Tomislav Dretar - Riječ između Poezije i Filozofije - Estetička rasprava - Drugi dio
Tomislav Dretar - Riječ između Poezije i Filozofije - Estetička rasprava - Drugi dio
2. Poezija i etika
María Zambrano Alarcón (Vélez-Málaga, 22. travnja, 1904. – Madrid 6. veljače, 1991.) tvrdi da postoje stanovite riječi[10][1] koje odjekuju stoljećima a što im omogućuje njihova transparentnost koja im je suština.Time one postaju činjenice odvojene od svojih autora postajući opća bezlična vrijednost ali zato aktivnog, životodajnog i trajnog smisla, poput Platonove osude Poezije u Republici u ime morala, što nalazimo i u svetim knjigama poput moralne osude pjesnika, u Kur'anu, koji lažu, uvjetno shvaćeno, zbog neistinitog iskazivanja o događajima. Mi mislimo da se na tom planu i odigrala scena prisvajanja Logosa od strane Filozofije, u ime morala, pravde i istine. Mi smo pokazali da se radi o zamjeni teza glede Istine. Istina Poezije i Istina Mišljenja nisu ista stvar. Istina Poezije, ponovimo, to je vječita igra otvaranja poezije. Prvo vlastitim moćima, a po tome čitateljevim, tj. Svim ostalim granama mišljenja/filozofije. Istina Mišljenja je zaustavljanje igre netom spomenute i definiranje identiteta mišljenjem proizvedenih stvari, tj. svlačenjem s površine stvari onog vidljivog da bi se tako dobivena pulpa sadržine mogla analitičko-sintetizirajućim pronicanjem doći do definicije objekta, eda bi se ukazala pozadina i njena identičnost s onim pojavnim, ukoliko je riječ o istinitom. Tu počinje i pitanje morala, morala uopće i odnosa morala spram istine i mišljenja. Taj i takav, spomenuti čin prisvajanja jedne vrste Istine kao Apsoluta Istine da bi se eliminirala poezija, da bi se eliminirala igra poezije kao poigravanje s Istinom dok je riječ o poeziji i Istini njene igre u čemu nema nikakvog prisvajanja, pogotovu ne onog čime se ona objavljuje , pa etika nema pravo esencijalnu stvar poezije, vlastitu istinu, različitu od one koja se sastoji u izvanjskom tretmanu istinitosti identiteta pojavnog i onostranog, kojeg nema u poeziji, proglasiti imoralnim činom. Imoralan je čin onaj kojeg čini Mišljenje, jer nije istinit ni apsolutno ni relativno. Igra otvorenih, posvemašnja otvorenost, mogućnosti riječi, koje su neiscrpive jer se nalaze u neiscrpivoj količini međusobnih suodnošaja, je previranje, stalno bujanje svjetlosnih emanacija mogućnosti Riječi a nikako njihovo gašenje, pa je zato istinitost Poezije uvijek u i na svjetlostinjeno je biće ono koje ubija tamnu zaumnu pozadinu izvodeći sve na scenu i blještavu svjetlost pojavnog. To ubijanje nije obračun s Bogom koji nije u onom ubijenom, koji nije tama već neiscrpivost svjetlosnog izvora. Poezija ništa ne skriva, iako je je izvanjskim uvjetima osuđena na polagani tempo otkrivanja i svlačenja zavjesa sa sebe, ona pokazuje svoje izvore, svoje pokrete/previranja, svoje asocijacije a da sljepilo čitatelja/gledatelja/slušatelja, dodirivatelja općenito čulnog i misaonog, nije odgovorno. I upravo ta providnost njena je prava priroda, njena moć. Ona ne želi ništa skrivati, ne čini zagonetke iako njena novost i neponovljivost nesviklom čitatelju s nedovoljno znanja i sposobnosti osuđen je odgonetati njene do tad neotkrivene kvalitete i mogućnosti uvijek i iznova sve složenije i neiscrpivije u sebi i svojem objavljivanju kao biću u stalnoj evoluciji koju poznajemo kao moć stvaralačkog autorova genija. Što dublje prodire svojim svjetlosno/osvjetljavajućim skalpelom, koji nije ništa drugo nego čuveni Tiresijin štap, to više svijeta biva osvjetljeno , obasjano, božanskim svojim izvorom gdje boravi neiscrpivi Logos, to više je poezija pojavnost a ne zatamnjenost smisla svoje igre, no isto tako i toliko više njena genijalnost, odnosno narastajuća estetička vrijednost. To se nekome može učiniti kao miješanje s mišljenjem ili čak istovjetnost, ali poezija ima svoju vlastitu etiku koja proizlazi iz istinitosti igre, ne i proizvodnje riječi od čega, kad to ustreba ne odustaje ali ne za potrebe preživljavanja i održavanja ovosvjetskog poretka stvari već za zamamnost Igre svojih potencijala, dakle ta njena etika jednostavno je inteligibilna, umujuća jer uništava ili otklanja zaumno, tamu bez-umlja pa optužba da se igra gubi u njemu, u bez-umlju jednostavno ne stoji. Na mah tu opažamo još jedno rodno mjesto morala. Da li je Poeziji dopušteno služiti se time. Bez dvoje ustvršujemo – itekako, ona je tome čak obvezno prinuđena, jer ono što ona uzima umujući način je igreneiscrpivih moći njenih a ne definiranje identiteta pojavnog i nevidljivog, istinitost konceptualne istine i njena, time, konačnost dok se ono u Poeziji – obeskonačuje. Ono što nam je začuđujuće jest upravo ta moć, ta energija, elan kojim poezija osvjetljava svoju neiscrpivost usuprotstavljenu tami iz koje vadi sve što joj treba. Vadi li to iz već viđenog, rasvijetljenog, gubi svoju čar nove kreacije. Etika drži svoju moć u potaji jer su njene moći ograničene, specijalizirane i strogo usmjerene u okvirima vremena, prostora, metode i ciljeva. Ona obznanjuje moralno kao obvezujuće koje to naskoro neće biti jer će se granice morala pomaknuti ili ustuknuti pred usudom relativnosti. Njena esencija je potrošiva, smrtna. Moral poezije koja je, tome nasuprot, u tom smislu imoralne poezije, a i-moralnom smije biti jer ne otima nikome ništa nego samo baca svjetlosni snop na ono što etici-mišljenju izmiče, nepovratno. Poezija ne otima Logos ni Istinu Etici ona ih osvjetljava, razotkriva i čini potpunijim jer ju ta otkrivenja osnažuju i evoluiraju te čine potpunijom.Time nam se događa milost Božja, milost da vidimo izmicanje konačnosti u stvarima, Milost Objave i pojavljivanja Nade. Etika, budući bila kćerkom Mišljenja jest utoliko privatizirani, partikularizirani, alijenirani Moral dodijeljen probranima, a Poezija, nasuprot tome, nudi se – svima.
No, da ne bi bilo zabune, valja nam ovdje podcrtati da se ovdje ne događa svodništvo niti svođenje Istine na opću, zajedničku stvar, zajedničku i Igri i Definiciji. Ovdje se, naprotiv, ta generalizacija gubi jer Igra nikad ne može biti – Ono-Jedno koje je u Mišljenju. Svojom raznorodnošću poezija se demokratizira, ali zbog toga ne proizvodi opća mjesta, ako je Poezija. Iako je njena forma Jednost, pandan onom Jednom u Filozofiji ona je individualizirana po mjeri svakog onog koji ju prima. Svaki receptor prima sasvim drukčije biće iste forme koja je Jednost i po tome bitak poezije, njena vlastita i nedodiriva forma. Time, nestankom zajedničkog smisla, općih mjesta zahvaljujući igri poezije na vidljivom mjestu njen moral uklanja s vidljivog mjesta etiku filozofa koja će sutra biti ono što danas još nije a pogotovu ne ono od jučer. Pitanje morala i moralnosti u Poeziji jest veoma rigorozno i sudbonosno po – Filozofiju. Ako dolazi à priori [11][1] uništava mnoge mogućnosti koje ne nosi izložene prvom i površnom pogledu na sebe. Ako pak dolazi à posteriori , uloga etike je drugorazredna jer dolazi iz onoga što je život već napustio. Logos se već zatamno u budućnosti. Poezija etičnost ima hic et nunc i to ne kao kruti koncept već kao životvornu vodu zbivanja igre svojih moći. Platoničari ovdje osuđuju Poeziju i tijkom Povijesti uspijevaju okupljati brojne pristaše. Platonska ljubav je ubila ljubav jer se odrekla brige za proizvode svog djelovanja (orgazam jednog od zaljubljenih u svojoj sljubljenosti, primjerice). Ono što je smislila, Platonova misao je smjestila izvan života svedenog na Republiku ili Grad, kao da je mrtvom zakonu dano vladati živim svijetom i zato Poezija koja se opire i klasificiranju i definiranju međa mrtvih stvari razbija platoničarsku etiku, smeta joj da nametne životu carstvo sjena na mjesto životne rijeke koja, istina, čini da život protječe i otječe odnoseći pojedinca ali čini ga nezaustavljivim, nezarobljivim , neponovljivim i neporobivim i tako najvrjednijim što čovjek, makar i robom bio u ovom svijetu, najboljem od svih mogućih, može imati. Naime, to je način njegovog opstojanja. Zato je platoničarski pjesnik imoralan, kvari mladež, kao uostalom i Sokrat, mada s drugim ciljem. Pjesnik priziva budućnost poezijom, budućnost punu neizvjesnosti od koje se strahuje, jer nemoguće je unaprijed znati koja će mogućnost među neiscrpivim moćima Logosa otvoriti svoj Izvor ulijevanja u rijeku Života. U rijeku koja je, uz to i po svemu tome, svjetlost koja teče i otkriva tamna, mračna mjesta, tvrdeći da je u njima skrivena istina. Moral, koji se otud rađa, dvojan je moral. S jedne strane vlada životom, tamnim mjestima povijesti i mračnim izvorima moći. To ne može biti nego i-moralno na spram Poezije. Zato Poezija mora priteći, posredno, naravno, u pomoć životu, mora se upustiti u polemos s etikom platoničara. Rečeno je već da Polemos nije priroda poezije iako poezija živi po nadilaženju onog što ju ograničava, uskraćuje njenu slobodu. Poezija zato Polemos pretvara u Igru, koja se vodi na njoj tuđem terenu. Poezija ulazi u agonalni prostor Mišljenja, ondje gdje Filozofija izriče osude i donosi presude Istini, gdje definira moral koji će već sutra biti bivši. Dobrim dijelom zahvaljujući Poeziji. No, poezija ne vodi rat već igra onim što Etika proglašava moralnim stavljajući to u istu ravan s onim što je po Etici i-moralno pa u igri pokazuje skrivene stvari morala, morala koji je uvijek dvoličan, u momentu kad počinje vladati već je kadaveričan. Socrealizam je bio pokušaj etike da se skrije u umjetničkom i pokaže etiku kao identitet poezije. Angažirana poezija se pretvorila u akciju mišljenja prožetog osjećanjem bijesa. Sve su to strane stvari, nepripadajuće poeziji. Ironiziranje stvarnosti jedino, dakle, i donekle uspijeva izbjeći rat a otvoriti mogućnost pokazivanja istine u punom svjetlu njenih moći. Zato je i ona poezija koja se pretvorila u borbu s fosilizirajućom etikom nestala u zaboravu. Bavila se idejama a ne riječima. Šrestala je biti Poezijom izgubivši svoju narav. Zato je nestala iz prostora u kojem je bila laž poezije iako u službi borbe protiv laži etike. Programska poezija, angažirana poezija, himnično-politička, hvalospjevna, prigodničarska poezija i tome slično. Najčešće, u osnovi, tu se radi o sukobu Poezije s ne-Poezijom. Poezija, budući bila Istinom igre ne trpi Istinu Mišljenja koja se nameće kao izvršenje Istine – Pravda. Nju poezija ne podnosi kao obvezujući postupak. Najočitiji pokazatelj tog sukoba je sukob socrealističkog obrasca stvaranja s tzv. Larpurlartiskičkom poezijom ili hitlerijanskim himnicima. Poetsko biće nikad ne može buiti niti pravdom po sebi, niti činiti pravdu drugom biću jer je biće ne-pravda, odnosno izvan je relacije pravda-nepravda koja je od ovog svijeta. Naravno da mislimo ono biće koje postoji jer ono može postojati tek u svojem odnošaju spram nekog drugog bića. Poetsko biće čini nepravdu etici jer ju poništava, prostom ignorancijom. Pravda u poeziji kao ni istina nije moguća već od svoje Jednosti u heterogenosti. Ona uvijek priziva nove horizonte svoje pojavnosti, ona sebe opravdava budući bila moguća samo na račun onog što ona sama nije niti može biti. Već s Heraklitom stiže stav da biti jest – biti protiv. Zato se etici i činilo da Poezija može biti korisnim sredstvom pravdi. Nakon Mišljenja Etika se upustila u avanturu upotrebe poezije koja ju je, ako je bila poezijom, zbacila sa sebe, ili ako je bila laž umrla zajedno s ograničenošću pravde. Tu se radi o odnosu Jednosti i Sveukupnosti bića koje postoji ako jest protiv, a drukčije ne može niti biti, nasuprot, u odnošaju s onim drugim koje ovom prvom jeste to isto. Oboje žele biti Jednost. No Jednost ne može apsolutno popuniti biće sobom cjelom bez ostatka, za takvo što potrebno joj je sve, totalitet koji je Jednost. Prema Heraklitu[12][1] ono što zaista postoji, postoji i kao sklad, harmonija, suprotnosti koja jednom kad je postignuta postaje pravdom. No, put vodi kroz ne-pravdu činjenja. Poezija koja je demokratski sebe dala svima nije time i Pravda jer ju nemaju svi pravedno danu. Jednima je dano jedno, drugima drugo. Harmonija ostaje između međusobnih suprotnosti iako nepravda ne nestaje kao jedan od sadržaja ili načina postojanja Poezije. Kod Platona, koji također hoće Pravdu u Republici nema totalne Pravde bez totalne harmonije svih stvari. Dakle, svih stvari u odnošaju sa svim stvarima. Ne podsjeća li to na Rat svih (stvari) protiv svega (svijeta)-Bellum omni cotra omnes. Jer Etika ne može bez Mišljenja, a Mišljenje je Polemos i Mišljenjem jest tek ako se misli drukčije, naročito protiv, što završava uništenjem jednog ili drugog usukobljenog. Harmonija nije i sjedinjavanje, posvajanje suprotnosti, što je nemoguće a da jedna ili druga mogućnost ne nestane čime nestaje i sukoba, Mišljenja i postojanja. Platonova harmonija vidi samo jednu mogućnost pravde, ondje gdje je jedno u općem odnošaju s totalitetom postojećeg s kojim neće nitko, kao pravda, biti jedno, ona će samo biti ugurana u to jedno. I metoda razumije uspostavljanje pravde kao Ne pravedni, nasilni čin naspram onoga nad kojim se pravedni postupak primjene pravde vrši. Nešto se mora odreći nečega da bi ono njemu suprotno bilo pomireno i su-postojalo kao suprotstavljeno u Jedinstvu Različitosti. Harmonija/Pravda potvrđuje Jedno, negira drugo da bi dvoje su-postojalo u skladu, a to je odustajanje od Istine kao Apsoluta i postaje pravda utemeljena na ne-pravdi metode. Radi se, dakle, o ne-Istini, jer kao apeyron , biće čija je esencija nesvršiva, neukrotiva, rekla bi poezija, ima svoje drugo ime – Laž. I svako njeno predstavljanje je laž i lažno u sebi jer nije identično nikad sebi niti bilo čemu drugom. Zato je protivno idealu Pravde. Poezija ne trpi bilo kakve ideale koji ne bi bili harmonija, dakle, sklad međusobno usuprotstavljenih stvari. Zato Istina, ovdje, ne može biti drukčija nego relativna prolazna, potrošiva, ograničena, ispražnjena od esencije, podložna zatamnjenju, nestanku, ništa drugo do li odsjaj prolazne Istine , odsjaj koji je i sam prolazan Već smo se odvažili reći da ljudsko stvaranje, nasuprot božanskom, jeste djelimično stvaranje nasuprot prolazne i prolazeće istine, djelimično jer ne polazi iz Ničega koje ne bi bilo Ono-Božje-Apsolutno Ništa jer Sve jest neograničeno, neukrotivo, nezavršivo. Čovjekovo stvaranje crpi svoje djelo dijelom iz Boga, dijelom nije stvaranje već proizvođenje.Zato je ljudsko stvaranje, što se do sada našlo samo u Kur'anu, tek odsjaj onga što je savršeno a da nije Harmonija jer nije oraničeno Jedno u koje su zatvorene međusobno zaraćene stvari. Nema apsolutne Harmonije jer Božji Apsolut nije ni integracija suprotnosti ni njihovo harmoniziranje koje popunjava Biće koje zbog toga nikad ne može biti Jednost bivstvovanja a sve zbog toga što u ropstvu drži raznorodnosti. Po Poeziji jest – drukčije raznorodnosti su Jednost koja je izišla iz Boga gdje nema usukobljenosti stvari. Zašto je, onda, Poezija protivnica Pravdi, zašto ne priznaje Pravdu? Dijelom smo na to pitanje već odgovorili. Valja dodati da je Poezija boj protiv Pravde jer joj je Istinom – Igra njenih vlastitosti, njenih neiscrpivih mogućnosti koje , te mogućnosti naravno, u međusobno potirućem odnošaju proizvode Formu- Jednost-Jedno Poezije, jedno koje nije ropstvo, niti zatvor usuprotstavljenostima, međusobno potirućim stvarima koje u Poeziji jesu poticaj jedna drugoj da se pokaže što neiscrpivijom i sa što većim elanom, tj. što bliže Istini.
--------------------------------------------------------------------------------
Zato, govoreći još uvijek o Platonu, poezija je laž, sveopća laž koja uvijek izmiče Istini uvijek joj otkrivajući neko drugo lice Onog časa kad Mooral pomisli da je ulovio Poeziju u laži, da ju je identificirao u istinitosti njene laži , ona je već netko ili nešto drugo po svom neiscrpivom mogućem bitku. Poezija ne gubi ništa od ssvoje esencije u istini da se dva puta ne može ući u istu rijeku. To je Istina po kojoj Poezija čini svoju Pravdu koja se opire Pravdi Filozofije, Pogotovo Historije. Upravo ta protočnost njena je istina i ona jedino tako vrši svoju pravdu, zapravo bolje je u odnosu na Poeziju reći čini svoju Pravdu, jer ona ne kažnjava niti se sveti, ona samo čini nezainteresirana za okolni svijet. Zato Poezija ima pravo na tu laž jer Laž jeste i zato što jeste takva kakva jeste Ona Koja Jeste, Riječ koja je kod Boga. Riječ koja jeste u isto vrijeme u Dativu i nije u isto vrijeme u Dativu jer ne može biti podvrgnuta nikakvoj Pravdi ni bivstvujućoj ni onoj još u nastajanju. Ispitivanje Istine putem Mišljenja posao je etike. No, često je to trud bez uspjeha i s gubitkom cilja. Tad se u zbrci mišljenja Istina gubi, bilo u lažnoj Istini (sic!) bilo u djeličičnoj istini. Nasuprot tome, za Poeziju je to uobičajena igra s predmetom i jednom od njegovih mogućnosti koje se ne identificiraju po mogućnostima već po objektivno postojećem, pa etika i mišljenje sebe gube postajući svojom vlastitom negacijom po gubitka identiteta Istine i Pravde. Poezija pokazuje lažnu stvarnost koja ju zanima utoliko što treba biti kompletna ili bolje reći kompletno neiscrpiva u svojem laganju. Laganju po tome što ono što pokazuje još nije za Fenomenologiju, Historiju, Etiku, Spoznaju, ona je istina intuicije. Zbog toga ni Platonu ni platoničarima u Islamu ne ostaje drugo do da prognaju pjesnike i iz mišljenja i iz pjevanja i iz vjerovanja. Averoës ga se ne može odreći jer on je u potrazi za Istinom u kojoj se ništa ne odbacuje kao sredstvo, kao iskustvo na putu k Bogu dobro je došlo i ono pogansko, kao i kršćansko jer vode k istini, Bogu. Utoliko koliko je kompletnije Biće biva bliže Bogu. Poetska igra stvaranja je jedna od cesta koje vode k Bogu. Sjetimo se puta sufijskih derviša-plesača, „ Les Derviches tournants“ su izravan kontakat Logosa i njegovog Apsoluta, Boga, Duha i Logosa, koji nikad ne biva izgovoren kao Riječ koja samu sebe zatvara u svojim mogućnostima čim padne u Jezik, u svijet. Sjetimo se, Poezija može postojati bez Govora, kao jedna od bezbrojnih mogućnosti Logosa, ona koja se sluti, koja je u intuiciji i koja se toliko puta potvrđuje. – Što je starije? Kokoš ili jaje? Pitanje izmišljeno da bi izvrglo ruglu, nepravedno i neopravdano, Mišljenje, što, naime, uopće nije pitanje, jer Logos kao bilo kao Zakon svijeta, um, riječ, istina uvijek su prije govora, kojemu još prethode mišljenje i volja . Kokoš je Logos, on porađa preko jajeta koje je svijet, život onoga što je uslijedilo onom „Fiat....“ i onda se kao svaki porođeni, stvoreni bitak vraša svojem izvoru – Kokoši/Logosu. Naime, ovu metaforu ne možemo misliti u industriji, u produkciji već u kreaciji koja je prije produkcije. Kokoš ne nese jaje da bi se vratila bilo čemu, ona po nešenju jajeta – JESTE ONA KOJA JESTE – KOKOŠ. Jaje je njena Istina, njen Duh, njen Energija, njen Elan, potvrda njenog smisla postojanja. To je postulat. Nema nikakvog sukoba između kokoši i jajeta iz kojeg će se izleći pile koje-još-nije-ali-će-biti-kokoš. Stvaranje podrazumijeva i Kokoš i jaje, jer više nisu u Boga već u svijetu za koji Bog skrbi, po ljubavi i stvara mu uvjete opstanka i nadaljivanja.
Kako se taj problem pojavljuje u svijetu? Marìa Zambrano veli da je čovjekov problem manje u njegovoj nekompletnosti nego u skrivenosti, u zaboravu. Istina je ta koja otkriva skrivenu tajnu stapajući sve u Jednost i omogućva da se Jednost prepozna u svom sjećanju na prvotnu Jednost. Tako znanje skida veo s tajne, sa zaborava, Tako se Poezija pojavljuje cjelovita na Svjetlosti, što ne znači da se iscrpljuje na pojavnom. Naprotiv, njena se Ogromnost, Beskonačnost, Neiscrpivost, nadaju, pružaju sebe viđenju, spoznaji, u svem svojem sjaju, ali tek tada dolazi Tumačenje koje je ograničeno individualnošću Tumača. Tako čovjek Jeste, bitiše, prepoznavajući zaboravljeno koje je maločas bilo Tajnom iza zastora zaborava, zastora koji je raskidala Istina. Ne oina istina koju je pronašlja filozofija ubijanje mnogoznačnosti riječi, već ona istina koja je izvan poezije laž. „Zelen vjetar u planini“ je objektivno ne-istina, u poeziji funkcionira kao istina. Sad Filozofija više nema potrebe poniraati u tmine nesaznatljivog da bi postigla identitet m da bi ispunila Potpunost. Znanje je postignuto i dostignuto, Vrijeme prestaje biti preprijekom jer je sad znanje svršetka, kraja, potpunosti u Filozofiji. Vrijeme napušta Biće. Biće više ne može nauditi Istini ni prepriječiti put Filozofiji, tj. Tragati za bilo kakvom Pravdom, a koja bi se poslužila, bilo Duhom/Istinom , bilo Logosom da bi doseglo Boga. Ta potraga u antičkoj Grčkoj porodila je Razum. Put je vodio kroz spoznaju Bića, a cilj je bio njegovo oslobađanje, stavljanje na istu ravan s bogovima koji , mada nadnaravni, upliću se u svijet , ulaze u ljudske živote ostvarujući biće vječnosti s neiscrpnim mogućnostima. Makar i bili kažnjeni, iz pukog hira ponekad kao i zbog prekoračenja granice koju im profanost postavlja pred svetošću koja je bitno drugačija od one koju će poznavati kršćanstvo. Čovjek nije rob Božji, on je jednostavno ispod božanskih silakoje su prije igra no sila, pa zato i bliže energiji koja pokreće Poeziju, Istinu koja je dostupnija i neposrednija kao pokretač i izvor poetskog. Zato su razum i nada na istom mjestu u igri božanskih sila, kao temelj i obzor. Mnogo je ljudi stvoreno izravnim miješanjem bogova s ljudima. Taj politeizam nije ništa drugo nego mnogoimenost Boga, koji će s kršćanstvom to pretvoriti u Apsolut Logosa, otvorenost beskrajnih moći njegovih.
Njihova igra, igra njihovih beskrajnih moći, kao i igra grčkih bogova jest kreacija u koju ulazi božanska priroda, nasuptoz pravljenju, izradi, pro-izvodnji-iz-već-postojećeg – tèkhnè što je okončavanje, po-predmećivanje u potpunu konačnost s nužnim završetkom u svijetu roba, u Geheni rekli bi teolozi. Tu nestaje nada, tu staju intuicija i razum koji prestaju imati motiv za pokretanje vlastitih moći. Nit se ima više čemu nadati niti što više pronicati, jer sve je iscrpljeno. Pravda je postignuta, stvar i njena suprotnost ne-stvar u potpunom su suglasju – sve je okončano. Na scenu stupa vrijeme koje će izjesti svoj proizvod, svoje biće, protjecanje u nestajanju. Njegova istina, bića vremenitosti, puki je odsjaj[13][1]u kojem se gnijezdi to njegovo biće kao njegovo vlastito ogledalo. To biće je kontradikcija u sebi zbog svoje nekompletnosti, a ono čime se razum nadopunjuje postaje puki mit. Kao u kazalištu sjena ili u Platonovoj pećini život se reflektira na stijenkama pećinskim. Zadobivši tako sebe, u gubitku svojeg apeirona (τὸ ἄπειρον), supstancija bez granica, "vječita i bezvremenska"[14][2]
dolazi vrijeme kršćanske nade da će odsjaj biti vraćen biću, esenciji, da će Svijet postati Rajem. Mitologija i Religija postaju novi, integrirani izvori, temelji Razuma usuprotstavljenog Racionalizmu kroz reductio ad absurdum ovog puta sve do dogme ničim potkrijepljene, ali, dogodit će se Pravda. Čovječanstvo će biti pročišćeno , ali i podijeljeno. Bogovi, kvalitete Logosa, izvršit će podjelu svijeta pravedno, na Dobro i Zlo. Kazna će biti strašna. Razum koji se osloni samo i isključivo na mit završit će u Geheni, u Paklu. Mit, asociran Vjeri, pojmit će, dosegnut će Božju milost. Platoničari će očovječiti Pravdu u Republici koju stvara Razum na temeljima pravde, oslobođen od svijeta laži i njenih sjena. Sav tako stvoreni prostor pripast će čovjeku koji još nije oposeblje, partikulariziran. No, to je ipak konkretni čovjek, čovjek kao takav kakav jest, slab i pod prijetnjom nekompletnosti, nesavršenosti, ali na putu da se oslobodi tiranije mitologije koja zahtijeva od ljudskosti da žrtvuje ono svoje najbolje – svoju djecu. Takva pravda je neprijateljska poeziji koja ju izruguje i nanosi nepravdu. Zato je poezija ne-pravda ali nepravda koja traži pojavu i osvjetljenje Razuma eda bi imala sebi ravnog primatelja – slobodnog čovjeka. Čovjeka koji je slobodan igrati se svojim razumskim moćima i to – neograničeno. No, nije sve tako lako prošlo, niti treba sve biti olako primljeno. Najprije je trebalo smiriti bogove, ljubomorne i osvetoljubive u svojoj svemoći za koju čovjek nije posjedovao odgovarajuće sredstvo otpora – Razum. Republika je bilo mjesto gdje su bogovi mogli otpočinuti. No, ljudi su bili čovječanstvo još jako udaljeno od zajednice individuuma, posebnih, različitih i nadasve – slobodnih. Ne treba zaboraviti da su robovi u materijalnom svijetu Republike bili samo sredstvo održavanje republike, dakle – ne-ljudi. To je još uvijek samo forma kojoj nedostaje sadržaj – esencija. Čovjek je još uvijek ovisan i zato tragičan. I danas, iako je Poezija duboko uronila u neiscrpivo i odvojila se od tragedije i od glazbe, vrijeme trageda još nije prošlo. Još i više od toga, suvremeni traged ukoliko i kad se pojavi stoji kao opominjući svjetionik na hridini o kojuu se može slupati čovječanstvo ali i sve više individualizirani čovjek kojemu sad prijeti novo zlo – partikularizam u alijenaciji. Pjesnik nije više božanski agent, on je sad čovjek putem kojeg govori – sad već Dobri Bog najavljen Evanđeljem, dobrom viješću o nadolasku carstva Božjeg, ali taj isti Bog će ipak biti posljednji svemoćni Sudac na temelju svoje Pravde u kojoj se gnijezdi njegova Milost. Nada ipak postoji, ali na ravni svakodnevnice to je svijet malograđanina, Kleinbuergera: Was ist ein Filister? Ein Holler Darm, voll Furcht und Hoffnung dass Gott erbarm. – upozorava Pjesnik Goethe. Što je jači grijeh, jači je strah, i jača je nada u Milost. Slobodna igra stvaralačkih snaga u ustroju pravde samo je pisanje diktiranog teksta, pod autocenzurom i nametnutim pravilima. Nasuprot, Poezija igra sve mogućnosti božanstava, ali ona nije pravda iako je Istina, nije ni pravedna iako je istinita stvoriteljica ne-postojećeg. Zbog neidentičnosti ona je ne-pravedna, ali je ujedno i Obzor koji je Nada jer ono što je bilo nepoznato, skriveno u tami, izišlo je na svjetlost slobode koja može biti i ubijstvena u neograničenosti Nade koju budi u porobljenom pravedniku, ona budu nadu neograničene milosti. Po njoj čovjek ima pravo i na mogućnost izbora što je već svijet slobode. Zato Logos izdaje sam sebe u poeziji. Da li je to nezakonit čin drugo je pitanje jer Bog je Milost a ona je sastavnica Božje , Tvorčeve Pravde i moći u isto vrijeme, čovjeku ostaje vjerovanje da onaj koji je uspostavio vječiti red u Konstelacijama, u Sve-Miru, u Kozmosu, neće propustiti ostati dosljedan u svojem djelu, ali povijest je diskontinuirana kao i evolucija svemira. Ako poezija čini nelegitimni akt izdaje ona to čini po milosti Božjoj. Sadržaj pravednosti, njen smisao nije isti. Kazna može uslijediti ali milost Njegova je glavna Istina koju logos otkriva čovjeku glede Boga. Glavna neprijateljica Poezije – Filozofija je tome glavnim svjedokom i samo da bi postigla svoj cilj re-integraciju u Jednost, u Raj, filozofija mora računati na milost jer Moć, Sila, Nasilje, Tiranija (Mišljenja nad igrom) završit će sasvim logično u – Tragediji. Logos, podijeljen na Riječ i Razum, lišen ovog drugog završava u Poeziji koja tad ne može misliti. Bit će to ono što će najbolje izreći Baudelaire kad poziva na opajanje. Možda le priličnije govoriti o opijanju kad čovjek, potpuno predan pijanstvu čula lišenih uma osjeća privid oslobođenosti iako biva porobljen iracionalnim. Tad se gubi i Nada kao Obzor kojeg nema u bezumlju. Bog neće primiti molitvu koja je, ipak, povratak Logosa u božansko stanje, tog pijanog čovjeka. Kur'an kaže: Obavi molitvu kad se otrijezniš! , tj. Kad se očistiš. To je potpuno suprotan smjer očišćenja kojeg poznajemo kao katarzu. U katarzi čovjek doživljava vrhunac čiste riječi, otrježnjenje je tek povratak k svijesti o postojanju. U katarzi Igra je reintegrirala sve mogućnosti logosa, u otrježnjenju čovjek je spreman za otrpljenje Pravde, to je stanje pred presudu, moguću kaznu, ali, vraća se i mogućnost oprosta, tj. Nada. Pjesnik u svojoj igri kreacije zaboravlja sve osim Igre, to znači da sve pamti, jer Igri sve treba, on ponire sve dublje i dublje u neiscrpivo što nije ništa drugo nego podizanje sve više i više prema Bogu, ako je čovjek ispod Boga,, čovjek koji je sad pobunjen protiv Razuma, protiv svjesne nade lišene sumnje, zapravo je to kalkulacija, čisti racionalni postupak.
No, ipak, on ne traži iskupljenje jer ne osjeća grijeh. On ostaje izvan pravde. On je tad potpuno Božje dijete u stanju koje je slično milosti, blaženstvo zaslužene nade mu je nepotrebno, ono će se vratiti kad ga napusti stanje opojnosti. No, i bogovi poznaju ambroziju. Pravda i ambrozija su dva sredstva u skukobu, u boju bogova, stanja Logosovih, za čovjeka koji se po milosti sve više udaljuje od počettnog stanja postajući sve veća skrb Božja, Boga Jedinoga koji ukida jednu po jednu mogućnost koja se obogotvorila i prestala trebati, biti u stanju potrebiutosti, u simbolima Božjih emanacija i prepušta ih čovjekovog igri bezbrojnim m ogućnostima Riječi. Poezija postaje sve moćnija, bogatija dublja i moćnija, pjesnik sve opasniji po pravdu čistog uma. Pjesnik ne traži spasa, čitatelj je taj koji traži i nalazi spas u poeziji u kojoj je pjesnik ludički prekoračio granice dopuštenog po svijetu, koje kao granice postoje i u poeziji, ali sasvim drukčije naravi, ondje međe postavlja sila talenta, a ne tvarnoga svijeta. Pjesnik zato igra sve slobodniju igru, ili drukčije rečeno sve je slobodniji u svojoj idri riječima, i trpi sve jače kletve Zakona porotiv pobunjenih stvari poretka. On je sve veći pobunjenik protiv konvencija koje poeziju nastoje pokoriti. Mišljenje je u pravdi pronašlo novo sredstvo pokoravanja Riječi tj. Poezije. Pjesnik zato nikad nije lišen nade, on se nje odriče sam, on od Razuma otima Zakon, Pravdu da bi se igrao s njima pretvarajući ih u riječi. On je, ako se tako može reći svjesno u stanju beznade. On sebe hoće ondje. Iz točke glediđta čistog uma to je ludost, igranje koje nema svrhe sebe pa je utoliko i potrebno da se Razum oslobodi poezije koja mu prividno nije potrebna što je samo lukavstvo Uma. Velimo, samo prividno, jer Razum također treba ono čega Poezija i Pjesnik imaju u Izobilju pa o tome niti ne brinu, jer to dobijaju od neiscrpivog Boga, govorimo o svemoćnim sposobnostima igre unutar Logosa gdje će Riječ uvijek obitavati, čak i onda kad otud Razum ode u svoju Pećinu iz koje će u sumrak izletjeti sova da bi vidjela ono što nije u stanju vidjeti na paklenoj svjetlosti spoznaje pojavnog otkud poezija ne želi niti mora bježati, naprotiv kamo žudi iznijeti sve što dodirne, ona ne traži utočišta u svom zaumnlju, u svijetu sjena na stijenkama Pećine. Sad se Pravda pokazuje kao dvoličnost pojavnog s onim zatamnjenim licem. Razumu dakle treba smjelost Poezije i zato se on služi lukavstvom išćući mnoštvo riječi, on traži Igru, svoju Smrt, ali i Smrt poezije ukoliko joj preotme igru, on traži poezijino stanje opojnosti i opijenosti kao neiscrpnog vrela energije koja poeziji daje snagu za cječito produžavanje Igre, kao što je Aska igrala pred Vukom[15]. I David pred Saulom. Nasuprot Razumu Poezija postoji na taj način, i to zauvijek, što romen ne može jer idejama kad tad dođe kraj. To stanje beznade nije tragično, ono je himnično, mada poezija zapada u vode koje bespovratno protječu i u koje razum, također beznadno, pokušava vratiti svoj hod, vratiti se u istu vodu u kojoj je jednom već umočio noge. No, on to, naravno, ne može učiniti, jer je dvoličan tj. I on je netko drugi koji po drugi put pokušava kročiti u istu vodu koja to više nije. Svjestan je da ne može dosegnuti božanske visine a nepovratno žudi k njima. Poezija je po svojoj prirodi uvijek tu i Razum ju treba kao zrcalo i kao svjetionik. Razum u potaji oponaša poeziju. Posjećuje ona mjesta na kojima je poezija već boravila ili na kojim vječno jest (onaj koji sam bio, koji jesam i koji ću biti, to su moći Boga i Poezije) Budući nepravdom poezija se neće osvetiti Rzumu za tu krađu počinjenu spram njenog blaga Riječi, jer je neiscrpan njen trezor i neće ni opaziti manjak koji je nastao i koji je uvijek u stanju nadoknaditi čime god hoće – ritmom, slikom, prazninom, naglaskom, asocijacijom, ponavljanjem što razum ni u snu ne smije činiti, a poezija će, naprotiv, to doživjeti kao poticaj uvećavanja hrpe blaga, jer prti ju Ljubav Logosa – Boga koji skrbi da njegovom plodu ništa ne uzmanjka. Tako će i Nada koja Razumu nadomješta Istinu, a koja mu uvijek izmiče, mada je sve sposobniji naslutiti ju ili čak i vidjeti iza svega što mu se čini vlastitim djelom. Da li je to Poezija sišla u Pakao? Mi držimo da nije niti može nestati u , slijedom Tina Ujevića „U Paklu svoga Raja“. Ako i jeste to nije pakao po kazni već po vlastitoj prirodi, vječita izloženost svemoćnom izvoru rasvjetljenja zatamnjenih mjesta svekolikosti. To je Pakao utoliko što Pjesnikkoji je konačan i skončljiv mora vječito igrati igru čiji su izvori neiscrpivi pa mu valja imati i neiscrpivu energiju igranja iza sebe ili u sebi, Istinu Vječnosti, Vječnu, Apsolutnu Istinu, a to za biće koje je ograničeno, partikularno i sad već individualizi-rano ne može biti užitak već paklena muka igre na ravnoj nozi sa Sve-Moćnim. Pjesnik upoznaje sve pjevanje, mišljenje, muku, žaljenje, trpljenje, radovanje, zahvalnost, milost, prokletstvo, zna da laže, ali niti pravde koju drugom niti čini niti ju u drugoga traži, jer on ne igra na sve ili ništa. Popu Boga on ne baca kockice pa što ispadne, par ili nepar. Njegova je sudbina prokletstvo, rekli bismo, kazna u izboru iz neiscrpnog trezora mogućnosti. No, vrata trezora su zatvorena svakome, odnosno, nisu svakome otvorena i zato pjesnik, dostigavši stanje zrelosti poezije ne može se više pouzdavati u inspiraciju koja će ga s vremena na vrijeme pohoditi i donositi neočekivane darove. Svakodnevno, on mora pridržavati jednom već otvorena vrata trezora Riječi koja je još u Boga, jer i Bog je još tu kao što je bio u u Početku kad je Riječ bila u Boga ili možda jedno s Bogom, sad Logos, Riječ i Razum.
Utoliko igra kao forma stvaranja postaje manje bezbrižna i sve paklenija jer iz prvobitnih kapljica koje su poput rose osvježavale jutra poezije sad se otud, iz tog trezora, koji se pretvara u arsenal, kad je u pitanju poezija koja je nepravda, najavljuje pravi Potop Logosovog Apsoluta. Pjesnik je sve odgovorniji ali i Razum s njim skupa. Etika između njih nije balansm nije ni rebalans već mjera stvarima na putu potpunog indidializiranja stvari, čovjeka koji će tek s reasocijacijom Razuma s poezijom moći voditi k individui kakvu Bog želi ondje gdje neće biti ni Religije, ni Pravde, ni Muke, ni Ne-Pravde, niti Muke svakidšnje i gdje će Bog biti neposredno sa svakim pojedincem koji nije više samo čovjek već prvenstveno Individua lišena partikularizma kao otuđenja. Trenutno, na tom putu, samo ljubav je ta koja može spriječiti trijumf
smrti kojom Razum prijeti poeziji, putem potpunog zaborava, i poeziji i njenoj nepravdi po beskonačnosti u neidentičnosti jer je sve originalnost i jednost. Ali, i ta ljubav je svršiva , iscrpiva, smrtna. Sve što pojesnik na čas i načast stvori i stavi u besmrtno stanje u stvarnosti će skončati, ptica će umuknuti, cvijet uvenuti, svjetlost zgasnuti, jer u tom svijetu poezija je laž, privid, pojavnost, sličnost. No, Razum zna da je sve to, ipak, Mogućnost i on održava, podržava i odražava nadu, zato je, iako usuprotstavljen poeziji on taj koji nju treba kao vlastiti obzor bez kojeg će ostati u tami, bez nade. „Bolje biti pijan nego star“ pjevaju popfolk pjesnici i pjevači Plavog orkestra iz Sarajeva. Svijet sjena nema nikakve žudnje; Filozofija otvara pogled na taj svijet, otvara i sama oči, upire pogled u Smrt, Poezija je, međutim, jedina koja donosi utjehu i budi nadu i njenu istinitost. Logos postmoderne ne može bez oboje, baš bez to dvoje, mada se mišljenje nastoji zavarati gomilanjem stvari, uvećavanjem mase proizvedenih stvari da bi se skrilo beznađe koje stoji sad nasuprot poeziji koja tješi odričući pravo pos tojanja takvoj pravdi. Čovjeku, na kraju, ostaju u ovom svijetu samo dvije stvari, Smrt i Opojnost, ali obje su već s one druge strane, „au-delà“, u onostranom. Poezija zna da nema Pravde s ove strane života koji ju se ni ne tiče i ona zato čini da riječi, koji su iza svega i u svemu, igraju svoju pravdu koja je ovosvjetskoj ne-pravda. Ona čini da riječi bivaju sve plodnije i sve moćnije, da se igra što prisnije sljubljuje s Božjim vrelima koja bujaju iz onostranog. Za to vrijeme, život pak, prelazi u ludovanje ljudskih, kakvih takvih moći. Sila. Razum u njih uvodi pravdu da bi ih pokorio, doveo u red iz kojeg se ne može istrgnuti po svojoj biti jer nered je smrt i Razuma i Pravde što je glavna zadaša filozofije, priprema živućeg za smrt. Razum, svodeći život na Jedno, priprema ga smrt, jer je to jedini način da sve bude tek Jedno. Smrt je konačna pravda, uništenje svega što se odbija pokoriti obrascu. Pax Romana je sve što filozofija može učiniti, apsurdno u potrazi za životom. Ona može uvesti smrt kao vladara, umiritelja. Da li to Poezija poučava život za boj protiv smrti? Život popunjavaju brige, zebnje, depresije, muke, tiranija volje i razuma, Lista neslobode je duga. Život je nemoćan protiv svega toga ako nema igre slobodnih sila u prostorima izvan okoštalih normi. Filozofija nije smislila ništa bolje od izgradnje sustava mišljenja kao otpor smrti i tako usmrtila bujanje, vrijenje, klijanje novog života. Taj sustav mišljenja, dakle, na koncu, ne može biti ništa drugo do li izlijetanje sove u sumrak. To što filozofija bdije uvijek i nad svime to bdijenje je uvijek nad ponorom tmine, na onom istom mjestu gdje pooezija igra gola kao David pred sluškinjama slaveći Boga., na rubu ponora tmine u kojoj filozofija traži identitet i to odricanjem njenog prava na postojanje, izgon metafizike iz raja mišljenja, a poezija iz nje vadi svoje neizbrojiva mogućnosti, neiscrpiva značenja na spoznajnoj ravni filozofije formativiteta. Filozofija ne može, kao Logos, skrbiti za svoje čedo Poeziju Čedo kmojem u svojoj skrbi sprema Smrt i apsurdno, traži pravdu za svoje potomstvo, dopuštajući mu igru po nametnutim mu pravilima i zato izvanjskim a poezija nosi u sebi ugravirane vlastite zakone koji ju podstiču a ne umrtvljuju. Filozofija, eda bi bila pravedna mora Riječi zapriječiti sve slobode , držati ju na oku i ne dopustiti joj ni pijanstvo, ni opojnost nit ludus, zato je ona Filozofija koja je vječito zabrinuta, a poezija večito izmicanje toj zabrinutosti. Etika, tj. Filozofija ne može skrbiti za svoju djeca, često ih mora staviti na panj eda bi Pravda vladala, što poezija itekako može, smije , hoće i čini. Filozofija ima jednu jedinu produkciju reprodukciju, remake, kloniranje pravde , beskrajnu produžavanje zebnje i straha da joj Riječ ne odluta u nepoznatom i neizvjesnom smjeru koji je ovoj - Rajski vrt.
Filozofija je unaprijed osuđena na propast sustava koji je sama proizvela, na kojem počiva i od kojeg i po kojem postoji. On , taj sustav, uvijek je nepotpun, nedostaju mu – ludus, igra – i poièsis, činjenje, stvaranje. Sve što filozofija može činiti pripada u tekhnè, što je smrtno, propadivo. Smrtni čovjek je dijelom besmrtan , onim svojim dijelom koji je ludučiki, ludus – vječna igra vječnih snaga u vječnosti – poièsis. Život protječe u njihovom vječitom privlačenju bića na svoju stranu. To što život skreće u igru sve do ludovanja ne znači nestanak razuma iz sfere igre već jednostavno premještanje razuma u druge sfere, drugi dio ljudske prirode, po jačim silama koje su dvoslojne i razumske i s-tvoračke, a što govori i o dvojnoj prirodi čovjekovoj i proturječi isključivom mišljenju da je razum prava čovjekova priroda. Čovjek nije jedna transformacija majmuna u čovjeka, on je jedan posebni majmun. Najumniji i najsavršeniji među svim majmunima, najmajmun skiji od svih majmuna upravo po toj svojoj dvoslojnoj strukturi ne samo razumskoj, već i intuitivnoj, s-tvoračkoj. Duh se usmjerava pokretanjem svojih snaga na drugi vid istine, onaj neiscrpivi. I duh voli igru, možda i više no što voli Mišljenje. Duh/Istina potpuno se otvara svojim mogućnostima, prepušta se kreiranju , Ludus nije lišen inteligibilnoisti. Ludost bez inteligibilnosti je bolest i uma i duha, njihova autonegacija. Sad, u igri svojih mogućnosti Pravda se oslobađa stega Pravde-smrti postojećeg otvarajući se onom-još-ne-postojećem čija pravda zato nije još djelatna, pa je ono zato Ne-pravda, po tome također, Poezija je Ne-pravda, drukčije rečeno samo svoja vlastita mogućnost, odnosno samo ono što-tek-treba-ili-može-postati. Slikati Ružno čineći ga tako lijepim po vrijednosti djela kojem je Ružno tvorbeni element znači činiti drugu vrstu Pravde, Ne-Pravdu u odnosu na ono već definirano. Ova Ne-Pravda po umjetničkom činu nije negacija Pravde koja je na djelu, već jeste ono što kao Pravda, u prvom smislu, nije Pjesnik svojom akcijom voli ovaj svijet, a da ga na osobnoj psihološko-etičnoj ravni može i prezirati ili čak i mrzjeti,pa zato ne mora živjeti svoju poeziju, što mu je i nemoguće, ta gdje bi mu bio kraj da može, kao što filozof mora živjeti svoju filozofiju, ali ni on, vidjeli smo to već ne može ga mijenjati već samo tumačiti. Pjesnik je, naime nesposoban mijenjati svijet, jer kroz njega, njegov svijet je svijet riječi, svijet onostranog koje se ne upliće u ovostrano, nego kao što dijete, strano tijelo u majci trebalo bi biti odbačeno kao strano tijelo i tako usmrćeno, ipak opstaje sve do momenta kad njegovo tijelo izbaci signal da je došao čas njegove zrelosti za uplitanje u svijet prolaznosti, raskida posteljicu i prosipa tečnost koja je bila njegova zaštita od vlastite majke, i onda ga majka izbacuje iz sebe, rođeno je novo biće, tj. Pjesnik je dogotovio svoje dodirivanje zaumnog/onostranog spojio prvu s posljednjom riječi, pjesma je završena, pravda učinjena, dijete je rođeno i izbačeno u svoj svijet. Onostrano se povuklo u novu otvorenost svojih mogućnosti, novo rađanje, novu Pravdu koja se izvršava stvaranjem novog života, novog bića, nove kreacije, a ne ubijstvom što je ovosvjetska pravda.
To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića, dva partikularna bićam dvije osobe, ne znači ništa. Ona građanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana, manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkarnacija egizma i hipokrizije , necivilizirana dakle, neljubazna, pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je potekla i ukojem ostavruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i pohlepenema baš nikakve veze s s njegovom pjesničkom osobom, a mogao bih samo u svojoj Bosni i Hrvatskoj navesti veoma dugačku listu nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, nti su pokrenute istom istinom istig duha niti istim duhom, niti je za jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, , dok je prbuvjetovana zatim ne kreću se istim putovima ne čine niti istu pravdi niti istim stvarima. Prva je relativna druga apsolutna, jer je slobodna,Prva je nevidljiva i doživljena kao mudrost, jer počiva na racionalnom/ovosvjetskom, druga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena od električnih žarulja koje žmigaju između bankova u neredu nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje u ćošku izložbene galerije. Mudrost izaziva divljenje Uma, ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijednosti koji treba prijeći. “Nihil est in intellectu quod non (prius) fuerit in senso »(Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u čulu – a što danas nije posve pouzdana istina , bar kad je riječ o estičkim kreacijamakojese istina služe čulnim doticajama ali ne i bvezno) i još: quorum sententia est nihil credere, nihil scire, sed omnia aestimare ». ... intellectus est neque existimatio, sed est ipsa animi certitudo que non minus, .... della fide intesa in senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare un attegiamento .... Cum autem rerum natura percontata fuerit, vocum ...[i] Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asociralo čitav spektar znbačenja jednoj otvoru na ljudskoj pulpi , da bi znalo da je to rana heroja, tragičnog ili slavlje-ničkog; rne koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobnosti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom koje kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrostti koju oko potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stvari koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi. Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi radije rečeno, čuli ne-išćući nikakvu intervenciju čula, naročito ne pipanja. « Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu, » veli jedan stih[16]. Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije u cijelosti izašlo na vidjelo., nije se u cijelosti izložilo, podalo umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti zbog akcije ratia. UM ĆE SAMO KASNIJE DOĆI DA POTVRDI ONO ŠTO JE ČULO NASLUTILO, ALI NIJE LI ONO ZAUMNO KAO PRODUŽENA RUKA UMNOG SUDJELOVALO U INTITIVNOJ SPOZNAJI ? Nikakv identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poièsis, nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Pareyson. Znanje mu je tek sluga.A Mudrost može profitirati tim svemoćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja narasle kvalitete organa uma, služeći se neprimjerenim čulom nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i čulnosti.
Taj visoki domet ljepote izmiče Mudrosti koja sebi utvara da može, da je sposobna ovladavi vidlji-vim, osjetilnim svijetom, zaptavo, to jest ovostranim uopće.Radi se o zamjeni pojmova. Vidljivi svijet vidljiv po aktu poiésisanije isto što i pojavni svijet koji dijelom iza se-be uvijek ima svoj nevidljivi dio, zbog već ustanovljenih odnosa «gospodar-sluga », « apsolutno-relativno », « beskonačno-konač-no », « svršeno-nesvršeno » ili « kreacija-definicija ». Čulo može primati ljepotu, sposobnosti su, naravno, različite i individualne, ali ne opa-ža mudrost koju ipak može veoma svrhovito aplicirati, upotrijebiti, jer se može služiti njome. Mudrost mora imati po-srednika da bi uopće moga opstati i biti djelatna. Neizravni odnos je njen apsolutni odnos naspram svijetu, kojim je slična umjetnos-ti. Izravno, neoposredovano pri-manje ljepote mudrosti, ostaje nedostupno ukoliko je oposredo-vano čulnošću, u najmanju ruku gubi se u didaktiziranju koje ubija njegovu ljepotu. Naprotiv, vječnost umjetnički lijepog smrtonosna je jer ju mudrost može prihvatiti samo kao beskonačni niz vremenskih zbivanja, perioda, etapa, tj. Kao « sve u svoje vrijeme ». Ni mu-drost, kao začetak filozofiranja, pa ni filozofija, kao izgrađeni sustav ne mogu svu umjetnost ni shvatiti ni prihvatiti u svakom vremenu kao jednu vječnu, vanvremensku kategoriju jednako vrijednu i istiznačnu po svaki vremenski period koji se kružno taloži oko svoje središnje povijesne osi. U protivnom umjetnost bi bila shvaćena i protumačena kao neprikladna vremenu i beznačajna u ko-načnom smislu, kao nesvrhovita Umu i Praxisu. Pogotovo u odnosu na vrijeme u kojem se pojavila o čemu Umjetnost i Umjetnik itekako vode računa iako ono što stvaraju po svojoj biti ostaje izvan ovog svijeta i po toj biti za njega nezainteresirano. Toliko je pjesnika umrlo neshvaćeno u svoje vrijeme, to-liko skladatelja umalo je netragom nestalo da ih slučaj nije doveo na tezgu kakve piljarice da u kajdanke nije trebalo uviti stanovitu masu trešanja. S Baudelairea je embargo, prokletstvo, žig srama koji mu je nalijepila Pravda,skinut stoljeće-i-pol nakon sukoba Etike i Poetike.To se događa kad se pravda umiješa u stvari koje je nesposobna, zbog naprijed rečenih razloga, ni opaziti, niti razumjeti kao umjetnost koju ni samu ne cijeni kao nešto od značaja za svoju akciju. Umjetnost, zbog toga, jest ne samo Ne-Pravda, već i Anti-Pravda. Ona ne priznaje pravdu ljudske svakod-nevice, ona u njoj i nije, ali kojoj i čijem se pogledu potpuno obnaže-na izlaže, ali njena izloženost, od-nosno vidljivost kao apsolutna izloženost često je osuđena na neshvaćanje. Krivac je Mudrost koja je ograničena dosegom jer je prigodna i nesustavna. Duh vre-mena koji je tek slabi odbljesak Duha Apsolutnog Duha drži mud-rost na distanci od uplitanja u povijesnu prolaznost, kao i filo-zofiju uostalom. Davidovi Psalmi opstaju li po Mudrosti ili Poeziji svoje mudrosti? ...
među Filozofije i poezije - 27 psistizanjem u delirij svih ljudskih moći , koje to u ovostranom i mogu biti, ali ondje gdje st
„Naslonivši uho na ćutanje vječno, što okružuje ih i muči, pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“ (Antun Branko Šimić) Kako i s kolikom pronicavošću pjesnički genij je skinuo veo s tajne poetičkog stvaranja, izložio i pjesnika i postupak i ono nevidljivo na opću vidljivost. Ujedno, dok je pjesnik ćutilan kao „treperenje u svijetu“ to je njegova ovosvjetska esencija, ono što će iz tog treperenja, uosjećanja izići u stih, naprotiv, onostrano je i uopće se ovog svijeta ne tiče, ono je kao ono dijete u materičnoj posteljici strano tijelo u ovom svijetu koji bi ga ubio u samoob-rani kao stranca koji mu prijeti po život. Tek estetički oklop, struktura i bitak brane estetički plod od smrti u ovosvjetskoj korisnosti ili beskorisnosti i kad , kao novorođenče provali posteljicu i spasonosna tečnost istekne kao znak da se rađanje približava, da će majčin organizam odbaciti nametnika iz sebe izići će i pjesma, a s djetetom u oba slučaja izići će i – Ljubav za Dijete/Riječ. Uz to, valja imati na umu, stvari su nijeme, riječi ne mogu silaziti s nijemih usana, njih Um lijepi na površinu ili u nutrinu stvari, zapravo on ih ondje pronalazi jer one su već ondje a da stvari o njima ne znaju ništa jer su i bez-umne. Znanje o stvarima, umnst, mudrost, nije ništa za poeziju ako nije za čulo. To što ima ljudi koji znaju i mogu oživjeti najsloženiji glazbeni koncert a da u zbilji niti jedna struna ne zatreperi samo je potvrda našoj tezi. Tek po čulu, slušatelj, a i onaj posebni, po unutarnjem čulu i ćutilnosti, može reproducirati glazbu izloženu u kajdama. Ono što ćuti (on) jest ljepota, makar i dvanaesttonska glazba bila u pitanju, a o ljepoti bit će riječi u narednom poglavlju ove rasprave. Ta ljepota slušatelja opsjeda i pokorava kao i knjiga čitatelja, posjeduje ga svojim bljeskanjem i beskonačnim prelijevanjem nijansi svojih mogućnosti i načina postojanja koje še Mudrost proglasiti, protumačiti i držati manje ili više značajnim i znakovitim značenjima iskazanog. Utoliko bolje po Poeziju jer se približava stvarnosti izvan sebe da bi ju učinila bližom ovosvjetskom životu, ona stupa u prisan odnos sa životom ne dodirujući ga. Ljepota po pjesnikovoj akciji postaje slobodom jer se odvaja od pojavnog postojajući esencijalno – vid-ljivost, sposobnost koja je svevideća otkriva u ljepoti vječnost i nema pot-rebe zaustaviti ni mijenjati vrijeme svojeg postojanja, ono će na-doći u nje-nom činjenju i ne htijući, jer vrijeme nema volju iako po legendi proždire s-tvarnost čije je propadanje goli privid a ne esencija. Utoliko nam je nužno imati moć primanja. Istina, da bi bila neuh-vatljiva, da bi izmicala i pjesniku i pri-matelju zahtijeva posjedovanje istog dara i u pjesniku i u čitatelju. Talent nije samo u Pjesnika već i u čitatelja, u pjesnika je aktivan činitelj, stvaralac, a u čitatelja nužno primateljski rekrea-tivni, onaj koji uvjetuje njegovu moć primanja. Taj dar može biti graduiran i tako se ista poezija /ljepota neće niti može poroditi niti ugnijezditi kao isto-vjetni izričaj-doživljaj u svakoj indivi-dualnosti koja je apsolutno jedina i neponovljiva i neprelaziva iz jednog u drugo Jastvo. Ono što je zjedničko i pjesniku i čitatelju i jest činjenica da im Neiscrpivost jednako izmiče, no, pjes-niku dostaje intuicija da je tu neiscrp-ivost oristao, trasirao, utemeljio, a nje-nu dalekosežnost prepušta čitatelju. U jurnjavi za Ljepotom obojica dolaze à posteriori , kad se ljepota već objavila u djelu. Ondje gdje ju kane dostignuti njeno boravište se već premjestilo dalje, u neku drugu svoju mogućnost otišla je ljepota umjetničkog stvaranja. Savršeni sklad kao ljepota ne može biti ulovljen u zatvorenu formu pojavnog kao konačnog i skončanog na koncu. U stvari, u susretu Ludosti iMudrosti, Nemoralnog iganja i Istine događa se susret Rizika i Odgovornosti za voljom preuzeti rizik od strane umjetnika i umjetnosti. To je esencijalno u pitanju Etike i Poezije. Igra, ludus, ludovanje, nije gubitak razuma već njegovo sljubljivanje s igrom na najvišoj mogućoj točki moći igre riječi. Razum odustaje od kotroliranja Igre koja mu se čini psistizanjem u delirij svih ljudskih moći , koje to u ovostranom i mogu biti, ali ondje gdje stanuje poiésis to je najviši stupanj njenog bivstva.
Postoji sporazum, Ugovor Razuma i Igre, mišljenja i činjenja. Tu, u tom Ugovoru, pojavljuje se kompoletna ljudska individua, ona partikularna, ona koja je samo jedno neponovljivo, jedino i nepriopćivo JA. Mišljenje i Igranje preuzimaju puni rizik i punu odgovornost. Čovjek zna, svjestan je rizika svojeg čina, činjenja svoje igre, svojeg po općem mišljenju ludog, bezumnog ludovanja, koje nije smišljeno, ni promišljeno, pogotovu ne pla nirano igranje (planitano u smislu totalnog predviđanja i određivanje svega, cilja, sredstava, etapa...jer tad bi se igra pretvorila u proizvođenje), to je stvaralačko igranje u kojem misao na-dolazi makar mu i prethodila volja i to zbog toga što postoji Rizik bez kojeg nema Igre, ali i odgovornost da se ostvari cilj igre koji je, zapravo – svijest o Vrhuncu, Non plus ultra koje na-dolazi, neznano otkud. Taj Rizik i ta Odgovornost su temeljem ljudske esencije koja tako ima dvostruku prirodu a ne samo jednu koja bi bila ona prava, bez obje nema čovjeka. Samo tako on može biti Jedno, Jednost. A da ne počiva ni na smrti ni na proizvodnji smrti – ubijanju, pa makar se ona zvala – Pravda. Jedino tako moguće je božansko u ljudskom. Budući da je bog kreator, upravo doznajemo da fizičari tvrde da ovome stvorenom Bog nije potreban i da je sve , po prethodno postojećem Zakoniku svega, mi velimo Riječi koja je prije svega, ali i u svemu, da je moguće sve bilo biti stvoreno bez Boga koji prema slici svojoj stvori čovjeka. Da li je Bog poznavao svoj portret? Kao svemogući naravno da jeste, ali po riječi i njenim svemoćima i ne mora tako biti shvaćeno, mogao je postojati nacrt, namjera, naum. O svemu se govori, samo se o tome šuti.
Riječ, Logos, Zakon bilo kako da se zvao mogao je , prethodeći volji, naumu, imati sliku onog što je naumio stvoriti, kao što je stvarao fizičar Nikola Tesla. On je prethodno imao Nacrt, Sliku svojeg nauma. Gotovu. On je samo kasnije eksperimentirao s protomodelom čiji je nacrt, sliku imao, on je stvarao prema slici svojoj koju je dobija u glavu! Tako je mogao i Bog, smisliti sve, stvoriti sliku, svoju sliku onoga što će stvoriti. I tu se onda događa ono o čemu govorimo. Rizik i odgovornost igre. Čudi me kako jezuiti ili vehbije nisu već rekli da je to ludost, iz ničeka stvoriti nešto čemu se ne zna konac. To je to, to je potpuna slika i prilika stvaralačkog čina. Zamislite tu neizmjerljivu silu koju pokreče, nitko drugi do Riječ, Logos, Zakon i stvara konstelacije i na njihovim prostranstvima majušnu ljudsku gamad koja sve izokrene naopako. Začuđena samom sobom majmunska ljudska osoba otkrije da postoji poezija i misli da budući da oni drugi majmuni ne mogu artikulirati riječi nego samo kričati, ali imaju um i osjećaje, pomisle da je ono što je proizvedeno proizvođač sam, da je poezija stvorila riječ veli jedan umni čovjek u nekidašnjoj emisiji na Radio Panici u Bruxellesu ljeta Gospodnjega 2010. , a Prvoga rujna.
Ja velim obrnuto, ponavljam Saussirea – Riječ je ta koja pokrene jezik, zalihu riječi u ljudskom umu, i iz usta ovg posebnog majmuna zvanog čovjek počne izlaziti govor ili poezija. Nije čovjek stvorio embrion već obrnuto bi. Ali Ti zakoni fizike su sveumni i oni su imali u umu, vidi, vidi, a ne bi čula pa da prvo bude u čulu pa onda da stigne do uma, dakle oni su smislili da postoje spermatozoid i ovarij. I sad, recite mi, gdje je tu Etika, kad ta nezamisliva energija počne stvarati nešto iz ničega, pomjerati, pomicati konstelacije, o kakvoj Pravdi ili Nepravdi može biti riječ kad, recimo jedno nebesko tijelo treba prodrijeti iz onostranog i oploditi drugo ogromno nebesko tijelo, pa se sudare, a na njima već žive bakterije. Koliko li mrtvih u stvaralačkoj igri! Stvaralaćčka igra ima svoju etiku za koju ne odgovara nikome, ni Bogu, ni Fizici, ni Znanju, ni Riječi, ni Logosu jer su oni ili On pokrenuli ili pokrenuo taj stvaralački proces. Sve je tu izvan etike.
Budući da je Bog, prihvatimo se radije, ipak, Boga, nego Zakona koji je prije svega, dakle, budući da je On stvaratelj, Tvorac, Onaj koji Jeste, i onaj koji je Bio i Onaj koji će Biti, dakle stvaratelj prema slici svojeg nauma, a ne po svom portretu kojeg je možda gledao brijući se pred ogledalom. Bog nije kopist, iz Resavske škole, nije ni kaligraf iz Isfahana, On je Autor, Prvi! On spaja rizik moći ljudske igre i odgovornost (Zakon, Istina, Pravila igre) eda bi Indivitua, partikularna partikula, neograničeno, ali ne i neodgovorno mogla igrati, stvarati, činiti. Na takav je način i Poezija Ne-Moralna, kao Bog kad stvara, ipak ona, Poezija tu svoju suprotnost, stvarajući novo uništava staro, izaziva i samo putem sljubljivanja s n jom na vrhunce igre može biti ljudsko, očovječeno ludovanje prirodno slijepih sila koje počivaju stvaranju nadohvat. No, one nisu slijepe, te sile, te silne mogućnosti, one su naprosto – silne, moćne i potrebna im je istina da bi sebe vidjele i prepoznale i tako mogle preuzeti Rizik svojeg putovanja u za nas neizvjesno, izično, ali za Tvorca koji je već stvorio svoju sliku budućeg-još-ne-postojećeg-ali-sigurno-i-stvorenog-kad-mu-dođe-čas.
Bog prepušta svojim dj
Ako je rizik ispušten nema dodirivanja, nema klađenja na novo, nepoznato, neočekivano, ne ponire se u dubine neiscrpne ontologije značenja, onog još nespoznatog ne-postojećeg-još, nema novine stvaranja, ni stvaranja saog kao takvog, ostaje samo serijska reprodukcija, kloniranje modela, Umjetnost je mrtva.
Rizik stvaranja predpostavlja, podrazumijeva sve ovo netom pobrojano. Glede pravila, etika je dvostruka. Postoje prethodna, općepoznata pravila, postulati, i po tome ona proizvedena po preuzimanju rizika igre koja izlaze iz igre koja ima svoj nacrt, utoru još nepoznat ili možda nepriopćen ili skriven, sasvim jednostavno. Umjetnost se mora upustiti u nepoznato, dohvatiti s nepoznatim na bi iznijela na vidjelo novo, još neviđeno, još-ne-postojeće-moguće, inače neće biti zanimljivo, novo i provokativno onom prethodnom/već poznatom/starom na estetičkom planu. Umjetnost zato mora proizvoditi novu, originalnu, samo jednokratno upotrbljivu/aplikativnu etiku koja će vrijediti vječno u poeziji, u prozi dok su žive ideje, a u drami karakteri. To zbog tog što je ona u svojoj osnovi ne-etična svojim ne-poštovanjem , ne-priznavanjem ustaljenog reda stvari koji je napustio činjenje i prešao u re-produkciju. Umjetnost multioriginala (Dževad Hozo), grafika, moguća je zbog toga što je industia upotrijebljena kao produžetak čula i intuicije, fotokopiranjem se gubi ta vrijednost , etična vrijednost estetičkog jer je postupak produžavanja čula i intuicije u sredstvu upotrijebljen kao mrtvi stroj, što je u njemu to produženje čulnosti zaustavljeno iako drukčiji način upotrebe istog sredstva može postati ono što puko foto-kopiranje gotovog proizvoda nije bilo , bilo da je zaustavljeno bilo da je izostavljeno. Ista je stcar s genijalno načinjenom reprodukcijom ili kopijom. Bez obzira što je kopist postigao savršenu sličnost s onim što je oponašao , jedinim postojećim u kojem je čulo, intuicija, senzibilitet autorov sudjelovao u spoju s izvorom on svoj kist nije upotrijebio ko produženi dio onog čula koje je pokretalo izvornog autora, već kao svoj vlastiti produžetak uma, ali i senzibiliteta, pa bi se moglo razgovarati o novom djelu nastalom na već postojećem izvoru. Dakle, u slučaju da nije otišao dalje od puke kopije, taj slikar je svoj kistu upotrijebio kao produžetak ne-uma, ne-mudrosti, ne-osjetilnosti, ne-intuitivnosti što je zaustavilo ili prekinulo igru , činjenje, odnosno, ono što je učinio nije izišlo iz čula već iz uma a bez dvostruke prirode umjetničkog djela naprosto nema. Um je upotrijebio čulo kao izvanjsko sredstvo, a boja, kad je riječ o govoru boja kao umjetnosti slikarstva, mora biti viđena unutarnjim okom. Model služi samo poticaj i ne zna baš ništa o onom unutarnjem u umjetniku. Zato je umjetnost onemogućena kao postajuća. Put je, dakle, bio ibrnut, um se poslužio čulom kao sredstvom, kao strojem, aparatom, njegovo čulo se nije produžilo do u sredstvo slikanja. Pravila oponašanj su re-producirala djelo, nisu ga stvoril, tko da umjetničke igre , stvaralačke, nije ni bilo, tako kao što onda nije bilo ni umjetnosti ni ploda umjetnosti, djela umjetničkog. Stvar je konvencije da li će serija originala biti zustavljena na 14. primjerku multioriginala ili na 1114. Oni su svi nastali na isti način. Ali, njihve foto-kopije to više nisu zbog oposredovanja strojem koje ne adrži produženje umjetničkog bića. One su plod industrije, a ne industrija, stvaranje, ploda.
Pjesnik pak, svjestan je da njegovi junaci, Riječi,, zadobit će svojim pojavljivanjem u životu smrtnost, potrošivost u kolokvijalnm govoru i zato se upušta u rizik potrage s nedodirnutim i nedodirivim mogućnostima riječi, ontologijski neiscrpivim. Ako ih kolokvijalni govor pokuš poopćiti, što je rijetko kad moguće a da se forma umjetničkog djela ne uništi, pa tako i umjetničko djelo, ili pretvoriti i sredstvo priopćavanja, puke komunikacije, i tako im ubiti istinu neiscrpivog u njma one, te pjesničke riječi – tvorevine – forme – bit će odmah prepoznate kao takve i neće moći funkcionirati a da se ne preobrate u svoju vlasitu negacije, mogu postati ispražnjenim simbolima svakodnevne komercijlizirane komunikacije kao znak čija vrijednost nije estetička iako može značiti vrijednost ili lijepo, ali ne i umjetničko djelo. Citiranje će biti ono što će im omogućiti uvođenje u svakodnevni govor koji će, sa svoje strane, napustiti svoju nisku razinu vrijednosti i morati se približiti visinama govora poezije. Umjetničko tek tako može ostati nepotrošivo, otud je slikoviti govor bogatiji od izravnog, ali manje izražajan na razini kreativnog življenja. Tako i time se biće jezika otvara novim mogućnostima prestajući tražiti svoju esenciju u gomilanju riječi, pleonazmima, prelazeći u formu koja se ne da iscrpiti na jednoj jedinoj ravni niti u jednom jedinom značenju niti u jednokratnoj/istrošivoj uporabi i tako biti prepoznano kao jednodimenzionalno. No, ovim bismo ušli u sociologiju jezika čime bismo napustili domenu u kojoj ispitujemo idnos poezije i etike što se za nas nastavlja u ispitivanju odnosa realnog i irealnog, stvarnog i umjetničkog.
Do sada smo govorili o stvorenom koje je proizišlo oposredovano čulnim u umnom kreativnom procesu. Ovdje je potrebno dodati da se tim i drugim pitanjima te vrste pridodaje i pitanje umjetničkog i ne-umjetničkog koji su to svojom esencijom. Primjer iz Anakreonta je mojžda najeksplicitniji „Vješti slikaru, slikaru čudesni, kralju umjetnosti koja cvjeta na Rhodosu, naslikaj onako kako ću Ti ja probuditi (evocirati) sliku moje nestale ljubavi. Predstavi njenu slatku crnu kosu i ako je ikako moguće to da ona širi svoje miomirise, predstavi njene blještave kose kao purpur koji pada s njenog mramornog čela uzduž rumenih njenih obraza. Ne razdvajaj suviše njene obrve, ali pazi da ih ne spojiš, oponašaj ih takvima kakvima jesu crne svijene trepavice njene, uzdignute i stidljive. Ideal lijepog nadaje se kao identičnost realnog i onog što je to realno urezalo u čulo. Ne radi se o pukom oponašanju. Bez čulnog dojma neće biti dosegnut ideal. Harmonija se ne završava na pukoj proporcionalnosti dimenzija već i na skladanju, savršenom utoliko ukoliko će obogatiti identitet realnog i njegovog čulnog odjeka pod rukom i u čulu slikara. Bez toga slika, puki odraz, mrtva je. Harmonija mora postojati i kao odnos relnog i irealnog. Tako se najavljuje istina umjetničkog. Samo takva istina probudit će čulnost i irealnom omogućiti da funkcionira kao realno u okvirima svog prostora postojanja. To što je stvoreno i što je sad idealno po vrijednosti napunjeno je ljepotom svog postojanja iako je , gledano sad iz obrnutog smjera lažno-ne-etično. Sklad nije zakoniti zatijevan samo u skladu dimenzija i oblika obrva na realnom liku koji, zapamćen, ulazi u svijet odraženih stvari već se proširuje i na osjećanje koje treba probuditi. Harmonija mora biti način porađanja realnog-irealnog-dojmljenog. Gledatelj /čitatelj/slušatelj/primatelj uopće umjetničkog djela zbog njegovog umjetničkog naboja je taj koji oživljava sklad a čulna dimenzija djela probija se kroz sve prostore postojanja djela, koji danas više nisu trodimenzionalni, spajajući ih u treperenje primateljeve duše. Ona pak, neće moći, „zatreperiti“ ukoliko nema , ukoliko joj nisu dane, darovane, moći primanja, tj. treperenja. Istinski primatej je jednako rijetka pojava ko i istinski stvaralac. To se ne vidi nigdje tako dobro kao u javnoj , spektakularnoj predstavi umjetničkog djela kad se oslobođena energija primanja i davanja slobodno šeću od umjetnikovog emitora do prijemnika u čulima primatelja, kad se uspostavlja vrhunski spoj istovjetne energije koja je, do tog finalnog mmenta, ležala skrivena u sjećanju i u čulnim moćima onga koji daje i onoga koji prima. Umjetnik, njegovo djelo i primatelj postaju Jednost, da ne kažmo Jedno. Ludus na vrhuncu svojih moći , krajnji domet spoja danog Rizika i zadana odgovornost. Frenetični aplauz koji se prolama u znak dostignutog pročišćenja, Katharzis je prodor božanskog u banalno, da ne kažemo svetog u svjetovno. Primatelj nije pokoren već uzdignut u božanske sfere totalnog sklada.
Taj sklad nije istovjetan s onim koji se postiže u delirijumu mase idolopoklonika u potpunom sjedinjenju s Führerom, nestankom un njemu idolopoklonikove partikularnosti. Originalnosti poje-dinca, koja, zapravo nije ni postojala. Ondje je masa zaboravila harmoniju koju uspostavlja umjetničko – djelo koje je temeljem umjetnučke katarze uopće ne postoji. Nema djela, nema ni sklada, nema ni pročišćenja već nestanak uranjenjem u gomili smeća koji čiji smrad potpuno ubija čulno poimanje lijepog. Ta nacistička i ine frenezije smrt su lijepog, originalnog i apsolutno neponovljivog. Ondje vlada mračni ambis u kojem Vođa i Masa postaju Jedno, ali Ludilo lišeno spoja Logosa i Istine. Istina spoj njihovog naličja postoji, ali to je privid jer konačni doseg je nes-tanak, smrt, a ne vječnost Pojedinca potpuno različitog od sva-kog drugog. Nema ni Rizika, on je prešao u volju i ruke Vođe, nema ni odgovornosti, i nju je preuzeo Vođa, a nema ni igre stvaralačkih moći na djelu su rušilačka volja i rušilačke moći. Sve ono što smo opisali kao vrhunac umjetničkog nestalo je u svojoj vlastitoj negaciji i realnom odsjaju prividnog ništavila u ruhu bivanja Jednog s Vođom, zapravo bivanja Ništicom pridodanom vođinoj Jedinki. Dakle ono što zaista postiji jest – Laž, obmana. Obrnuta izvjesnost , izopačena pri tome, jer njoj nije stalo do ostrašćenja irealnog potpuni lišenog prethodećeg mu realnog originala, prethodeće mu svemoćne istine koja ima za cilj otvaranje svih mogućnosti Riječi (u poeziji) , a ne njihovog zatvaranja u ljušturu jednodimenzionalnog gdje, osim toga, neće biti uzajamne akcije, participiranja u djelu.Ono što će se vođi vratiti bit će tek odjek njegovog vlastitog kriještavog glasa. Individualno se izgubilo, masa i Vođa postaju Jedno lišeno, ispražnjeno od smisla onog što se ontologiji u umjetničkom djelu nadaje kao neiscrpivost za kojim se, u potrazi za njim ponire sve dublje i dublje jer su značenja praktično neiscrpiva.
No, taj problem se razmatra na ravnima političkog i umjtničkog. Nas ovdje zanimaju umjetnost i filozofija, predstavljena svojom etičko komponentom u odnosu na legitimnonst. Umjetnost eli iživjeti nestalnu realnost u irealnom. Irelno, zato, jest ono što postoji mada više nije ono što je bilo već njegova predstava. Njegova relnost promijenila je mjesto i sadržaj boravka. Filozof, ono što je bilo pojavnost i što je unaprijed osuđeno nestati to ne cijeni zbog rečene propadivosti , tj. ion neće pojavno dok umjetnik sve stavlja na u kartu, on sve izvidi na svjetlost viđenja, umjetnik tu budi emocije čulnost, koje će u čulu primatelja učiniti čudo revivifikacije u stvarnosti irelnog i to kao sasvim novu realnost. No to je realnost koja također budi , oživljava emocije jer prethodno čula obavljaju svoj posao eda bi razum dovršio zadaću konceptualizacije emocija. Razum, koji u Filozofa prethodi čulima u re-inkarnaciji uništava čulnost jer želi buditi ndu. Međutim, njegova nada je po sebi mrtva, nem n čulnosti ni neiscrpivosti mogućnosti značenja. Sve se može dogotiti, ili bar samo na ravni re-inkarnacije Istog što, ipak nije ništa drugo nego ili njegova kopoja ili neko drugo biće, njegov vlastiti klon.
Ako se radi o smrti stvar se jasno ocrtava. U smrt ljubljene zaljubljeni ne sumnja, ali to ne znači da je ona, ljubljena, nestvarna. Slika ne može biti uništena usprkos nestanku realnog predloška. Stvarnost nestalog putem razuma oslobođena je strasti izazvanih susretom realnog i irealnog u nestanku realnog. Tragično na sceni možemo mirno promatrati znajući da su to, ipak, samo fantomi, ali i u isto vrijeme simpatizirti s nestankom realnog. U idealnom staništu Platonove Republike emocije će zavladati na mjestu Razuma ukoliko se predamo zaboravu etičnog. Poezija će ga uništiti jer ne postoji ustaljeni red ustaljene pravde, ona un osi svoj red koji je ne-red spram etičnog. Ta mogućnost sudara a u stvari razmimoilaženja poetskog i filozofskog ima pradavno podrijetlo o kojem smo govorili povodom izvora Riječi i Istine. Ono što je Filozofu, suštinski, Istina, biće, razum, pjesniku su tek sredstva i on sbe stavlja na marginu stvari , usprkos postojanju poetskog ega, eda bi m ogao odustati od pravde i igrati igru koja će imati svoje vlastite zakone koji nisu irealni već, jednostavno, postoje u jednoj drugoj stvarnosti. Ono prvo je pitanje egzistencije bića. Biće je dvojno u svojoj jednosti, dvosložno, lovenski jezik je tu mogućnst još sačuvao kao „dvojinu“, a što ne odgovara ni poeziji ni filozofiji, iako je dvojina prava priroda poezije, ni igra, ni riječ sama. Kao što se tvrdi da je razum prava priroda čovjekova. No, da li će tako ići nadalje sad, kad znanost nedvojbeno tvrdi da čovjek nije po evolutivnom putu ničiji ogranak niti je nastao iz bilo koje evolucijom odvojene grane majkmuna, nego je jednostavno jedan zaseban rod majmuna, ali ga upravo to stavlja u poziciju da mu priroda, prava bude dvojna, igra i razum, a onda se može početi misliti i na treći plan – Rizik. Dakle, ni filozofija, ni poezija ne može pristati dobrovolojno prepustiti prvenstvo onoj drugoj ili biću samom i jednom Individua je prinuđena donijeti odluku kojom će se otrgnuti svemu što ga odvlači od vlastite jedinstvenosti, on je nužan privrgnuti se biću da bi ga ostvario, morase staviti u akciju jer puko promišljanje nije dovoljno, što je već Marx naslutio, ali je zastranio u proizvodnji bića kao interakcije otuđenih mu sila i gubitka vlastite prirode u individualnosti u vlastitoj originalno-sti i partikularnosti. Ni samo uosjećanje ne dostaje. Ukoliko bi to uspjelo promišljanje će uputiti sentiment , ljubav, skrb za sudbinu bića što je bez poezije jednostavno neprilično ali i nemoguće. Filozof se osamljuje u mišljenju , izdvaja iz svijeta beda bi mogao ostati dosljedan biću bez miješanja s nebićem koje pjesnik pretpostavlja svemu drugom inače mora ući i spomenuti engagečent što ukida i pjesnika i poeziju podvrga-vajući ih sluenju nečem ovosvjetskom – politici, ideologiji, vođi, gazdi...Bilo bi to pristajanje na pojavnosti koje ne mogu biti bez onog nevidljivog što poezija neće nikad prihvatiti.
Bilo bi to temeljem preuzimanja obluke koja bi promijenila život i zaustavila igru, tj. usmrtil poeziju. Ono što je središnja stvar u etici pogubno je po poeziju. Pjesnikon raison d’être je njegov boravak na ruburazuma, tj. izvan njega, izvan ovosvjetskog mo-rala. Pjesnik ne sudi bilo čemu u poeziji, naročito ne moralizi-ra, on nema svog stava, on ima samo svoju bol i njoj ostaje vje-ran, odnosno ostaje pri njoj mada ju katkad vara naočigled svi-jetu, odnosno on njeguje svoju bolu na razne načine, od onog da ju vara s ljepotom, u ime potrebe koju mu iskaže riječ da bi se obnažila u što većoj značenjskoj mjeri pa sve do totalnog izokre-tanja smisla kojeg ona nosi na uobičajenu mjestu i uobičajenim ju načinom koristi. Valja razlikovati pjesnikovo uranjanje u vri-jeme, koje prolazi, od onog koje je tren zaustavljeno da traje vječno. Tako joj ostaje vjeran, toj svojoj dvostrukoj prirodi, sve dok je pjesnikom. Pjesnik to, zapravo uvijek čini, za razliku od filozofa, koji to ne čini nikad in vivo, jer pjesnik ima pravo biti čovjekom akcije, pa i potpuno odudarati od poezije kojom igra na kartu vječnosti dok filozof, rekli smo to već, ne smije ostvariti svoju filozofiju na ravni svakodnevnice iako joj se putem Allta-gesgechichte gotovo sapliće o noge. Pjesnik tako može biti uki-nut kao pjesnik a stav-ljen u život kao građanin jer traga za neiscrpivim i neistraživim, neprotumačivim značenjima i u svijetu i u onostranom ne bi li što više nepoznatog s tog puta iznio na svjetlost vidjela, ubitačnog spoznajnog svjetla kako veli M. Zmbrano, i to ne da bi i iscrpio, definirao, odlučio, vež samo da bi odlučivši već jednom preuzeti rizik to i učinio, učinio vidljivim. On očekuje glas Božji da odjekne u njemu i zato sva svoja čula prislanja na zbiljnist, gle apsurda, s kojom njegova poetična tvorba nema nikakvog dodira. On ne može zauzeti stan niti donijeti odluku, sud o boli ili radosti, on ju može samo što znakovitijom pokazati. To bi bilo pitanje suđenja, etično pitanje od kojeg pjesnik bježi kao od kuge iako je potrebno imati strahovitu smjelost otkriti tajnu skrivanja boli. To pitanje suđenja koje kad tad završava u konačnom sudu – Božji je posao, ali radeći božanske poslove pjesnik nema i božanske ovlasti, mada su im metode istovjetne – obojica svoj naum počinju s Rječju. Zato je veliko pitanje tko je među Filozofom i Pjesnikom čovjek, a tko ne-čovjek. Pjesnik čini da igraju riječi koje mu dolaze, kao ribaru duše, i ne odlučuje o ničemu, Filozof definira prolazni, vremeniti, nesavršeni i zauvijek svršetku podložan život čovjekov. Jalov posao. Filozofija nikad neće obaviti svoju zadaću ako njenu namjeru možemo držati istovjetnom s njenom zadaćom. U tom slučaju filozofija nikad neće obaviti scvoju zadaću – svesti sve na Jedno niti promijeniti svijet, jer ga ne može ni promisliti, akamoli re-kreirati. Ona je Mišljenje, ona ne vlada Rječju jer ju ubija. Zato je nesposobna vratiti čovjeka u rajsko stanje. Bez kazne nema Raja ni za sav svijet i tu već Etika i Poezija gube orijentaciju, udaljuju se jedna od druge misleći da gledaju počelo samo. Svoju zebnju filozof prividno i privremeno pobjeđuje donošenjem odluke , živeći svoj filozofski sustav, ali po kojoj cijeni – odrekavši se cjelovitosti svog ljudskog bića , stvorenog u igri stvaranja, bilo Kreacijom bilo Evolucijom iza svega već stoji jedno „Fiat!“ . Filozof zatvara čovječnost i čovječanstvo u epohalno znanjekoje već u modernoj epohi neće imati vrijednosti. On je živio u znanju koje je najprije bilo osuđeno na prolaznost, porobudio je u sebi samog svog vlastitog grobara (Marx). Pjesnik je optužen da ne poznaje svojeg znanja, da ga ono nadilazi, što ne čini ništa drugo nego pokazuje da razumijevanje potrebno pri shvaćanju poezije , plod narastanja ljudskosti, već dobrano nadilazi ljudskost, što opet govori i o izvorima moći davanja i poimanja. Pjesnik je u posjedu mogućnosti koje nadilaze njegovo ljudsko pojavno biće koje bi, s vremena na vrijeme, uvijek drugačije, htio definirati – Filozof.
On igra nesvršivu igru jer igra uz neiscrpne mogućnosti Riječi koje pokreće Apsolutna Istina , Duh koji se uvjek iznova rađa u Život. Pjesnik ne zna unaprijed kamo će biti odveden, veom često ne onamo kamo bi želio, ali rezultat je uvijek isti – novostvoreno, originalno nikad prije postojeće djelo, ali u vsakom slučaju neće se obrijeti u Raju ma koliko mu strijemo, to će biti uvijek nešto drugo, makar i bio prepoznat kao Raj bit će to neki novi raj, a ne onaj iz kojeg je kao čovjek jednom već prognan. Možda je igra ono drvo života na koje je Bog stavio zabranu i s kojeg poezija svakodnevno plodove kuša. Drukčije, kako bi život bio u igru a ne u mišljenju? Ako je Razum prava ljudska priroda onda mu ne preostaje drugo do li vječna nada u žuđeni Raj koji, vidjeli smo, nije moguć. Tad razum gubi s voj raison d'être. S druge strane ostaje pitanje Ljepote koja opaja Pjesnika: Već s Anakreonom, upoznali smo pojam slikareve a i pjesnikove ideje ljepote Taj ideal ljepote neće nikad umrijeti, no, on će se pokazati nedostatnim sa sve dubljim poniranjem u neiscrpivost ontologije značenja. Nema vječnog ideala ljepote, ali jednom lijepo to nikad ne prestaje biti iako se rađaju sve novija i drukčija poimanja lijepog. Zakoni ljepote se mijenjaju u skladu sa sve brojnijim i prodornijim otvaranjem i sve dubljim poniranjem u tom i radi tog otvaranja, sve dubljim poniranjem u neiscrpivo. Ponovimo, zakoni ljepote se mijenjaju u skladu s otvaranjem novih mogućnosti riječi, zapravo novopronađenim mogućnostima riječi. Umjetnost se, općenito, oslobađa, stega pojavnog, Razuma i Zakona, oji su na kraju sudjelovali u njenm stvaranju i oblikovanju, iznoseći sve više stvari na svjetlost viđenja, izlaući sve više sve bogatiju igru mišljenja i udaljavajući se sve dalje i sve dublje i uspinjući sve više ljestvicom vrijednosti, izlažući tako sve više svoju igru kao nedostižnost ideala uvijek u vrijenju, n ikad više završenog ni savršenog, čime se umjetničko djelo približava ljudskoj prirodi , čovjeku kao boanskoj kreaciji. Sve to neodložno i nužno odlazi u prostore sve pomamnije i naravno, zamamnije, jer bi se pretvarala u ludost, ta igra božanskih sila, sve rizičnijih ali i sve odgovornijih spram ljudskosti i spram božanskog u njoj. Ideje i ideali ljepote podrugojačuju se i umjetnost postaje sve neuhvatljivija , neodgonetljivija u definiranju. Statičnost je davno prestala igrati drugu ulogu u umjetnosti osim kao akcentuiranje vječnog trenutka. Uz bok llepoti boticcelijevih portreta staju ljepote koje se ndaju ljepote dvanaesttonske muzike koju još mnogi uopće odbijaju prihvatiti kao umjetnost. Da bi nove umjetničke mogućnosti bile primljene u krug umjetnosti sve više se traži posredovanje razumskog iskustva a koje opet,gle iznenađenja, sve više traži osjećajnost, ali sad u nekim novim izražajnim ogućnstima koje bi ranije bile držane za neumjetnički prodor u umjetničko, time, naime, razumsko sebe infiltrira u besmrtno. Činjenje, poièsis, i dalje se služi i ritmom i identitetom realnog i irealnog i oneobičvanjem uobičajene upotrebe mogućnosti, čime se vezuje za svoje početke u postupnom i sve dubljem otvaranju mogućnosti riječi, ali umjetnost poezije odavna već nije opjevavanje, iako epsko pjevanje ne nestje iz svijeta umjetnosti. Ono sada sve više postaje činjenje umjesto opjevavanja, kao što i prevođenje , služeći se sve više deverbalizacijom, zbog evolutivnih narastanja upotrebnih ogućnosti riječi i jezika, poprima drukčiji karakter naspram onog s početaka kad je ideal prevođenja bio muka što doslovnijeg pronalaženja korespondentnih riječi. Kiparstvo više nije umjetnost što senzibilnijeg oponašanja predloška, tj. oponašanje predloška s unošenjem što bogatije osjećajnosti., danas je to već i pokret u oblikovanju prostorakoji postoji na nikad viđen mogući način postojanja. Ljepota je sve različitija u sebizahvaljujući sve dubljem poniranju umjetnika u neiscrpivo ontologijsko poniranje u beskrajno mnoštvo značenja što stoje jednako daleko i istinskom umjetniku i istinskom primatelju umjetnikovog djela.
Ne javlja li se tu nostalgija prijeđenog puta, žal, sjećanje na ono što bijaše u Početku.? Čovjek je sve udaljeniji od svog polaznog mjesta, stanja i položaja u svemiru u kojem se osjećao udomljen i dobrodošao zaštićen kao u majčinoj utrobi. Svemir mu je sve otvoreniji i izazovniji, pa i čulnost drukčija što je još Johan Huizinga ustvrdio u Zlatnoj jeseni Srednjeg vijeka kad se masovno suosjećalo, plakalo, iskazivalo zajedničku bol, a i sami smo bili svjedoci masovnog histeričnog plača povodom odlaska besmrtnih diktatora. No, ako bi izgubio vezanost za svoj početni stadij čovjek bi otplutao u tamu, a on mora na svjetlu biti eda bi opstao a što ne može drukčije ni umjetnost. Pjesnik ne boravi nigdje drugdje do li u Riječi i potpuno joj je predan. Bez nje lišen je svakog smisla, nije ništa drugo do obična praznina. On igra Riječ, on igra u Riječi, on doživljava vrhunac rizika igre u Riječi. Prva Riječ koja se prva toliko razigrala da je iz Ništa, u jednoj naprslini Ničega bljesnulo Nešto iz čega je po Riječi stvoreno nešto što više nije Ništa nego Jest Nešto. To JEST jest misteriozni početak svega što nije bilo Bog, Duh njegov niti Riječ. Taj događaj i taj trenutak nije li bio vrhunac Igre, prve igre stvaranja kad je vaseljenom odjeknuo prvi imperativ – BUDI i ono bi. Pjesnik je sjećanje na taj moment i u tom sjećanju još nema etičnog, sve je stvaranje koje ne poznaje ništa drugo osim što susreće samo sebe, a tad, kad se biva stvorenim nema ni etičkih ni estetičkih normi, sve je samo početak. Ali početak znači i početak osjećanja svega , odgovornosti, rizika, odgovornosti spram rizika preuzimanja odgovornosti. I zato će vam svaki pjesnik reći da je vezivanje početka s krajem, koje oboje najčešće unaprijed svaki pjesnik već poznaje, dakle da je taj moment spajanja za nega vrhunac s kog promatra svoju odgovornost spram svega onog što će se javiti unutar tako zatvorenog kruga djela, onog stvorenog. Tako je dostignut prvi delirij Igre-Stvaranja koji su stajali prije njega, iza njega i unutar njega i kao mogućnost i kao Istina samo takva i jedino takva u jedino takvim okolnostima, to je Zakon svega – Istina/Riječ koji su dvoje od ono troje s Duhom koji otud provijava. Pjesniku ne preostaje drugo nego prepustiti sebe potpuno toj i takvoj Riječi. Filozof nju, rekli smo, hoće pokoriti, zatvoriti u definitivno stanje.
I Riječ se tad sklanja u Pjesnika, jer ondje bit će slobodna, u večnom i neprekinutom mada diskurzivnom kretanju/otvaranju sve većeg broja svojih neiscrpivih značenja. Ondje će ona biti gospodaricom svojih moći koje će podavati Pjesniku , svom skrbniku i ljubavniku, stanodavcu oslobođenom svake odgovor-nosti osim one da što senzibilnije i sa što više elana pokreće riječ u igru. Ondje gdje vlada Razum nema mjesta za Pjesnika koji je gurnut u stranu pojavom svojeg djela u svijetu. Ali, njegova lucidnost na kraju primamit će i Razum, u vrhunac spajanja Rizika i preuzimanja odgovornosti za stvoreno djelo koje će mu se tad otuđiti u umovima i duhovima onih koji doskora i ne znavši za djelo s prvom pročitanom riječi postaju njegovi robovi. Rizik će donijeti otvaranje, kreaciju,, odgovornost će uravnotežiti Istinu i energiju koja nije ništ drugo nego Riječ sama, koja, sve donedavni imaterijalna otkriva nam se , iako tvarna u jednoj još neobjašnjenoj, nepoznatoj tvarnosti, sasvim drugog tipa od ovog našeg materijalnog stanja, koje nema odliku težine kao recimo skulptorski kament, ali iako potpuno nepoznata ima s ovdašnnjom tvarnošću jednu zajedničku stvar, a to je da je svaka tvar, samo i ništa drugo nego – ENERGIJA, što je možda objašnjenje i za naše svakodnevne umove kako je sve moglo postati po riječi. Tako Nada može postati zajedničko dobro u ljepoti koja formativnosti a ne u stabilnosti statike stvorenog. Drukčije rečeno Nada ima šansu postati zajedničko dobro u Ljepoti, zajedničko dobro Rizika i i Odgovornosti, Razuma i Poièsisa . No, ne treba zaboraviti da Razum i Poezija Pjesniku pokazuju njegovo pravo lice, on Pjesnik, ne živi od Poezije, na koncu, već živi za nju, živi da bi ona mogla živjeti, doći da živi, bolje rečeno. On je njen mučenik i skrbnik, njen ljubavnik i njeno prokletstvo, on ne išće ništa, on poklanja bez obzira na zasluge darovanog, onog koji prima. Poezija je zato ljubav i milost ludosti, Filozofija suđenje i pravda onome što odstupa, onome što zasljepljuje sovu koja izlijeće u sumrak...
Canohès-Bruxelles 07/08/2008-10/09/2010 !