Miljenko Jergović:Petar Gudelj, (UMALO) ZABORAVLJENI PJESNIK

Publié le par Thomas Dretart

petak, 23. travnja 2010.

Petar Gudelj, (UMALO) ZABORAVLJENI PJESNIK


Da nije ovogodišnjeg Goranova vijenca ostao bi Petar Gudelj još neko vrijeme zaboravljeni pjesnik, a evo ga s Vijencem ipak pomalo natrag u žižu. O njemu je M. Jergović u Jutarnjem napisao sljedeće:

* * *

PETAR GUDELJ
(članak iz Jutarnjeg od 24.10.2007.)


Miljenko Jergović, preuzeto s www.jutarnji.hr

             

Petar Gudelj - zaboravljeni velikan : Pjesnik koji je naslutio rat, a onda je izbrisan U mjesecima pred rat u Hrvatsku su se počeli doseljavati neki od najuglednijih aktera beogradske književne i umjetničke scene. Stizali su bez egzistencijalne prisile, po vlastitoj odluci i izboru, koji se itekako morao shvatiti kao svojevrstan moralni čin. Ti ljudi bili su jedini politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu iz Hrvatske odlazili, nego su k njoj dolazili, i to u najtežim časovima njezine povijesti. Doselio se tako živi klasik srpske književnosti Mirko Kovač, kojega je nakon Kišove smrti, kasnih osamdesetih, književni Beograd doživljavao najvećim, uz Milorada Pavića, živim srpskim piscem. Stigao je i Miro Glavurtić, slikar, pisac, demonolog i mistifikator, kultna figura beogradske umjetničke scene od sredine šezdesetih, čovjek kojega su u jugoslavenskoj metropoli doživljavali s intenzitetom koji bi, možda, bio usporediv s planetarnim značenjem Salvadora Dalija. Koji mjesec prije Kovača i Glavurtića došao je Petar Gudelj, jedan od najcjenjenijih i najneobičnijih beogradskih pjesnika, kojega se u metropoli bez zadrške slavilo iako je rodom bio Hrvat, iz Podosoja kod Imotskog, i iako je njegovim hrvatstvom, obilježenim osobnom mitologijom Biokova, kraških litica i jama, bila označena sva njegova poezija. Političke emigrante iz Beograda hrvatska je kultura dočekala uglavnom hladno, nezainteresirano i mrzovoljno. Kovača, koji je još najbolje i prošao, neće spomenuti u nabrajanju važnih hrvatskih pisaca, niti će ga vodati po Frankfurtu i Leipzigu. Njegove knjige u knjižnicama i knjižarama izložene su na policama sa stranim piscima, njegove međunarodne nagrade ne smatraju se hrvatskim, bez obzira što je sam pisac inzistirao na svojoj pripadnosti i hrvatskoj književnosti. O Miri Glavurtiću se, pak, ništa ne želi znati. Njegove slike nitko nije vidio, njegove knjige nisu čitali, a u medijima ga se, uglavnom, predstavlja tek kao nekog egzotičnog katolika, mračnjaka, desničara, skoro pa ridikula. Naravno, to ništa ne govori o Glavurtiću, nego svjedoči o idiotizmu naših novina, nekompetenciji likovnih kritičara i nepismenosti i neobaviještenosti onih par huljica koje se predstavljaju kao književni kritičari. Ali najgore od trojice spomenutih emigranata prošao je Petar Gudelj. Njega gotovo da i nema. Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd, oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.” U jesen te 1987. godine, kada je “Europa na tenku” bila jedan od važnijih događaja velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću, Gudelj je opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego što je itko za tenkove znao. Slavno je tada u Beogradu odjeknula njegova knjiga, tiskani su o njoj hvalospjevi, zasluženi, premda često ne i točni u smislu i značenju, ali glas do Zagreba čuo se nešto slabije. Tu su bolje uspijevali intelektualniji pjesnici, nešto slabije imaginacije, koji će tek 1991. shvatiti što im je tema, ali će je i tada svesti na klanje, mržnju, razglednice iz rata, kako ga zamišljaju polaznici predvojničkog tečaja i bombaši iz umjetničke čete, koje će na kraju njemačke vlasti zabranjivati u školskim udžbenicima za strance, jer njemačka zemlja više nije za toliku mržnju. Nisu Nijemci shvatili kako nije riječ o mržnji, nego o nečemu što je bezazlenije i banalnije, nedostatku talenta. “Europa na tenku” bila je posljednja Gudeljeva knjiga objavljena u Beogradu. U posljednjih šesnaest godina Petar Gudelj živi u Baškoj Vodi. Ime mu se katkad može pronaći po niskotiražnim publikacijama i časopisima Matice hrvatske, često među skribentima i amaterima iz provincije, do kojih hrvatska metropola nikada nije previše držala, a danas drži manje nego ikad. Povremeno - ali ni to uvijek - njegove pjesme uvrste u antologije hrvatskoga pjesništva, ali podcjenjivački i na kapaljku. Da je ikada pristao uz srpsku književnost, ili da je barem prisvajao za sebe dvojnu pripadnost, na kakvu bi svakako imao pravo, Gudelj bi u beogradskim antologijama bio višestruko zastupljeniji nego u zagrebačkim. Tamo ga se nisu plašili, a razumjeli su ono što piše. Možda ga i nisu voljeli, ali to nije bio razlog da mu oduzmu išta od njegove pjesničke veličine. Ovdje ga se plaše i ne razumiju to opsesivno kamenjarsko pjevanje, ignoriraju ga i time mu pokušavaju oduzeti sve. Njegovi zagrebački vršnjaci, redom ovjenčani Goranovim vijencem u Lukovdolu, pa i oni mlađi, sve do generacije kvorumaša, učinili su sve da Gudelja u Hrvatskoj nema. Ili da postoji samo kao točka-zarez iz neke daleke južne provincije. No, nije kulturni problem u tome. On je u činjenici, stamenoj kao kakav zabiokovski stećak, da u Hrvatskoj danas među živima nema pjesnika koji bi stao u istu rečenicu s Petrom Gudeljom. Ni po vrijednosti, ni po snazi književnoga uvjerenja. Prije tri godine Školska knjiga objavila je njegove izabrane pjesme, pod naslovom “Pelazg na mazgi”, što se može shvatiti i kao zavičajni dug Ante Žužula, ali taman da i jest tako, pa šta onda! A prije nekoliko mjeseci, u vlastitoj nakladi, točnije u izdanju “Male nakladne kuće Sveti Jure”, Gudelj je tiskao svoju novu knjigu, koja bi se mogla nazvati i krunom njegovog ukupnog djela. Riječ je o četiristotinjak prozno-poetskih stranica, gdje se kratke priče, pripovijesti, crtice i fragmenti izmjenjuju s pjesmama, i tvore čvrstu, skoro romanesknu strukturu. “Zmija mladoženja” senzacionalna je knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha hrvatske književnosti, a pjesničko, već uobičajeno, gudeljevsko, dio jednoga neprekinutog polustoljetnog kontinuiteta. Jedna od onih knjiga, kakvih je u biti malo, i sve ih je manje, koje bi čovjek nakon čitanja tako rado proslavio. “KAZIVANJE STIPE TURIĆA: Kazivanje Stipe Turića iz Župe./Ustaša Gudelj iz Krstatica./Moja rodica i moja strina./Meni je bilo devet godina./On skide pušku s ramena/i kleče. Ubi jednu pa drugu./Padoše u vinograd/i zagrliše loze./Zališe krvlju i mlijekom./Gorjela naša kuća na Turiji./U kući gorio moj brat. Eto, o tome “Zmija mladoženja” govori.

           
             

 

 

 

 

u 03:42

 

Publié dans Critiques

Commenter cet article