Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije - Deseti dio Uvoda u Antologiju "Povratak Jednorogovog plemena"

Publié le par Thomas Dretart

TomislavDretarOnlineLogon.jpg

„MISAO JE MRŽNJA NA RIJEČ“

 

 Danas više nema sumnje, gramatika, univerzalna gramatika ljudskog roda, stvaranjem  je ucijepljena u ljudski um. Da li samo u um, to je već drugo pitanje ili samo u umnu sposobnost, kao jedna od mogućnosti uma – mišljenje. Naime, osjećanje, ćutilnost više ne pripada samo čjudsko-životinjskom nervnom sustavu. Sentiment je mjesto gdje se misao i tvar, tjelesna tvar, s-tvarno sljubljuju u ono što je bitno ljudsko, što je život u cjelini – misao i osjećanje. Tim činom, tom činjenicom, čovjek se od bića dviju mogućnosti pretvara u nikad završivo biće koje je jedno Jedno. Osjećanjem se otvara Riječi , umom Istini, kao cjelini – Bogu kojeg treba tražiti u apsurdnoj frakciji koja je otkrivena analizom, provjerom, Einsteinove teorije relativnosti, tj. Na onom mjestu i u onom času koji jošnnije vrijeme već njegova frakcija gdje i kad, i u kojoj započinje Svijet – Stvarnost kad se zbiva. Kad se iz Ne-bilog kreće u povijesnost i između tog dvoga je ONO JESTE. Ondje gdje započinje privlačenje vidljivog svijeta od mnogo jačeg ali nevidljivog svijeta. I to ondje i kada nestaje anti-tvari. Tu je Bog. Tu boravi neiscrpivo i neobjašnjivo, u tom rascjepu, apsurdno, jer moguće svršivo po otvorenosti mogućnostima. Otud izlazi Stvaranje i otud dolazi Stvoreno – Svijet. Tu i tada Riječ nezaustavljivo obnavlja svoju Ljubav kao svoju pravu Prirodu. Nije potrebno naglašavati da pod ljubavlju mi ne mislimo žudnju za posjedovanjem onog drugog, različitog i podatnog, već brigu, skrb, privlačnost, ekstatičnost, spram sebe same u onom od i iz Riječi Stvorenog. Ljubav je uvijek jednosmjerna. Usuprotstavljena ljubav nije moguća kao Ljubav. Tad je ona Ne-Ljubav. Katkad žudnja, katkad Mišljenje objekta. Kao žudnja ona jest žudnja za povratkom u prvotni Raj iz kojeg je nepovratno izašla. Izašla kao Mišljenje jest nastojanje da se to rodno mjesto – Pokori, da se njima ovlada i  uvuče u sebe da bi se popunila praznina nastala spomenutom frakcijom apsurdnog otpadanja od Boga koji nadaljuje, odlazi od tog mjesta i momenta, pojavom Boga na sceni – JA JESAM ONAJ KOJI JESAM- U Svemiru to fizika vidi kao zakrivljenost Svemira istočkanog crnim rupama gdje se zaustavlja, nestaje vrijeme, gdje se spajaju tri vremenske dimenzije u jedno Ne-Vrijeme, pa uz ostalo postojanjem vremenskih tunela i putovanjem misaone tvari, novi apsurd, ne-prorode u odnusu na prirodu moguće putovanje brzinama većim od svjetlosti, dakle kroz vrijeme, pa su i ljudi koji to mogu – mogući, a budući mogući oni i ta mogućnost omogućava jezik mističnih proročanstva koja nisu ništa drugo no priroda apsurda da se u isto vrijeme bude svugdje i vide sva vremena odjedanput i objave unaprijed kao tek dolazeće. Urođena gramatika- Um u namisli da nanovo prisvoji izgubljeni raj vraća se unatrag. Odnosno, nastoji se vratiti unatrag i privlačiti izgubljeno iz vremena kojeg nema ili koje barem stoji u svim trima svojim dimenzijama na istom mjestu u istom vremenu. Tu počinje uzvratno zakrivljenje, Re-Fleksija Svemira koja nije ništa drugo nego Mišljenje. Zato, nasuprot uvriježenom mišljenju – Mišljenje se ne odljepljuje sa stvari proizvodeći sebe u procesuiranju svoje volje pokoravanja izgubljenog Raja. Misao, dakle, ne silazi sa stvari no ona iz već postojećeg uma , urođene gramatike emanira u smjeru Izgubljenog Raja Stvari Beskonačne otvorenosti – u Smjeru Apsolutnog, Jednog. Dakle, ona je dirigirana i zato ograničena i naliježe , naljepljuje se na stvar koja postoji prije mišljenja, jer je bila Istina – Duh koji se ovaplotio, opredmetio, ostvario, očovječio. Misao se bavi predmetnošću s namjerom da ju pokori, prisvoji. Naravno, postoji zakonitost tog pro-mišljanja. Misao, mišljenje mora stvar shvatiti, pronaći joj izvor, istinu, zakon koji su, zato što su oduvijek uvijek prije stvari. Ta misao ne silazi s površine stvorenog da bi se gnijezdila u umu. Ona izlazi iz Uma, kao sova u sumrak u potrazi za onim što stoji u tami stvari koja je vidljiva, osvijetljena snagom re-flektora, reflksijom, toliko blještavo reflektirajuća da joj je nemoguće vidjeti – Istinu – ONOSTRANOST, jednostavno zbog toga što je s one strane, iza vidljivog. Misao ne voli taj svoj sad predmet/objekt koji misli. Ona se ne može roditi na površini stvari i žudjeti za povratkom na tu površinu. Misao se, zapravo ne može ni odlijepiti, sići s površine stvari, ako s njoim ima odnošaj ona ju mora – penetrirati inaće se radi o pukoj masturbirajućoj akcije oponašanja Mišljenja.

SUTRA DOLAZI JEDANAESTI NASTAVAK „UVODA U ANTOLOGIJU PJESNIČKOG POKRETA „POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA“.

Publié dans Esthétique

Commenter cet article