TOMISLAV DRETAR : UVOD U ANTOLOGIJU POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA - NASTAVAK 19.

Publié le par Thomas Dretart

 

Tomo dugokosi i bradati

 

Najčešće, u osnovi, tu se radi o sukobu Poezije s ne-Poezijom. Poezija, budući bila Istinom igre ne trpi Istinu Mišljenja koja  se nameće kao izvršenje Istine – Pravda. Nju poezija ne podnosi kao obvezujući postupak. Najočitiji pokazatelj tog sukoba je sukob socrealističkog obrasca stvaranja s tzv. Larpurlartiskičkom poezijom ili hitlerijanskim himnicima. Poetsko biće nikad ne može buiti niti pravdom po sebi, niti činiti pravdu drugom biću jer je biće ne-pravda, odnosno izvan je relacije pravda-nepravda koja je od ovog svijeta. Naravno da mislimo ono biće koje postoji jer ono može postojati tek u svojem odnošaju spram nekog drugog bića. Poetsko biće čini nepravdu etici jer ju poništava, prostom ignorancijom. Pravda u poeziji kao ni istina nije moguća već od svoje Jednosti u heterogenosti. Ona uvijek priziva nove horizonte svoje pojavnosti, ona sebe opravdava budući bila moguća samo na račun onog što ona sama nije niti može biti. Već s Heraklitom stiže stav da biti jest – biti protiv. Zato se etici i činilo da Poezija može biti korisnim sredstvom pravdi. Nakon Mišljenja Etika se upustila u avanturu upotrebe poezije koja ju je, ako je bila poezijom, zbacila sa sebe, ili ako je bila laž umrla zajedno s ograničenošću pravde. Tu se radi o odnosu Jednosti i Sveukupnosti bića koje postoji ako jest protiv, a drukčije ne može niti biti, nasuprot, u odnošaju s onim drugim koje ovom prvom jeste to isto. Oboje žele biti Jednost. No Jednost ne može apsolutno popuniti biće sobom cjelom bez ostatka, za takvo što potrebno joj je sve, totalitet koji je Jednost. Prema Heraklitu[1] ono što zaista postoji, postoji i kao sklad, harmonija, suprotnosti koja jednom kad je postignuta postaje pravdom. No, put vodi kroz ne-pravdu činjenja. Poezija koja je demokratski sebe dala svima nije time i Pravda jer ju nemaju svi pravedno danu. Jednima je dano jedno, drugima drugo. Harmonija ostaje između međusobnih suprotnosti iako nepravda ne nestaje kao jedan od sadržaja ili načina postojanja Poezije.

 

            Kod Platona, koji također hoće Pravdu u Republici nema totalne Pravde bez totalne harmonije svih stvari. Dakle, svih stvari u odnošaju sa svim stvarima. Ne podsjeća li to na Rat svih (stvari) protiv svega (svijeta)-Bellum omni cotra omnes. Jer Etika ne može bez Mišljenja, a Mišljenje je Polemos i Mišljenjem jest tek ako se misli drukčije, naročito protiv, što završava uništenjem jednog ili drugog usukobljenog. Harmonija nije i sjedinjavanje, posvajanje suprotnosti, što je nemoguće a da jedna ili druga mogućnost ne nestane čime nestaje i sukoba, Mišljenja i postojanja. Platonova harmonija vidi samo jednu mogućnost pravde, ondje gdje je jedno u općem odnošaju s totalitetom postojećeg s kojim neće nitko, kao pravda, biti jedno, ona će samo biti ugurana u to jedno. I metoda razumije uspostavljanje pravde kao Ne pravedni, nasilni čin naspram onoga nad kojim se pravedni postupak primjene pravde vrši. Nešto se mora odreći nečega da bi ono njemu suprotno bilo pomireno i su-postojalo kao suprotstavljeno u Jedinstvu Različitosti. Harmonija/Pravda potvrđuje Jedno, negira drugo da bi dvoje su-postojalo u skladu, a to je odustajanje od Istine kao Apsoluta i postaje pravda utemeljena na ne-pravdi metode. Radi se, dakle, o ne-Istini, jer kao apeyron , biće čija je esencija nesvršiva, neukrotiva, rekla bi poezija, ima svoje drugo ime – Laž. I svako njeno predstavljanje je laž i lažno u sebi jer nije identično nikad sebi niti bilo čemu drugom. Zato je protivno idealu Pravde. Poezija ne trpi bilo kakve ideale koji ne bi bili harmonija, dakle, sklad međusobno usuprotstavljenih stvari. Zato Istina, ovdje, ne može biti drukčija nego relativna prolazna, potrošiva, ograničena, ispražnjena od esencije, podložna zatamnjenju, nestanku, ništa drugo do li odsjaj prolazne Istine , odsjaj koji je i sam prolazan Već smo se odvažili reći da ljudsko stvaranje, nasuprot božanskom, jeste djelimično stvaranje nasuprot prolazne i prolazeće istine, djelimično jer ne polazi iz Ničega koje ne bi bilo Ono-Božje-Apsolutno Ništa jer Sve jest neograničeno, neukrotivo, nezavršivo. Čovjekovo stvaranje crpi svoje djelo dijelom iz Boga, dijelom nije stvaranje već proizvođenje.Zato je ljudsko stvaranje, što se do sada našlo samo u Kur'anu, tek odsjaj onga što je savršeno a da nije Harmonija jer nije oraničeno Jedno u koje su zatvorene međusobno zaraćene stvari. Nema apsolutne Harmonije jer Božji Apsolut nije ni integracija suprotnosti ni  njihovo harmoniziranje koje popunjava Biće koje zbog toga nikad ne može biti Jednost bivstvovanja a sve zbog toga što u ropstvu drži raznorodnosti. Po Poeziji jest – drukčije raznorodnosti su Jednost koja je izišla iz Boga gdje nema usukobljenosti stvari. Zašto je, onda, Poezija protivnica Pravdi, zašto ne priznaje Pravdu? Dijelom smo na to pitanje već odgovorili. Valja dodati da je Poezija boj protiv Pravde jer joj je Istinom – Igra njenih vlastitosti, njenih neiscrpivih mogućnosti koje , te mogućnosti naravno, u međusobno potirućem odnošaju proizvode Formu- Jednost-Jedno Poezije, jedno koje nije ropstvo, niti zatvor usuprotstavljenostima, međusobno potirućim stvarima koje u Poeziji jesu poticaj jedna drugoj da se pokaže što neiscrpivijom i sa što većim elanom, tj. što bliže Istini.



[1] Apeyron (grec)-neograničenostm nesvršenost, neodredivost, esencija bića.

Publié dans Esthétique

Commenter cet article