TOMISLAV DRETAR : UVOD U ANTOLOGIJU POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA - NASTAVAK 20.

Publié le par Thomas Dretart

TOMISLAV DRETAR : UVOD U ANTOLOGIJU POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA - NASTAVAK 20.

 

  Hafiz_2.jpg    

Zato, govoreći još uvijek o Platonu, poezija je laž, sveopća laž koja uvijek izmiče Istini uvijek joj otkrivajući neko drugo liceOnog časa kad Mooral pomisli da je ulovio Poeziju u laži, da ju je identificirao u istinitosti njene laži , ona je već netko ili nešto drugo po svom neiscrpivom mogućem bitku. Poezija ne gubi ništa od ssvoje esencije u istini da se dva puta ne može ući u istu rijeku. To je Istina po kojoj Poezija čini svoju Pravdu koja se opire Pravdi Filozofije, Pogotovo Historije. Upravo ta protočnost njena je istina i ona jedino tako vrši svoju pravdu, zapravo bolje je u odnosu na Poeziju reći čini svoju Pravdu, jer ona ne kažnjava niti se sveti, ona samo čini nezainteresirana za okolni svijet. Zato Poezija ima pravo na tu laž jer Laž jeste i zato što jeste takva kakva jeste Ona Koja Jeste, Riječ koja je kod Boga. Riječ koja jeste u isto vrijeme u Dativu i nije u isto vrijeme u Dativu jer ne može biti podvrgnuta nikakvoj Pravdi ni bivstvujućoj ni onoj još u nastajanju.

            Ispitivanje Istine putem Mišljenja posao je etike. No, često je to trud bez uspjeha i s gubitkom cilja. Tad se u zbrci mišljenja Istina gubi, bilo u lažnoj Istini (sic!) bilo u djeličičnoj istini. Nasuprot tome, za Poeziju je to uobičajena igra s predmetom i jednom od njegovih mogućnosti koje se ne identificiraju po mogućnostima već po objektivno postojećem, pa etika i mišljenje sebe gube postajući svojom vlastitom negacijom po gubitka identiteta Istine i Pravde. Poezija pokazuje lažnu stvarnost koja ju zanima utoliko što treba biti kompletna ili bolje reći kompletno  neiscrpiva u svojem laganju. Laganju po tome što ono što pokazuje još nije za Fenomenologiju, Historiju, Etiku, Spoznaju, ona je istina intuicije. Zbog toga ni Platonu ni platoničarima u Islamu ne ostaje drugo do da prognaju pjesnike i iz mišljenja i iz pjevanja i iz vjerovanja. Averoës ga se ne može odreći    jer on je u potrazi za Istinom u kojoj se ništa ne odbacuje kao sredstvo, kao iskustvo na putu k Bogu dobro je došlo i ono pogansko, kao i kršćansko jer vode k istini, Bogu. Utoliko koliko je kompletnije Biće biva bliže Bogu. Poetska igra stvaranja je jedna od cesta koje vode k Bogu. Sjetimo se puta sufijskih derviša-plesača, „ Les Derviches tournants“ su izravan kontakat Logosa i njegovog Apsoluta, Boga, Duha i Logosa, koji nikad ne biva izgovoren kao Riječ koja samu sebe zatvara u svojim mogućnostima čim padne u Jezik, u svijet. Sjetimo se, Poezija može postojati bez Govora, kao jedna od bezbrojnih mogućnosti Logosa, ona koja se sluti, koja je u intuiciji i koja se toliko puta potvrđuje. – Što je starije? Kokoš ili jaje? Pitanje izmišljeno da bi izvrglo ruglu, nepravedno i neopravdano, Mišljenje, što, naime, uopće nije pitanje, jer Logos kao bilo kao Zakon svijeta, um, riječ, istina uvijek su prije govora, kojemu još prethode mišljenje i volja . Kokoš je Logos, on porađa preko jajeta koje je svijet, život onoga što je uslijedilo onom „Fiat....“ i onda se kao svaki porođeni, stvoreni bitak vraša svojem izvoru – Kokoši/Logosu. Naime, ovu metaforu ne možemo misliti u industriji, u produkciji već u kreaciji koja je prije produkcije. Kokoš ne nese jaje da bi se vratila bilo čemu, ona po nešenju jajeta – JESTE ONA KOJA JESTE – KOKOŠ.  Jaje je njena Istina, njen Duh, njen Energija, njen Elan, potvrda njenog smisla postojanja. To je postulat. Nema nikakvog sukoba između kokoši i jajeta iz kojeg će se izleći pile koje-još-nije-ali-će-biti-kokoš. Stvaranje podrazumijeva i Kokoš i jaje, jer više nisu u Boga već u svijetu za koji Bog skrbi, po ljubavi i stvara mu uvjete opstanka i nadaljivanja.

           

            Kako se taj problem pojavljuje u svijetu? Marìa Zambrano veli da je čovjekov problem manje u njegovoj nekompletnosti nego u skrivenosti, u zaboravu. Istina je ta koja otkriva skrivenu tajnu stapajući sve u Jednost i omogućva da se Jednost prepozna u svom sjećanju na prvotnu Jednost. Tako znanje skida veo s tajne, sa zaborava, Tako se Poezija pojavljuje cjelovita na Svjetlosti, što ne znači da se iscrpljuje na pojavnom. Naprotiv, njena se Ogromnost, Beskonačnost, Neiscrpivost, nadaju, pružaju sebe viđenju, spoznaji, u svem svojem sjaju, ali tek tada dolazi Tumačenje koje je ograničeno individualnošću Tumača. Tako čovjek Jeste, bitiše, prepoznavajući zaboravljeno koje je maločas bilo Tajnom iza zastora zaborava, zastora koji je raskidala Istina. Ne oina istina koju je pronašlja filozofija ubijanje mnogoznačnosti riječi, već ona istina koja je izvan poezije laž.  „Zelen vjetar u planini“ je objektivno ne-istina, u poeziji funkcionira kao istina. Sad Filozofija više nema potrebe poniraati u tmine nesaznatljivog da bi postigla identitet m da bi ispunila Potpunost. Znanje je postignuto i dostignuto, Vrijeme prestaje biti preprijekom jer je sad znanje svršetka, kraja, potpunosti u Filozofiji. Vrijeme napušta Biće. Biće više ne može nauditi Istini ni prepriječiti put Filozofiji, tj. Tragati za bilo kakvom Pravdom, a koja bi se poslužila, bilo  Duhom/Istinom  , bilo Logosom da bi doseglo Boga. Ta potraga u antičkoj Grčkoj porodila je Razum. Put je vodio kroz spoznaju Bića, a cilj je bio njegovo oslobađanje, stavljanje na istu ravan s bogovima koji , mada nadnaravni, upliću se u svijet , ulaze u ljudske živote ostvarujući biće vječnosti s neiscrpnim mogućnostima. Makar i bili kažnjeni, iz pukog hira ponekad kao i zbog prekoračenja granice koju im profanost postavlja pred svetošću koja je bitno drugačija od one koju će poznavati kršćanstvo. Čovjek nije rob Božji, on je jednostavno ispod božanskih silakoje su prije igra no sila, pa zato i bliže energiji koja pokreće Poeziju, Istinu koja je dostupnija i neposrednija kao pokretač i izvor poetskog. Zato su razum i nada na istom mjestu u igri božanskih sila, kao temelj i obzor. Mnogo je ljudi stvoreno izravnim miješanjem bogova s ljudima. Taj politeizam nije ništa drugo nego mnogoimenost Boga, koji će s kršćanstvom to pretvoriti u Apsolut Logosa, otvorenost beskrajnih moći njegovih.

 

TOMISLAV DRETAR : SLIJEDI UVOD U ANTOLOGIJU POVRATAK JEDNOROGOVOG PLEMENA - NASTAVAK 21.

Publié dans Esthétique

Commenter cet article