Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije - Drugi dio

Publié le par Thomas Dretart

 

 



[1][1] Misao može biti i bez Riječi, može biti

pokazana slikom, zvukom,kretnjom,

voluminoznom formom, produkcijom

bilo čega što ne može biti a da prethodno

 ne bude u misli, namjeri, žudnji. Sve može

 biti i u Riječi, ali ona nije Riječ od koje

 potječe sve, Ona, misao nije vlasnik Riječi

 već jedan od njenih načina postojanja.

Prije će biti da je Riječ vlasnik misli koja

Riječi pruža potrebnu energiju. Misao

ne može objasniti Rječ kao što sin ne

može objasniti oca. Sin s Ocem već čini

Dvoje – zajednicu ili prve zasebitosti,

partikularitete, ali Otac ostaje onaj koji je

 Prvi i koji čini. Sin može samo re-producirati.

 Može se dignuti na Oca, ali povratka više

nema, samo se jedanput jest Otac, po tome

 počinje svijet koji otpada od Oca.

[2][2] Riječ je o Prostoru. To nije prostor u

kolokvijalnom smislu riječi.To nije

Prostor-Negdje-Bilo-Gdje. To je prostor

koji "Bijaše u Početku"-BogRiječ,Duh.

Prostor u drugotnom smislu proizveden je,

on nije postojao. To zna i Znanost jer je on

na apsolutnoj nuli (Apsolutna nula –-273.15 °C

 na Celzijusovoj skali je, najniža moguća 

temperatura od koje ništa ne može biti

hladnije, jer tada u sistemu nema

 neodređenosti.) kad bilo što nije

 moguće naći živo. Ne može se za bilo

 što reši "ONO JEST (BAREM TEORIJSKI

MOGUĆE)". Ne  može biti imenovano

jer ne može  BITI- Ne može biti imenovano

jer ne može biti "ONO JEST", prostije - ne

može ništa postojati kao živuće. Ne može

biti ONO JEST. Samo nevjerojatno koje

je izvan svega toga - -BOG I SAMO I JEDINO

BOG I DUH I RIJEČ  i čudesna tvarnost do

sada nevjerojatna a tu nedavno potvrđena,

 tvarnost misli. Misao ima svoju substancu

koja nije od ovoga svijeta i od ove vrste,

pa ta čudesna spoznaja omogučuje čudo

stvaranja svijeta iz ničega, gledajući

ovostranski, zemaljski.Zbog toga Eintsteinovi

 vremenski tuneli koji omogućuju putovanje

toj tvari/supstanci sve do svemirskih

"crnih rupa" gdje staje vrijeme i što

omogućava putovanju kroz vrijeme,

u budućnost i prošlost pa time i rijetkim

 pojedinscima moć "viđenja prošlog i

budućeg" jednako kao i "telepatske"

transfere supstancijalnih entiteta.

Dakle moguć je samo jedan izuzetak,

da Apsolutna nula bude ipak "naseljena",

 a jedino "On" može ondje postojati i Biti

i stvarati iz ničega ono čega nije nikad bilo.

Dakle, "Ja jesam Onaj koji Jesam, koji sam

bio i koji će biti. Taj JESAM nije ni u prostoru,

ni u vremenu niti djelatan, niti vremenit,

a pogotovo nije misaon, jer nije supstancijalan.

U njega samo jest Riječ. Drugo koje JEST i

to Dvoje JESU samo ako jest i ono treće -

 ISTINA koja će biti moguća za detektirati

 po ZAKONUkoji je ispod i iza i u svemu.

Koji jest ISTINA. Nema baš ničeg, nema

 baš ničeg drugog u tom Ne-Prostoru,

nečeg u čemu nema ISTINE(zakona). Njih

ne proizvodi nitko jer nitko još ne postoji.

Bog ne postoji On Jest, jer ne poznaje

mogućnost svoje negacije, svojeg nestanka.

Dakle, On ne može po-stojati, jer nema po

čemu po-stojati. Nema ničeg osim Zakona i

 Riječi koji su s njim nesupstancijalna Trijada.

 Troje koji su Jedno - Misterija. Tajna koja

nas promatra iz svog teorijski moguće JESTVA.

Ovdje se naše promišljanje zaustavlja jer

prelazi u područje drugogog problema.

Nas zanima samo zbog shvaćanja odnosa

RIJEČ - MISAO i mogućnosti objašnjenja

kako je Poezija uopće moguća, kako Poezija

 uopće nije po Misli već po riječi i kako je

ona vlastita pluralnost, tj. kako Poezije jesu,

a Poezija nije uvijek. Ipak, u narednik

poglavljima razmatrat ćemo tu

problematiku o pluralitetu poezije

pa ćemo rabiti termin poezija sve do

tog momenta otkrivanja bića

pluraliteta poezije kojw već spomenuta

 Trijada najavljuje. Kako Poezija koje je

sklop riječi može ne pripadati Mišljenju -

već biti nešto drugo po Riječi, biti

Poezijom a ne Mišljenjem? I kako i

zašto je po Riječi a ne po Mišljenju?

Mišljenju koje je JEDNOST po svojoj

svrhovitosti, Jednost sa sobom samom

 i s predmetom mišljenja. Kako onda

Poezija može biti mišljenje ako je ako

je Mišljenju Jednost ciljem. Jednostavno.

Poezija nema potrebe žudjeti Jednost jer

 ona to jest, ona ne žudi samu sebe jer

već jest. Ona žudi nešto drugo, ona obitava

 u nečem drugom ona živi jedan drugi život

ona je istinom samom sobom i ona to

dokazuje svojom formom koja je sušta

jednost njenog bića.Njen RAZNORODNOST,

PLURALITET, POEZIJE, A NE POEZIJA, JESU ,

SVAKA U SEBI I PO SEBI JEDNA jEDNOST

po svojoj formi. koju, rekli smo, sama

proizvodi, svaka za sebe i svaja u sebi

ne osvrćući se niti iziskujući išta u ovom

svijetu. Zato ona jest sušta Jednost i

Mišljenje je ljubomrono zbog toga na

poeziju jer je poezija u sebi ono Jedno

kojem Mišljenje cilja a ne stiže k njemu

drukčije no po smrti Riječi dok je Poezija

u sebi samoj, u Riječi već Jednost što

mišljenje ne može jer Mišljenja nema

bez objekta koji je izvan Mišljenja.

[3] Zato je Riječ ispred Istine ako je Istina

iza i u svemu postojećem i mišljenom

 (mada je istina Poezije neizjednačiva

s Istinom Mišljenja)? Zato što istina

mora biti iskazana što ne može biti

bez riječi makar ona i ne bila izgovorena.

 Za ovaj rad bilo bi lagodnije poći od

Logosa, Riječi, Zakona i zanemariti Boga

i Duh. Ali Riječ, d bi bila shvaćena u Poeziji

treba supstancijalnost i energiju djelatnosti 

 svom poetskom okružju. Nju, energiju ne

možemo jednostavno pridružiti  Riječi

izvadivši ju iz Ničega. Energija, elan,

mora prvo negdje ili nešto biti, jer

riječ nije ni energija ni supstanca, ali

 ima energiju kao mogućnost koja

nije isto što i Riječ. Energija je ta koja

omogućava stvaranje svijeta, tvranog

ili poetskog, svejedno. Zato je ona istinita.

Što više, ona je Istina sama, Zato nam treba

i Duh koji je istina svega što postoji bilo

 kao ovostrano bilo kao onostrano, bilo

kao počela, bilo kao Svijet, Stvoreno...

Sve ima svoj duh koji je njegova istina

po kojoj postaje, postoji i opstaje kao

(njegova) Istina.

[4] Utoliko Poezija nema potrebe bilo

 što tumačiti a niti mijenjati , pogotovo

ne sluiti mijenjanju svijeta u kojem žive

 ljudi a ne njihove sjene ili budućonosni

nacrti. Otud marksizam nema potrebe

za Estetikom ili barem ne za estetikom

koja nije inženjering duša. Ukoliko bi se

prihvatio toga, za njega nezamislivog

projekta, uništio bi sam sebe jer bi se

morao poduhvatiti Stvaranja kojeg ne

može biti po Proizvodnji (Industriji) koja

je prava priroda marksizma. Marksizam

bi se morao prikloniti Filozofiji koja samo

tumači svijet i priznati metafizičnost

poezije, objaviti svoju Smrt.

Tad Umjetnost ne može biti puki

subjektivni odraz objektivne stvarnosti ,

 niti dio te stvarnosti, ne može biti

objašnjena instinktom građenja po

zakonima ljepote mravinjaka, jer

 nema ljepote u industriji, odnosno

nema kreacije, jer mi ćemo kasnije

 pokušati dokazati da Lijepo nije cilj

već jedno od sredstava umjetničkog

stvaranja. Mi još ne znamo da li mravi

 i pčele u gradnji svojih nastambi nemaju

 i  naum kreiranja, skladanja,

monokromnog ali ipak dokraja

neprotumačivog značenja i svrhe

tih nastambi što ih bar djelimice

stavlja u zonu sumrakaa instiktivne,

uma i duha lišene kreativnosti.

Mogućnost se ne može odbaciti

 samo zato što još nije dokazana.

A već sama činjenica da imaju

 Formu koja je uz to i Lijepa ukazuje

na mogućnost namjere i načela Lijepog

u njihovoj gradnji/akciji. Boljševizam

svodi lijepo na svrhovitost, ili barem

ekonomičnost da bi se mogao odreći –

 Boga i pokazati Svijet bez Boga.

Morale bi se nanovo prostudirati

relacije Marx-Nitzsche-Hegel-Kant

a to nije naš predmet jer ne gradimo

cjelovitu teoriju estetike. Dakle,

 estetika bi nužno, sebe stavila na

 vrh piramidalno ustrojenog filozofijskog

sustava gdje joj, po našem skromnom

mišljenju i jest mjesto nakon Luigija

Paressona i Marije Zanbrano, ali bi komunizam

nestao s filozofske scene kao mogućnost

mišljenja i pokao za sebe u svoj svojoj

golotinji kao teorija sile i prisile.

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article