Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije - ZAVRŠETAK

Publié le par Thomas Dretart

 

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije -  ZAVRŠETAK

TOMISLAV-100901

Tomislav Dretar

 

 

Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena -  Rasprava o Riječi između Filozofije i Poezije

 -  ZAVRŠETAK FILOZOFSKE RASPRAVE

 

 

Rizik stvaranja predpostavlja, podrazumijeva sve ovo netom pobrojano. Glede pravila, etika je dvostruka. Postoje prethodna, općepoznata pravila, postulati, i po tome ona proizvedena po preuzimanju rizika igre koja izlaze iz igre koja ima svoj nacrt, utoru još nepoznat ili možda nepriopćen ili skriven, sasvim jednostavno. Umjetnost se mora upustiti u nepoznato, dohvatiti s nepoznatim na bi iznijela na vidjelo  novo, još neviđeno, još-ne-postojeće-moguće, inače neće biti zanimljivo, novo i provokativno onom prethodnom/već poznatom/starom na estetičkom planu. Umjetnost zato mora proizvoditi novu, originalnu, samo jednokratno upotrbljivu/aplikativnu etiku koja će vrijediti vječno u poeziji, u prozi dok su žive ideje, a u drami karakteri.  To zbog tog što je ona u svojoj osnovi ne-etična svojim ne-poštovanjem , ne-priznavanjem ustaljenog reda stvari koji je napustio činjenje i prešao u re-produkciju. Umjetnost multioriginala (Dževad Hozo), grafika,  moguća je zbog toga što je industia upotrijebljena kao produžetak čula i intuicije, fotokopiranjem se gubi ta vrijednost , etična vrijednost estetičkog jer je postupak produžavanja čula i intuicije u sredstvu upotrijebljen kao mrtvi  stroj, što je u njemu to produženje čulnosti zaustavljeno iako drukčiji način upotrebe istog sredstva može postati ono što puko foto-kopiranje gotovog proizvoda nije bilo , bilo da je zaustavljeno bilo da je izostavljeno. Ista je stcar s genijalno načinjenom reprodukcijom ili kopijom. Bez obzira što je kopist postigao savršenu sličnost s onim što je oponašao , jedinim postojećim u kojem je čulo, intuicija, senzibilitet autorov sudjelovao u spoju s izvorom on svoj kist nije upotrijebio ko produženi dio onog čula koje je pokretalo izvornog autora,  već kao svoj vlastiti produžetak uma, ali i senzibiliteta, pa bi se moglo razgovarati o novom djelu nastalom na već postojećem izvoru. Dakle, u slučaju da nije otišao dalje od puke kopije, taj slikar  je svoj kistu upotrijebio kao produžetak ne-uma, ne-mudrosti, ne-osjetilnosti, ne-intuitivnosti što je zaustavilo ili prekinulo igru , činjenje, odnosno, ono što je učinio nije izišlo iz čula već iz uma a bez dvostruke prirode umjetničkog djela naprosto nema. Um je upotrijebio čulo kao izvanjsko sredstvo, a boja, kad je riječ o govoru boja kao umjetnosti slikarstva, mora biti viđena unutarnjim okom. Model služi samo poticaj i ne zna baš ništa o onom unutarnjem u umjetniku. Zato je umjetnost onemogućena kao postajuća.  Put je, dakle, bio ibrnut, um se poslužio čulom kao sredstvom, kao strojem, aparatom, njegovo čulo se nije produžilo do u sredstvo slikanja. Pravila oponašanj su re-producirala djelo, nisu ga stvoril, tko da umjetničke igre , stvaralačke, nije ni bilo, tako kao što onda nije bilo ni umjetnosti ni ploda umjetnosti, djela umjetničkog. Stvar je konvencije da li će serija originala biti zustavljena na 14. primjerku multioriginala ili na 1114. Oni su svi nastali na isti način. Ali, njihve foto-kopije to više nisu zbog oposredovanja strojem koje ne adrži produženje umjetničkog bića. One su plod industrije, a ne industrija, stvaranje, ploda.

 

           Pjesnik pak, svjestan je da njegovi junaci, Riječi,, zadobit će svojim pojavljivanjem u životu smrtnost, potrošivost u kolokvijalnm govoru i zato se upušta u rizik potrage s nedodirnutim i nedodirivim mogućnostima riječi, ontologijski neiscrpivim. Ako ih kolokvijalni govor pokuš poopćiti, što je rijetko kad moguće a da se forma umjetničkog djela ne uništi, pa tako i umjetničko djelo, ili pretvoriti i sredstvo priopćavanja, puke komunikacije, i tako im ubiti istinu neiscrpivog u njma one, te pjesničke riječi – tvorevine – forme – bit će odmah prepoznate kao takve i neće moći funkcionirati a da se ne preobrate u svoju vlasitu negacije, mogu postati ispražnjenim simbolima svakodnevne komercijlizirane komunikacije kao znak čija vrijednost nije estetička iako može značiti vrijednost ili lijepo, ali ne i umjetničko djelo. Citiranje će biti ono što će im omogućiti uvođenje u svakodnevni govor koji će, sa svoje strane, napustiti svoju nisku razinu vrijednosti i morati se približiti  visinama govora poezije. Umjetničko tek tako može ostati nepotrošivo, otud je slikoviti govor bogatiji od izravnog, ali manje izražajan na razini kreativnog življenja. Tako i time se biće jezika otvara novim mogućnostima prestajući tražiti svoju esenciju u gomilanju riječi, pleonazmima,  prelazeći u formu  koja se ne da iscrpiti na jednoj jedinoj ravni niti u jednom jedinom značenju niti u jednokratnoj/istrošivoj uporabi i tako biti prepoznano kao jednodimenzionalno. No, ovim bismo ušli u sociologiju jezika čime bismo napustili domenu  u kojoj ispitujemo idnos poezije i etike što se za nas nastavlja  u ispitivanju odnosa realnog i irealnog, stvarnog i umjetničkog.

 

 

                          Do sada smo govorili o stvorenom koje je proizišlo oposredovano čulnim u umnom kreativnom procesu. Ovdje je potrebno dodati da se tim i drugim pitanjima te vrste pridodaje i pitanje umjetničkog i ne-umjetničkog koji su to svojom esencijom. Primjer iz Anakreonta je mojžda najeksplicitniji „Vješti slikaru, slikaru čudesni, kralju umjetnosti koja cvjeta na Rhodosu, naslikaj onako kako ću Ti ja probuditi (evocirati) sliku moje nestale ljubavi. Predstavi njenu slatku crnu kosu  i ako je ikako moguće to da ona širi svoje miomirise, predstavi njene blještave kose kao purpur koji pada s njenog mramornog čela uzduž rumenih njenih obraza. Ne razdvajaj suviše njene obrve, ali pazi da ih ne spojiš, oponašaj ih takvima kakvima jesu crne svijene trepavice njene, uzdignute i stidljive. Ideal lijepog nadaje se kao identičnost realnog i onog što je to realno urezalo u čulo. Ne radi se o pukom oponašanju. Bez čulnog dojma neće biti dosegnut ideal. Harmonija se ne završava na pukoj proporcionalnosti dimenzija već i na skladanju, savršenom utoliko ukoliko će obogatiti identitet realnog i njegovog čulnog odjeka pod rukom i u čulu slikara. Bez toga slika, puki odraz, mrtva je. Harmonija mora postojati i kao odnos relnog i irealnog. Tako se najavljuje istina umjetničkog. Samo takva istina probudit će čulnost i irealnom omogućiti da funkcionira kao realno u okvirima svog prostora postojanja. To što je stvoreno i što je sad idealno po vrijednosti napunjeno je ljepotom svog postojanja iako je , gledano sad iz obrnutog smjera lažno-ne-etično. Sklad nije zakoniti zatijevan samo u skladu dimenzija i oblika obrva na realnom liku koji, zapamćen, ulazi u svijet odraženih stvari već se proširuje i na osjećanje koje treba probuditi. Harmonija mora biti način porađanja realnog-irealnog-dojmljenog. Gledatelj /čitatelj/slušatelj/primatelj uopće umjetničkog djela  zbog  njegovog umjetničkog naboja je taj koji oživljava sklad a čulna dimenzija djela probija se kroz sve prostore postojanja djela, koji danas više nisu trodimenzionalni, spajajući ih u treperenje primateljeve duše. Ona pak, neće moći, „zatreperiti“ ukoliko nema , ukoliko joj nisu dane, darovane, moći primanja, tj. treperenja. Istinski primatej je jednako rijetka pojava ko i istinski stvaralac. To se ne vidi nigdje tako dobro kao u javnoj , spektakularnoj predstavi umjetničkog djela kad se oslobođena energija primanja i davanja slobodno šeću od umjetnikovog emitora do prijemnika u čulima primatelja, kad se uspostavlja vrhunski spoj istovjetne energije koja je, do tog finalnog mmenta, ležala skrivena u sjećanju i u čulnim moćima onga koji daje i onoga koji prima. Umjetnik, njegovo djelo i primatelj postaju Jednost, da ne kažmo Jedno. Ludus na vrhuncu svojih moći , krajnji domet spoja danog Rizika i zadana odgovornost. Frenetični aplauz koji se prolama u znak dostignutog pročišćenja, Katharzis je prodor božanskog u banalno, da ne kažemo svetog u svjetovno. Primatelj nije pokoren već uzdignut u božanske sfere totalnog sklada.

 

           Taj sklad nije istovjetan s onim koji se postiže u delirijumu mase idolopoklonika u potpunom sjedinjenju s Führerom, nestankom un njemu idolopoklonikove partikularnosti. Originalnosti poje-dinca, koja, zapravo nije ni postojala. Ondje je masa zaboravila harmoniju koju uspostavlja umjetničko – djelo koje je temeljem umjetnučke katarze uopće ne postoji. Nema djela, nema ni sklada, nema ni pročišćenja već nestanak uranjenjem u gomili smeća koji čiji smrad potpuno ubija čulno poimanje lijepog. Ta nacistička i ine frenezije smrt su lijepog, originalnog i apsolutno neponovljivog. Ondje vlada mračni ambis u kojem Vođa i Masa postaju Jedno, ali Ludilo lišeno spoja Logosa i Istine. Istina spoj njihovog naličja postoji, ali to je privid jer konačni doseg je nes-tanak, smrt, a ne vječnost Pojedinca potpuno različitog od sva-kog drugog. Nema ni Rizika, on je prešao u volju i ruke Vođe, nema ni odgovornosti, i nju je preuzeo Vođa, a nema ni igre stvaralačkih moći na djelu su rušilačka volja i rušilačke moći. Sve ono što smo opisali kao vrhunac umjetničkog nestalo je u svojoj vlastitoj negaciji i realnom odsjaju prividnog ništavila u ruhu bivanja Jednog s Vođom, zapravo bivanja Ništicom pridodanom vođinoj Jedinki. Dakle ono što zaista postiji jest – Laž, obmana. Obrnuta izvjesnost , izopačena pri tome, jer njoj nije stalo do ostrašćenja irealnog potpuni lišenog prethodećeg mu realnog originala, prethodeće mu svemoćne istine koja ima za cilj otvaranje svih mogućnosti Riječi (u poeziji) , a ne njihovog zatvaranja u ljušturu jednodimenzionalnog gdje, osim toga, neće biti uzajamne akcije, participiranja u djelu.Ono što će se vođi vratiti bit će tek odjek njegovog vlastitog kriještavog glasa. Individualno se izgubilo, masa i Vođa postaju Jedno lišeno, ispražnjeno od smisla onog što se ontologiji u umjetničkom djelu nadaje kao neiscrpivost za kojim se, u potrazi za njim ponire sve dublje i dublje jer su značenja praktično neiscrpiva.

 

                       No, taj problem se razmatra na ravnima političkog i umjtničkog. Nas ovdje zanimaju umjetnost i filozofija, predstavljena svojom etičko komponentom u odnosu na legitimnonst. Umjetnost eli iživjeti nestalnu realnost u irealnom. Irelno, zato, jest ono što postoji mada više nije ono što je bilo već njegova predstava. Njegova relnost promijenila je mjesto i sadržaj boravka. Filozof, ono što je bilo pojavnost i što je unaprijed osuđeno nestati to ne cijeni  zbog rečene propadivosti , tj. ion neće pojavno dok umjetnik sve stavlja na u kartu, on sve izvidi na svjetlost viđenja, umjetnik tu budi emocije  čulnost, koje će u čulu primatelja učiniti čudo revivifikacije u stvarnosti irelnog i to kao sasvim novu realnost. No to je realnost koja također budi , oživljava emocije jer prethodno čula obavljaju svoj posao eda bi razum dovršio zadaću konceptualizacije emocija. Razum, koji u Filozofa prethodi čulima u re-inkarnaciji uništava čulnost jer želi buditi ndu. Međutim, njegova nada je po sebi mrtva, nem  n čulnosti ni neiscrpivosti mogućnosti značenja. Sve se može dogotiti, ili bar samo na ravni re-inkarnacije Istog što, ipak nije ništa drugo nego ili njegova kopoja ili neko drugo biće, njegov vlastiti klon.

                 Ako se  radi o smrti  stvar se jasno ocrtava. U smrt ljubljene zaljubljeni ne sumnja, ali to ne znači da je ona, ljubljena, nestvarna. Slika ne može biti uništena usprkos nestanku realnog predloška. Stvarnost nestalog putem razuma oslobođena je strasti izazvanih susretom realnog i irealnog u nestanku realnog. Tragično na sceni možemo mirno promatrati  znajući da su to, ipak, samo fantomi, ali i u isto vrijeme simpatizirti s nestankom realnog. U idealnom staništu Platonove Republike emocije će zavladati na mjestu Razuma ukoliko se predamo zaboravu etičnog. Poezija će ga uništiti jer ne postoji ustaljeni red ustaljene pravde, ona un osi svoj red koji je ne-red spram etičnog. Ta mogućnost sudara a u stvari razmimoilaženja poetskog i filozofskog ima pradavno podrijetlo  o kojem smo govorili povodom izvora Riječi i Istine. Ono što je Filozofu, suštinski, Istina, biće, razum, pjesniku su tek sredstva i on sbe stavlja na marginu stvari , usprkos postojanju poetskog ega, eda bi m ogao odustati od pravde  i igrati igru koja će imati svoje vlastite zakone koji nisu irealni  već, jednostavno, postoje u jednoj drugoj stvarnosti. Ono prvo je pitanje egzistencije bića. Biće je dvojno u svojoj jednosti, dvosložno, lovenski jezik je tu mogućnst još sačuvao kao „dvojinu“, a što ne odgovara ni poeziji ni filozofiji, iako je dvojina prava priroda poezije, ni igra, ni riječ sama. Kao što se tvrdi da je razum prava priroda čovjekova. No, da li će tako ići nadalje sad, kad znanost nedvojbeno tvrdi da čovjek nije po evolutivnom putu ničiji ogranak niti je nastao iz bilo koje evolucijom odvojene grane majkmuna, nego je jednostavno jedan zaseban rod majmuna, ali ga upravo to stavlja u poziciju da mu priroda, prava bude dvojna, igra i razum, a onda se može početi misliti i na treći plan – Rizik. Dakle, ni filozofija, ni poezija ne može pristati dobrovolojno prepustiti prvenstvo onoj drugoj ili biću samom i jednom Individua je prinuđena donijeti odluku kojom će se otrgnuti svemu što ga odvlači od vlastite jedinstvenosti, on je nužan privrgnuti se biću da bi ga ostvario, morase staviti u akciju  jer puko promišljanje nije dovoljno, što je već Marx naslutio, ali je zastranio u proizvodnji bića kao interakcije otuđenih mu sila i gubitka vlastite prirode u individualnosti u vlastitoj originalno-sti i partikularnosti. Ni samo uosjećanje ne dostaje. Ukoliko bi to uspjelo promišljanje će uputiti sentiment , ljubav, skrb za sudbinu bića što je bez poezije jednostavno neprilično ali i nemoguće. Filozof se osamljuje u mišljenju , izdvaja iz svijeta beda bi mogao ostati dosljedan biću  bez miješanja s nebićem koje pjesnik pretpostavlja svemu drugom inače mora ući  i spomenuti engagečent što ukida i pjesnika i poeziju podvrga-vajući ih sluenju nečem ovosvjetskom – politici, ideologiji, vođi, gazdi...Bilo bi to pristajanje na pojavnosti koje ne mogu biti bez onog nevidljivog što poezija neće nikad prihvatiti.

 

                           Bilo bi to temeljem preuzimanja obluke koja bi promijenila život i zaustavila igru, tj. usmrtil poeziju. Ono što je središnja stvar u etici pogubno je po poeziju. Pjesnikon raison d’être je njegov boravak na ruburazuma, tj. izvan njega, izvan ovosvjetskog mo-rala. Pjesnik ne sudi bilo čemu u poeziji, naročito ne moralizi-ra, on nema svog stava, on ima samo svoju bol i njoj ostaje vje-ran, odnosno ostaje pri njoj mada ju katkad vara naočigled svi-jetu, odnosno on njeguje svoju bolu na razne načine, od onog da ju vara s ljepotom, u ime potrebe koju mu iskaže riječ da bi se obnažila u što većoj značenjskoj mjeri pa sve do totalnog izokre-tanja smisla kojeg ona nosi na uobičajenu mjestu i uobičajenim ju načinom koristi. Valja razlikovati pjesnikovo uranjanje u vri-jeme, koje prolazi, od onog koje je tren zaustavljeno da traje vječno. Tako joj ostaje vjeran, toj svojoj dvostrukoj prirodi, sve dok je pjesnikom. Pjesnik to, zapravo uvijek čini, za razliku od filozofa, koji to ne čini nikad in vivo, jer pjesnik ima pravo biti čovjekom akcije, pa i potpuno odudarati od poezije kojom igra na kartu vječnosti dok filozof, rekli smo to već, ne smije ostvariti svoju filozofiju na ravni svakodnevnice iako joj se putem Allta-gesgechichte gotovo sapliće o noge. Pjesnik tako može biti uki-nut kao pjesnik a stav-ljen u život kao građanin jer traga za neiscrpivim i neistraživim, neprotumačivim značenjima i u svijetu i u onostranom ne bi li što više nepoznatog s tog puta iznio na svjetlost vidjela, ubitačnog spoznajnog svjetla kako veli M. Zmbrano, i to ne da bi i iscrpio, definirao, odlučio, vež samo da bi odlučivši već jednom preuzeti rizik  to i učinio, učinio vidljivim. On očekuje glas Božji da odjekne u njemu i zato sva svoja čula prislanja na zbiljnist, gle apsurda, s kojom njegova poetična tvorba nema nikakvog dodira. On ne može zauzeti stan niti donijeti odluku, sud o boli ili radosti, on ju može samo što znakovitijom pokazati. To bi bilo pitanje suđenja, etično pitanje od kojeg pjesnik bježi kao od kuge iako je potrebno imati strahovitu smjelost otkriti tajnu skrivanja boli. To pitanje suđenja koje kad tad završava u konačnom sudu – Božji je posao, ali radeći božanske poslove pjesnik nema i božanske ovlasti, mada su im metode istovjetne – obojica svoj naum počinju s Rječju. Zato je veliko pitanje tko je među Filozofom i Pjesnikom čovjek, a tko ne-čovjek. Pjesnik čini da igraju riječi koje mu dolaze, kao ribaru duše, i ne odlučuje o ničemu, Filozof definira prolazni, vremeniti, nesavršeni i zauvijek svršetku podložan život čovjekov. Jalov posao. Filozofija nikad neće obaviti svoju zadaću ako njenu namjeru možemo držati istovjetnom s njenom zadaćom. U tom slučaju filozofija nikad neće obaviti scvoju zadaću – svesti sve na Jedno niti promijeniti svijet, jer ga ne može ni promisliti, akamoli re-kreirati. Ona je Mišljenje, ona ne vlada Rječju jer ju ubija. Zato je nesposobna vratiti čovjeka u rajsko stanje. Bez kazne nema Raja ni za sav svijet i tu već Etika i Poezija gube orijentaciju, udaljuju se jedna od druge misleći da gledaju počelo samo. Svoju zebnju filozof prividno i privremeno pobjeđuje donošenjem odluke , živeći svoj filozofski sustav, ali po kojoj cijeni – odrekavši se cjelovitosti  svog ljudskog  bića , stvorenog u igri stvaranja, bilo Kreacijom bilo Evolucijom iza svega već stoji jedno „Fiat!“ . Filozof zatvara čovječnost i čovječanstvo u epohalno znanjekoje već u modernoj epohi neće imati vrijednosti. On je živio u znanju koje je najprije bilo osuđeno na prolaznost, porobudio je u sebi samog svog vlastitog grobara (Marx). Pjesnik je optužen da ne poznaje svojeg znanja, da ga ono nadilazi, što ne čini ništa drugo nego pokazuje da razumijevanje potrebno pri shvaćanju poezije , plod narastanja ljudskosti, već dobrano nadilazi ljudskost, što opet govori i o izvorima moći davanja i poimanja. Pjesnik je u posjedu mogućnosti koje nadilaze njegovo ljudsko pojavno biće koje bi, s  vremena na vrijeme, uvijek drugačije, htio definirati – Filozof.

           On igra nesvršivu igru jer igra uz neiscrpne mogućnosti Riječi koje pokreće Apsolutna Istina , Duh koji se uvjek iznova rađa u Život. Pjesnik ne zna unaprijed kamo će biti odveden, veom često ne onamo kamo bi želio, ali rezultat je uvijek isti – novostvoreno, originalno nikad prije postojeće djelo, ali u vsakom slučaju neće se obrijeti u Raju ma koliko mu strijemo, to će biti uvijek nešto drugo, makar i bio prepoznat kao Raj bit će to neki novi raj, a ne onaj iz kojeg je kao čovjek jednom već prognan.  Možda je igra ono drvo života na koje je Bog stavio zabranu i s kojeg poezija svakodnevno plodove kuša. Drukčije, kako bi život bio u igru a ne u mišljenju? Ako je Razum prava ljudska priroda onda mu ne preostaje drugo do li vječna nada u žuđeni Raj koji, vidjeli smo, nije moguć. Tad razum gubi s voj raison d'être. S druge strane ostaje pitanje Ljepote koja opaja Pjesnika: Već s Anakreonom, upoznali smo pojam slikareve a i pjesnikove ideje ljepote Taj ideal ljepote neće nikad umrijeti, no, on će se pokazati nedostatnim sa sve dubljim poniranjem u neiscrpivost ontologije značenja. Nema vječnog ideala ljepote, ali jednom lijepo to nikad ne prestaje biti iako se rađaju sve novija i drukčija poimanja lijepog. Zakoni ljepote se mijenjaju u skladu sa sve brojnijim i prodornijim otvaranjem i sve dubljim poniranjem u tom i radi tog otvaranja, sve dubljim poniranjem u neiscrpivo. Ponovimo, zakoni ljepote se mijenjaju u skladu s otvaranjem novih mogućnosti riječi, zapravo novopronađenim mogućnostima riječi. Umjetnost se, općenito, oslobađa, stega pojavnog, Razuma i Zakona, oji su na kraju sudjelovali u njenm stvaranju i oblikovanju, iznoseći sve više stvari na svjetlost viđenja, izlaući sve više sve bogatiju igru mišljenja i udaljavajući se sve dalje i sve dublje i uspinjući sve više ljestvicom vrijednosti, izlažući tako sve više svoju igru kao nedostižnost ideala uvijek u vrijenju, n ikad više završenog ni savršenog, čime se umjetničko djelo približava ljudskoj prirodi , čovjeku kao boanskoj kreaciji. Sve to neodložno i nužno odlazi u prostore sve pomamnije i naravno, zamamnije, jer bi se pretvarala u ludost, ta igra božanskih sila, sve rizičnijih ali i sve odgovornijih spram ljudskosti i spram božanskog u njoj. Ideje i ideali ljepote podrugojačuju se i umjetnost postaje sve neuhvatljivija , neodgonetljivija u definiranju. Statičnost je davno prestala igrati drugu ulogu u umjetnosti osim kao akcentuiranje vječnog trenutka. Uz bok llepoti boticcelijevih portreta staju ljepote koje se ndaju ljepote dvanaesttonske muzike koju još mnogi uopće odbijaju prihvatiti kao umjetnost. Da bi nove umjetničke mogućnosti bile primljene u krug umjetnosti sve više se traži posredovanje razumskog iskustva a koje opet,gle iznenađenja, sve više traži osjećajnost, ali sad u nekim novim izražajnim  ogućnstima koje bi ranije bile držane za neumjetnički prodor u umjetničko, time, naime, razumsko sebe infiltrira u besmrtno. Činjenje, poièsis, i dalje se služi i ritmom i identitetom realnog i irealnog i oneobičvanjem uobičajene upotrebe mogućnosti, čime se vezuje za svoje početke u postupnom i sve dubljem otvaranju mogućnosti riječi, ali umjetnost poezije odavna već nije opjevavanje, iako epsko pjevanje ne nestje iz svijeta umjetnosti. Ono sada sve više postaje činjenje umjesto opjevavanja, kao što i prevođenje , služeći se sve više deverbalizacijom, zbog evolutivnih narastanja upotrebnih  ogućnosti riječi i jezika, poprima drukčiji karakter naspram onog s početaka kad je ideal prevođenja bio muka što doslovnijeg pronalaženja korespondentnih riječi. Kiparstvo više nije umjetnost što senzibilnijeg oponašanja predloška, tj. oponašanje predloška s unošenjem što bogatije osjećajnosti., danas je to već i pokret u oblikovanju prostorakoji postoji na nikad viđen mogući način postojanja. Ljepota je sve različitija u sebizahvaljujući sve dubljem poniranju umjetnika u neiscrpivo ontologijsko poniranje u beskrajno mnoštvo značenja što stoje jednako daleko i istinskom umjetniku i istinskom primatelju umjetnikovog djela.

 

               Ne javlja li se tu nostalgija prijeđenog puta, žal, sjećanje na ono što bijaše u Početku.? Čovjek je sve udaljeniji od svog  polaznog mjesta, stanja i položaja u svemiru u kojem se osjećao udomljen i dobrodošao zaštićen kao u majčinoj utrobi. Svemir mu je sve otvoreniji i izazovniji, pa i čulnost drukčija što je još Johan Huizinga ustvrdio u Zlatnoj jeseni Srednjeg vijeka kad se masovno suosjećalo, plakalo, iskazivalo zajedničku bol, a i sami smo bili svjedoci masovnog histeričnog plača povodom odlaska besmrtnih diktatora. No, ako bi izgubio vezanost za svoj početni stadij čovjek  bi otplutao u tamu, a on mora na svjetlu biti eda bi opstao a što ne može drukčije ni umjetnost. Pjesnik ne boravi nigdje drugdje do li u Riječi i potpuno joj je predan. Bez nje lišen je svakog smisla, nije ništa drugo do obična praznina. On igra Riječ, on igra u Riječi,  on doživljava vrhunac rizika igre u Riječi. Prva Riječ koja se prva toliko razigrala da je iz Ništa, u jednoj naprslini Ničega bljesnulo Nešto iz čega je po Riječi stvoreno nešto što više nije Ništa nego Jest Nešto. To JEST jest misteriozni početak svega što nije bilo Bog, Duh njegov niti Riječ. Taj događaj i taj trenutak nije li bio vrhunac Igre, prve igre stvaranja kad je vaseljenom odjeknuo prvi imperativ – BUDI i ono bi. Pjesnik je sjećanje na taj moment i u tom sjećanju još nema etičnog, sve je stvaranje koje ne poznaje ništa drugo osim što susreće samo sebe, a tad, kad se biva stvorenim nema ni etičkih ni estetičkih normi, sve je samo početak. Ali početak znači i početak osjećanja svega , odgovornosti, rizika, odgovornosti spram rizika preuzimanja odgovornosti. I zato će vam svaki pjesnik reći da je vezivanje početka s krajem, koje oboje najčešće unaprijed svaki pjesnik već poznaje, dakle da je taj moment spajanja za nega vrhunac s kog promatra svoju odgovornost spram svega onog što će se javiti unutar tako zatvorenog kruga djela, onog stvorenog. Tako je dostignut prvi delirij Igre-Stvaranja koji su stajali prije njega, iza njega i unutar njega i kao mogućnost i kao Istina samo takva i jedino takva u jedino takvim okolnostima, to je Zakon svega – Istina/Riječ koji su dvoje od ono troje s Duhom koji otud provijava. Pjesniku ne preostaje drugo nego prepustiti sebe potpuno toj i takvoj Riječi. Filozof  nju, rekli smo, hoće pokoriti, zatvoriti u definitivno stanje.

 

               I Riječ se tad sklanja u Pjesnika, jer ondje bit će slobodna, u večnom i neprekinutom mada diskurzivnom kretanju/otvaranju sve većeg broja svojih neiscrpivih značenja. Ondje će ona biti gospodaricom svojih moći koje će podavati Pjesniku , svom skrbniku i ljubavniku, stanodavcu oslobođenom svake odgovor-nosti  osim one da što senzibilnije i sa što više elana pokreće riječ u igru. Ondje gdje vlada Razum nema mjesta za Pjesnika koji je gurnut u stranu pojavom svojeg djela u svijetu. Ali, njegova lucidnost na kraju primamit će i Razum, u vrhunac spajanja Rizika i preuzimanja odgovornosti za stvoreno djelo koje će mu se tad otuđiti u umovima i duhovima onih koji doskora i ne znavši za djelo s prvom pročitanom riječi postaju njegovi robovi. Rizik će donijeti otvaranje, kreaciju,, odgovornost će uravnotežiti Istinu i energiju koja nije ništ drugo nego Riječ sama, koja, sve donedavni imaterijalna otkriva nam se , iako tvarna u jednoj još neobjašnjenoj, nepoznatoj tvarnosti, sasvim drugog tipa od ovog našeg materijalnog stanja, koje nema odliku težine kao recimo skulptorski kament, ali iako potpuno nepoznata ima s ovdašnnjom tvarnošću jednu zajedničku stvar, a to je da je svaka tvar, samo i ništa drugo nego – ENERGIJA, što je možda objašnjenje i za naše svakodnevne umove kako je sve moglo postati po riječi. Tako Nada može postati zajedničko dobro u ljepoti koja formativnosti a ne u stabilnosti statike stvorenog. Drukčije rečeno Nada ima šansu postati zajedničko dobro u Ljepoti, zajedničko dobro Rizika i i Odgovornosti, Razuma i Poièsisa . No, ne treba zaboraviti da Razum i Poezija Pjesniku pokazuju njegovo pravo lice, on Pjesnik, ne živi od Poezije, na koncu, već živi za nju, živi da bi ona mogla živjeti, doći da živi, bolje rečeno. On je njen mučenik i skrbnik, njen ljubavnik i njeno prokletstvo, on ne išće ništa, on poklanja bez obzira na zasluge darovanog, onog koji prima. Poezija je zato ljubav i milost ludosti, Filozofija suđenje i pravda onome što odstupa, onome što zasljepljuje sovu koja izlijeće u sumrak...

 Canohès-Bruxelles 07/08/2008-10/09/2010 !

 

 

                   .S.   Evo, dragi prijatelji, Uvodni tekst rasprave o odnosu Mišljenja i Pjevanja spram Riječi, s manjim dodacima tekstu završenom prije dvije ngodine na jugu Francuske u sjeni tamariske nedaleko posljednjeg počivališta Antonia Machada podastirem vam svoju raspravu na ogled. Ovo je ono što sam imao na umu prepoznavši vas kao dragulje koje su mnogi zaobišli u svojim prolascima cestama svijeta umjetnosti. Ja sam siguran da se nisam prevario. Da sam naišao na grupu izuzetno daroviti pjesnika koji svojim djelom čine meni čast da ih predstavim francuskom čitateljstvu. Najveći dio posla je završen. Dobar dio vaših pjesama već je prošao „prvu ruku“ prevodiočeve operacije. Ostaje mi još prevesti tekst ove rasprave, koji nije ni tako malen, a odnosi se samo na jednu tematsko-stilsko-značenjsku domenu kojom ćemo popuniti prvi volumen s oko 250-300 vaših pjesama, a, ne zaboravite, čeka nas još oko 5-6 takvih volumena.Neki između vas su me npustili, neki prezreli i ponizili, a neki ostali vjerni ideji, sretni oni, carstvo poezije je njihovo. Iza nas će ostati jedna tvrda cesta kojoj će se znati i početak i kraj, a oni koji su to već davno elaborirali, još su sretniji, neće morati trpjeti neizvjesnost vlastite sudbine. Dakle, ima još rada, ali gotovo sve, što je u našoj moći učinjeno je da kao novogodišnji dar držite u svojim rukama zajedničku antologiju Pjesnika plemena Jednorogovog.

 

             Radeći na prevođenju, dosta toga još mi je za uraditi beću imati slobodnog vremena, a onda sve treba proći kroz um i sentimente Žerara Adama, eda bi prijevod bio vrhunski, pa zato neće biti vremena ni prilika za često komuniciranje. Mi bismo već mogli sklopiti knjigu na našem jeziku od otprilike 400 stranica, ali dogovorili smo se da se ona prvo pojavi na francuskom. Bosnu čuvamo za „šah i mat!“ Srdačan pozdrav, Vaš, Tomo.

 

 

 

 

Publié dans Esthétique

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :

Commenter cet article