Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije - 29. NASTAVAK

Publié le par Thomas Dretart

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  29. NASTAVAK

 

                RijecNaKrizu.jpg    

 

 Bog prepušta svojim djelima , i Rizik i Odgovornost, naravno stvorenim po prethodećim im zakonitostima-riječima određuje se sudbina djela  već od sljubljivanja rizika i odgovornosti koji se stalno pomiču i koje čovjek doživljava kao evoluciju ili re-voluciju. Djelo, u potrazi za Bogom u stalnom je kretanju, ali ni Bog nije imobiliziran, gdje god ljudska kreacija da stigne ondje već boravi Riječ koja je u Boga. Sljubljivanje rizika i odgovorno-sti u stvaralačkoj igri pomiču, dakle, granice etike ali i estetike koja, ma koliko se ono „novo“ odmaklo od prethodećeg mu, nikad ne gubi na svojoj esenciji vječnosti rođenoj iz koitusa dvaju polova ljudskosti. Koitus završava u orgazmu, koji ne treba pomiješati s orgiazmom, bakanalijama gdje nestaje razuma, a u istinskom stvaralačkom koitusu vrhunac je catharsis. ( It is derived from the verb καθαίρειν, kathairein, "to purify, purge,…)" što je često zamijenjeno s oduševljenjem koje i ne mora biti ispoljeno ali pročišćenje mora odbaciti sve ono što se „nepotrebno, kao strano tijelo“ nalijepilo na vrhunac stvaranja stvorenog, naravno, to što se događa je sublimacija koja skokovito ulazi u finalnu točku djela. Estetika je novi život prostor za agon (agon: općenito, „natjecanje"; specifično, debata u  drami; u antičkoj Grčkoj agôn (γών / agn – umjetničko/stvaralačko natjecanje). Ona ne može biti vječno ista, ali je vječna i u sadašnjem stadiju koji Marx drži ljudskom predhistorijom i onom prostoru, vremenu i okolnostima kad čovjek počne živjeti svoju istinsku povijest.  I upravo tu odigrava se ono što čini da poezija postoji kao vječito i nezavršivo otkri- vanje svojih moći. Rekosmo već da ona to ne može biti vječno u istom stanju jer Igra, Mišljenje, Rizik i Odgovornost, i naročito svijest o preuzimanju odgovornosti stalno se pomiču i u vis i u šir, i u rasprs u još –ne-bilo i u ono što-tek-ima-biti.Tako mijenjajući pravila, pa time i Istinu , dakako u svom vlastitom miljeu/agonu , esencijalno estetičkom. Etika tu ne može sama ništa činiti bez Poièsisa ; ne može ući u Estetiku i baviti se problematikom lijepog i savršenog, za nju je sud nemoguć ako joj izmiče istovetnost suda i predmeta. Einsteinova tvrdnja d Bog ne baca kockice pokazuje se istinitom. Bog je sve-moć, prije nego svemoćan. I on jedini može postupiti tako , ali i njegova je priroda višeslojna, istinito u onostranom, pravedno jer stvaranje određuje da tako bude ne mora i obično nije takvo u ovostranom, propadivom svijetu. Ali, on i mora postupiti tako eda bi bio Bogom. To „mora“ izlazi iz njegov višeslojne prirode, da ne kažemo višeosobne ili polimorfne. Ali on ipak stavlja kockice, misteriju, postavlja igru po pravilima određenim riječima koje su omnipresentne i omnipotentne u odnosu na čovjeka, zato je ljudska etika uvijek relativna i prolazna. Ljudski rezultat nikad nije izvjestan, za Božji ne možemo tvrditi ništa osim vjerovati logici da tako u vječnosti mora biti. Iako se uvijek može pretpostaviti, po načelu klađenja, dvije mogućnosti završetka igre, Bog ne preuzima Rizik, On je onaj koji je Bio, Koji Jeste i Koji će Biti, oduvijek, sada i zauvijek. U ljudskoj igri postoji i eksces, prijevremeni svršetak igrača i tad je igri nepredviđeni kraj iako uvijek postoji kao mogućnost. Ali, time igra ne prestaje, nego mijenja sadržaj i formu, nastavljuju ju drugi igrači unoseći druga pravila koja ne ovise o ovostranoj etici. Strah od smrti uvijek je na obzorju čovjeku pred očima i u mislima, ali igra Erosa i Thanatosa[1] polako se stišava i smrt uvijek ionako dolazi. Ljudske sile se stišavaju jer se stišava poganski libido-elan,, potreba za igrom se gasi i tragedija gubi na značenju. Igra se zakonito smiruje i postupno prelazi u Mišljenje, tj. Gubi se akcija ostaje misao, koja, danas znamo ima i svoju energiju, svoju moć i svoju mobilnost. Postoje i tvrdnje da mišljenje svoju energiju zrači iz jedne nama nepoznate tvari koja bi vjerojatno bila tvar primordijalna u odnosu na energiju.Labuđa pjesma je također dio scwnske postave igre Rizika i za njega preuzete Odgovornosti. Labuđa pjesma je druga strana medalje vrhunca ljudskog stvaralaštva, Poezija koja na sebe uzima tijelo Mudrosti.

 

                  Ako je rizik ispušten nema dodirivanja, nema klađenja na novo, nepoznato, neočekivano, ne ponire se u dubine neiscrpne ontologije značenja, onog još nespoznatog ne-postojećeg-još, nema novine stvaranja, ni stvaranja saog kao takvog, ostaje samo serijska reprodukcija, kloniranje modela, Umjetnost je mrtva.

 

 

 

 

  




[1] - Les pulsions ne peuvent pas être toutes de la même espèce. À côté de la tendance expansive de l’Eros (tendance à rassembler la substance vivante en unités de plus en plus grandes, à créer des sociétés humaines de plus en plus vastes en liant libidinalement les individus), il doit donc y avoir une autre pulsion, opposée à elle, qui tend à dissoudre ces unités : la pulsion de mort. Cette pulsion destructrice est au service de l’Eros (elle détruit autre chose que soi) ; la destruction est source de jouissance (narcissique) car elle réalise les anciens souhaits de toute-puissance du moi.

- La culture est un procès au service de l’Eros. Les foules humaines doivent être liées libidinalement car l’intérêt de travail ne suffit pas à maintenir leur cohésion. À ce programme s’oppose la pulsion destructrice, rejeton principal de la pulsion de mort (Thanatos). Le développement de la culture est donc le combat vital de l’espèce humaine (à partir d’un certain événement historique en tout cas).

 

http://fr.wikipedia.org/wiki/Malaise_dans_la_civilisationVI._Eros_et_Thanatos_2

  

 SLIJEDI:  Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  30. NASTAVAK

 

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article