PETAR GUDELJ JE VODODIJELNICA HRVATSKE KULTURE

Publié le par Thomas Dretart

 

  TomislavDretarOnlineLogon.jpg

 Tomislav Dretar: Petar Gudelj,  vododjelnica hrvatske kulture - crtica uz Izabrane i one druge pjesme -

Gudelj, Petar : “Pelazg na mazgi”, Izabrane pjesme , Školska Knjiga, Zagreb 2005.

 

 

 

 

Napisao sam desetak prikaza Gudeljevim knjigama pa za reći nešto o ovome izboru kojeg autor sam sastavi ne mogu, zbog toga, pisati prikaz vengo studiju. Za ovaj svoj blog samo malu crticu dajem o ukupnom dojmu o najvećem od svih, s Tinom Ujevićem, pjesnikom kojeg iznjedri poezija u Hrvata od prvog u povijesti pa do ovog zadnjeg Velikog svjetskog rata, a i poslije po tom.

U čast pjesniku i poeziji koji me dizahu iz mrtvih!

 

HRVATSKI BISKUP
To je onaj u vučjoj koži.
Opasao se poskokom.                                               

To nije knjiga, to mu je
u naramku janje.

To nije duh sveti, to mu je
nad glavom jastreb.

Dolazi iz dinarskog krša.
Za njim puše bura.

Oženjen je. Žena mu je vučica.
Sestra mu je zmija.

Ima djecu po brdima’
sikću, cikću, urlaju, laju.

Crkva mu je pećina.
U pećini ovce i pčele.

Kad govori misu, užeže
sat meda.

Kadi kaduljom.
Pričešćuje kljenovom korom.

Tri jezika govori.
Plače tri plača.

Prokleo ga Sveti Otac.
Izopćila ga Mater Crkva.

Marš napolje iz moje utrobe.
Marš napolje iz moje knjige.

U jame, u ponore, u škripe.
Među zmije, među munje, među Hrvate.

Budi vilenjak.
Tuci se s oblacima.

Glagoljaj glagoljicom.
Piši ćirilicom.

Usijecaj je u kamen.
Urezuj u svoju kost.

Ne dajte mu u Split,
ni u Zadar, ni u Kotor, ni u Trogir.

Bacajte na nj
drvlje, kamenje, kletve.

On je li krv pretopio
ilirska zlato.

Nalio loze.
Nalio voćke.

Nalio janjce.
Nalio djecu.

Zacvjetao cvijetom.
Zapećatio očima.

Pokoljite mu loze.
Pokoljite mu voćke.

Pokoljite mu janjce.
Pokoljite mu djecu.

Rascvjetajte,
Raspečatite.

Natočite mješine
ilirskog zlata.

Pozlatite
rimska vrata.

 

Baška Voda, 23. lipnja 1979. g.

  TomislavDretarOnlineLogon.jpg

 Tomislav Dretar: Petar Gudelj,  vododjelnica hrvatske kulture - crtica uz Izabrane i one druge pjesme -

Gudelj, Petar : “Pelazg na mazgi”, Izabrane pjesme , Školska Knjiga, Zagreb 2005.

 

 

 

 

Napisao sam desetak prikaza Gudeljevim knjigama pa za reći nešto o ovome izboru kojeg autor sam sastavi ne mogu, zbog toga, pisati prikaz vengo studiju. Za ovaj svoj blog samo malu crticu dajem o ukupnom dojmu o najvećem od svih, s Tinom Ujevićem, pjesnikom kojeg iznjedri poezija u Hrvata od prvog u povijesti pa do ovog zadnjeg Velikog svjetskog rata, a i poslije po tom.

U čast pjesniku i poeziji koji me dizahu iz mrtvih!

 

HRVATSKI BISKUP
To je onaj u vučjoj koži.
Opasao se poskokom.                                               

To nije knjiga, to mu je
u naramku janje.

To nije duh sveti, to mu je
nad glavom jastreb.

Dolazi iz dinarskog krša.
Za njim puše bura.

Oženjen je. Žena mu je vučica.
Sestra mu je zmija.

Ima djecu po brdima’
sikću, cikću, urlaju, laju.

Crkva mu je pećina.
U pećini ovce i pčele.

Kad govori misu, užeže
sat meda.

Kadi kaduljom.
Pričešćuje kljenovom korom.

Tri jezika govori.
Plače tri plača.

Prokleo ga Sveti Otac.
Izopćila ga Mater Crkva.

Marš napolje iz moje utrobe.
Marš napolje iz moje knjige.

U jame, u ponore, u škripe.
Među zmije, među munje, među Hrvate.

Budi vilenjak.
Tuci se s oblacima.

Glagoljaj glagoljicom.
Piši ćirilicom.

Usijecaj je u kamen.
Urezuj u svoju kost.

Ne dajte mu u Split,
ni u Zadar, ni u Kotor, ni u Trogir.

Bacajte na nj
drvlje, kamenje, kletve.

On je li krv pretopio
ilirska zlato.

Nalio loze.
Nalio voćke.

Nalio janjce.
Nalio djecu.

Zacvjetao cvijetom.
Zapećatio očima.

Pokoljite mu loze.
Pokoljite mu voćke.

Pokoljite mu janjce.
Pokoljite mu djecu.

Rascvjetajte,
Raspečatite.

Natočite mješine
ilirskog zlata.

Pozlatite
rimska vrata.

 

Baška Voda, 23. lipnja 1979. g.

  Postoji li uopće recepcija Gudeljeva djela u hrvatskoj književnosti? Sudeći po biblio-grafiji radova o Gudelju zapisanoj u knjizi izabranih pjesama Petar Gudelj je svugdje po prostoru Jugoslavije , ne mogu reći bivše, jer nema nove, snažnije prigrljen i zapažen ili obrnutim redom rečeno, nego u svojoj postojbini – Hrvatskoj. Nemam namjeru u ovih par redaka koje kanim napisati zadirati u razloge, samo konstatiram činjenicu. Sve stranice napisane od kritičara iz Hrvatske ne prelaze ni broj stranica pojedinih njegovih zbirki pjesama. Oficijelna kritika u Hrvata nije imala optičkih sprava ni senzibiliteta kritičara koji bi zapazili jednu gorostasnu pojavu u vlastitoj kulturi. Tako je to s patuljcima, oni ne vide iznad onih okolo sebe ono što se diže u daljini u visine osim ako ne legnu na leđa, ali tad ih može kakav Guliver ne zamijetiti i zgaziti i ne videći ih a oni bi tako rado svijet po svojoj mjeri gradili. Ali, na svu nesreću, to nisu patuljci iz bajke koji štite ljepotu već oni stvarni zli, grbavi, ćosavi, šepavi, priglupi, pripuzi, domazeti, pohlepni patuljci koji znaju što se gazdi mili pa mu to primiču, a ono što mu se ne mili to smiču u stranu da gazda ne vidi. Gazda je naravno onaj koji drži vlast, onaj zaumni hrvatski plemić šljivar koji viri iz hrvatske jame jala. Poznatog gliba hrvatstva, posvemašnji jal na sve i svakoga. Podsmijeh majstorovog kalfe tek izišlog iz gliba šegrtu koji ga još na opancima nosi, obojica iz susjedstva pristigla. Gudelj je tako narodan, hrvatski, da to boli zagrebačke fakine uvijek jednim okom gledati na Beč, Peštu ili Rim a svoju nakon Tina i Krleže nutrinu nemoćni sagledati. Previše je primjera od Marulovih do današnjih dana. Ne mislim na nagrade i priznanja koja Gudelj Petar nije primio već na katedre i knjige koje ga nisu suvremenim niti dolazećim naraštajima prenijele. A Gudelj je ugranitio hrvatski jezik ili prije - hrvatsku riječ. Nakon Gudelja nema odstupanja, hrvatski je jezik svim nasrtajima neprelazna planina! Slijedeći ideju Ferdinanda Saussirea da je riječ prva i posljednja smislena jedinica, da je jezik njena zaliha u pamćenju naroda koji riječi stvara i slaže u ostavu zvanu jezik na upotrebu koju opet pokreće samo riječ bilo u govor bilo u poeziju. Ni proza ni filozofija tu ne spadaju. Proza je umjetnost i umijeće ideja, filozofija, svodeći riječ na Jedno ubija njenu neiscrpivost koju tek poezija može razotkrivati na ubitačnoj svjetlosti uma i osjeta. Gudelj se tako razigrao svojim riječima da je izgradio čitavu planinu što mu i ime veli. Stijenu na kojoj počiva hram hrvatskog jezika Gudelj je izgradio sam iz jednog hrvatskog govora koji se zove bosanski govor. Hrvatski jezik je izišao iz svog bosanskog govora koji se rastvorio i potekao : drugim potocima, rijekama, jezerima, morima...da ponovimo Dizdara Maka Mehmedaliju, Bošnjaka kamo ga smještaju historičari književnosti i njegov rod, ali s dalmatinskih strana ponesenim govorom iz istog kraja otkud iziđoše oci: Marul, Tin, Jure i Petar, pa sve tamo do u duboku Bosnu.

Hrvatska kultura prije će biti jedan arhipelag no kompaktno geo-političko tle. A Gudelj je izgradio svoju pjesničku planinu na vododjelnici do u visine s kojih seže oko sve do Drave i do Dubrovnika ili Učke. Daleko od Sljemena i visoko iznad njega. On je vododjelnica hrvatske kulture. Ne vododjelnica sjevernih i južnih tokova veće gornjih i donji putova. Donjih koji vode u izlasku na svjetlost danju, na pučinu koja je burovita ali šansa za dosezanje prostora gdje boravi nada, put koji vodi iz jama, pećina, skrivenih izvora tamnih sila potisnute svijesti, podsvijesti, mjesta gdje s kriju vile i vilenjaci, prošlost i prvotnost gdje se skriva kad se nema kamo i gdje se spas nalazi da bi se opstalo i Gornjih puta gdje obitavaju zemne sile , gdje se obnavlja vidljivi, javni život kamo izlaze i zalaze Pravda i nepravda, Nada i uzmak, a u Gudelja je nada nešto čega ima u izobilju. Nasuprot tragičnosti i duboko u njoj skrivena nada je uvijek ona jezgra iz koje će niknuti novi vid života pokrenuti silama koje ga nadajaju sa skrivenih Donjih puta.

Petar Gudelj je ustvrdio da svaki čovjek/pjesnik treba u životu izgraditi svoju planinu. I on ju je nagomilao ne u jednu goru već u čitav gorski lanac koji se diže u nepojamne visine a u čijoj nevidljivoj osnovi kojom leži u dubine zemnog šira uronjen gdje ponorima počeci jezika hrvatskog rone i bistre svoj zvonki glas dok po udolinama i proplancima, gorskim sedlima i hridima oko gorskih plješa sjevaju rašljasti jezici munjolikih zmija jezika horvatskog, gromovitog i fleksivnog u isti čas, nježnog do tananog, ali granitnog sloja ukorijenjenog u narod nadzemnog svijeta. Ne izrekavši nikad nikakvu tvrdnju on utemeljuje za sva vremena starohravtsku riječ kao crkvu u kojoj se služi misa poezije. Taj pojavni, kultivirani, prerađeni, duhom božanskim oplemenjeni svijet hrvatskog jezika kojim vode sigurne, utabane staze s oznakama ukraj putova Gornjeg svijeta u kojem smo za kratko tek toliko da ostavimo svoj trag, da budemo i minemo kad svoj grumen zajedničkom tlu pridodamo, dakle taj Gornji svijet postoji tek po onom Donjem prepunom isprepletenih ponornica, prostranih podzemnih kristalnih galerija gdje se preispiru kristalinima, stvaraju zalihe za sušne dane kad zvizdan spriži sve u Gornjem kraju uokolo Gornjih puta. Kad im je vrijeme u njih dolaze vile i vilenjaci, zmajevi i divovi, zmije i vilinske ždrebice da oplode gornji svijet ostave rapsodične tragove po kojima će se hrvatski slavsko-ilirski svijet ravnati jednako kao i spram zvijezda i mjeseca pa bio u vrleti jadranskih Alpi ili na pučinama oceanskim uvijek potiskivan onim bilim, bivšim i prošlim prema onom budućem i mogućem.

Nadzemni i podzemni svijet objedinjuje sve poznate mitologije svijeta. Petar Gudelj je stijena na kojoj je podignuta crkvam na kojoj zvoni himan, igra život, bdije živi Bog koji je živ i korijenom uraslim i u nebo i u podzemlje. Sve je Put u dva svijeta. U gornjem smo za kratko u donjem nam je u vječnost sići. Život je od dva pola, animus i anima, koje Gudelj ujedinjuje kao pozitivni i negativni pol elektriciteta i – SVIJETLI. Nema sumnje, Gudelj je, mada ponire u tmine nepojamnog, koje, uostalom savršeno poznaje i njima vlada, svjetlost sama. Akoje je Goethe, odlazeći u tamu, iskao više svjetla, Gudelj ga ostavlja iza sebe. On ga nije ukrao od nikoga on ga je donio sobom, on ga je upalio i ono svijetli i gori, ono je svjetlokaz i izvor koji grije. Gdje njegove svjetlosne klice padnu niče dan,  klija život. Gudelj je najoptimističnija poezija hrvatske kulture, jer svijetli iz njenih rana, a bez suza.

Gudeljevo je djelo poduzelo herkulski posao, on je očistio i augijske štale i razdvojio herkulske stijene da hrvatska lađa može na pučinu i zagrizao u hesperidske jabuke da može u spoznaju. Otkrio sve tajne pjesničkog umijeća. Ako je Tin oblikovao tragični upit pojedinačne, individualne ljudske i time Hrvatove individualnosti koja nije i partikularna jer ni u boli čovjek nije sam kad ima i drugih koji kao i ti pate, Gudelj je pokrenuo dubinske energije sile koje će udružiti osamljenog pojedinca i potkovati mu irealnu nadu ne u spasenje već u osamostaljenje od naslijeđenih nejakosti pljeve pred vjetrom koji sve mete pred sobom i poigrava se s nemoćnom individuom što Gudelj niječe, jer on vidi sile kojima čovjek raspolaže i koje božanska moć daruje. Gudelj kaže, uzmite ih, te sile su vama dane na raspolaganje.

Hrvatsko kuturno biće na dvije vode od postanka, od Bijele i Crvene Hrvatske, od Gornjih i donjih krajeva, od Sjevera i Juga dolazi do dioba na "Gornjih i donjih" putova, i razastire se u pravi arhipelag koji plovi vodama nadzemnim dok mu u dubini stoji kompaktno dno, kontinent koji spaja naoko razdijeljena otočja. To ima svojih tragičnosti, osame i očaja, ali i ljepota i bogatstava različitosti nadzemne. Taj dubinski monolitni kontinent ostaje skriven pogledu onih koji ga ne slute ili neće da vide pa se pitaju što je to uopće hrvatstvo, što je to ta diversifikacija endemskih vrsta. Odgovor se ne nalazi na vidnom, na površini, on je u dubinama, u kontinentu koji je monolitan u podzemlju, i kojeg napajaju krvotoci i vodotoci onog što je došlo iz povijesti iz spoja slavenskog i ilirskog. Da bi se taj univerzum sagledao treba se i uspeti u vrhove Gudeljeva planinskog lanca i spustiti u ponore Gudeljevih zaumnih dubina. Petar Gudelj je zaokružio dinarski svijet prapočela i bujnih izvora koji pršte iz dubina podsvijesti čineći ga univerzumom, konstelacijom, nepomjerivim skladom koji je od sada neoboriv mediteranski suhozid koji dijeli ono kaotično izvanjsko i uređeno, usklađeno i uljuđeno unutarnje. S njime hrvatska kultura ima štit od uroka i svakog zla da ju brani.

 

Publié dans Au nom de la poésie

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :

Commenter cet article