Prof.dr. Mohamed Lamine Trifi-DE FREUD À LACAN (Avant propos)-Od Freuda do Lacana (Predgovor) / Première partie - Prvi dio

Publié le par Thomas Dretart

Première partie - Prvi dio
 

DE FREUD À LACAN

Avant propos

L’occident vit un étouffement de la nature de l’effet de serre, du fait qu’il s’est coupé de ses racines et de l’oxygène qui le nourrit, il s’asphyxie doucement, doucement mais, inéluctablement. Comme nous l’avions sorti par le passé de son ignorance, nous espérons pouvoir le sauver aujourd’hui de ses folies meurtrières.

De l’humanisation de l’être à la socialisation du sujet.

Nous nous considérons comme les continuateurs de la psychanalyse de Freud et de Lacan. Notre travail est un retour à cette œuvre sans en être une relecture. Œuvre dans laquelle nous nous reconnaissons et en même temps nous reconnaissons ses interrogations et ses limites. Par ce retour, nous espérons clarifier ses interrogations et ouvrir ses limites afin d’établir l’être humain dans son humanité au delà de sa sociabilité, cela le mettrait à l’abri des tentatives répétées tout au long de la marche de l’intelligence humaine à travers l’histoire de le rattacher ou de le ramener à ses instincts, si non à son animalité supposée.

 

Nous parlions des interrogations et des limites de l’œuvre de la psychanalyse de Freud et de Lacan, deux exemples pour illustrer cela.

Freud et à sa suite l’anthropologie structurale ont repéré dans le complexe d’Oedipe le noyau de la sociabilité du sujet. Ainsi, par l’Oedipe le sujet humain fait son passage de l’état nature à l’état culture, registre de l’échange et de l’organisation des symboles par excellence. Mais, ni Cl. L. Strauss , ni Lacan ni Freud ne nous ont expliqué le POURQUOI de ce passage. Qu’est ce qui le rendait obligatoire pour le sujet humain? Et encore plus, pour quelles raisons intellectuelle, éthique, morale ou religieuse etc. Cette coïncidence entre le passage et les lois d’organisation de la famille: l’interdit et l’inceste doit s’effectuer.

 

Et pourquoi la pluralité des conditions telles la différence des sexes , la rivalité , la concurrence se greffent-elles à l’Œdipe? Revenir à ces questions, d’un côté réactualise l’interrogation continue de la psychanalyse sur l’humain et aiderait à la compréhension de son humanité. Parce qu’il faut reconnaître que la psychanalyse se préoccupe de l’humain sans se préoccuper comme il se doit de son humanité . Et à notre sens, cela ne doit pas être laissé à la seule réflexion de la philosophie ou de la religion. En plus, derrière ces interrogations se cache une confusion théorique. Cette confusion concerne le refoulement originaire. Selon Freud il y a deux refoulements : un originaire, primaire et un secondaire. Concernant ce dernier, il précise qu’une représentation est refoulée sous l’action d’une répulsion du pré-conscient et d’une attraction du refoulé (qui représente l’inconscient). Concrètement comment cela se passe- t-il? L’action répulsive s’effectue en deux étapes :

1- Un désinvestissement de cette représentation au niveau du Pré-Cs.

2- Son refoulement implique son contre investissement dans la chaîne signifiante pré-consciente par une autre représentation. Jusque là, tout est clair. La complication intervient au niveau du refoulement originaire. Freud pose la nécessité de concevoir l’existence d’un refoulement primaire qui établit l’inconscient afin d’être en mesure de rendre compte du mécanisme du refoulement secondaire puisque ce dernier s’effectue par attraction de la part de l’inconscient déjà formé. Et là, les choses se compliquent encore plus. Car Freud précise d’autre part qu’on ne peut parler de désinvestissement à propos du refoulement originaire, puisque la représentation refoulée n’a jamais été consciente. Alors, pour sortir de cette impasse, il propose la solution suivante : remplacer le désinvestissement par un contre investissement qui devient ainsi le seul et unique mécanisme du refoulement originaire.

Insatisfait de cette solution Laplanche propose une autre solution. Il suggère l’admission d’une sorte, d’un moment mythique primitif ou la différenciation des systèmes pré-conscient et inconscient s’annule, autrement dit n’existe plus.

Les deux solutions sont efficaces, sans nul doute surtout sur le plan théorique, mais elles n’aident en rien à la compréhension du sujet humain. Car nous considérons que le concept de base de la psychanalyse l’inconscient arrive à ses extrêmes limites, et il ne permet plus d’aller plus loin, ni sur le plan de la compréhension de l’humain, ni sur le plan pratique de la cure . Pour ces raisons nous espérons pouvoir dire que nous sommes en mesures de répondre à ces attentes, et cela en plaçant la psychanalyse dans son environnement humain au delà de son expression sociale.

L’Oedipe est l’expression universelle inconsciente de la socialisation de sujet humain, mais ne reconnaître au sujet que son être social le réduirait, le paralyserait dans des schémas comportementaux.

photo-mohamed-trifi.jpg

Od Freuda do Lacana

Predgovor

Zapad je vidio zagušenje prirode efektom staklenika, jer se odrezao od svojih korijena i kisika koji ga hrani , on se guši polako, polako, ali neumoljivo. Kao što smo izašli iz prošlosti, njegova neznanja, nadamo se da ćemo ga spasiti danas od njegovih ubojitih ludila.

 

Iz humanizacije bića u socijalizaciju subjekta.

 

 

Mi sebe vidimo kao nastavljače Freudove i Lacanove psihoanalize. Naš rad je povratak ka tom radu bez ponavljanja čitanja. Rad u kojem mi prepoznajemo sebe i prepoznajemo u isto vrijeme njegova pitanja i ograničenja. Tim povratkom, nadamo se pojasniti njegova propitivanja i  njegova ograničenja i otvoriti njegova ispitivanja da bi smjestioli ljudsko biće u njegovoj ljudskosti s one strane socijabilnosti, što bi ga zaštitilo od ponovljenih pokušaja tijekom cijelog hoda ljudske inteligencije tijekom cijele ljudske povijesti da ga poveže ili povrati k njegovim instinktima, ako ne i njegovoj pretpostavljenoj animalnosti.

 

Govorili smo o ispitivanjima i ograničenjima rada Freudove i Lacanove psihoanalize, dvaju primjera kako bi ovo ilustrirali.

Freud i njegovi sljedbenici u strukturalnoj antropologiji su identificirali u Edipovu kompleksu jezgro subjektove društvenosti. Tako po Edipu ljudski subjekt je prijelaz iz prirodog u kulturno stanje, registar razmjene i organizacija simbola par excellence. No, ni Cl. L. Strauss ni Lacan ni Freud nisu nam objasnili ono ZAŠTO ovog prijelaza. Što je to što ga čini obveznim za ljudski subjekt? I k tomu, zbog kojih intelektualnih, etičkih, moralnih ili vjerskih i sl. razloga. Zašto ova podudarnost između prijelaza zakona organizacije obitelji: tabu i incest treba biti učinjena.

 

 

A zašto mnoštvo uvjeta, kao što su spolne razlike, rivalstvo, natjecanje ucijepljuju se u Edipov kompleks? Povratak na ta pitanja, s jedne strane oživljava nanovo nastavak psihoanalitičkog ispitivanja čovjeka i pomaže razumijevanju njegove čovječnosti. Jer, mora se priznati, psihoanaliza se bavi ljudskim bez brige o tome kakva bi to trebala biti njegova čovječnost. I po našem mišljenju, to ne bi trebalo biti prepušteno promišljanju samo u filozofiji ili religiji. Osim toga, iza tih pitanja leži teorijska konfuzija. Ova zbrka tiče se iskonskog potiskivanja. Prema Freudu postoje dvije izvorne represije : primarna i sekundarna. Što se tiče zadnje, on navodi da je jedna potisnuta pod djelovanjem odbijanja pred-svjesnog i privlačnosti potisnutog (što predstavlja nesvjesno). Konkretno, kako se to događa? Potiskujuća akcija se odvija u dvije faze :

1 - Napuštanje ove reprezentacije na razinu Pred-svjesnom.

2 – Represija implicira njegovo protunapuštanje u pred-svjesno označiteljskom lancu po drugoj predstavi. Sve je do tada jasno. Komplikacija nastupa na razini iskonskog potiskivanja. Freud postavlja potrebu da se nužno začne postojanje primarne represije koju uspostavlja nesvjesno kako bi se moglo uzeti u obzir mehanizam sekundarne represije što se ostvaruje po privlačnosti iz nesvjesnog već formiranog. A tu se onda stvari još više kompliciraju.  Jer Freud precizira s druge strane da se ne može govoriti o napuštanju glede iskonske represije, jer potisnuta reprezentacija nikada nije bila svjesna. Dakle, da se izađe iz ove slijepe ulice, on predlaže sljedeće rješenje: zamijeniti napuštanje protivnim puštanjem  koje tako postaje jedan jedini mehanizam iskonske represije.

Nezadovoljan ovim rješenje Laplanche nudi alternativu. On sugerira neku vrstu prihvata, u jednom mitskom primitivnom trenutku ili diferencijaciju primitivnih sustava pred-svjesnog i nesvjesnog koji se poništavaju, tj. više ne postoji.

Oba rješenja su efikasna, bez sumnje posebno u teoriji, ali to ne pomaže u razumijevanju ljudskog subjekta. Budući da vjerujemo da osnovni koncept nesvjesnog psihoanalize doseže svoje ekstremne granice ne dopuštajući više ići dalje, niti u smislu razumijevanja ljudskog ni u praktičnom  liježenju. Iz tih razloga se nadamo da možemo reći da smo u mogućnosti ispuniti ta očekivanja, i to stavljanjem psihoanalize u njen ljudski okoliš izvan njegova društvenog izraza.

         Edip je univerzalni izraz nesvjesnog socijalizacije ljudskog subjekta, ali ne priznaje subjektu da će ga njegovo ruštveno biće reducirati, paralizirati  u shemama ponašanja.

*************************************

 

Publié dans Livres

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :
Commenter cet article