Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije - Treći dio Uvoda u Antologiju "Povratak Jednorogovog plemena"

Publié le par Thomas Dretart

 

Dretar-dans-le-cour-de-la-maison-d-Arthur-Rimbaud.jpg

Tomislav Dretar - Rimbaud je nije dovoljno

shvaćen, Riječ je ona tajna svijeta.

 

 

 

Riječ ne pripada i Filozofiji jer nije vlasništvo Misli, ideje pogotovo. Razliku među idejom i mišlju vidimo u njihovoj stupnjevitosti i vremenitosti. Ideja je prije namisao koja ne vodi računa o vlastitoj uvjetovanosti. Misao je zgotovljena ideja. Svršena u sebi.Misao zna sve o sebi.Ideja sebe ne poznaje u cjelini. Misao je vremenita, ideja je bremenita. Ideja je bremenita, breme joj je Misao.Misao je umrla onog časa kad se i rodila. Ona će tek poroditi misao a Mišljenje kao njena praxis okrnjit će Riječ ostavivši najznačajnije njene kredite zamračene .Ideja je po srodstvu bliža riječi no Misao,  ona stoji na pola puta, kao Buridanov magarac između ideje ni Misli. Kao Na-Misao Ideja nije ni Riječ ni Misao. Ona je slutnja, želja, čežnja, žeđ, žudi izlazak Riječi u svijet koja zato što je Ništaa koje je u Ničemu ma što ono bilo ono je samo jedno Ništa-Boravište Riječi i ne može ni ući ni izaći u Nešto pa ostaje u sebi u Boga. Ne u Bogu. Ne u Dativu ni u lokativu, nema padeža za nju, on ne stoji jer je stanje,, padež za koji je i pitanje da li je ikad postojao iako se naslućuje nešto kao in-ablativ. Dakle, Proto-Logos. Njemu je ukradeno ono „in“- eda bi ostao ablativom koji se sve više i više gubi u zapadnim kulturama, a s njim i poezija. Dakle, To prvotno stanje Riječi. Stanje u kojem je Riječ bila prije no što će ju misao „preoteti“ , prisvojiti samo za sebe i preodjenuti u Filozofiju pripada po prirodi stvari Poeziji, koja je, vidimo to kod Pareysona – neiscrpiva – dakle, jedno Ništa. Taj „in-ablativ“ kao fprma Proto-Logosa zatvara krug svetog Ništa-Trojstva. Za Misao tu, sasvim jednostavno, nema mjesta. Njena priroda je „contre nature“ glede Riječi. Ona pokorava, ubija Riječ transformirajući, odnosno otimajući od nje njen odsjaj oplotnje, taj odsjaj, obremenjujući ga, ed bi sama začela. Ona ne može obremeniti riječ a da ju ne ubije. Između nje, Misli, kao gotovog čina i Proto-Logosa stoji namisao, slutnja, žudnja, žeđ za protjecanjem u Vremenu i Prostoru – žudnja za oživotvorenjem nečega u nečemu što ona nije – Život iako je Riječ prirodom svojom – Život u svom SveNišta – u Neiscrpivom. Ideja reflektirajući Riječ obremenjuje sad Misao svojom sveotvorenošću. Počinje evolucija. Začetak oplodnje koja je, i kad bude zapisana, već Smrt sama, njena vlastita smrt. Riječ ostaje izvan toga. Nedodiriva. Neiscrpiva.Neodgonetljiva. Filozofija je počinila zločin, krađu, prevarila nas da bi producirala – Povijest. O, to je tek privid. Riječ se ne može zaista ukrasti, iscrpiti, ugasiti, odrediti naspram bilo koga ili bilo čega, čak ni spram Boga.Ona nije nastala u svijetu.[1] U Boga“ Filozofija će se uvijek baviti svojim zločinstvom, zato ima svoju Etiku, ona će nastojati opravdati Privid (p)ostvarenja Riječia za to ima Fenomenologiju, ona će uvijek pokušavati dkazati nužnost svog djela, zato ima Logiku, ona će pokušati podvalom izvaditi se na svoju lažnu, prividnu, ili radije ukradenu  prirodu zato ne može ukrasti Estetiku niti ju porobiti niti učiniti sluškinjom svojom. Estetika je predodređena za buduću kraljicu Filozofijinog plemena eda bi proizvela svijet putem Metode kojoj je vlasnik – ona ima dijalektiku. Ona nikad neće u bilo čemu osim privremeno uspjeti  jer je konačna, vremenita, iscrpiva, svršiva, potrošiva i zato ima Historiju, ona će pokušati reproducirati Proto-Logos – zato ima Znanost. Ali, ponavljamo, nikad neće u bilo čemu uspjeti, jer nije izišla iz Ništa ni po tome ništa ni za to Ništa.Ono je otpalo od Duha koji je Ništa koje evoluira  i ostavlja svoje vremenske ljušture na svojim mestima uspinjanja u nedostupno. Ono ne otpada od Ništa da bi postalo drugo Nešto. Duh je otvoren i može biti izvršitelj. On je svemoćno sredstvo, ali nije Nešto iako jest Ništa. Ništa nikad neće zaboraviti svoje Nešto, ono Nešto kojim je stvorenoZato ga Ništa voli. Zato ga poznaje. Ništa voli svoje Nešta. Ono brine o njemu ono se trudi da ga spasi u propadivom svijetu. Njegova ljubav je najviši stadij njegove vidljive spoznaje. Nada putem kojom Ništa sebe pokazuje onom Nešto koje je svršivo i smrtno kao Namisao stoji između Ljubavi Riječi i Mržnje Misli, između Poezije i Filozofije.

 

U narednom nastavku najavljujemo tezu:

1.2  Zašto je Riječ – ljubav?

1.3 Zašto je Misao Mržnja?

 



[1]   Pojava Boga-Riječi u formi Bogočovjeka - Isusa ne znači nestanak Boga niti njegovo udvostručenje niti nestanak Riječi, jer Riječ je neiscrpiva. Isusova inkarnacija samo je jedna od njegovih estetičkih mogućnosti. Kao što su lažni Isusi također mogući, oni koji su rođeni po mišljenji a ne po Tajni o čemu će biti riječi u narednim poglavljima, ali oni nisu također rođeni ni po Rijwči kao Isus. Po Isusu se Bog potvrdio i objavio, nije nestao u vlastitoj negaciji. Nema novog Boga. Te evolutivne ljuštuje su potpodale s Vrhovnog bića kroz povijest uronjenu u mistične tmine Postanka. Naš Gospodar Isus je utoliko istina ukoliko je u svijetu. Svijet nije vječan, nije ni vječnost. Daleko od toga i nezamislivo i nelogično, bils bi to dublure .Njegova konačnost je pokazana  idejom sudnjeg dana, stvaranja novog svijeta u kojem neće odnos s Bogom, s Lijepim, s vrhuncem naslade življenja bit oposredovan nikakvom crkvo, zajednicom ni vjerom ili njenim okoštavanjem niti strukturiranje u religiji, jer Partikularitet dolazi na svoj pijedestal i Bog će biti među ljudima bez pootrebe da se od njih razlikuje jer Život će Biti poezija koja se vratila odonud u svoj svijet iz kojeg je prognana ratničkim pljačkaškim pohodom filozofije, udarom na Riječ i njenu naivnu, djevičansku igru na rubu ponora bez dna  i neiscrpivog u dodavanju sbe bogatijih darova onotlogiji neiscrpive spoznaje. To će biti i moment netanka Zla koji postoji po Dobru, Lijepo će se skloniti da bi netalo ružno, vječnost će imati smisla u stalnom magnetizmu neiscrpivih sila iz mnogodimenzionalnih rasprostiranja prostora u kojem nema univerzalnog pravila na vrhu piramide već vječiti sklad Konstelacija koje vriju, kipte , bujaju u vječitom cvjetanju  stvaranja i rastvaranja. Raj i Pakao, kakvim ć se pokazati, tvarnost pakla i supstancijalnost mističnog, krutost tvarnosti i produhovljenosr Riječi koja kreira svijet koji otpada i nanovo rastvoren biva uzet kao tvar za neke nove kombinacije duha i tvari na razmeđu industrije i kreacije. Pobratak u Raj nije moguć, moguć je samo novi svijet, aa on je Kreacija. Svijet lišen svoje lažne prirode.  – ili da budemo jasniji –Zla. Utoliko Zlo, zato što je mržnja osuđeno je na Vječnost Pakla – Mišljenje koje će uvijek Mrzeti Riječ, koja će biti Novi Svijet – Jednost s Bogom i neće biti potrebe za Religijom, Vjerovanjem, jer

Vjerovanjem jer Istina će biti Slobodna od zloupotrebe po Laži u akcijama Mišljenja.

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article