Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije - 28. NASTAVAK

Publié le par Thomas Dretart

  

 Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  28. NASTAVAK

TOMISLAV-100901

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  28. NASTAVAK

 

Postoji sporazum, Ugovor Razuma i Igre, mišljenja i činjenja. Tu, u tom Ugovoru, pojavljuje se kompoletna ljudska individua, ona partikularna, ona koja je samo jedno neponovljivo, jedino i nepriopćivo JA. Mišljenje i Igranje preuzimaju puni rizik i punu odgovornost. Čovjek zna, svjestan je rizika svojeg čina, činjenja svoje igre, svojeg po općem mišljenju ludog, bezumnog ludovanja, koje nije smišljeno, ni promišljeno, pogotovu ne pla nirano igranje (planitano u smislu totalnog predviđanja i određivanje svega, cilja, sredstava, etapa...jer tad bi se igra pretvorila u proizvođenje), to je stvaralačko igranje u kojem misao na-dolazi makar mu i prethodila volja i to zbog toga što postoji Rizik bez kojeg nema Igre, ali i odgovornost da se ostvari cilj igre koji je, zapravo – svijest o Vrhuncu, Non plus ultra koje na-dolazi, neznano otkud. Taj Rizik i ta Odgovornost su temeljem ljudske esencije koja tako ima dvostruku prirodu a ne samo jednu koja bi bila ona prava, bez obje nema čovjeka. Samo tako on može biti Jedno, Jednost. A da ne počiva ni na smrti ni na proizvodnji smrti – ubijanju, pa makar se ona zvala – Pravda. Jedino tako moguće je božansko u ljudskom. Budući da je bog kreator, upravo doznajemo da fizičari tvrde da ovome stvorenom Bog nije potreban i da je sve , po prethodno postojećem Zakoniku svega, mi velimo Riječi koja je prije svega, ali i u svemu, da je moguće sve bilo biti stvoreno bez Boga koji prema slici svojoj stvori čovjeka. Da li je Bog poznavao svoj portret? Kao svemogući naravno da jeste, ali po riječi i njenim svemoćima i ne mora tako biti shvaćeno, mogao je postojati nacrt, namjera, naum. O svemu se govori, samo se o tome šuti.

      Riječ, Logos, Zakon bilo kako da se zvao mogao je , prethodeći volji, naumu, imati sliku onog što je naumio stvoriti, kao što je stvarao fizičar Nikola Tesla. On je prethodno imao Nacrt, Sliku svojeg nauma. Gotovu. On je samo kasnije eksperimentirao s protomodelom čiji je nacrt, sliku imao, on je stvarao prema slici svojoj koju je dobija u glavu! Tako je mogao i Bog, smisliti sve, stvoriti sliku, svoju sliku onoga što će stvoriti. I tu se onda događa ono o čemu govorimo. Rizik i odgovornost igre. Čudi me kako jezuiti ili vehbije nisu već rekli da je to ludost, iz ničeka stvoriti nešto čemu se ne zna konac. To je to, to je potpuna slika i prilika stvaralačkog čina. Zamislite tu neizmjerljivu silu koju pokreče, nitko drugi do Riječ, Logos, Zakon i stvara konstelacije i na njihovim prostranstvima majušnu ljudsku gamad koja sve izokrene naopako. Začuđena samom sobom majmunska ljudska osoba otkrije da postoji poezija i misli da budući da oni drugi majmuni ne mogu artikulirati riječi nego samo kričati, ali imaju um i osjećaje, pomisle da je ono što je proizvedeno proizvođač sam, da je poezija stvorila riječ veli jedan umni čovjek u nekidašnjoj emisiji na Radio Panici u Bruxellesu ljeta Gospodnjega 2010. , a Prvoga rujna.

            Ja velim obrnuto, ponavljam Saussirea – Riječ je ta koja pokrene jezik, zalihu riječi u ljudskom umu, i iz usta ovg posebnog majmuna zvanog čovjek počne izlaziti govor ili poezija. Nije čovjek stvorio embrion već obrnuto bi. Ali Ti zakoni fizike su sveumni i oni su imali u umu, vidi, vidi, a ne bi čula pa da prvo bude u čulu pa onda da stigne do uma, dakle oni su smislili da postoje spermatozoid i ovarij. I sad, recite mi, gdje je tu Etika, kad ta nezamisliva energija počne stvarati nešto iz ničega, pomjerati, pomicati konstelacije, o kakvoj Pravdi ili Nepravdi može biti riječ kad, recimo jedno nebesko tijelo treba prodrijeti iz onostranog i oploditi drugo ogromno nebesko tijelo, pa se sudare, a na njima već žive bakterije. Koliko li mrtvih u stvaralačkoj igri! Stvaralaćčka igra ima svoju etiku za koju ne odgovara nikome, ni Bogu, ni Fizici, ni Znanju, ni Riječi, ni Logosu jer su oni ili On pokrenuli ili pokrenuo taj stvaralački proces. Sve je tu izvan etike.

 

            Budući da je Bog, prihvatimo se radije, ipak, Boga, nego Zakona koji je prije svega, dakle, budući da je On stvaratelj, Tvorac, Onaj koji Jeste, i onaj koji je Bio i Onaj koji će Biti, dakle stvaratelj prema slici svojeg nauma, a ne po svom portretu kojeg je možda gledao brijući se pred ogledalom. Bog  nije kopist, iz Resavske škole, nije ni kaligraf iz Isfahana, On je Autor, Prvi! On spaja rizik moći ljudske igre i odgovornost (Zakon, Istina, Pravila igre) eda bi Individua, partikularna partikula, neograničeno, ali ne i neodgovorno mogla igrati, stvarati, činiti. Na takav je način i Poezija Ne-Moralna, kao Bog kad stvara, ipak ona, Poezija tu svoju suprotnost, stvarajući novo uništava staro, izaziva i samo putem sljubljivanja s n jom na vrhunce igre može biti ljudsko, očovječeno ludovanje prirodno slijepih sila koje počivaju stvaranju nadohvat. No, one nisu slijepe, te sile, te silne mogućnosti, one su naprosto – silne.moćne i potrebna im je istina da bi sebe vidjele i prepoznale i tako mogle preuzeti Rizik svojeg putovanja u za nas neizvjesno, izično, ali za Tvorca koji je već stvorio svoju sliku budućeg-još-ne-postojećeg-ali-sigurno-i-stvorenog-kad-mu-dođe-čas.

 

 

 SLIJEDI:  Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  29. NASTAVAK

 

 

  

 

               

Publié dans Esthétique

Commenter cet article