Tomislav Dretar :Poezija i Filozofija – Uvod u Antologiju « Povratak jednorogovog plemena » 18. Nastavak

Publié le par Thomas Dretart

Jadran-2010-125.JPG

 

Tomislav Dretar :

 

Poezija i Filozofija – Uvod u Antologiju « Povratak jednorogovog plemena »

Nastavak 18.

 

 Svojom raznorodnošću poezija se demokratizira, ali zbog toga ne proizvodi opća mjesta, ako je Poezija. Iako je njena forma Jednost, pandan onom Jednom u Filozofiji ona je individualizirana po mjeri svakog onog koji ju prima. Svaki receptor prima sasvim drukčije biće iste forme koja je Jednost i po tome bitak poezije, njena vlastita i nedodiriva forma. Time, nestankom zajedničkog smisla, općih mjesta zahvaljujući igri poezije na vidljivom mjestu njen moral uklanja s vidljivog mjesta  etiku filozofa koja će sutra biti ono što danas još nije a pogotovu ne ono od jučer. Pitanje morala i moralnosti u Poeziji jest veoma rigorozno i sudbonosno po – Filozofiju. Ako dolazi à priori [1] uništava mnoge mogućnosti koje ne nosi izložene prvom i površnom pogledu na sebe. Ako pak dolazi  à posteriori , uloga etike je drugorazredna jer dolazi iz onoga što je život već napustio. Logos se već zatamno u budućnosti. Poezija etičnost ima hic et nunc i to ne kao kruti koncept već kao životvornu vodu zbivanja igre svojih moći. Platoničari ovdje osuđuju Poeziju i tijkom Povijesti uspijevaju okupljati brojne pristaše. Platonska ljubav je ubila ljubav jer se odrekla brige za proizvode svog djelovanja (orgazam jednog od zaljubljenih u svojoj sljubljenosti, primjerice). Ono što je smislila, Platonova misao je smjestila izvan života svedenog na Republiku ili Grad, kao da je mrtvom zakonu dano vladati živim svijetom i zato Poezija koja se opire i klasificiranju i definiranju međa mrtvih stvari  razbija platoničarsku etiku, smeta joj da nametne životu carstvo sjena na mjesto životne rijeke koja, istina, čini da život protječe i otječe odnoseći pojedinca ali čini ga nezaustavljivim, nezarobljivim , neponovljivim i neporobivim i tako najvrjednijim što čovjek, makar i robom bio u ovom svijetu, najboljem od svih mogućih, može imati. Naime, to je način njegovog opstojanja. Zato je platoničarski pjesnik imoralan, kvari mladež, kao uostalom i Sokrat, mada s drugim ciljem. Pjesnik priziva budućnost poezijom, budućnost punu neizvjesnosti od koje se strahuje, jer nemoguće je unaprijed znati koja će mogućnost među neiscrpivim moćima Logosa otvoriti svoj Izvor ulijevanja u rijeku Života. U rijeku koja je, uz to i po svemu tome, svjetlost koja teče i otkriva tamna, mračna mjesta, tvrdeći da je u njima skrivena istina. Moral, koji se otud rađa, dvojan je moral. S jedne strane vlada životom, tamnim  mjestima povijesti i mračnim izvorima moći. To ne može biti nego i-moralno na spram Poezije. Zato Poezija mora priteći, posredno, naravno, u pomoć životu, mora se upustiti u polemos s etikom platoničara. Rečeno je već da Polemos nije priroda poezije iako poezija živi po nadilaženju onog što ju ograničava, uskraćuje njenu slobodu. Poezija zato Polemos pretvara u Igru, koja se vodi na njoj tuđem terenu. Poezija ulazi u agonalni prostor Mišljenja, ondje gdje Filozofija izriče osude i donosi presude Istini, gdje definira moral koji će već sutra biti bivši. Dobrim dijelom zahvaljujući Poeziji. No, poezija ne vodi rat već igra onim što Etika proglašava moralnim stavljajući to u istu ravan s onim što je po Etici i-moralno pa u igri pokazuje skrivene stvari morala, morala koji je uvijek dvoličan, u momentu kad počinje vladati već je kadaveričan. Socrealizam je bio pokušaj etike da se skrije u umjetničkom i pokaže etiku kao identitet poezije. Angažirana poezija se pretvorila u akciju mišljenja prožetog osjećanjem bijesa. Sve su to strane stvari, nepripadajuće  poeziji. Ironiziranje stvarnosti jedino, dakle, i donekle uspijeva izbjeći rat a otvoriti mogućnost pokazivanja istine u punom svjetlu njenih moći. Zato je i ona poezija koja se pretvorila u borbu s fosilizirajućom etikom nestala u zaboravu. Bavila se idejama a ne riječima. Šrestala je biti Poezijom izgubivši svoju narav. Zato je nestala iz prostora u kojem je bila laž poezije iako u službi borbe protiv laži etike. Programska poezija, angažirana poezija, himnično-politička, hvalospjevna, prigodničarska poezija i tome slično.



[1]


DSCI0078 (2)
par Thomas Dretart

Publié dans Esthétique

Commenter cet article