Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije - 30. NASTAVAK

Publié le par Thomas Dretart

 

  Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  30. NASTAVAK

 

 

 

Tomo na Terasi Drogenbos

Tomislav Dretar

 

Rizik stvaranja predpostavlja, podrazumijeva sve ovo netom pobrojano. Glede pravila, etika je dvostruka. Postoje prethodna, općepoznata pravila, postulati, i po tome ona proizvedena po preuzimanju rizika igre koja izlaze iz igre koja ima svoj nacrt, utoru još nepoznat ili možda nepriopćen ili skriven, sasvim jednostavno. Umjetnost se mora upustiti u nepoznato, dohvatiti s nepoznatim na bi iznijela na vidjelo  novo, još neviđeno, još-ne-postojeće-moguće, inače neće biti zanimljivo, novo i provokativno onom prethodnom/već poznatom/starom na estetičkom planu. Umjetnost zato mora proizvoditi novu, originalnu, samo jednokratno upotrbljivu/aplikativnu etiku koja će vrijediti vječno u poeziji, u prozi dok su žive ideje, a u drami karakteri.  To zbog tog što je ona u svojoj osnovi ne-etična svojim ne-poštovanjem , ne-priznavanjem ustaljenog reda stvari koji je napustio činjenje i prešao u re-produkciju. Umjetnost multioriginala (Dževad Hozo), grafika,  moguća je zbog toga što je industia upotrijebljena kao produžetak čula i intuicije, fotokopiranjem se gubi ta vrijednost , etična vrijednost estetičkog jer je postupak produžavanja čula i intuicije u sredstvu upotrijebljen kao mrtvi  stroj, što je u njemu to produženje čulnosti zaustavljeno iako drukčiji način upotrebe istog sredstva može postati ono što puko foto-kopiranje gotovog proizvoda nije bilo , bilo da je zaustavljeno bilo da je izostavljeno. Ista je stcar s genijalno načinjenom reprodukcijom ili kopijom. Bez obzira što je kopist postigao savršenu sličnost s onim što je oponašao , jedinim postojećim u kojem je čulo, intuicija, senzibilitet autorov sudjelovao u spoju s izvorom on svoj kist nije upotrijebio ko produženi dio onog čula koje je pokretalo izvornog autora,  već kao svoj vlastiti produžetak uma, ali i senzibiliteta, pa bi se moglo razgovarati o novom djelu nastalom na već postojećem izvoru. Dakle, u slučaju da nije otišao dalje od puke kopije, taj slikar  je svoj kistu upotrijebio kao produžetak ne-uma, ne-mudrosti, ne-osjetilnosti, ne-intuitivnosti što je zaustavilo ili prekinulo igru , činjenje, odnosno, ono što je učinio nije izišlo iz čula već iz uma a bez dvostruke prirode umjetničkog djela naprosto nema. Um je upotrijebio čulo kao izvanjsko sredstvo, a boja, kad je riječ o govoru boja kao umjetnosti slikarstva, mora biti viđena unutarnjim okom. Model služi samo poticaj i ne zna baš ništa o onom unutarnjem u umjetniku. Zato je umjetnost onemogućena kao postajuća.  Put je, dakle, bio ibrnut, um se poslužio čulom kao sredstvom, kao strojem, aparatom, njegovo čulo se nije produžilo do u sredstvo slikanja. Pravila oponašanj su re-producirala djelo, nisu ga stvoril, tko da umjetničke igre , stvaralačke, nije ni bilo, tako kao što onda nije bilo ni umjetnosti ni ploda umjetnosti, djela umjetničkog. Stvar je konvencije da li će serija originala biti zustavljena na 14. primjerku multioriginala ili na 1114. Oni su svi nastali na isti način. Ali, njihve foto-kopije to više nisu zbog oposredovanja strojem koje ne adrži produženje umjetničkog bića. One su plod industrije, a ne industrija, stvaranje, ploda.

 

           Pjesnik pak, svjestan je da njegovi junaci, Riječi,, zadobit će svojim pojavljivanjem u životu smrtnost, potrošivost u kolokvijalnm govoru i zato se upušta u rizik potrage s nedodirnutim i nedodirivim mogućnostima riječi, ontologijski neiscrpivim. Ako ih kolokvijalni govor pokuš poopćiti, što je rijetko kad moguće a da se forma umjetničkog djela ne uništi, pa tako i umjetničko djelo, ili pretvoriti i sredstvo priopćavanja, puke komunikacije, i tako im ubiti istinu neiscrpivog u njma one, te pjesničke riječi – tvorevine – forme – bit će odmah prepoznate kao takve i neće moći funkcionirati a da se ne preobrate u svoju vlasitu negacije, mogu postati ispražnjenim simbolima svakodnevne komercijlizirane komunikacije kao znak čija vrijednost nije estetička iako može značiti vrijednost ili lijepo, ali ne i umjetničko djelo. Citiranje će biti ono što će im omogućiti uvođenje u svakodnevni govor koji će, sa svoje strane, napustiti svoju nisku razinu vrijednosti i morati se približiti  visinama govora poezije. Umjetničko tek tako može ostati nepotrošivo, otud je slikoviti govor bogatiji od izravnog, ali manje izražajan na razini kreativnog življenja. Tako i time se biće jezika otvara novim mogućnostima prestajući tražiti svoju esenciju u gomilanju riječi, pleonazmima,  prelazeći u formu  koja se ne da iscrpiti na jednoj jedinoj ravni niti u jednom jedinom značenju niti u jednokratnoj/istrošivoj uporabi i tako biti prepoznano kao jednodimenzionalno. No, ovim bismo ušli u sociologiju jezika čime bismo napustili domenu  u kojoj ispitujemo idnos poezije i etike što se za nas nastavlja  u ispitivanju odnosa realnog i irealnog, stvarnog i umjetničkog.

 

 

 

 

 

        

 

 

 SLIJEDI:  Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  31. NASTAVAK

 

 

Publié dans Esthétique

Commenter cet article