Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije - Peti dio Uvoda u Antologiju "Povratak Jednorogovog plemena"
Što znamo o njemu? Prvo svi kažu On. Riječ je u Njega i on ima Duh uz sebe. I Duh iRiječ su mu na raspolaganju, ali On nije njihov Sadržatelj iako jest Stvoritelj ne zna se da li je to i njima ali jest Svedržitelj. On može Sve. On je Sve-moć. No, On bez Riječi i bez Duha ne čini Ništa. Mi poznajemo dvije forme tog Ništa. Ništa koje se ne može imenovati, jer je apsolutno otvoreno i drugog Ništa koje je ispražnjeno od Svega. Oni stoje jedno nasuprot drugom. Ništa koje je Apsolut može uništiti Ništa koje je ispražnjeno od svega. Uništiti ga tako da ga ispini, da više ne bude Ništa nego postaje Nešto, Netko, Sve koje je beskonačna mogućnost popunjavanja onim što je završeno, stvoreno,završivo, zatvoreno ili gotovo zatvoreno jer je još uvijk otovreno nastavljanju popunjavanja, uvećavanja, trasformacije, pražnjenja, nastajanja, rađanja i umiranja, ali ono nikad neće biti ono prvo Ništa koje je Bog zato što je Bog u Izvoru tog beskonačnog Nešto. Stari su nas učili da Bog Nešto što evoluira iz Kaosa u Kronos, iz Kronosa u Svemoćni red.[1] Nitko se ne sjeća da je postojalo Ništa ispražnjeno od svega ili barem od Nečega. Da Bog u početku ne bijaše svemoćan pokazuje njegovo smjenjivanje s vlasti. Naime On bijaše izvan kretanja, svakog kretanja, kako tvrde Vede. Vlast, Moć ide s Oca na Sina. Bog je sve moćniji i moćniji da bi na koncu postao Sve-Moćan potčinjavajući , upijajući, integrirajući moć prethodnika. No, ipak, on je, uzprkos svemu – Potrebit. On treba Riječ, on treba Duh, On treba Istinu što on sad sobom samim Jeste. Za nas onaj koji je bio, koji jeste i koji će biti, pa zato jest naspram Svijetu. Bez Riječi i Istine Bog ne stvara Svijeta. Kasnije ćemo pokazati kako u odnosu na Istinu u svijetu stoji Istina poezije kao amoralne naspram svijeta otkud izviru i naviru pitanja da li je Bog dobar kad dopušta ljudsku bol. Ali svijet isto treba tu trijadu jer po njoj i iz nje postaje i postoji. Nas ovdje ne zanima treba li Bog svijet iako možemo reći odmah da ne treba. On ga uvijek i iznova stvara i rastvara što svijet doživljava kao samoizmjenu, jer ne vidi Boga, jer mu je nemoguće Boga vidjeti, Riječ čuti niti Istinu upoznati. Po tome Riječ je U Boga i Duh Njegov lebdi ponad voda.
[1] Naravno nije Bog ono što se mijenja. On je Sve, pa i mijena sama, zato je on Ništa jer ne može biti imenovano, definirano, obuhvaćeno u konačnostima. Ono što se još mijenja, uz ono bujanje u Boga i u Bogu, jest mišljenje Boga, o Bogu, odnosno pokušaj mišljenja Boga , jer misliti Boga nije moguće, jednako tako kao što ga je nemoguće susresti licem u lice i ostati živ odnosno nemoguće ga je misliti osim zatvarajući ga, čineći ga onim što on nije, čineći ga njegovom vlastitom emanac ijom, da ne kažemo klonom – KAOS, KRONOS, SVEDRŽITELJ ILI JEDNA OD 99 Njegovih pojavnosti u kojima se pojavljuje kao Allah. No, mi se ne bavimo Bogom kao telogijskom kategorijom promišljanja. Mi ovdje ne-imamo Vjerovanje kao relaciju s Bogom već Mišljenje Boga. Mišljenje, rekli smo već, unaprijed je osuđeno na neuspjeh. Bog, apsolutno otvoren nije neka mogućnost mišljenja, on je Apsolutno, On jest Apsolutno, on Jest Ono Apsolutno, On Jest Onaj koji Jest Apsolutan i On Jest Apsolut. Neoborivo bilo kojim Mišljenjem. On je apsolutno nezamisliv, misao ga ne može dokučiti. Danas kad je misao dokazivo supstancijalna ta nezamislivost dolazi u istovjetan položaj kao mišljenje čovjeka počev od jednog atoma tvari. Nema kraja mogućnostima pretpostavljanja. Misao ga ne može dokučiti a da ga ne zatvori. Tad se Bog skriva. Nestaje iz vidokruga jer ne može postojati u mišljenju koje ne bi bilo ravno njemu, što je Apsurd mišljenja i postojanja. Mišljenje koje je ztvarajuće ne može misliti nezatvorivo. Jedino Nešto što može izreći Boga jest Riječ koja je Ništa . Čista Riječ Apsolutno otvorena, jedina koja može stvarati i stvoriti Svijet. Zato ona ne pripada Mišljenju . Ona ne pripada nikome. Ona naročito ne pripada Mišljenju, filozofiji jer je apsolutno slobodna, apsolutno otvorena a tad samo Igra ima smisla. Ona je nasilno, protuzakonito prisvojena od Mišnjenja, kojemu je zapravo Gospodar koji je Gospodarem postao budući mu najprije Slugom.