Tomislav Dretar predstavlja - Dr. MILAN PRELOG - POVIJEST BOSNE OD NAJSTARIJIH VREMENA DO PROPASTI KRALJEVSTVA V-IX.

Publié le 15 décembre 2011 par Thomas Dretart

Dr. MILAN PRELOG - POVIJEST BOSNE OD NAJSTARIJIH VREMENA DO PROPASTI KRALJEVSTVA.

STJEPAN TVRTKO I. BAN I KRALJ.
(1354.— 1391.)

Tvrtko u borbi s Ljudevitom i bo-
sanskom vlastelom.

Odmah iza smrti Vladisavljeve vidimo mater
njegovu Jelenu s mlagjim sinom Vlkom (Vukom)
na putu u Ugarsku, da s kraljem Ljudevitom i svo-
jom rogjakinjom Jelisavetom pročisti porodične
odnošaje. Ćini se, da je udovica mati tražila tom
prilikom i zaštite u Ljudevita, jer bosanski velikaši,
koji su se uživili za Stjepana Kotromaniča u svoj
podanički položaj opet idu zatim, da izvojuju
staru nezavisnost. „Ono mjerilo lojalnosti, veli
Thalloczy, koje se u srednjem vijeku na zapadu na
jednom ili drugom mjestu ističe, nije se u Bosni
nikada razvilo. Uzrok je tome dijelom razdioDa
teritorija, a dijelom opet onaj snažni i ne-
obuzdani lični osjećaj, koji je vazda ka-
rakterisao tamošnje porodice." Prvi se digoše ne-
koji članovi porodice Hrvatinića, a ne bismo se pre-
varili, da je donekle i vjerski momenat odlučivao,
jer je Tvrtko bio katolik, a većina njegovih velikaša
patareni.

U takovim prilikama oslonila se mati sa svo-
jim sinom Tvrtkom na Ljudevita i u prvom početku
vidimo, da je Tvrtko odan vazal Ljudevitov. Lju-
devit megjutim ne bijaše sasvim s njime zado-
voljan. Ubrzo se pokazalo, da je Ljudevit nakanio
bosansku banovinu umanjiti, a ostatak skučiti pod

svoju vlast, te od bana načiniti u neku ruku svoga
namjesnika. Na to ga je nukalo, veli Šišić, najviše
sretno ratovanje s Venecijom, a nagrada toga rato-
vanja imala je biti željno iščekivana i teško
stečena dalmatinska obala. Ova je opet bila u pr-
vom redu upućena na zalegje, na Hrvatsku i Bosnu.
Stoga je Ljudevit i htio, da to zalegje proširi da-
kako na štetu Bosne, čije su zapadne oblasti i
onako najvećim dijelom bile vremenom preotete hr-
vatske župe. Da tu svoju svrhu postigne, (o tom
ima pouzdanih podataka), stao je mamiti pod svoju
vlast neke bosanske velikaše, (od roda Hrvatinića),
tražeći od njih, da se odmetnu od Tvrtka, a pokore
ravno njemu i njegovoj zaštiti (1357.), što su oni
i učinili. Tvrtko je u takovim prilikama sredinom
1357. morao sklopiti za se veoma nepovoljan
ugovor. Morao se obvezati, da će protjerati Pata-
rene i svoje zemlje, da je dužan ići s kraljem u rat
i boraviti i dolaziti u kraljevu prijestolnicu ili lično
ili brat mu Stjepan Vlk (Vuk) i napokon otstupiti
mu čitavu Humsku zemlju. Kralj mu za to potvr-
gjuje banovinu bosansku i Usoru. Tim
ugovorom postao je Tvrtko potpuni vazal Lju-
devitov, te su i Dubrovčani zvali Tvrtka „po na-
logu kraljevskom ban". Za cijelo je u to doba na-
stao i onaj natpis kod Zaušja blizu Donje Drežnice
u današnjoj Hercegovini, u kojem se veli : „Se piša
rab božji i svetoga Dmitrija udnigospodina
kralja ugarskoga Loiša i gospodina
bana bosanskoga Tvrtka".

Ovakovo riješenje bosanskoga pitanja jedva
da je prijalo bosanskoj vlasteli. Bosanskim veli-
kašima nije bilo ni na kraj pameti, da slabog svog
bana zamijene moćnim kraljem Ljudevitom, koji je
u pitanju vlasteoske oligarhije bio još kud i kamo
energičniji od svoga oca Karla I. Radilo se sada o
tome, da li će bosanska banovina ostati autonomna
ili će se pretvoriti u ugarsku provinciju. Zato se uz
Tvrtka okupiše vlastela obiju konfesija i digoše
bunu, a Ljudevit je sam pošao u Bosnu, da uguši

taj ustanak. Razlozi polaska Ljudevitova u Bosnu
bili su dakle politički, a ne samo, kako Ljudevit
veli, da ga na tu vojnu navelo „pustošenje bez-
brojne množine heretika i patarena, a na štetu
prave vjere kršćanske."

Ljudevit je odlučio Bosnu napasti s dvije
strane. (1363.). Jednu vojsku povjerio je kralj pa-
latinu Nikoli Kontu i ostrogonskom nadbiskupu
Nikoli, a imala je provaliti u Usoru i osvojiti grad
Srebrenik; druga vojska (na čelu joj sam kralj)
provalit će u župu Plivu i njeno središte tvrcii
Sokol-grad. 8., 9. i 10. jula 1363. nalazio se kraij
pred Sokolom, a već 19. jula izdaje povelju u Viro-
vitici nedaleko Drave. Rat je prema tome trajao
veoma kratko i svršio za kralja potpunim neus-
pjehom. Kralj ne govori ni u jednoj povelji o toj
neuspjeloj vojni, ali za to nam o njoj govori sam
Tvrtko. U povelji od 1366. god., što ju je izdao u
župi Rami pred gradom Prozorom veli: „Stvorih
milost svoju gospodarsku svojemu vjernu sluzi,
u ime vojvodi VlkcuHrvatinićuza njegovu
vjernu službu u ono vrijeme,kada se podiže na me
ugarski kral, u ime Ludovik, i prihodi u Plivu pod
Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac vjerno posluži."
Za nagradu darovao je ban Tvrtko Vuku čitavu
Plivsku župu. Mnogo gore od samoga Ljudevita
progjoše palatin Nikola Kont i ostrogonski nad-
biskup Nikola, kraljev kancelar. Podsjedanje
Srebrenika nije uspjelo, te su ugarski vojskovogje
morali napustiti grad uz veliki gubitak ljudi i
stvari. Tako je Bosna, veli Šišić, sačuvala oružjem
u ruci svoj politički individualitet, a Tvrtko se sada
prozove „Božjom milošću ban čitave Bosne". Re-
publika mletačka učini (1364.) njega, brata mu Vika
i mater Jelenu svojim gragjanima.

Time megjutim još uvijek nijesu bile svršene
kušnje i borbe mladoga bana. Dvije godine iza
toga planu protiv Tvrtka buna, kojoj je bio na
čelu brat mu Vlk s knezovima Dabišićima. Razlozi
nam nijesu poznati, ali možda je Vlk težio da po-

stane suvladarom. Tvrtko mora s materom pobjeći
iz Bosne, a Vlk postade banom. Protjeranom banu
ne preostade drugo, nego zatražiti pomoć u Lju-
devita, koji mu je i pruži i Tvrtko se još iste go-
dine (1366.) vraća u Bosnu, ali jedva u čitavo svoje
vladanje. Čini se, da je kralj pridržao koji dio u
svojoj vlasti. Nekoji buntovnici bijahu pohvatani
i utamničeni, a Vlk pobježe u Dubrovnik. Du-
brovčani ga kasnije na zahtjev Tvrtkov ne htjedoše
izručiti, makar je i sam Tvrtko boravio zbog toga
u Dubrovniku. Godine 1367. napokon izmiri se
Tvrtko sa bratom i obdari ga gradovima i imanjima
(„svojega brata gospodina Vlkića").

Stjepan Tvrtko širi granice svoje

države i okruni se kraljevskom

krunom.

Poslije ovih nevolja zvao se Tvrtko „Milošću
božjom i našega gospodara Ljudevita ban Bosne".
No ovaj odnošaj ne potraja dugo. Kralj Ljudevit
svratio je svoju pažnju na prilike u Poljskoj i tako
je Tvrtku morao ostaviti slobodne ruke na jugu.
Ovu zgodu upotrijebio je Tvrtko, da osili svoju
vlast na jugu, a osobito istoku svoje države. Go-
dine 1355. umro je Dušan Silni u doba od 48 go-
dina, i njegov nasljednik Uroš IV. nije imao
osobina, da bi mogao snažnom rukom rukovoditi
velikom, nedavno proširenom državom. Ubrzo
izbiše nemiri u čitavoj zemlji. Državu počeše kidati
vlastela, osnivajući samostalna gospodstva.
Vlkašin postaje uz cara kraljem. U Zeti javljaju se
Balšići kao župani, a izmegju obale južno od Du-
brovnika i planina istočno od Drine župan Nikola
Altomanović „velikaš plitkoga uma i siledžija,
koji je sa svima susjedima živio u svagji". Istočni

-susjed župana Altom ano vica, dublje u unutraš-
njosti, bio je knez Lazar, sin Pripčev. Pribac zove
se i Hrebeljanović. Lazar se oženio Milicom, kćer-
kom kneza Vratka, uglednoga vojskovogje cara
Dušana, koji je poticao od sporodne loze Nema-
njića. U mladim godinama stupio je u dvorsku
službu Dušanovu, a kasnije se javlja kao jedan od
najuglednijih dvorjanika caraUroša. Oko 1370. bio
je Lazar gospodar Rudnika. Godine 1371. izumire
dinastija Nemanjića s Urošom IV., a i Turci se
javljaju u isti čas kao politički baštinici još ne-
davno tako snažnoga carstva. Bistrom i prokuša-
nom oku Tvrtkovu nije mogla uteći važnost ovoga
novoga političkoga položaja na jugu i istoku
njegove države . Po babi svojoj, kćeri Stje-
pana Dragutina, bio je Tvrtko u rodu po
tankoj krvi s izumrlom dinastijom Nema-
njića, a on ne samo da je to stao
isticati, nego se poče i otimati za posjede iste po-
rodice. Sklopivši savez s Lazarom Hrebeljanovićem,
osvoji on zemlju oko gornje Drine, zatim sam
protjera god. 1376. iz Travunje Jurja Balšiča,
kojemu je otstupio malo ne cijelu kneževinu T r a-
V u n j u Nikola Altomanović, te mu se oblast pro-
stirala preko Humske do Kotora i Onogošta (Nik-
šića). Na istoku držao je u svojim rukama Tvrtko l
jedan dio Raše, gdje se nalazilo i Mileševo s gro-
bom sv. Save. Ljeti god. 1377. dade se na grobu
sv. Save okruniti „sugubim vijencem" t. j. dvo-
strukom krunom u znak srpske i bosanske zemlje,
prozvavši se: Stefan Tvrtko po milosti gospođa
Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli,
Dolnim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli,
Podrinju i ktome. Ovim krunisanjem prešla su i
prava Nemanjića na Tvrtka, što su i Dubrovčani i
Mlečani odmah i priznali. Dubrovčani su mu naime
plaćali danak, što su ga plaćali srpskim vladarima
na dan sv. Dimitrije u iznosu od 2000 perpera*),

*) Godine 1354. spominje se u jednoj povelji stanak

Prema novoj časti bijaše si Tvtrko uredio i svoj
dvor, uvedavši nova dvorska dostojanstva (logotet,
protovestijar). Osim toga okružio se i najodličnijim
bosanskim knezovima i vojvodama, od kojih su već
tada bili poznati Vlatko i Hrana Vuković, Radin
Jablanović i sin mu Pavao Radinović, a osobito
vojvoda Vukac Hrvatinić i sin mu Hrvoje Vukčić.
„Stona mista'' Tvrtkova su obično Sutjeska, Bobo-
vac, Trstivnica. Tvrtko je podupirao i darivao ove
moćne porodice, da ih predobije za se i za svoju
porodicu,pa mu je to i uspjelo, dok je on živio.
Poslije su ti velikaši zaboravili na to i odmah iza
njegove smrti trgali jedinstvo države.

U jednoj povelji od god. 1378. ovako Tvrtko
odregjuje svoju zadaću: „i po tom načeh s bogom
kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje, žclaje
padšaja sa vzdvignuti i razoršaja seukrepiti..."
Ovoj svojoj zadaći ostao je vjeran do kraja svoga
života.

Poslije smrti Ljudevita (1382.) pokazao je
Tvrtko odlučno volju, da proširi granice svoje
države na Jadransko more, a na sjever do Drave
dakle, da dobije vlast nad čitavom zemljom, u ko-
joj stanuju Hrvati i Srbi. Velikim dijelom on je i
ostvario svoje težnje, ali što to nije trajno i
sasvim proveo, kriva je njegova prerana
smrt. Državi Tvrtkovoj trebalo je mora i
brodovlja, a u tom poslu smetao mu Du-
brovnik, a zatim kraljica Marija, koja je

bosanskih velikaša na mjestu Mili ili Milje. Ovo Milje nije
drugo, veli Ruvarac, nego manastir Mileševo sa crkvom
sv. Nikole, što ga je sagradio Stjepan Kotromanić
i u kojem je bio sahranjen. Jukić spominje, da je Mile-
ševo bilo na rijeci Bosni u današnjem gradač-
kom kotaru, danas zvani Mileševac. Talloczy veli,
da je mjeslo Mile ležalo oko Ključa i dodaje: „te tako
pada ona tvrdnja većega broja bosanskih historičara
da se Tvrtko krunisao za kralja u manastiru
Milešev u, posvećenom sv. Nikoli." Kao da je i
Ruvarac bio ovoga mišljenja, samo ga nije htio izreći.
(Sravni rjegovu raspravu: Banovanje Tvrtka bana. Glasnik
bos. muzeja godine 1894.)

baštinila Kotor iza oca. Ne usugjujući se direktno
napasti Dubrovnik, podigne on na ulazu u Boku
Kotorsku na vrlo zgodnom mjestu novi grad, koji
prozva Sv. Stjepan' (u čast svome zaštitniku);
poslije bi grad prozvan Novi, a danas mu je ime
Ercegnovi (Castelnuovo). Time je htio satrti trgo-
vinu Dubrovnika, po kojoj je ova republika bila
moćna i jaka, a podjedno je htio i Kotor otkinuti
od Marije. Novi je imao biti glavni primorski trg
bosanskih i srpskih zemalja, u kojem bi se
usredsredila sva trgovina ovih zemalja. Žitelji dal-
matinskih gradova grnuli su ovamo vozeći vino i
sol, a Tvrtko je podigao u Novome „slanicu" i
učinio ga trgom za prodaju soli (kasnije je to
1382. god. na molbu Dubrovčana zavrgao!).

Tvrtkova diplomatska vještina našla je terena
za svoje pomorske težnje i u Mlecima. Vijeće mle-
tačko dalo mu je privilegij (1383.), što je dozvolilo
svomu gragjaninu Nikoli Bazeju, da primi od
njega admiralsku čast, pače mu je prodalo i jedan
dobar brod tobože kao mletačkom gragjaninu.
Mora da je osobito na srcu ležalo Mlecima Tvrt-
kovo prjjateljstvo, jer su ga iste godine unijeli u
svoju zlatnu knjigu začasnih gragjana, pošto se
pokazao „vjernim i pravim Mlečanom", koji revno
radi o boljku republike. Dozvolili su mu dalje, da
može graditi u Mlecima još dva broda. Ova sklo-
nost Mletaka prema Tvrtku dade se protumačiti
odnošajima u susjednoj Hrvatskoj i Dalmaciji,
gdje se u punom jeku spremalo poznato gibanje
protiv kraljice Marije i matere joj Jelisavete. Mle-
čani su opet znali Tvrtkove osnove i nadali su se,
da će u općoj smutnji u mutnome loviti.

Stjepan Tvrtko prema pokretu u
Dal m ac i j i i H rv a tsko j.

Megju Hrvatima, koji su se digli za Karla
Dračkoga, a protiv Marije, našao je Tvrtko do-

skora pristaša. To je u prvom redu vranski prior
Ivan Paližna (prior reda Jvanovaca u Ugarskoj i
Hrvatskoj), ali Tvrtko ipak nije odmah otvoreno
pristao uz buntovnike.

Sa strane Marijine opet se uvigjelo, da treba
pokušati izravnanje s Tvrtkom, hoće li Marija
uspjeti protiv ustaša. Godine 1385. ode palatin Ni-
kola Gorjanski u Sutjesku, da se porazgovort
s Tvrtkom. Tvrtko u ovaj mah nije drugo tražio
nego samo Kotor „vlasništvo njegovih roditelja i
praroditelja". Gorjanski zato sklopi s njime
„vječni" savez protiv svih neprijatelja Marijinih, a
Tvrtku predade Kotor, kojim je faktično jošte iste
godine ovladao.

Kada je Karlo Drački godine 1386. u Ugar-
skoj bio izdajnički ubijen, promijeni Tvrtko svoju
prividnu neutralnost i pristade otvoreno uz bun-
tovnike zajedno s vojvodom Hrvojem Vukčićem".
Buntovnici su naime vojevali dalje za sina Karla
Dračkoga Ladislava, kojemu je bilo jedva deset
godina. Već godine 1386. provaljuju bosanske čete
do Klisa i Spljeta. Kad je Ivan Paližna postao na-
mjesnikom i banom hrvatsko-dalmatinskim sa sje-
dištem u Klisu, poradi on još više u korist Tvn-
kovu tako, da je sredinom god. 1390. Tvrtko
pridružio svojoj državi svu Dalmaciju s otocima,
osim jedinoga Zadra, a imao je u rukama i južnu
Hrvatsku. Od sada nosi naslov i kralja Dalmacije i
Hrvatske.

Njegovu akciju u Dalmaciji nije prekinulo nr
ratovanje s Turcima. Tvrtko šalje Lazaru u pomoć
vojvodu Vlatka Vukovića, a vjerojatno je, da je u
kosovskoj bitci sudjelovao i Hrvoje. Od hrvatskih
ustaša spominje se naročito bivši ban Ivan Horva?.

Tvrtkovim osvajanjem postade Bosna, sad pri-
kovana uz Hrvatsku, sad uz Srbiju, središtem oka
kojega se skupiše česti države hrvatske i srpske.
Bosna je bila tada najmoćnija država na

*) U Ugarskoj zovu sada Tvrtka samo banom.

Balkanskom poluostrvu. Ona je dominirala
na sjeverozapadu, kao što je nekoliko go-
dina prije toga dominirala Srbija za Du-
šana na jugoistoku. Ipak je velika razlika,
veli Stanojević, i u političkim i u kul-
turnim težnjama carevine Dušanove i kraljevine
Tvrtkove. Dušan je htio stvoriti srpsko-vizantijsko
carstvo, a Bosna je trebala da postane srpsko-
hrvatska država, koja će sprečavati prodiranje
Ugarske na Balkan i vlast ugarsku u srpskom I
hrvatskom narodu. U osnovi svojoj, svršava Sta-
nojević, bila je Tvrtkova država realnije za-
mišljena i zasnovana, nego država Duša-
nova. Svim tim uspjesima učini megjutim kraj
Tvrtkova smrt. Godine 1391. (u februaru) umrije
Tvrtko zacijelo u Sutjeskoj, a doskora iza njega
propade i njegovo djelo.

Stjepan Tvrtko bijaše oženjen Dorotejom
Bdinskom, kćerkom brata posljednjega bugarskoga
cara Ivana Šišmana. Iz toga braka potiče sm
Tvrtko. Tvrtko se poslije smrti Dorotejine spremao
na drugi brak i to htio je da se oženi kćerkom AI-
brehta III. Habzburgovca i tražio je Mlečane, da
mu oni budu posrednici. Smrt njegova prekinula
je osnove, koje je po svoj prilici Tvrtko imao s tora
ženidbom.

VI.

STJEPAN DABISA.
(1391.— 1395.).

JELENA „GRUBA."

(1395.— 1398.).

Ma da je „svetopočivši" kralj Tvrtko ostavio
dva sina: zaJkonitog Tvrtka i nezakonitog Ostoju,
naslijedio ga je na prijestolju mlagji mu brat Stje-
pan Dabiša po starom slavenskom pravu senio-
rata. Prema tome nije uspjelo Tvrtku za svoga ži-
vota uvesti red nasljedstva po primogenituri, što
je kasnije prouzrokovalo neprestane prijestolne
borbe. Uslijed tih prijestolnih borba neobično je
opet narasla moć odlične bosanske vlastele, koja
imade izborno pravo tako, da nijedan bosanski
kralj nema više slobodnih ruku u politici nego je
igračka u rukama velikaša, od kojih nekoji (Hrvoje
Vukčić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović) tjeraju
politiku na svoju ruku. Da su bosanska vlastela
digla toliko glavu, uzrok je i sam Dabiša, čovjek
povodljiv i neodlučan, pa zato i malo sposoban,
da ravna državom, koja je bila sastavljena od
česti, što se još nijesu stopile u jednu cijelinu, nego
svaka odavaše svoje porijetlo i isticaše svoje cen-
trifugalne težnje. Žena mu je bila Jelena „Gruba",
inače nepoznata porijetla, valjda kći domaće koje
velikaške porodice.

Dabiša bijaše priznat i u Hrvatskoj i Dalma-
ciji, te je god. 1392. vršio u tim kraljevinama vlast
po banu kraljevina Hrvatske i Dalmacije Vuku
V u k č i ć u, bratu Hrvoja Vukčića. Megjutim su
bili, kako je već poznato, hrvatski ustaše izabrali

Tcraljem sina Karla Dračkoga, dječaka Ladislava,
koji za života Stjepana Tvrtka nije isticao svoja vla-
darska prava, ali sada poslije smrti Tvrtkove sve
više to čini. Tako on pod konac g. 1 391 . potvrgjuje
banovinu kraljevina Hrvatske i Dalmacije vojvodi
Hrvoju i bratu mu Vuku Vukčiću i inače dariva
Hrvoju i braću mu brojnim gradovima i posjedima.
Razban mačvanski, Ivaniš Horvat postaje Ladislav-
Ijevim glavnim namjesnikom u Ugarskoj i saveznim
kraljevinama. Tako su se sada takmila dva vladara
za Dalmaciju i Hrvatsku: Dabiša i Ladislav, a već
se pomalo javlja i Marijin muž Sigismund, koji će
ulagati sve sile, da šatre protivnike svoje i svoje
žene i da istisne Ladislava.

Stjepan Dabiša počeo je uvigjati, da nije dosta
jak, da se takmi sa Sigismundom i napuljskim kra-
ljem Ladislavom. Nije imao odviše pouzdanja ni u
hrvatske ustaše (Horvate i Paližne), koji su po-
slije Tvrtkove smrti više naginjali Ladislavu, a I
njegovi vlastiti velikaši više su se brinuli za se
nego za kralja. Još je teža situacija nastala za Da-
bišu, što su i Osmanlije pokucali po prviput na
vrata Bosne. Imajući u rukama Dušanovo
Skoplje približili su se i Bosni i prva provala
dogodila se za vlade Dabišine (1392.). Izvori o toj
provali malo nam govore. Znademo, da je vlada-
lac Bosne brže bolje skupio „boljare, vojvode, ba-
novce, knezove, tepačije, župane, velmože, vlastelu
i vlasteličiće", te „potegne danju i noću" protiv
njih. Boj se zametnuo na nepoznatome mjestu i
čini se, da je ova provala ostala bez teških po-
sljedica.

Svi ti razlozi sklonuli se Dabišu, da je odlučio
izmiriti se sa Sigismundom, kako bi osigurao prije-
stolje njegovom pomoći. U julu 1393. sastadoše se
oba kralja u Djakovu. O dogovoru izmegju oba
vladara nemamo potankih vijesti, aU znademo, da
je Dabiša pridržao svoju državu u starom op-
seg u i da ga je Sigismund priznao kraljem i svp;-
jim „milim prijateljem". Dabiša je opet sa svoje

strane preuzeo obvezu, da država imade poslije
njegove smrti zapasti Sigismunda kao „pravog i
zakonitog vladara", da ne će pomagati ustaša u
Hrvatskoj i Ugarskoj i da će svoje velikaše pozvati
na vjernost i vjernu službu prema Sigismundu').
Sigismund je nakon toga ugovora, koji je imao
vrijediti za „vječna vremena" imenovao Dabišu
županom šomogjskim.

Protiv toga ugovora bijahu brojna bosanska
vlastela, dok je n. pr. vojvoda Hrvoje priznao gja-
kovački ugovor. Razumije se, da su protiv ugovora
bili i hrvatski velikaši, protivnici Sigismunda. Go-
dine 13Q3. vidimo na Dabišinom dvoru bana Iva-
niša Horvata i brata mu Pavla, koji su kao bje-
gunci sada, kada im je poslije gjakovačkog ugovo-
ra i lična njihova zaštita bila u Bosni sumnjiva,
svim silama nastojali, da obore taj ugovor i dignu
Bosnu protiv Sigismunda. Dabiša im je otea
Omiš, gdje su se bili sklonuli, a valjda ih je i dalje
progonio, jer su se zatvorili u grad Dobor,
na donjem toku rijeke Bosne, koji su po svoj pri-
lici bili podigli već prije, da mogu odanle napadati
Slavoniju i Ugarsku.

Sigismund je odlučio potražiti svoje protiv-
nike u Bosni. Pogje zato dobro spremljen prema
Doboru. Braća Horvati pobjegoše odavle, ali izda-
jom padoše u ruke Sigismundove, koji je megjutim
spalio Dobor. S Horvatima dospješe u Sigis-
mundove ruke i drugi kolovogje, koji bijahu po-
gubljeni. Osobito je tragično svršio Ivaniš Horvat
u Pečuhu. Time je Sigismund postao gospodar si-
tuacije, a to je sada dobro osjetio i Stjepan Da-
biša, koji se požurio u tabor Sigismundov kod
Dobora i ovdje sa Sigismundom obnovio g j a k o-
vački ugovor. Po mnijenju Šišićevu ovaj je
ugovor sada proširen u toliko, da se Dabiša moraa

*) Bez privole velikaša ovaj ugovor i onako ne bi
ništa vrijedio.

odreći Hrvatske i Dalmacije*) (1394.). Tako je
Dabiša „povratio sebe i svoje podanike u podan-
stvo (dominio) i poslušnost kralju i ugarskoj
kruni". U Dalmaciji upravljao je još uvijek Vuk
Vukčić, protivnik Sigismundov. Protiv njega iza-
šalje Sigismund Nikolu Gorjanskoga, koji Vuka
svlada kod Knina i ovom pobjedom padoše Hr-
vatska i Dalmacija u ruke Sigismundove.

Godine 1395. umrije Stjepan Dabiša u Sutje-
skoj, „nasljednik Tvrtkova žezla i krune, ali ne
duha njegova niti odlučne mu volje". On je svoju
naslijegjenu bosansku krunu doveo u nekadašnji
vazalski odnošaj prama kruni sv. Stjepana. Slaba
njegova vladavina mogla je biti i po ćudi gordoj
bosanskoj gospodi, na ona je stoga i posijala
sjeme, iz kojega će niknuti plod skore i nagle pro-
pasti.

Glas o Dabišinoj smrti stigao je Sigis-
mundu u Erdelj, gdje se on nalazio u taboru spre-
majući se protiv Turaka. On je pošao po svoj pri-
lici odavle u Bosnu, da oživotvori svoje pravo po
gjakovačkom ugovoru. Bosanski velikaši razdijelili
su se na dvije stranke. Jedna je htjela Sigismunđa,
ali ta je bila u manjini. Većina izabere udovicu
Dabišinu Jelenu, što Sigismund nije mogao sprije-
čiti radi neprilika s Turcima, pa je valjda i dao
tome izboru svoju privolu. Jelena je vladala samo
po imenu, dok su u istinu imali vlast u rukama
Hrvoje, Sandalj i Pavao Radinović, koji su već
1397. dizali protiv nje Stjepana Ostoju, nezakoni-
tog Tvrtkovog sina. Godine 1397, vlada već sam
Ostoja, a o Jeleni imade još spomen iz god. 1399,

*) Drugi historičari misle, da se Dabiša već prvi-
put u Djakovu morao odreći Hrvatske i Dalmacije.

VII.

DOBA PROTUKRALJEVA
I PRIJESTOLNIH BORBA U BOSNI.

NEKOJI BOSANSKI VELIKAŠI

VLADAJU U SVOJIM OBLASTIMA

SAMOSTALNO.

(1398.— 1421.).

Stjepan Ostoja (1398.— 1404.). Ovaj
vladar nikada se spominje ni oca ni djeda, pa nam
se čini kao da se žaca svoga porijetla. Zato i nije
neopravdano nagagjanje, da je po svoj prilici bio
nezakonit sin Tvrtkov*. Popeo se na prijestolje
pomoću moćnoga plemstva i zato je bio posvema
od njega zavisan. Samomu kralju nije ni preostalo
više nego matica bosanske države, Gornja Bosna,
pa i ovdje su mu sputane ruke od vlastele. K tome
ga je smatrao Sigismund uzurpatorom, a Turci su
ponovno provalili u zemlju pod Mahmut pašom,
te je nemilo oplijeniše. Samo ciča februarska zima
prisili ih na povratak (1398.). U takovim teškim
prilikama bio bi se i vladar većih sposobnosti
teško snašao, a kamo li Stjepan Ostoja, koji nije ni
pokušao, da se otme ispod vlasti moćne vlastele.
Od velikaša, koji su zapravo držali kormilo države
u svojoj ruci ističu se Pavao Radinović, Sandalj

*) U jednoj povelji od 1444. god. zove Stjepan Toma
Ostojić, nezakoniti sin Stjepana Ostoje svoga pretšasnika
Tvrtka II. Tvrtkovića ^patruus noster carissimus." Du-
brovčani vele za nj: „e sta homo de minima condicion."

Hranić, a nada sve Hrvoje Vukčić-Hrvatinić.
Piavao Radinović. Otac Pavlov Radin Ja-
blanić bijaše ugledna osoba na dvoru Stjepana
Tvrtka I., a sam Pavao proživi mladost svoju na
kraljevskom dvoru. Tvrtku I. morao je biti osobito
drag, jer Dubrovčani pišu jednom zgodom
Pavlu o tome: „i on tebe (naime Tvrtko)
imaše i držaše koliko svoje diete", a
drugom opet zgodom kažu za nj: „a učenik
dobri slavnoga spomenuća gospodina kralja
Tvrtka*'. Ugled Pavlov digao se i time, što je Stje-
pan Ostoja uzeo njegovu rogjakinju Kujevu za
ženu. Otadžbina Pavlova bijaše izmegju Bosne i
Drine. Obuhvatala je Boračku župu (comitatus
Berez) s gradom Boračem (kod Vlasenice), zatim
olovne majdane kod Olova i trg Praču. (Tu je sa-
gradio Pavao grad Pavlovac.) Na sjeveru megja-
šio je njegov posjed sa Srebrenikom. Osim toga
je imao Pavao Ustikolinu (izmegju Foče i Go-
ražde), Dobrun, a po svoj prilici i Vrhbosnu. Ka-
snije je porasla njegova moć, jer je dobio posjed
Sankovića. Za Tvrtkovih vremena vladao je u
Humu i Popovom polju, te uz obalu izmegju Du-
brovnika i Stona župan Sanko. Njegovi sinovi Be-
lijak i Radić stekli su za Tvrtka dijelove stare Tra-
vunje, a napose Konavlje. Poslije smrti Tvrtkove
darovaše braća Sankovići i ne pitajući ostalu bo-
sansku vlastelu 13Q1. god. župu Konavlje Dubrov-
čanima. Još iste godine udariše na njih Pavao Ra-
dinović i vojvoda Sandalj Hranić, zarobiše braću,
a zemjju podijeliše izmegju sebe. Konavlje dobio je
Radinović, a posjede u Humu većinom Sandalj
Hranić.

Sandalj Hranić. Porodično imanje ovoga
vojvode nije nam još poznato, no po svoj prilici
imala je njegova porodica u pravoj (gornjoj) Bosni
svojih posjeda. Djed mu se zvao Vuk, a imao je
dva sina Vlatka i Hranju Vukovića. Vlatko Vuković
je poznat kao vojvoda Tvrtkove pomoćne vojske u
kosovskoj bitci. Hrania Vuković otac je Sandaljev.

Iza pada Sankovića zavladao je Sandalj
najvećim dijelom Huma, proširivši svoju
vlast sve onamo do Drine (Podrinje). Za
nj se kaže, da je bio „vladar živahna
duha, oštra uma i veoma Ijubezan"*). Ovo
pošljedne svojstvo jedva da potvrgjuje povijest
njegove vlade, u koliko nam je poznata. Po ženi
svojoj Katarini, kćerci bana Vuka Vukčića, bio je
i rogjak Hrvojin. Ovo srodstvo nije obojicu sme-
talo, da su periodično bili i ljuti neprijatelji.

Hrvoje Vukči ć-H r v a t i n i ć. Sve bo-
sanske velikaše, pa i gornju dvojicu natkrilio Je
svojim znamenovanjem najmarkantnija ličnost
ovoga doba na slavenskom jugu, a to je Hrvoje.
On je kroz dva i po decenija (1390. — 1415.) rav-
nao sudbinom Bosne i susjednih hrvatskih zemalja
i bez njegovoga znanja ne dogagja se na tom pod-
ručju ništa. Njegov otac Vukac Hrvatinić, kojega
smo svojedobno spominjali, odano je služio po-
nosnom Tvrtku, te je i od njega bio nagragjen po-
sjedima u t. ZV. Donjim Krajevima. Tvrtko je vi-
soko cijenio zasluge očeve, a nagradio je i sma,
kojemu je iza smrti očeve u sporazumu s bosan-
skom vlastelom na svom kraljevskom dvoru u
Moištri (današnje Mostre Donje u visočkom ko-
taru) dao dostojanstvo velikoga vojvode,
koje je obnašao njegov otac Vukac (Hrvoji
je bilo tada oko 30 godina). Oženjen je bio
kneginjom Jelenom Nelipićevom, koja mu rodi Je-
dinca sina Balšu Hercegovića (spominje se izmegju
1400. — 1416.), koji nije dugo preživio svog oca,
a po političkoj važnosti nije mu bio ni sjena. Imat
ćemo prilike da vidimo, kako je tijekom vremena
proširio Hrvoje svoju vlast. Godine 1403. zovu
Hrvoja spljetski spomenici: „herceg Spljeta, pođ-
kralj Dalmacije i Hrvatske (vicerex), najveći voj-
voda bosanski i knez Donjih Krajeva". Trogiranin

*) Sandagl fu nu principe di spirito vivo, di raggio-
namento forte et di moita delicatezza.

Lučić (Lucius) veli, da je vladao u Dalmaciji ne kao
kraljevski namjesnik nego kao da je kralj sam (non
come vicario regio; ma come se fosse lo stesso re).
I zaista on si uredi svoj dvor dijelom u Bosni u
Jajcu (koje je on osnovao), dijelom u Spljetu. Na
njegovom dvoru dešavali se „knezovi", vojvode",
koje on u svojim poveljama navodi kao svjedoke;
on je držao svoju vojsku, šiljao stranim vlastima
svoje poslanike, kovao svoje novce. Na Balkanu
nije mu bilo premca, veli šišić, izuzevši osman-
lijskoga sultana.

B.
Stjepan Ostoja i Dubrovnik.

Spomenuli smo, da su godine 13Q1. Sankovići
darovali Dubrovčanima cijele Konavle, ali su taj
dar spriječili Sandalj i Pavao Radinović. Dubrov-
čani nijesu mirovali ni za Dabiše ni kraljice Jelene
samo da zavladaju Konavljem, ali nijesu uspjeli.
Sretnija je bila republika za Stjepana Ostoje. (jod.
13Q9. dobili su Dubrovčani „zemlje od Kurila do
Stona sa svima seli i zaseoci i s Ijudmi i s svimi
mejami . . ." Dubrovnik je zato Ostoji kao nekada
Tvrtku plaćao 2000 perpera godišnje. Vijeće dubro-
vačko imenovalo je Ostoju uza to svojim gragja-
ninom i plemićem, davši mu u gradu palaču, a
pošto je Hrvoje išao je u toj stvari Dubrovčanima
na ruku, dali su i njemu isto. Ti prijateljski ođ-
nošaji doskora se pomutiše i pretvoriše u otvoreno
neprijateljstvo izmegju Ostoje i Dubrovčana.

Stjepan Ostoja i Hrvoje Vukčić
prema Sigismundu i Ladislavu Na-
pulj s k o m u.

Na dvoru Stjepana Ostoje bijaše Hrvoje
svemoćan. Kada je Hrvoje počeo zazirati od bu-

dimskoga dvora i približavati se opet napuljskome,
pošao je za njim i Ostoja. Ladislav Napuljski nagra-
dio je odmah (13Q8.) Hrvoja, te ga imenovao svo-
jim glavnim namjesnikom (vicarius generalis), na
što je i Ostoja pristao. Sigismund je zato htio da
najprije obračuna s Hrvojem, pa je (1398.) pro-
valio u Donje Krajeve i došao do Vrbaškoga
grada, ali ga nije mogao zauzeti, nego se povratio
doskora u Ugarsku. Hrvoje je odmah iza toga pro-
valio u dubičku župu i pridružio je svojim
Donjim Krajevima, uz koje je ova župa ostala sve
do 1402. god. Ni druga navala Sigismundovih voj-
voda još iste godine na Usoru nije uspjela. Kad je
Ostoja Hrvoji god 1400. poklonio grad i čitavu
župu hlivanjsku, približio se Hrvojin posjed sred-
njoj Dalmaciji, u čije se on poslove počeo živo
mješati. Sigismund je naime svojom nečuvenom
rasipnošću i favoriziranjem stranaca izgubio u
Ugarskoj i Hrvatskoj i one velikaše, koje su mu
bili odani, a zato je sve rasla stranka Ladislava Na-
puljskoga, kojoj je bio glava Hrvoje. Kao što ne-
kada za Tvrtka tako i sada nije akcija Hrvojina
išla toliko u korist Napuljca, nego je Hrvoje radio
više u ime svoje i Ostojino uskrisujući rad
Tvrtkov. Kad je najveći dio Dalmacije i Hrvatska
južno od Velebita zaslugom Hrvojinom koncem
1402. god. bila u vlasti napuljskoga kralja, odlučio
se ovaj kukavni vladar, da pogje u ove krajeve.
Prije svoga dolaska posla Ladislav u Dalmaciju
neke svoje službenike, kao što je to tajnik njegov
Matija od San Miniata, zatim Galeotto i drugi.
Od San Miniata imade zanimljiv izvještaj, u kojem
opisuje dolazak Hrvojin s odličnim bosanskim po-
slanstvom u Zadar prije kraljeva dolaska. „Jučer
je stigao ovamo, piše on, vojvoda bosanskoga kra-
ljevstva, imenom Hrvoje, veliki knez i naj-
moćniji u svom kraljevstvu. Upravo iaj
Hrvoje p o g 1 a v i t i j e r a z 1 o g, da su se kralje-
vine Dalmacija i sve strane Slavonije priklonile La-
dislavu. Hrvoje očekuje kralja s velikom družinoui.

Taj j e č o V j e k inače pataren, ali se radi
da ga gospodin kardinal (papin poslanik) privede
k svjetlu pravoga spasa, a čini se, da će i on sam
privoljeti, jer se nada, da će ga gospodin kralj
namjestiti za upravitelja bosanskim stranama".
Galeotto opet piše za Hrvoja : „velik go-
spodin po svojoj vlasti, a ne manji
tijelom.." Ladislav bio je okrunjen u Zadru za
kralja i doskora iza toga ostavi Zadar i povrati se
u Napulj. Prije svoga odlaska imenovao je Hrvoja
hercegom grada Spljeta, darovao mu otoke Brač,
Hvar i Korčulu i ostavio ga za svoga jedinoga
namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji. Njemu je bilo
prepušteno sve, što je priznavalo Ladislava. Sa
herceštvom spljetskim postaje Hrvoje samostalan
vladalac s odregjenim teritorijem, pa tako mu je
bilo omogućeno, da gotovo čitavih deset godina
riječ njegova odlučuje u sjeverozapadnom dijelu
Balkanskoga poluostrva.

StjepanOstojai Dubrovnik.

Dubrovačko-bosanski odnošaji zaoštrili suše
ponovno god. 1400., ali do pravog neprijateljskog
izražaja došlo je tek 1402., kada je Sandalj Hranič
počeo navaljivati na Dubrovčane. Stjepan Ostoja
znajući, da ne će moći pokoriti Dubrovnika bez
brodovlja, približio se i Mlecima. God. 1403. traži
Ostoja od Dubrovčana, da ostave Sigismunđov
protektorat i da se podčine njemu i napokon da
mu vrate god. 1399. darovano primorje od Kurila
do Stona. Kako su Sandalj Hranić i Pavao Radi-
nović imali posjede u blizini Dubrovnika, mogli su
svaki čas provaliti na dubrovački teritorij i nanijeti
silne štete. U toj nevolji*) obraćaju se Dubrovčani
na Hrvoja, da on intervenira za mir. Pišu mu : „jer

*) Dubrovčani se nijesu htjeli iznevjeriti Sigismundu.

ono, što vi hoćete, htjeti će čitava Bosna". Hrvoje
obeća, ali zaposlen u Dalmaciji nije mogao posve-
titi tome pažnje, tako da su Pavao Radinović i
Sandalj Hranić započeli s neprijateljstvom.

Najednom se situacija izmijeni u korist Du-
brovnika. Sigismund se povratio u Ugarsku, okupi
opet velikaše oko sebe, dok se Ladislav spremao
da ostavi Dalmaciju. Stjepan Ostoja uvigjao je sa-
svim dobro, da će Sigismund, čim to bude mogao
s njime obračunati, pogotovo, jer se usudio dirati u
vjerni mu Dubrovnik. Da tome predusretne, on je
pošao Dabašinim stopama i sklopio sa Sigismun-
dom mir pod uvjetom, da Bosna prizna ugarskoga
kralja svojim vrhovnim gospodarom (1403.). Du-
brovčani su sada sve upotrebili, da zavade bo-
sanske velikaše s Ostojom. Taj posao nije im bio
ni težak, jer se osobito Hrvoje razbijesnio protiv
Ostoje, što se ovaj izmirio sa Sigismundom. Du-
brovčanima je uspjelo sklopiti savez s Hrvojem u
gradu Zvečaju (1404.) „suprotiva kralju Ostoji na
njegovu pogibiu i razsuće i prognanje van kra-
ljevstva . . ." Dubrovčani su se obvezali da će pre-
poručiti Sigismundu Hrvoja, da ga primi u svoju
milost i da Ostoja ne nagje potpore kod njega.
Iste megjutim godine izmiri se Hrvoje s Ostojom
i sad je trebalo izmiriti ga još s Dubrovnikom.
Dubrovčani kao uvjet pomirbe traže „Nove zemlje"
(od Kurila do Stona) odlučno natrag, ali Ostoja to
tvrdokorno uskrati. Kad je kralj na to u nepri-
jateljskoj namjeri protiv Dubrovčana u sporazumu
s nekojim velikašima dozvolio Mlečanima velika
privilegija, koja su do sada uživali Du-
brovčani u Bosni, digoše se bosanska vla-
stela na čelu s Hrvojem, zbace s prije-
stolja Ostoju, te sami preuzmu privremeno
upravu zemlje (1404.)*). Protjerani Stjepan
Ostoja ode u Budim Sigismundu i na koljenima

•) Hrvoji radi Dalmacije nije bilo drago favoriziranje
Mlečana.

zamoli oprošten je i pomoć. Sigismund posla u
Bosnu mačvanskoga bana Ivana Morovića, koji
pohara zemlje Ostojinih protivnika provalivši do
Bobovca. Njegovi podvojvode zauzeše Srebrenik,
koji je odsada više godina u rukama Sigismun-
dovim. Protjeranog kralja ipak nije mogao ban
Morović uspostaviti. Jedini mu je uspjeh bio, da je
Ostoji predan Bobovac i da mu je nadalje ostavljen
kraljevski naslov. U Bobovcu bila je ostavljena
i jedna četa ugarskih vojnika za Ostojinu sigurnost
(1404. u junu). Zbor bosanskih velikaša izabrao
je megjutim za kralja Tvrtka II. Tvrtkovića*) i tako
je Bosna imala dva kralja i dvije ugarske posade
(Bobovac i Srebrenik), ali pravi gospodar je bio
Hrvoje. Dubrovčani su napokon dobili svoje Nove
Zemlje. Nakon dugotrajnih pregovaranja potvrdio
im je Tvrtko u Trstivnici stara privilegija i pravo
na posjed, što im ga je Ostoja oteo (1405.).

Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Borbe
sa Sigismundom.

(1404.— 1408.).

Sigismund je ove promjene pratio velikim ne-
zadovoljstvom i odlučio povesti vojsku „protiv
svoje kraljevine Rame i Bosne, da se isprave i ob-
nove megje njegove države". Bosna je valjda ini-
cijativom Hrvojinom odlučno pristala uz Ladislava
Napuljca priznavajući ga zakonitim ugarskim kra-
ljem. Kad se Sigismund povratio iz Bosne, u koju

*) Dubrovčani su svojim poslanicima dali instrukcije,
da pouzdano i tajno kažu Hrvoji: ,Tko bolji za kralja od
Vas?" Metež morao je u to doba u Bosni biti općfeniti, jer
Dubrovčani vele za to doba na jednom mjestu: „Koliko
mi nahodimo iz knjigah, jer od potopa svieta nije se sviet
toliko smel i vrtel."

je bio provalio, sazva Tvrtko II. veliki zbor bo-
sanske vlastele, kojem su prisustvovali Hrvoje i
Sandalj, te odavle poslaše Bošnjaci poslanike La-
dislavu u Napulj, da ondje zatraže od kralja po-
tvrdu starih i pravih megja bosanskih naročito
prema Ugarskoj. Kralj Ladislav izdaje zaista sve-
čanu ispravu (august 1406.), u kojoj ističe velike,
plodonosne i korisne usluge, što su mu ih iskazali,
a i još uvijek iskazuju Bošnjaci, da stekne ugarsku
krunu i potvrdi bos. kraljevstvu megje u onom
opsegu, što ga je Bosna imala za Kulina bana. Bo-
šnjacima je bilo poglavito do toga stalo, da im se
potvrdi prema Ugarskoj posjed Usore, koja je
često znala biti u rukama ugarskih kraljeva, a i
sada je Srebrenik bio zaposjednut ugarskom po-
sadom. Vidjelo se po svemu, da mora doći do no-
vih bojeva izmegju Sigismuda i Bošnjaka. Ljeti
1406. povjeri Sigismund ratovanje u Bosni Pipu
od Ozore (Pipo Spano), temešvarskom knezu, koji
je poznat u našoj narodnoj pjesmi pod imenom
Filip Madžarin. Pipo prodrije s ugarskim velika-
šima duboko u Bosnu, opljačkavši tom prilikom go-
tovo pola zemlje i unigje u Bobovac, sjedište Osto-
jino, odakle je izlijetao sa svojom vojskom u oko-
linu da plijeni. Većeg uspjeha nije postigao, kao ni
sam Sigismund slijedeće godine (1407.). Svakako
su ovi slabi uspjesi znak ondašnje velike vojne
snage bosanske, kojoj je uspjelo odbiti Sigismun-
dove vojske.

Napokon je Sigismund uvidio, da ne će na
ovaj način svladati otpor Bošnjaka, pa se zato po-
služio poznatom već metodom ugarskih kraljeva,
da prikaže rat vjerskim. Bosnu se sada opet imalo
napasti „krstaškom vojskom". Papa Gregorije XII.
izdao je u Sieni proglas na sav kršćanski svijet,
da pomogne „katoličkoga prvaka" u boju protiv
Turaka, Arijana, Maniheja i drugih nevjernika u
kraljevima i stranama carigradskim. Vlaškoj,
Ugarskoj, Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj, Rami, Sr-
bije etc. Svim onima, koji bi pošli na tu vojnu.

obećan je oprost, koji se dijelio nekada krstašima,
kad su išli u Palestinu.

Tako je Sigismund mogao s vojskom ođ
60.000 momaka provaliti u Bosnu do Dobora')
(1408.). Velika vojska kraljeva svlada doskora
Bošnjake. Po svoj prilici bio se odlučni boj negdje
u srcu Bosne, a ne kod samog Dobora. Sam kraij
Tvrtko II. bude uhvaćen, a s njime i 170 velikaša**),
koje je Sigismund dao pogubiti, a tjelesa im su-
novratiti s visoke pećine u Bosnu (kod Dobora,
gdje je bio glavni tabor i operaciona baza). Kralja
pomiluje i odvede ga sa sobom kao sužnja. Megju
uhvaćenim velikašima nije bilo Hrvoja, Sandalja I
Pavla Radinovića. Ovi po svoj prilici i nijesu bili
u Tvrtkovom taboru. Kada je na to Sigismund
sretno ratovao i u Dalmaciji, bijaše stranka Ladi-
slavljeva u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni raspršena,
a Sigismundovim dugogodišnjim protivnicima ne
preostade drugo, nego se s njime izmiriti. Najprije
to učini Hrvoje, a iza njega Sandalj. Sigismund
potvrdi Hrvoju sve dosadanje naslove i časti, na-
ročito naslov hercega spljetskoga.

Sigismund je sada odlučio, da proslavi svoju
pobjedu na dostojan način i utemelji 1408. u de-
cembru „Zmajev red", prozvan tako po zlatnome
zmaju, kojim su vitezovi kitili svoja prsa. Hrvoje
sa Sandaljem dogje osobno u Budim. Pošto mu je
trebalo za taj put novaca uzajmi od svoje žene
„šest tisuć dukatov zlatijeh" i u to ime joj založi
neka mjesta u Donjim Krajevima. Sigismund je bio
osobito radostan zbog njegovog dolaska. Za
dokaz osobite sklonosti učini ga kumom svoje
nedavno rogjene kćeri Jelisavete i obdari ga „Zma-
jevim redom".

*) Dpbor je bio opet uspostavljen.

**) Sišić drži, da je bilo izdaje na bosanskoj strani.

Stjepan Ostoja po drugi put kralj.
(1409.— 1418.).

Godine 1409. prodao je Ladislav Napuljski
svoje pravo na Dalmaciju Mlečanima nakon
sramotnoga cjenkanja za 100.000 dukata.
Dok se Sigismund s Mlečanima borio za Dal-
maciju, promijenila se situacija i u Bosni. On je
doduše iza odlaska svoga iz Bosne ostavio ovdje
jiešto vojske. Tvrtku se nije našao zamjenik barem
ne u prvi čas, pa se može uzeti, da je Sigismund
naumio Bosnu pridružiti svojoj državi. Ako je Si-
gismund na to računao, onda se ljuto prevario.
Stjepanu Ostoji, koje je čamio od 1404. u Bobovcu
uspjelo je pomoću braće vojvoda Gjure i Vukčića
Radivojevića opet domoći se vlasti u nekom dijelu
Bosne, a u oktobru 1409. izmiri se kralj s većinom
svojih velikaša. Sada je u Bosni situacija ista kao
i prije Sigismundove vojne, samo što je Hrvoje
ostao vjeran kralju Sigismundu. Sigismund je u
dva maha 1410. i 1411. kušao Stjepana Ostoju
svladati, ali bez odlučnoga uspjeha, dok napokon
s proljeća 1411. ne dogje do izmirenja. Ostoja je
morao poput svojih pretšasnika priznati vrhovnu
vlast ugarskoga kralja i otstupiti Usoru i Soli.
U Usori namjesti Sigismund kao vojvodu
Ivana Gorjanskoga, a u Solima Ivana od
Morovića. Važni rudarski grad Srebrenicu s oko-
lišem darova svome vazalu srpskom despotu Stje-
panu Lazareviću. Ovo je kasnije bilo uzrokom
trvenju izmegju bosanskih kraljeva i srpskih de-
spota. Razumije se, da vlast Ostojina nije sezala
ni u Donje Krajeve.

Godine 1412. sazvao je Sigismund u Budim
kongres, a imali su se tom prigodom ovdje sastati
mnogi evropski vladari i u njihovoj prisutnosti
izvagjati razne viteške igre i druge sjajne zabave.
U popisu odličnih prisutnika nalazimo i bosanske

velikaše, koji su osobitu pozornost svratili na se.
Poljski Ijetopisac Jan Dlugoss piše o tome ovako:
Sandalj, vojvoda bosanski i kralj (?) Hrvoje uči-
niše u nazočnosti svojih žena tu slavu osobito
svečanom, jer se njihovi vitezovi, visoki i plemenita
stasa, hrabro i junački na mejdanu poniješe". Ovo
je ali i pošljedni put- da je kralj imao prilike diviti
se viteškom sjaju Hrvojinom, jer u brzo iza toga
postade Sandalj „vjerni naš ljubljeni", a Hrvoje
Vukčić „poglaviti naš dušmanin".

Pad Hrvoja, velikoga vojvode bo.

sanskoga i hercega spljetskoga.

(1413.).

Raspravljajući hrvatski historičar Šišić o
uzrocima pada Hrvojeva veli u jezgri slije-
deće: Glavni su razlozi pada hercega spljetskoga
mržnja i zavist, jer je on sa Spljetom i Donjim
Krajevima upravljao više kao samostalan vladar,
nego li kao vazal. Takav iznimni položaj vrijegjao
je osobito ugarsku gospodu, koja su za njegove
mnogogodišnje „nevjere" toliko put, a sa slabim
uspjehom dijelili s njime mejdan. Kao osobiti nje-
govi lični neprijatelji imadu se smatrati Pavao
Čupor*) od Moslavine, Ivan Gorjanski, Ivan od
Morovića i čitav rod knezova Blagajskih. Hrvoja
nijesu ni Spljećani voljeli, jer ih vrijegjalo, što im
je nametao bosansku vlastelu za knezove. U BosnJ

*) Ugarski Ijetopisac Thur6czy znade izrijekom pri-
Doviledati i neke detalje ove lične mržnje od strane Pavla
Cupora. On naime kaže, da se jednom prilikom Čupor
narugao na kraljevskom dvoru pred brojnim društvom
hercegu Hrvoju, pozdravivši ga volovskim ručanjem, opo-
našajući tobože hercegov duboki glas. A na drugom nam
je mjestu zabilježio, da je Čupor dobacio magjarskim je-
zikom Hrvoju: Slaven nije čovjek, a pogača nije kruh.

bili su dušmani Stjepan Ostoja, Sandalj Hranić^
a s njime valjda i drug mu Pavao Radinović. San-
dalj bijaše mu takmac, a popularnost i moć her-
cega spljtskoga bila mu je uvijek trn u oku. Svi ti
neprijatelji ogovarali su ga kod kralja, ali nijesu
uspjevali, dok nije Hrvoje sam prouzročio svoj pad.
Pod kraj 1412. i početkom 1413. napao je de-
spota Lazarevića u njegovoj zemlji sultan Musa.
Despot zatraži pomoć u Sigismunda i Sandalja,
a ovaj se tome pozivu i odazove. Izbivanje Sanda-
Ijevo upotrebi Hrvoje , navali na njegov posjed
i nemilice ga opustoši. Razloge tomu neprijateljstvu
treba tražiti valjda u tome, što se Sandalj razvjen-
čao sa Jelenom (Katarinom), kćerkom brata her-
cegova Vuka, a to je bila uvrijeda za čitav rođ
Hrvatinića. Zbog toga skočiše na nj svi njegovi
dušmani. Spljećani se prvi oslobode*). Optužiše ga,
da šuruje s Turcima, a Hrvoje se zaludu branio
brojnim pismima pred kraljem. Napokon je kralj
Sigismund u Bozenu 1. augusta 1413. izdao pro-
glas, u kojem se Hrvoje proglašuje veleizdajnikom
i kraljevskim dušmanom, a ujedno se pozivlju svi
prelati, baruni i velikaši, da se dignu protiv
njega i njegovih pristaša, te da ih silom pokore.
U toj nevolji Hrvoje, kada kralj nije uvažio njegove
obrane (Hrvoje je odlučno poricao savez s Tur-
cima i bio spreman podvrći se sudu članova „Zma-
jevoga reda"), a Mlečani odbili zatraženu
pomoć, zatraži pomoć tamo, gdje ju Je
mogao naći, naime kod Turaka. Prve na-
vale ugarskih veUkaša god. 1414. odbio je
Hrvoje već pomoću Turaka. S Turcima istodobno
vraća se u zemlju i Tvrtko II., čija nam je sudbina
od 1408. nepoznata, a povratak njegov sigurno
je u savezu s Vukčićem. Slijedeće godine (1415.) vi-
dimo Turke pod vodstvom nekog Zech Melecha
kako iz Bosne provaljuje u Hrvatsku, a iste godine

*) Spljećani zahvaljuju Sigismundu, što ih je oslobodio
od ropstva „Faraonova."

javljaju Dubrovčani Sigismundu, da se neki od-
lični Turčin u Skoplju po imenu Isak sprema na
provalu izvan kraljevstva bosanskoga na zapad, jer
u Bosni Turci ne robe nikako, pošto se sva okružja
njima pokoravaju i plaćaju danak njihovom caru,
samo da se održe. Ugarski velikaši provale po
drugi put u Bosnu. Glavna bitka bila se izmegju
Hrvoja i Turaka (valjda Isak beg) s jedne, a
ugarskih velikaša s druge strane u župi Lašvi, gdje
je Hrvoje imao više sela i imanja. Bitka se svršila
potpunim porazom ugarske vojske. Sve vojskovogje
dopanuše ropstva (Ivan Morović i Ivan Gorjanski).
Pavao Ćupor, protivnik Hrvoja, platio je glavom*).
Ovom pobjedom postao je Hrvoje neograničeni
gospodar zapadne Bosne, dok je ostali dio zemlje
većim dijelom bio pod turskom vlašću.

Ovu svoju pobjedu nije Hrvoje dugo preživio.
1416. umrije „s nasladom u srcu, da se krvavo osve-
tio svojim dušmanima i da se kroz čitav svoj vijek
održao u vlasti i nepobjegjen". Njegovu krepku,
silovitu, samovoljnu ličnost, veli Thalloczy, kao da
živu gledamo pred sobom. Bio je prava orlušina,
ne baš osobito značajan, ali silan. I ako mu se
mnogo predbacuje, a osobito što je Turke doveo
u zemlju, opet je bio ako ne bolji, a ono ni gori
od većine svojih savremenika. Hrvoje je bio po
vjeri pataren, ali čini se, da je ipak prešao makar
i privremeno na katoličku vjeru. Možda su ga zato
i zamrzili bosanski patarenski plemići, a katolički
biskupi Dalmacije ni jesu mu vjerovali. Hrvoje za-
volio je slavensku službu božju i glagolicu. Do-
kaz tome je, što je nekako oko 1407. naručio kod
katoličkog pisca „Butka" krasni sitnoslikarijama
urešeni glagolski misal. Izvorni misal čuva se u
Carigradu, a potpuni snimak izdala je bosanska
vlada (Missale glagoliticum Hervoiae ducis spala-

*) Thur6czy pripovijeda, da ga je Hrvoje dao zašiti
u bikovlju kožu, pa onda živa baciti u rijeku uz ove riječi:
Ti koji si se nekada u ljudskoj podobi poslužio bikovljim
glasom, podiči se sada i' bikovljim oblikom.

tensis. Vindobonae 1891. recensuerunt V. Jagič,
L. Thalloczy, F. Wickhoff). I patarenski pisac
„Hval krstjariin" posvetio je sveto pismo novoga
zavjeta i saltjer „hercegu spljetskomu i knezu od
Donjih Kraj i inim mnogim zemljam".

Nutarnje smutnje u Bosni.

Osmanlije napreduju. Stjepan

Ostojić (1419.— 1421.).

Slabi Stjepan Ostoja, čije se ime malo spo-
minje u posljednje vrijeme, napustio je svoju prvu
ženu Kujevu, rogjakinju Radinovića, i uzeo za ženu
udovicu Hrvojinu Jelenu, misleći tako njezinom
baštinom ojačati. Ovaj njegov čin dao je povoda
neprijateljstvu izmegju njega i Sandalja Hranića
s jedne strane i porodice Pavlove s druge strane.
Pavao Radinović pogine kao žrtva urote (1415.)
na bosanskom dvoru u Sutjesci*). Sinovi nesretnoga
Pavla: Petar i Radoslav, nijesu se sada kratili slo-
žiti s Turcima protiv Ostoje i Sandalja Hranića.
Turske vojske plijene po Humu 1416. godine. Du-
brovčani pišu kraljici Barbari u Ugarsku, da je
Bosna posve razasuta i da vlastela njena rade na
megjusobnu propast. Sigismundu opet javljaju,
da je megju barunima Bosne planulo veliko I
smrtno neprijateljstvo poradi Pavlove smrti. Stoga
je sultan Mehmed I. poslao dva svoja poslanika
k njima, da ih izmiri megjusobno. U to ime bio je
urečen i sastanak svih tih baruna, ali bez koristi,
„jer baruni jedan drugome ne vjeruju", U tom
općem metežu i klanju bosanske vlastele nestaje
traga Ostoji, a na prijestolje se popeo sin mu
Stjepan Ostojić, koji je kratko vrijeme vla-

*) Potanko opisuje Pavlovu smrt dubrovački poslanici
Ivan Gundulić, koji je bio očevidac ovomu dogagjaju.

dao. Za njega još uvijek bijesne borbe izmegju
Pavlovića i Sandalja, a ovaj potonji ne će ni da
prizna Ostojića, nego se otima za milost Turaka.
Tako god. 1419. na Štipanju polju pred gradom
Sokolom govori o poveljama, što ih bješe dobio
„od kraljev ugrscih i car turscih", a slijedeće Je
godine očito priznavao, da drži svoje zemlje
„milošću i darom božjim i velikoga cara sultana
Mehomet-bega, zapisano i tvrgjeno i vojevodom
Isakom".

Svi ovi podaci, veli Klaić, dokazuju, da je sultan
Mehmed smatrao bosanske kraljeve i velikaše
za svoje 'kletvenike i podanike i da je pravi gospo-
dar Bosne bio njegov vojvoda Isak. Ugarski Ijeto-
pisac Ivan Turčanski*) (Thur6czy) pripovijeda, da
je turski car Isaka (rex Ikach) imenovao bosanskim
kraljem, te mu odredio za stolicu Vrhbosnu
(Werchbozanyam).

*) Njegovo pripovijedanje ne da se utvrditi drugim
spomenicama.

VIII.

STJEPAN TVRTKO II. TVRTKOVIĆ.

(1421.— 1443.).

Poslije godine 1421. nestaje Ostojića, a
Tvrtko II. zasjedne ponovno na prijestolje. Slab
da sam odoli neprestanim turskim provalama, pri-
ljubio se sasvim kralju Sigismundu pogotovo, kad
je turskom pomoću osvanuo u Bosni kao preten-
denat, nezakonit sin Stjepana Ostoje, Radivoj. Da
se što više približi Sigismundu, on je uBobovcu
izdao god. 1427. povelju, kojom je Hermanu II.,
celjskomu grofu i slavonskomu banu, „svom ljub-
ljenom rogjaku i bratu" za prijateljstvo, ljubav i
vjernost, što ju je vazda iskazivao i iskazuje njemu
i bosanskom kraljevstvu i njezinim žiteljima, da-
rovao bosansko kraljevstvo, ali samo za slučaj,
ako ne bi ostavio zakonitih potomaka. Za bolju
ilustraciju svega treba primijetiti, da je Herman II.,
celjski grof, bio sin jedne bosanske banovne, po
svoj prilici kćerke Stjepana Kotromanića, kako lo
misli Ruvarac. Prema tome je Herman bio po ma-
teri svojoj u srodstvu s bosanskom kraljevskom
porodicom, a uza to je bio i tast kralja Sigis-
munda. Pomoć, koju je Tvrtko dobio sa strane
Sigismundove, bila je veoma slaba. Sigismund nije
mogao zaštititi ni njega ni nasljednika Stjepana La-
zarevića, Gjorgju Brankovića. Srpski despot Bran-
ković morao je priznati vrhovnu vlast Murata II.
i plaćati godišnji danak od 50.000 duk., a Tvrtko II.
morao mu je predati neke gradove u svojoj državi.
Tvrtko II. traži još god. 1430. zajam uMlečana,
da iskupi te gradove, ali Mlečani ga uljudno od-
bijaju.

Uz ovakove vanjske neprilike imao je
Tvrtko II. da se bori i u nutrinji zemlje s ne-
pokornom vlastelom i to najviše sa Sandaljem
Hranićem i s Radoslavom Pavlovićem. Ovi
se moćni dinaste posvema priljubiše Turcima, a
uz to po vjeri patareni nerado su gledali kralja
svoga, koji je bio privrženik ugarskoga kralja i
katoličke crkve. Kada je Radoslav zatražio od Du-
brovnika dio Konavala, koje im bijaše prodao za
skupe novce, zatražio je Dubrovnik pomoć u Si-
i^ismunda i Tvrtka (1430.). Kako je daleko došlo
u toj borbi neka svjedoči činjenica, da su Tvrtko i
Sandalj odlučili poslati poslanike Muratu II. u
Jedrenu, da od njega kupe zemlju Radoslavljevu
i da se tako oslobode ovoga kavgadžije i zulumć

ara.
Kad je to Radoslav saznao, pomirio se doskora
s Dubrovnikom i s kraljem, samo da zadrži svoje
zemlje.

No mnogo veća opasnost zaprijeti Tvrtku od
S a n d a 1 j a H r a n i ć a. Državina ovoga velikoga
vojvode bosanskoga prostirala se od ušća Neretve
do s one strane Lima. Ljeti je ovaj moćni velikaš
živio na svojim dvorovima na Drini: Samoboru
kod Goražde, glavnoj svojoj gradini Sokolu na
sutoku Pive i Tare i Kuknju kod Plevalja. Mana-
stir Mileševo bijaše u njegovim rukama kao i Ono-
gošt. Zimi se preselio u krajeve prema ušću Neretve
ili u kotorski zaljev. Čitav Hum s Konjicem, Neve-
sinjem i Blagajom pripadaše njemu. Na zaljevu
boićo-kotorskom držao je Novi. Vladajući tolikim
teritorijem bio je ugledniji od samoga kralja. Kako
je bio u rodu sa srpskim despotom po svojoj dru-
goj ženi, širio se njegov upliv i u srpskoj despo-
tovini. Čini se, da je ovaj moćni vojvoda
težio pače i za bosanskom krunom iii
barem za otcjepljenjem svoga teritorija
od bosanskoga kraljevstva. Kada je naime
Tvrtko II. došao u sukob s despotom Gjor-
gjem radi Srebrenice, pridruži se despotu i Sandalj
(1433.) te se obojica složiše i kupiše od turskoga

sultana Murata državu svoga protivnika. Despot
uz Srebrenicu, koju je imao u vlasti dobi još
Zvornik i Usoru, a nije nam poznato, što je tom
zgodom zapalo Sandalja. Kad je turski sultan pro-
glasio bosanskim kraljem Radivoja, te ga podu-
pirao u Bosni, ne preostade Tvrtku II. ino nego
da pobjegne iz Bosne. Povratio se tek u Bosnu
iza smrti Sandalja Hranaća (1435.). Sandalja je
naslijedio njegov sinovac Stjepan Vukčić,
koji je kasnije (1448.) u cara Fridrika III. ispro-
sio naslov hercega (od sv. Save), po čemu se nje-
gova oblast počela nazivati hercegovom zemljom.
(Hercegovinom).

S Tvrtkom II. došao je ovaj put u Bosnu
franjevac Jakov de Marchia, kao glava vikarije bo-
sanske, snabdjeven vvelikim povlastima, da istrijebi
sve patarene i šizmatike i da obnovi red i stegu u
franjevačkim manastirima. Ovaj bezobzirni novaj-
lija mora da je veoma energični začeo s reformama
i mjesto uspjeha postigao je protivni rezultat:
nove borbe u Bosni. Patareni Stjepan Vukčić i Pav-
lović zovu u pomoć Turke, koji haraju po posje-
dima one vlastele, koja su prianjala uz katolicizam
i Ugarsku. Tvrtko opet ostavlja Bosnu i bježi u
Ugarsku. Iz Ugarske on i Sigismund dijele franjev-
cima velike povlastice uz zadaću, da šire katoličku
vjeru iobračaju i krste žitelje obojega roda. Za ta
privilegija slabo su mariU iTurci iPatareni. Papa
Evgenije IV. spominje god. 1437. da su Turci po-
rušili i spalili za dvije posljednje godine šesnaest
samostana i crkvi franjevačkih. Tvrtko napokon
obeća sultanu godišnji danak od 25.000 dukata i
prizna ga vrhovnim gospodarom (1437.). Od god.
1436. naime boravi u gradu Vrhbosni stalno turski
vojvoda s posadom i od toga doba se Turci trajno
nastaniše u jugoistočnom dijelu Bosne.

Bijedno stanje kralja Ivrtka II. ogleda se u
nekim činjenicama iz posljednjih godina njegove
vlade. Kada je u Ugarskoj zavladao kralj Vladislav
(Varnenčik) 1440. god., šalje on poslanstvo u Bu-

dim s molbom za pomoć. Kad odavle nije stigla
pomoć, šalje Tvrtko 1441, svoga protovistijara
Restoju u Mletke s molbom, da mu Mlečani do-
zvole umletačke oblasti poslati imanje, pače da
mu budne slobodno i samomu se sklonuti u Mletke,
ako bi bilo potrebno. Tom zgodom nudio je još
Tvrtko mletačkoj općini, da zavlada javno ili tajno
njegovim kraljevstvom. Mlečani su dakako ovaj
dvojbeni dar odbili. U godini 1443. spominje
se pošljedni put ovaj neznatni sin slavnoga
svoga oca.

IX.

STJEPAN TOMA.
(1444.— 1461.).

A.-

Stjepan Toma prema Ugarskoj.

Poslije smrti Tvrtkove zavlada drugi nezako-
niti sin Stjepan Ostoje, Stjepan Toma. Do svoga
nastupa na prijestolje živio je ovaj vladar skrovito
kao pataren, oženjen ženom iz prostoga roda,
Vojačom iz kojega braka potiče pošljedni bosanski
kralj Stjepan Tomašević. Došavši iz svoje zabiti na
kraljevski prijestol bijaše mu prva briga, da si
vlast utvrdi. To mu bijaše tim nužnije, što moćni
celjski grofovi nijesu rado gledali, da im otimlje
prijestolje, koje bi imalo da zapadne prema ugo-
voru s Tvrtkom njima. I Stjepanu Tomi pogje za
rukom, da je našao zaštitnika u slavnome tada
Ivanu Hunjadu, koji je u to doba bio već pro-
slavljeni vojskovogja u ratu s Turcima i veliki ne-
prijatelj celjskih grofova. God. 1444. izdaje Toma
u Bobovcu Hunjadu povelju, iz koje doznajemo,
da je njega kralj Vladislav „po savjetu, dobroj
volji i odredbi" moćnoga vojvode Hunjađa
namjestio i potvrdio za bosanskoga kralja.
Da se oduži za toliku ljubav i sklonost, obvezuje
se Toma, da će vjerno služiti kralju i njegovoj
kruni, a vojvodu Ivana priznaje „za istinitoga I
vjernoga prijatelja" i obećaje, da će mu svake go-
dine plaćati po 3000 dukata.

Nadajući se tako zaštiti od Ugarske, ostavlja
doskora Toma patarenstvo i svoju prvu ženu
Vojaču i oženi se Katarinom, kćeri Stjepana Vuk-

Čiči. Koji su razlozi ovoga nepomirljivoga pata-
rena sklonili, da dade svoju kćerku katoliku kralju,
nije nam poznato, ali možemo slobodno s Thal-
loczyem uzeti, da je zaštita, što ju je Toma stekao
kod Hunjada bila jedan od najglavnijih momenata,
koji su djelovali na Vukčićevu odluku. Ovaj moćni
velikaš (milošću božjom veliki vojvoda rusaga bo-
sanskoga i k tomu) primivši od svoga strica u
baštinu veliki posjed, gledao je da ga što više pro-
širi, oslanjajući se na patarene i cara Murata IL
Naklonost Bošnjaka uživao je u punoj mjeri, jer
su ga smatrali glavnim braniocem i zaštitnikom
bosanske narodne crkve. Porodici Pavlovića oteo
je Trebinje i postao tako neposredni susjed Du-
brovčana, koji ga se bojahu kao žive vatre. Raširio
je dalje svoj posjed u Dalmaciji, sjeverno od Ne-
retve ratujući i s Mlecima, kojima je konačno uzeo
i njihove gradove u Zeti. Patarenstva nije se od-
rekao ni kao kraljev tast, ma da su se brojni veli-
kaši onoga doba uz kralja odrekli patarenstva i
prešli na kataličku vjeru. Megju inima prešao je
na katolicizam i kraljev brat, Radivoj, nekadanji
turski štićenik i pretendenat na bosansko prijestolje

Stjepan Toma prema srpskom de-
spotu i hercegu Stjepanu Vukčiću.

Stjepan Toma nastojaše svim silama, da se
dočepa Srebrenice, koja je bila u vlasti Gjorgja
Brankovića. Megju Bosnom i Srbijom dogje da-
pače do rata (1448.), u kojem je bosanska vojska
bila poražena. Stjepan Toma ni sada nije izgubio
nade, da će opet ovladati Srebrenicom. Te nade
još porastoše, kad je nastao jaz izmegju Branko-
vića i Hunjada, što se prvi nije odazvao Hunja-
dovom pozivu, da s njime ratuje protiv Turaka.
Hunjadi prolazeći na Kosvo polje pohara grozno
Srbiju. Kada je Hunjadi bio poražen (1448.), na

povratku ga despot uhvati i pusti na slobodu tek>
onda, pošto mu je ostavio sina za taoca i obećao
platiti otkupninu. Poslije je Gjorgjo Brankovič
odustao od otkupnine i sam se ponudio, da će
posredovati mir izmegju Ugarske i cara Murata.
U prepozicijama mira sa strane Gjorgja bilo 'je
megju inim obećano od sultana, da ne će uzne-
mirivati i pustošiti Bosne, a Bosna bi morala
plaćati Turskoj danak. No do ovoga mira
nije došlo, jer ugarski sabor nije htio
prihvatiti prepozicije Gjorgja Brankoviča.
Ugarska je s gubernatorom na čelu svom
silom nastojala, da se što jače osigura
od Turske. U to ime sastaje se bosanski kralj
(1449.) u gradu Doboru u Usori s mačvanskim
banom Ivanom od Korogja, te sklapa s njime
ugovor, koji pokazuje, da je bio u potpunom spo-
razumu s Hunjadom. Kralj se obvezuje, da ne će
dozivati Turaka protiv Ugarske niti im pružiti
kakvu pomoć i da će obavijestiti gubernatora, ako
bi Turci provalili u njegovu zemlju, a on ih ne bi
mogao odbiti.

Osjećajući se Stjepan Toma sada pod okriljem
Hunjadovim dosta jakim, počeo je po savjetu pa-
pinskom i gubernatora Hunjada progoniti u svo
joj državi patarene velikom gorljivošću. Mnogo-
brojni patareni, ne htijući se odreći svoje vjere,
ostaviše svoju zemlju i odoše u susjednu Humsku
ili pače srpskom despotu, a bilo ih je i takovih,
koji su tražili zaštite kod susjednih turskih voj-
voda, zovući ih u pomoć protiv kralja. Sada je stao
uvigjati sam Toma, da je prerano počeo raditi
protiv patarena i nekako se suztezao od daljnega
njihovoga progona, što je opet izazvalo Hunjada,
a i srpski despot htio se poslužiti kraljevim do-
maćim neprilikama. Ovaj nije mogao pregoriti ne-
kih gubitaka na bosanskom teritoriju, osobito
Usoru, a Hunjadi se ljutio na kralja, što ne po-
stupa i nadalje oštro protiv Turcima prijateljski
patarena. Ćini se, da je skoro došlo zbog toga do

Tata, koji je spriječilo papino posredovanje (1451.).
<jod. 1451. dogje do nemila sukoba izmegju her-
cega Stjepana Vukčića i Dubrovnika, koji je za-
hvatio široke dimenzije, te se napokon i kralj Stje-
pan Toma upleo u taj sukob, pristajući uz Dubrov-
čane, a protiv svoga tasta. Stjepan Vukčić, koji se
u to doba zvao „božjom milosti herceg od sv. Save,
gospodar humski i primorski i veliki vojvoda ru-
saga bosanskoga, knez drinski i k tomu'*, zavrgnuo
je svoju ženu Jelenu, koja je našla utočišta sa svo-
jim sinom Vladislavom u Dubrovniku. Herceg Stje-
pan zatraži od Dubrovnika, da ukloni iz svoga
grada Jelenu, što Dubrovnik, vjeran svojim starim
običajima, ne htjede učiniti. Zbog toga dogje do
rata izmegju njega i Dubrovnika, u koji se umješao
i Stjepan Toma, kao muž Jelenine kćeri Katarine.
Na čelo protivnika hercegovih stade rogjeni mu sin
Vladislav. Stjepan Toma jedva je mogao štogod
Dubrovčanima pomoći, jer se morao boriti s ve-
likašima u vlastitoj zemlji, pošto mu se nijesu htjeli
odazvati, da s njime zajedno ratuju na hercega
Stjepana. Ovaj dugotrajni rat, koji je donio velike
štete Bosni, a velike koristi Turcima, svrši se istom
1453. god., kada je došlo do izmirenja izmegju
sina, matere i oca i napokon do mira s Dubrov-
čanima.

Stjepan Toma i Turci. Stjepan

Tomašević zavlada srpskom

despotovinom. (1459.).

Nakon pobjede Ivana Hunjada kod Beograda
(1456.), snovao je Stjepan Toma o tome, kako bi
zaratovo na Turke i oslobodio svoju zemlju nji-
hove vlasti. Turci su naime iz jednoga dijela nje-
gove države (Vrhbosna, Hodidjed) provalili na
sjever do Save, gradeći preko te rijeke ćuprije i
brodove, kojima su provaljivali u Slavoniju. Na

mislio je stoga uzeti Turcima Vrhbosnu i Hodi-
djed, pa onda srpskomu despotu Srebrenicu. Kroz
čitavu god. 1457. sprema se on na rat s Turcima, a
pomaže ga u tome papa Kalikst III. U susjednim
zemljama, naročito u mletačkoj Dalmaciji skupljaju
se krstaši i novci. Kraljev poslanik dolazi u Budim
pred ugarskoga kralja i papinoga legata i javlja,
kako sultan traži od njega četiri grada (megju njima
Bistricu na Hlivanjskom polju) i kako je sultan
poslao u Bosnu radnike, da grade ćuprije i prelaze
na Savi s bosanske strane. Tom zgodom moli
ujedno papinog poslanika Ivana Carvajala, da gla-
vom dogje u Bosnu, pa da se pobliže dogovore
o ratu s Turcima. Kardinal Carvajal pogje zaista
u pratnji mletačkoga poslanika Petra Thomasija u
Bosnu, a bosanski kralj dočeka ih u Doboru, gdje
ih je uvjeravao, da je tvrdo odlučio prekinuti va-
zalni odnošaj prema Turcima i da se riješio od-
lučno boriti s njima.

Carvajal sa svoje strane obeća kralju, da če
učiniti sve, kako bi podupro njegov naum. Tom je
prilikom primio Stjepan Toma i krst iz ruku kar-
dinala Carvajala, ma da je već odavna prianjao uz
katoličku vjeru.

Smrt kralja Ladislava Postuma, pa slaba po-
moć s kršćanske strane, osujetiše ove namjere bo-
sanskoga kralja i rimskoga pape, te Stjepan Toma
ne povede zasnovane vojne protiv Turaka, ali se
zato pobrine, da razmakne svoju vlast u Srbiju.
1 1 Poslije smrti Gjorgja Brankovi ća (1456.), naslijedio
1/ ga je despoti vini Lazar Branković, koji je već
1458. umro ostavivši udovicu Jelenu i kćer
Maru. Ćim je Stjepan T^ma dočuo o smrti
Lazarevoj, s mjesta se oborio na one
oblasti, koje su despoti dršali izmegju Bosne
i Drine (zauzeo je Srebrenicu i jedanest
kaštela). Po svoj prilici prodro je i dublje u Srbiju,
gdje je Turcima sklona stranka—proglasila
despotom vojvodu MihajIa~Angelovića. Despotica
Jelena utanačila je tom zgodom savez i ugovor

s bosanskim kraljem, po kojem je njezina kći Mara
imala poći sa bosanskoga kraljevića Stjepana, sina
Stjepana Tome, a ovaj će onda baštiniti Srbiju i
kasnije bosansko kraljevstvo. Iza mnogih neprilika
uspjelo je Stjepanu Tomaševiću po dozvoli ugars-
koga kralja Matije Korvina (sabor u Segedinu 1458.
do 1459., kojemu je prisustvovao i bosanski kralj
,(Stjepan Toma) zasjesti na stolicu srpskih despota,
i|vjenčavši se u Smederevu s Marom, kćerkom La-
uzarevom, kako je to bilo prije ugovoreno. (April

\l459.)*). "~^ — •

Stjepan Tomašević nije se dugo nauživao svoje
despotovine. Turski sultan Mehmed II. nije mogao
mirno gledati prevrat, po kojemu bi izgubio vr-
] hovnu vlast nad Srbijom. Stalo mu je bilo i đo
toga, da zavlada Smederevom i Beogradom, pa da
^i prokrči put u Ugarsku i ostale zemlje u srednjem
Podunavlju. Na same glasove, da se sultan primiče
Smederevu plane buna protiv Stjepana Tomaše-
vića i njegove punice Jelene. Žitelji Smedereva
smatrali su Stjepana Tomaševića ugarskim namet-
nikom i voljeli su svrgnutim Brankovićima; pogjoše
zato u susret sultanu i predadoše mu gradske
Idjučeve. Despotica Jelena zatvori se sa zetom i
kćerju u tvrdinju, ali nemajući ni od kuda pomoći,
stala se sa sultanom pogagjati. On joj dozvoli, da
smije slobodno sa svojima i sa svojim blagom izaći
i ona se skloni u Bosnu, a sultan uze Smederevo.
Sa Smederevom zapade sultanu i ostatak despotske
državine, a Srbija bi pretvorena u turski pašaluk
(1459.). Savremenici, a osobito Matija Korvin i
papa, držali su, da je bosanski kraljević za novac
izdao Turcima grad („perfidia Regis Bosne"), dok
se bosanski kraljević opravdao, da je predao grad
ne „s voljom nego od nužde". Njegova obrana je
vjerojatna, jer mu u osudni čas nitko nije pritekao
•U pomoć. Posljednje godine vlade Stjepana Tome

*) Neko vrijeme- htto je Stjepan Toma oženiti svog^
5ina sa kćerkom milanskoga vojvode Franje Sforze.

bile su za nj pune neprilika. Radi jednoga građa
zavadio se ponovno sa svojim tastom Stjepanom
Vukčićem. Uza to je bio oklevetan kod pape
Pija II., da je prekršio mir s hercegom, da se pn.
družio Turcima i doveo ih u hercegovu zemlju. Stje-
pan Toma smatrao je sada za svoju dužnost, da
papu uvjeri o svom pravovjerju i nedužnosti. Po-
slanici kraljevi odoše k papi u Mantonu, i tu razlo-
žiše papi, da je Smederovo palo u turske ruke od
skrajnje nužde, a ne s voljom bosanskoga kralja,
koji je pravovjeran katolik i revno progoni pata-
rene u svojoj zemlji. Čini se, da se papa dao uvje-
riti o nevinosti Stjepana Tome, makar je i kralj Ma-
tija Korvin bijesnio protiv njega i njegova sina radi
pada Smedereva.
Jr Turci su uz to provalili pod Hasan-pašom u
// Bosnu (1460.) i prisihli kralja, te je morao dozvo-
li liti, da kroz njegovu zemlju provaljuju preko Save
' u vukovsku i srijemsku županiju. Kao nekada
Tvrtko II., tako je i sada Toma po svojim poslani-
cima nudio mletačkoj općini, da uzme bosansko
kraljevstvo u svoje ruke, a kralj će ih pomagat!
u obrani svoje domovine; u svakom slučaju
neka mu odrede jedno mjesto u svojim
oblastima, kamo bi se sklonio, kad bi ga
snašla skrajna nevolja. Mlečani dakako odbiše
kao i prviput bosansko kraljevstvo, obećavaju
mu zaklonište i svjetuju ga, da se izmiri sa svojim
tastom, što bi bilo za obojicu i njihove države od
velike koristi. 1461. god. poslali su pače i posebnog
poslanika, da posreduje oko izmirenja tasta i zeta,
ali nam nije poznato, kakvim je plodom urodilo
ovo posredovanje. Iste godine nestaje i Stjepana
Tome. Potonja priča (hrvatski Ijetopisac Ivan To-
mašić u XVI. vijeku) kaže, da su Stjepana Tomu
umorili sin mu Stjepan Tomašević i brat Radivoj
ppd zidinama grada Orihovice na izvoru Une u
Hrvatskoj, ali ta je vijest veoma sumnjiva, jer bi
umorstvo kraljevo zabilježili bili i savremenici.

STJEPAN TOMASEVIC.

1461.— 1463.

PAD BOSANSKOG KRALJEVSTVA.

(1463.).

Stjepan Toma ostavio je iza sebe udovicu Ka-
tarinu i troje djece: Stjepana Tomaševića od prve
žene, a Sigismunda i Katarinu od druge. Stjepan
Tomašević baštinio je bosansko kraljevstvo u
veoma teškim prilikama. S jedne strane bilo je iz-
ložene navalama Turaka, a s druge rastrovano unu-
tarnjim smutnjama. Matija Korvin nije još nikako
zaboravio na pad Smedereva, te je Tomaševiću
bio odlučan protivnik. U takovoj situaciji tražio |e
Tomašević pomoći i savjeta u pape Pia II. Kraljevi
poslanici opširno prikazaše papi tešku kraljevu
situaciju. Uvjerava papu, da je kralj kao dijete
kršten, da je učio latinsku knjigu i čvrsto prihvatio
kršćansku vjeru, pa se ne će plašiti kao njegov otac,
koji je bio nov kršćanin, da patarene istjera iz
kraljevstva. Kralj moli dalje papu, da mu pošalje
krunu kao znak, da ga ne će ostaviti, ako bi rat
s Turcima planuo. Od pape okrunjen, donijet će
kralj podanicima pouzdanje, a strah neprijateljima.
Papa je iza toga namah poslao poslanike u Bosnu,
da ga u svemu pomažu i da ga u ime njegovo
ovjenčaju kraljevskim vijencem. Megjutim je To-
mašević u isto vrijeme gledao, da se izmiri s bo-
sanskom vlastelom pače i Stjepanom Vukčićem,
što mu je i pošlo za rukom. Prenijevši svoju prije-
stolnicu u Jajce*), da bude sigurniji od Turaka,

♦) Od tog^oba zove kralj Jajce: Stoni grad kraljevstva

on je skupljao na svom dvoru veliki broj bosanske
vlastele, koja već odavna nijesu u tolikom broju
bila uz kralja prisutna. Pri krunisanju Tomaševiču
u Jajcu, koje su obavili papinski poslanici, sabraše
se bosanski velikaši sa svih strana zemlje. Hercega
Stjepana zastupali su njegovi sinovi Vladislav I
Vlatko (1461. u novembru). Kralj se kasnije s pu-
nim pravom mogao pred Mlečanima pohvaliti, da
je bio vjenčan za kralja „uz slobodnu privolu svih
velmoža i gospode bosanske i uz najveće odobra-
vanje" (raaximoque applausu et alacritate). Šteta
samo, veli Klaić, da se ta sloga bosanske gospode
nije mogla prije polučiti ; Bosna bi možda dočekala
srećnijih dana. No sada bijaše već prekasno. Sud-
bina Bosne bijaše već odlučena.

Kada su stigle vijesti o krunidbi Tomaševiče-
voj u Ugarsku, planuo je silnim gnjevom kralj
Matija smatrajući, da bosansko kraljevstvo pripada
kruni sv. Stjepana i da je bosanski kralj njegov kie-
tvenik. Krunidbom po papinskim izaslanicima pri-
znao je papa nezavisnost kralja Tomaševića, a time
i nezavisnost bosanskoga kraljevstva. Posredo-
vanjem papinim i lijepom svotom novaca, koju je
Stjepan Tomašević darovao Matiji, došlo je do Iz-
mirenja izmegju Tomaševića i Matije Korvina
(1462.). Po svoj prilici je tom zgodom sklopio To-
mašević savez s Matijom protiv Turaka, jer Je
doskora iza toga uskratio sultanu uobičajni danak
Kad je sultan Mehmed doznao za uskratu danka,
odluči zavojevati na Bosnu. Pošto je momentano
ratovao u Vlaškoj, odluči povesti vojnu na p^c^-
Ijeće 1463. Stjepan Tomašević očekujući tursku na-
valu spremao se svim silama, da odvrati od svoje
države propast. Nijesu nam poznate detajlnije To-
maševićeve pripreme, ali pred samu sultanovu pro-
valu kralj se našao osamljen i ostavljen od svojih

mi. Potvrgjujući Dubrovniku stara prava, Tomašević se
ponosito zove: Kralj Srbljem. Bosni, Primorju, Humsci
zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim
stranam, UsOri, Soli, Podrinju i k tomu. (1461. novembar.)

susjeda. Sultan Mehmed provali u Bosnu s ogrom-
nom vojskom. Zauze najprije Podrinje (ovdje se
predao bez borbe vojvoda Tvrtko Kovačević), a
odavle udari na Bobovac. Bobovac predade iz-
dajica Radak, kojemu sultan dade odrubiti glavu.
Sultanu je bilo stalo do toga, da uhvati kralja,
koji se sklonio u Jajce. Ovdje je posljednji bosanski
kralj smjerao sakupiti vojsku i čekati pomoć evrop-
skih vladara u nadi, da će se tvrdi Bobovac održati
bar koje vrijeme. Padom Bobovca zavlada u zemlji
opći strah i trepet. Kralj videći, da ne može skupiti
vojske, mišljaše jedifio o bijegu. Sultan je poslao
Mahmut pašu prema Jajcu, da uhvati kralja. Sti-
gavši Mahmut u Jajce, nije ovdje više našao kralja.
Kralj je najprije pobjegao u Sokol na Plivi, a
odavle u Ključ. Mahmut paša posla odio konja-
nika pod zapovjedništvom Omerbega Turhano-
vića, da kralja slijedi. Saznavši, da se kralj nalazi
u Ključu, pogje onamo. Bojeći se, da tvrdoga
Ključa ne bi mogao tako brzo zauzeti, sklone kralja
pregovaranjima na predaju. Obeća kralju, da
će njemu, njegovom stricu i nećaku biti zajamčen
iivot, a sultan da će mu drugu pokrajinu dati u
zamjenu za Bosnu. Kada je sve ovo i zakletvom I
pismeno utvrdio, predade se kralj i njegov strle
Radivoj. Zarobljenike dovede Mahmut paša u
Jajce, kamo je već i sultan prispio. Mehmed „el
Fatih" saslušao je sa zlovoljom pašino obećanje
kralju, jer je naumio Tomašića pogubiti kako M
spriječio, da se prije ili kasnije u Bosni ne stvori
stranka, koja bi pomoću drugih vlasti mogla pri-
rediti poteškoća osmanlijskoj upravi. Da se riješi
ovoga spora izmegju politike i poštenja, u koji ga
je stavio Mahmut paša, zahtijevaše od uleme
letvu. Perzijski šah Ali Bestani s pridjevkom Ma-
safinek (prijatelj knjiga) sastavi sultanu fetvu, koja
mu je imala umiriti savjest. Po Hammer-Purgstallu
sastojala se fetva u tom, da gospodar nije dužan
držati riječi jednoga od svojih slugu, ako ju j^ bez
gospodareve privole zadao. Po drugom. vrelu po+

zivaše se Musafinik na to, da se sultan još prije
nego li je krenuo na vojnu zakleo, da će kralja
uništiti, a ova je zakletva starija i preča*). Prije
no što je osuda na kralju izvedena, upotrebi ga
sultan, da zemlju u brzo pokori. Kralj je naime
izdao nalog svim gradovima, da se bez otpora
pokore, a tim je olakšao zadaću Mehmedovim voj-
vodama. Smaknuće kraljevo obavilo se u sulta-
novom taboru pred Jajcem, a mjesto, na kojem je
taj tabor stajao, zove narod i dan današnji „Ca-
revim poljem". Zanimivo je, da o dogagjajima
god. 1463. imademo malo savremenih vijesti. Tako
n. pr. Dubrovčani nijednom viješću ne bilježe
tužnu kraljevu smrt. Melim gdu tako pade u ru ke
orf)fr\vQ č itavo bos_a DslL O kr^ je^tvo. Fo kuša'fr da
zavljtda^ ijercegovinom, nije mu uspio.'TJo lOO.tJDO
naroda oDojega spora bijaše zarobio, 30.000 bo-
sanskih mladića bijaše učinio janjičarima. Uz
kralja pogibe i stric mu Radivoj. 2ena kraljeva,
Mara, pobježe najprije u Hrvatsku, gdje je orobi
ban Pavao Šperančić, protivnik njezinoga muža.
Odavle krene u Spljet, gdje je boravila još 1460.
god. Poslije god. 1466. otišla je pod okrilje cara
Mehmeda II. i živjela je u Ježevu kod Sereza, do
svoje smrti iza god. 1476. Kraljica maćeha Kata-
rina, boravila je najprije u Dubrovniku, a odanle
ode u Rim, gdje je umrla 1478. god. i bi zahranjena
u crkvi sv. Marije na „Ara coeli". Pred smrt ime-
nova rimsku stolicu nasljednicom bosanskoga kra-
ljevstva, ako se u to ne bi njezina djeca Sigismunđ
i Katarina, koja su prešla na islam, povratila u
krilo kršćanske crkve. Brat Katarinin, herceg Stje-
pan, prijegje u punoljetno doba na islam. Odgojen
na dvoru u Stambulu, stekao je toliko poštovanje,
da je ubrojen u najpouzdanije savjetnike. Bio je po
više puta velikim vezirom, zatim kapudan-pašom

* Fetva, po kojoj je Tomaševič na smrt osugjen,
prenesena je iz usta do usta, a glasi po Ibrahim begu
BaSagiću: „Muslim ne da se prevariti, da ga dva put
ujede zmija iz jednie rupe". .

(zapovjednikom pomorske vojske). Služio je tri
sultana (Mehmeda, Bajazita i Selima I.). God. 1518.
pozvan od Selima u Haleb, ispusti dušu u bli-
zini grada. Pokopan bi u nikomedskoj dragi u Her-
seku (tako je nazvao komad zemlje) po vlastitoj
želji. Sam sultan odredi, da tijelo Ahmet-paše Her-
cegovića onamo prenesu iz Haleba.

XI.

MATIJA KORVIN OSVAJA DIO BOSNE.
PAD HERCEGOVINE.

(1482.).

Matija Korvin spremao se na glas o dolasku
Mehmedovom na vojnu, te je s priličnom
vojskom boravio u maju 1463. u južnoj
Ugarskoj i Srijemu, jer je slutio, da će
sultan navaliti na Budim. Megjutim je sul-
tan poslao Ali-bega s jakom vojskom prema
Biogradu i Srijemu, dok je kako je poznato, sara
pošao na Bosnu. Ali-begove čete raspršio je Ma-
tija, pošavši za njim u Srbiju i oslobodivši 15.000
kršćana, koji su dopanuli turskoga sužanjstva. U
septembru provalio je dolinom Vrbasa u Bosnu.
Prvih dana oktobra osvojio je varoš Jajce. Na sam
Božić predade se kralju tvrgjava. Osim Jajca pade
u ruke kraljeve za kratko vrijeme 28 utvrgjenih
gradova osobito u t. zv. Donjim Krajevima i
Usori megju velikašima, koji su se s kraljem u toj
vojni odlikovali, ističe se osobito Mirko Zapolja.
Ovoga je Matija i učinio gubernatorom bosan-
skoga kraljevstva. Mirko Zapolja bio je ujedno i
ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
(Gubernator Bosne ac regnorum nostrorum Dal-
matie et Croatie nec non Sclavonie banus).

Uporedo s Matijinom akcijom teče i ratovanje
hercega Stjepana Vukčića i njegovih sinova Vlađis-
lava i Vlatka protiv Turaka. Vladislav je zauzeo
župu Ramu s Prozorom, zatim župu Uskoplje na
gornjem Vrbasu s gradom Veselom stražom. Vla-
dislava i sina mu Balšu, primio je Matija Korvin
megju barune kraljevstva, potvrdio im njihov po-

sjed u Hercegpvini, a k tome i župu Ramu i Us-
koplje (decembar 1463.). Slijedeće godine (1464.)
prodro je Mehmet ponovno u Bosnu, ali nije mo-
^ao zauzeti Jajca. Herceg Stjepan pobjegao je pred
njim u Dubrovnik, dok je iza odlaska sultanova
Matija Korvin osvajao gradove u Usori.

God. 1466. umro je u Novome herceg Stjepan
Vukčić, a sinovi mu podijeliše neznatnu baštinu
očevu, jer je najveći dio bio u rukama turskim.
Vladislav Vukčić morao je ostaviti (oko 1470.) svoj zavičaj i nastanio se u Hrvatskoj, gdje je u križevačkoj županiji dobio kasnije (1481.) od kralja Matije gradove Veliki i Mali Kalnik. Herceg Vlatko držao se još neko vrijeme u Novome, te je odavle god. 1481. provalio i u Bosnu, ali je bio razbit.
Ni u Novome nije više imao mira, jer su Turci po-
čeli 1482. opsjedati grad. Uzalud su došle hercegu
Vlatku u pomoć i kraljeve čete. Grad se morao pre-
dati. Herceg Vlatko preselio se u mletačke oblasti.
Njegov sin Ivan Kosaca (Kosačić), spominje se
1507. megju mletačkim plemićima. Time je Herce-
govina bila konačno pokorena, samo je Matija neko
vrijeme održao još u svojim rukama na ušću Ne-
retve kaštel Kos. Od krajeva, što ih je Matija u
Bosni oteo Turcima osnovao je dvije banovine:
Srebreničku i Jajačku. Srebrenička pala je u ruke
Turcima oko 1520., a Jajce, gdje se proslaviše
hrvatski velikaši Franjo Berislavić, Petar Keglevič, Krsto Frankapan, pade 1528. u ruke Chuzrev-bega bosanskoga. S tim dogogjajem pala je čitava Bosna definitivno u ruke Osmanlija.

LITERATURA, PREMA KOJOJ JE OVA
PREGLEDNA POVIJEST SASTAVLJENA:

Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zgb. 1882.
Klaić: Povijest Hrvata I., II., 111. i IV. sv. Zgb. 1899-1904.
Jireček: Istorija Srba. Prvi deo. (1371.) Beograd 1910.
Stanojević: Istorija srpskoga naroda II. izd. Beograd 1911.
Thalloczy: Geschichte Bosniens; Hoernes: Vorgeschicht-

liche Alterthlimer; Patsch: Die Zeit der Griechen und

Romer; Truhelka: Denkmaler des Mittelalters (u zbirci:

Oesterr.-ungarische Monarhie in Wort und Bild. Bosnien
^ und Hercegovina. Wien 1901.)
Šišič: Vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić i njegovo doba.

Zagreb 1902.
Patsch: Bosnien und Hercegovina in romischer Zeit.

Sarajevo 1911.
Truhelka: Testamenat Gosta Radina. Sarajevo 1911.
Thalloczy: Istraživanja o postanku bosanske banovine.

Sarajevo 1906.
Thalloczy: Kada i kako je Hrvoje postao veliki vojvoda

bosanski. (Glasnik zemalj. muzeja 1894.)
Thalloczy: Vojvoda Hrvoje i njegov grb; Glagolski misal

hercega Hrvoja u Eski-saraju u Carigradu (Glasnik zem.

muzeja 1892.)
Thalloczy: Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije

(Glasnik zem. muzeja 1893.)
Ruvarac: Dvije bosanske kraljice. (Glasnik zem. m. 1893.)
Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana. (Gl. z. m. 1894.)
Ruvarac: Tri dodatka k raspravi: Banovanje Tvrtka bana.

(Gl. z. m. 1894.)
Truhelka: Natpis Kulina bana. (Gl. z. m. 189'.)
Truhelka: Kraljevski^grad Jajce. Sarajevo 1904.
Sišić: Pad Mladena Šubića. bana hrvatskoga i bosanskoga.

(Gl. z. m. 1902.)
Sišić: Studije iz bosanske historije. (Gl. z. m. 1903.)
Fraknoj: Kardinal Carvajal u Bosni. (Gl. z. m. 1890.)
Pecz: Ahmct paša Hercegović. (Gl. z. m. 1894.)

Osim ovih napomenutih rasprava, poslužio se pisac
i drugim manjim raspravama, štampanima poglavito u
Glasniku zemaljskog muzeja.