo istina, a za raspetljavanje Zla ima posla na svim stranama. Poezija Petra Gudelja je odvažna poezija. Nevina je i istinita u kreaciji jednog svijeta. Kao u onoj anegdoti o Einstajnu koji nije vjerovao u Boga, ali je rekao da Bog nije stvorio zlo koje je samo odustvo Dobra, kao što je Tama odsustvo Svjetlosti. On je itekako opasan po idologiju koja je u Jugoslaviji carevala i po sve ideologije koje će to činiti u budućnosti. Treba znati da ni jedna riječ u pjesmi nema samo jedno začenje i da je riječ bog-tvorac pjesme. Nema  nikakvog izlijevanja duševnih stanja, poezija je kreacija. Prva riječ priziva drugu i tu počinje ritmički filter koji odredjuje koja će se riječ pridružiti onoj prvoj. Zato je povijest poezije duga nekoliko tisuća godina proživjela i preživjela samo nekoliko revolucija u ritmu počev s Homerom, još uvijek proza, dolazi prva revolucija - ona od Sapho koja izumijeva i liru zatim tisucu godina tajac, sve dokoji jemđ, Sapho, Petrarca, Baudelairea i po tome Celan i sad - Petar Gudelj su revolucionirali poetski ritam, a iza Petra se najavljuje nova homerijada u kojoj riječ stvara novi svijet, a Olim se spusta niz sebe i ulazi u poetski Kozmos u kojem osim riječi nema drugog boga.Riječ je o poeziji koja se sad sastoji od autora, pjesme i čtatelja, Trojstva bey kojeg poezija ne m ože biti shvaćena i prepoznana kao postojeća.  Raitam poezije! Njen puls i njeno ožilje kao imaju svoje instrumente. Taj ritam u Petra Gudelja živi u narodu koji živi po mediteranskim škrapama i igra ga u Glamočkom gluhom kolu i ritmiyira i dalmatinsko-hercegovačku reru i gangu i u profinjenom obličju ravna bošnjačkom sevdalinkom. Bošnjačkom i našom, nas svih, s kojom smo se iy gange uzdigli u visokocivilizacijske visove poezije. Njegov instrument odmjeravanja je njegova noga, jedini instrument starih Galata na proputovanju za Malu Aziju i Pelazga, proto-Grka ili predgrčkih stanovnika egejskih obala kasnije heleniziranih koji ce sa svima ostalima, prvenstveno s Ilirima dočekati i absorbirati Slavene i Hrvate i pretvoriti se u njih, ali će njihve škrape i duboke podzemne jame ostati u njihovom pamćenju mistične tame podrijetla iz koji izvire Gudeljev ritam. Od onih prvih, možda još od Neandertalca koji u Bosni a i u Hercegovini narocito nije nestao netragom, ostao je njegov ritam. Taj ritam Gudelj je stavio kao krov na kuću hrvatske poezije koju je utemeljio Marul koji je takodjer imao odvažnosti udariti na etablirani poredak stvari i proglasiti oca jedne revolucije u ritmu poezije - Francesca Petrarcu , kojeg su ismijavali kao i Marula, istaknuti ga kao genija buducnosti. Petar Gudelj je ucinio ono sto su učinili Marul, čijih sedam knjiga, inkunabula, neprocjenjivo hrvatsko blago, počiva u Antwerpenu/Anversu, a da to Hrvati niti ne znaju. Oni su zgrada, a svi ostali ostali elementi arhitekture hrvatske poezije. Gudeljeva poezija se ne iscrpljuje u simbolici animalnih formi , za njih treba jedna ontologija slobode, ontologija neiscrpivosti značenja riječi i njihovih relacija u svakoj pjesmi. Petar Gudelj je već, za života jedna institucija, srećom živa, vrulja koja vrije i šiklja puna mladosti a još se ne pretvara u enciklopediju, mada za njegovo iščitavanje treba imati čitavu jednu enciklopediju u glavi i sluh za ritam kao onaj čije je vribracije mogao čuti samo aparat za registriranje zvuka i njihov autor - Louis Armstrong, jer rezonanca Gudeljeva stiha čini da riječ u pjesme postane ona koja kaže - Budi! i ono bude. I ono jest! Amen!

Commenter cet article