TOMISLAV DRETAR : Poezija i etika - Uvod U Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Nastavak 21.

Publié le par Thomas Dretart

DSCI0211

TOMISLAV DRETAR : Poezija i etika - Uvod U Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Nastavak 21.

 

          

TOMISLAV DRETAR : Poezija i etika - Uvod U Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Nastavak 21.

 

 

            Njihova igra, igra njihovih beskrajnih moći, kao i igra grčkih bogova jest kreacija u koju ulazi božanska priroda, nasuptoz pravljenju, izradi, pro-izvodnji-iz-već-postojećeg – tèkhnè što je okončavanje, po-predmećivanje u potpunu konačnost s nužnim završetkom u svijetu roba, u Geheni rekli bi teolozi. Tu nestaje nada, tu staju intuicija i razum koji prestaju imati motiv za pokretanje vlastitih moći. Nit se ima više čemu nadati niti što više pronicati, jer sve je iscrpljeno. Pravda je postignuta, stvar i njena suprotnost ne-stvar u potpunom su suglasju – sve je okončano. Na scenu stupa vrijeme koje će izjesti svoj proizvod, svoje biće, protjecanje u nestajanju. Njegova istina, bića vremenitosti, puki je odsjaj[1]u kojem se gnijezdi to njegovo biće kao njegovo vlastito ogledalo. To biće je kontradikcija u sebi zbog svoje nekompletnosti, a ono čime se razum nadopunjuje postaje puki mit. Kao u kazalištu sjena ili u Platonovoj pećini život se reflektira na stijenkama pećinskim. Zadobivši tako sebe, u gubitku svojeg    apeirona   πειρον), supstancija bez granica, "vječita i bezvremenska"[2]

 

dolazi vrijeme kršćanske nade da će odsjaj biti vraćen biću, esenciji, da će Svijet postati Rajem. Mitologija i Religija postaju novi, integrirani izvori, temelji Razuma usuprotstavljenog Racionalizmu kroz reductio ad absurdum ovog puta sve do dogme ničim potkrijepljene, ali, dogodit će se Pravda. Čovječanstvo će biti pročišćeno , ali i podijeljeno. Bogovi, kvalitete Logosa, izvršit će podjelu svijeta pravedno, na Dobro i Zlo. Kazna će biti strašna. Razum koji se osloni samo i isključivo na mit završit će u Geheni, u Paklu. Mit, asociran Vjeri, pojmit će, dosegnut će Božju milost. Platoničari će očovječiti Pravdu u Republici koju stvara Razum na temeljima pravde, oslobođen od svijeta laži i njenih sjena. Sav tako stvoreni prostor pripast će čovjeku koji još nije oposeblje, partikulariziran. No, to je ipak konkretni čovjek, čovjek kao takav kakav jest, slab i pod prijetnjom nekompletnosti, nesavršenosti, ali na putu da se oslobodi tiranije mitologije koja zahtijeva od ljudskosti da žrtvuje ono svoje najbolje – svoju djecu. Takva pravda je neprijateljska poeziji koja ju izruguje i nanosi nepravdu. Zato je poezija ne-pravda ali nepravda koja traži pojavu i osvjetljenje Razuma eda bi imala sebi ravnog primatelja – slobodnog čovjeka.  Čovjeka koji je slobodan igrati se svojim razumskim moćima i to – neograničeno. No, nije sve tako lako prošlo, niti treba sve biti olako primljeno. Najprije je trebalo smiriti bogove, ljubomorne i osvetoljubive u svojoj svemoći za koju čovjek nije posjedovao odgovarajuće sredstvo otpora – Razum. Republika je bilo mjesto gdje su bogovi mogli otpočinuti. No, ljudi su bili čovječanstvo još jako udaljeno od zajednice individuuma, posebnih, različitih i nadasve – slobodnih. Ne treba zaboraviti da su robovi u materijalnom svijetu Republike bili samo sredstvo održavanje republike, dakle – ne-ljudi. To je još uvijek samo forma kojoj nedostaje sadržaj – esencija. Čovjek je još uvijek ovisan i zato tragičan. I danas, iako je Poezija duboko uronila u neiscrpivo i odvojila se od tragedije i od glazbe, vrijeme trageda još nije prošlo. Još i više od toga, suvremeni traged ukoliko i kad se pojavi stoji kao opominjući svjetionik na hridini o kojuu se može slupati čovječanstvo ali i sve više individualizirani čovjek kojemu sad prijeti novo zlo – partikularizam u alijenaciji. Pjesnik nije više božanski agent, on je sad čovjek putem kojeg govori – sad već Dobri Bog najavljen Evanđeljem, dobrom viješću o nadolasku carstva Božjeg, ali taj isti Bog će ipak biti posljednji svemoćni Sudac na temelju svoje Pravde u kojoj se gnijezdi njegova Milost. Nada ipak postoji, ali na ravni svakodnevnice to je svijet malograđanina, Kleinbuergera: Was ist ein Filister? Ein Holler Darm, voll Furcht und Hoffnung dass Gott erbarm. – upozorava Pjesnik Goethe. Što je jači grijeh, jači je strah, i jača je nada u Milost. Slobodna igra stvaralkačkih snaga u ustroju pravde samo je pisanje diktiranog teksta, pod autocenzurom i nametnutim pravilima. Nasuprot, Poezija igra sve mogućnosti božanstava, ali ona nije pravda iako je Istina, nije ni pravedna iako je istinita stvoriteljica ne-postojećeg.  Zbog neidentičnosti ona je

ne-pravedna, ali je ujedno i Obzor koji je Nada jer ono što je bilo nepoznato, skriveno u tami, izišlo je na svjetlost slobode koja može biti i ubijstvena u neograničenosti Nade koju budi u porobljenom pravedniku, ona budu nadu neograničene milosti. Po njoj čovjek ima pravo i na mogućnost izbora što je već svijet slobode. Zato Logos izdaje sam sebe u poeziji. Da li je to nezakonit čin drugo je pitanje jer Bog je Milost a ona je sastavnica Božje , Tvorčeve Pravde i moći u isto vrijeme, čovjeku ostaje vjerovanje da onaj koji je uspostavio vječiti red u Konstelacijama, u Sve-Miru, u Kozmosu, neće propustiti ostati dosljedan u svojem djelu, ali povijest je diskontinuirana kao i evolucija svemira. Ako poezija čini nelegitimni akt izdaje ona to čini po milosti Božjoj. Sadržaj pravednosti, njen smisao nije isti. Kazna može uslijediti ali milost Njegova je glavna Istina koju logos otkriva čovjeku glede Boga. Glavna neprijateljica Poezije – Filozofija je tome glavnim svjedokom i samo da bi postigla svoj cilj re-integraciju u Jednost, u Raj, filozofija mora računati na milost jer Moć, Sila, Nasilje, Tiranija (Mišljenja nad igrom) završit će sasvim logično u – Tragediji.

 

 



[1] Sveta knjiga u rukama čovjekovim blijedi je odsjaj Knjige koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili poruka putem Božjeg poslanika o efemernosti svijeta?

[2] (grč. ναξίμανδρος, oko 610–oko 546. god. Pr.Is.Kr.)

 

 

 



[1] Sveta knjiga u rukama čovjekovim blijedi je odsjaj Knjige koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili poruka putem Božjeg poslanika?

 [2](grč. ναξίμανδρος, oko 610–oko 546. god. Pr.Is.Kr.)"   TOMISLAV DRETAR : SLIJEDI UVOD U ANTOLOGIJU POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA - NASTAVAK 22.

 

 

 

Publié dans Esthétique

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :

Commenter cet article