Tomislav Dretar : JEDANAESTI NASTAVAK „UVODA U ANTOLOGIJU PJESNIČKOG POKRETA „POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA“.

Publié le par Thomas Dretart

 TomislavDretarOnlineLogon.jpg

 

 

 

Misao može doći na stvar, na svoj predmet, nalijepiti se i prodirati u nju, penetrirati ju ne bi li ju prisvojila, pokorila, imala i oplodila. Mišljenje ne skrbi o stvari, ona nju ne-voli, ona  nju hoće. To je koitus, a ne Ljubav. Zato je to protuprirodan nagon procesuiranja mišljenja. Protuprirodan, jer hoće dosegnuti – ovladati – Istinu, što je unaprijed nemoguće sve do onog časa kad se Bing-Bang ne vrati iz svog frakcioniranog bivstvovanja, a da bi se to dogodilo moralo bi nestati onog jačeg, nevidljivog, zatamnjenog, svijeta da li? A to je Ne-Moguće jer ondje je Bog. To je sad Apsurd koji se vidi na filozofskoj ravni. Kraj filozofije nije moguć jer svršetak Boga nije moguć. Mišljenje je nužno – vječno, bez obzira što se svijet može beskonačno gubiti u novim pojavnostima, svijet je vječan, jer je transcendentan po svojim počelima koja su neistrošiva, neiscrpiva. Mišljenje, budući da nikad ne može iscrpiti Pra-Počelo, budući da ih ne može napustiti, ako želi opstati, a može i mora, jer je urođena otvorenost svijeta, nužno se naginje nad stvari, nad svijet, naljepljuje na njega, penetrira ga i pokušava re-flektiranjem re-inventiranjem – re-kreirati. Ona ga može re-kreirati, ali ne i kreirati. Ona ne može drugo do – misliti svijet i u toj svojoj nemoći ne može biti Ljubav koja pripada, nikom drugom do, Riječi po njenoj osobnoj prirodi. Zato je ona ljepota – a Lijepo Riječi i Lijepo Misli nikad se ne mogu susresti kao ni pojavni i nevidljivi svjetovi. Zato je Misao Ljubomorna na Riječ. Ukrala ju je i bavi se njome kao svojim objektom. U jednu ruku ona na to ima pravo, kao Ubojica na Žrtvu, jer Žrtva je ono što omogućuje Ubojicu i ubojstvo, a misao je moguća jer je gramatika ucijepljena, urođena u Um, gdje gramatika stvara zalihu Riječi – Jezik i to ulaženjem u stvoreno, i tragajući za Onim stvarajućim pa može misliti ama baš sve iako ne može misliti Ništa koje je ne-mislivo jer je prazno. Ona, dakle ne može misliti Apsolut, jer se ne može nalijepiti na njega pa niti ga penetrirati. Kad bi misao bila rođena iz pogleda na stvari, kad bi silazila s njih da bi se gnijezdila u Umu Apsolut bi bio ono što nije niti može biti – Ograničeni, zatvoreni, definirani Apsolut. Misao, po mjestu iz kojeg izlazi zadobija  polubožanske moći, ona ide u red heroja, ali ne i u red bogova. Zato je njena prava priroda borba, polemos. Nju vodi Mržnja na ono što upoznajemo po Ljubavi. Zapravo Poezija i Mišljenje tek prividno vode boj. Boj s Poezijom, zapravo, vodi Misao, a poezija se i ne brani jer je nedodiriva budući u sasvim drugim prostorima - nedostižna. Filozofija nikad ne može penetrirati Poeziju niti rekreirati njen svijet. Ono jedino što uvijek učini, jest samo mrtvorođenče. Pobjeda Filozofije nad Poezijom  nije , naprosto, moguć, JER NE OBITAVAJU U ISTOM SVIJETU, ali se poput Boga i Svijeta služe jedno drugim. Poezija, eda bi bila voljena, filozofija, da bi bila – moćna.

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article