Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije - 23. NASTAVAK

Publié le par Thomas Dretart

 

 

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -     Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  23. NASTAVAK 

 

J-sus-Christ.jpg

 

  Utoliko igra kao forma stvaranja postaje manje bezbrižna i sve paklenija jer iz prvobitnih kapljica koje su poput rose osvježavale jutra poezije sad se otud, iz tog trezora, koji se pretvara u arsenal, kad je u pitanju poezija koja je nepravda, najavljuje pravi Potop Logosovog Apsoluta. Pjesnik je sve odgovorniji ali i Razum s njim skupa. Etika između njih nije balansm nije ni rebalans već mjera stvarima na putu potpunog indidializiranja stvari, čovjeka koji će tek s reasocijacijom Razuma s poezijom moći  voditi k individui kakvu Bog želi ondje gdje neće biti ni Religije, ni Pravde, ni Muke, ni Ne-Pravde, niti Muke svakidšnje i gdje će Bog biti neposredno sa svakim pojedincem koji nije više samo čovjek već prvenstveno Individua lišena partikularizma kao otuđenja. Trenutno, na tom putu, samo ljubav je ta koja može spriječiti trijumf smrti kojom Razum prijeti poeziji, putem potpunog zaborava, i poeziji i njenoj nepravdi po beskonačnosti u neidentičnosti jer je sve originalnost i jednost. Ali, i ta ljubav je svršiva , iscrpiva, smrtna. Sve što pojesnik na čas i načast stvori i stavi u besmrtno stanje u stvarnosti će skončati, ptica će umuknuti, cvijet uvenuti, svjetlost zgasnuti, jer u tom svijetu poezija je laž, privid, pojavnost, sličnost. No, Razum zna da je sve to, ipak, Mogućnost i on održava, podržava i odražava nadu, zato je, iako usuprotstavljen poeziji on taj koji nju treba kao vlastiti obzor bez kojeg će ostati u tami, bez nade. „Bolje biti pijan nego star“ pjevaju popfolk pjesnici i  pjevači Plavog orkestra iz Sarajeva. Svijet sjena nema nikakve žudnje; Filozofija otvara pogled na taj svijet, otvara i sama oči, upire pogled u Smrt, Poezija je, međutim, jedina koja donosi utjehu i budi nadu i njenu istinitost.  Logos postmoderne ne može bez oboje

Od to dvoje, mada se mišljenje nastoji zavarati gomilanjem stvari, uvećavanjem mase proizvedenih stvari da bi se skrilo beznađe koje stoji sad nasuprot poeziji koja tješi odričući pravo pos tojanja takvoj pravdi.  Čovjeku, na kraju, ostaju u ovom svijetu samo dvije stvari, Smrt i Opojnost, ali obje su već s one druge strane, „au-delà“, u onostranom. Poezija zna da nema Pravde s ove strane života koji ju se ni ne tiče i ona zato čini da riječi, koji su iza svega i u svemu, igraju svoju pravdu koja je ovosvjetskoj ne-pravda. Ona čini da riječi bivaju sve plodnije i sve moćnije, da se igra što prisnije sljubljuje s Božjim vrelima koja bujaju iz onostranog. Za to vrijeme, život pak, prelazi u ludovanje ljudskih, kakvih takvih moći. Sila. Razum u njih uvodi pravdu da bi ih pokorio, doveo u red iz kojeg se ne može istrgnuti po svojoj biti jer nered je smrt i Razuma i Pravde što je glavna zadaša filozofije, priprema živućeg za smrt. Razum, svodeći život na Jedno, priprema ga smrt, jer je to jedini način da sve bude tek Jedno. Smrt je konačna pravda, uništenje svega što se odbija pokoriti obrascu. Pax Romana je sve što filozofija može učiniti, apsurdno u potrazi za životom. Ona može uvesti smrt kao vladara, umiritelja. Da li to Poezija poučava život za boj protiv smrti? Život popunjavaju brige, zebnje, depresije, muke, tiranija volje i razuma, Lista neslobode je duga. Život je nemoćan protiv svega toga ako nema igre slobodnih sila u prostorima izvan okoštalih normi. Filozofija nije smislila ništa bolje  od izgradnje sustava mišljenja kao otpor smrti i tako usmrtila bujanje, vrijenje, klijanje novog života. Taj sustav mišljenja, dakle, na koncu, ne može biti ništa drugo do li izlijetanje sove u sumrak. To što filozofija bdije uvijek i nad svime  to bdijenje je uvijek nad ponorom tmine, na onom istom mjestu gdje pooezija  igra gola kao David pred sluškinjama slaveći Boga., na rubu ponora tmine u kojoj filozofija traži identitet i to odricanjem njenog prava na postojanje, izgon metafizike iz raja mišljenja, a poezija iz nje

Vadi svoje neizbrojiva mogućnosti, neiscrpiva značenja na spoznajnoj ravni filozofije formativiteta. Filozofija ne može, kao Logos, skrbiti za svoje čedo  Poeziju Čedo kmojem u svojoj skrbi sprema  Smrt i apsurdno, traži pravdu za svoje potomstvo, dopuštajući mu igru po  nametnutim mu pravilima i zato izvanjskim a poezija nosi u sebi ugravirane vlastite zakone koji ju podstiču a ne umrtvljuju. Filozofija, eda bi bila pravedna mora Riječi zapriječiti sve slobode , držati ju na oku i ne dopustiti joj ni pijanstvo, ni opojnost nit ludus, zato je ona Filozofija koja je vječito zabrinuta, a poezija večito izmicanje toj zabrinutosti. Etika, tj. Filozofija ne može skrbiti za svoju djeca, često ih mora staviti na panj eda bi Pravda vladala, što poezija itekako može, smije , hoće i čini. Filozofija  ima jednu jedinu produkciju  reprodukciju, remake, kloniranje pravde , beskrajnu produžavanje zebnje i straha da joj Riječ ne odluta u nepoznatom i neizvjesnom smjeru koji je ovoj  -  Rajski vrt.

 

 

       

SLIJEDI:  Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije -  24. NASTAVAK

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article