Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije - ESTETIČKA RASPRAVA
Tomislav Dretar - Riječ između filozofije i poezije
Riječ 1.1
U Početku bijaše Riječ. Riječ bijaše u Boga.Najveća civilizacijska krađa odigrala se onog časa kad je božanska istina „U Početku bijaše Riječ“ proglašena vlasništvom ljudske misli. Čiste misli. Da li je ta misao uopće bila misao i da li je uopće bila čista? Riječ bijaše kod Boga i Duh Božiji lebdio je ponad voda, vele svete knjige. Tad počinje vrijeme a Bog progovori, reče: „Putem Duha svetog pokrenu Riječ i koja prije toga bijaše kod njega, u njega, bolje rečeno, ili još bolje Riječ bijaše posebna i bijaše u njega, ali Riječ bijaše - Bog, ili još bolje, Riječ bijaše odvojena, ali bijaše u njega, ona bijaše ON. Gotovo bi se moglo reći – Riječ i Bog bijahu Jedno koje je – DVOJE. Misli još ne bijaše. Odnosno ne bi akcije. Bijaše Duh. Spiritus sanctus. On je lebdio ponad voda. I riječ ne bijaše u njima, ona lebdješe ponad njih. Stvarnost bijahu vode (tohu wabohu) – aramejski. Spiritus sanctus je liebdio ponad tohu wabohu. I Riječ u to Dvojstvo ne bi umiješana. Riječ u svom prvotnom stanju tu u ničemu ne bijaše. Ona bi jedna posebitost i zasebitost nezainteresirana za bilo što i odvojena od svega. Prema onom što filozofija hoće ne bijaše ni u Duhu koji je lebdio ponad voda – stvarnosti – tohu wabohu – mahat tatva. Zato istina nije prava priroda mišljenja. Riječ ne pripadaše Duhu. Još uvijek ne bijaše akcije. Riječ ne bijaše izgovorena – pokrenuta. Svijet ne bijaše (mahat tatva).Kako je mogao lebdjeti ponad voda,ponad stvarnosti koja će tek kasnije početi svoje postojanje, biti stvorena putem Riječi koja sebe transcendira u stvarnosti, ali ne i u Duhu koji već jeste i bit će pokrenut po Riječi. Riječ je prva,ona pokreće Duh na akciju i transcendira Duh čineći ga – S-Tvarnošću, prije toga lebdeći nad njom, nad vodama koje još nisu svijet. Kasnije dolazi akcija koja traje sedam perioda. Rađa se vrijeme. Iz čega? Iz te transcendencije, a koga drugog nego sebe samu. U transformaciji stvarnosti u svijet, u toj akciji Riječi i Duha rađa se vrijeme. Duh se uvlači u Stvarnost ostajući izvan njene opne, zavjesa koja skriva osttk stvarnosti oku svijeta. Duh i Svijet stoje na prividu obala te opne koja razdvaja njih skrivajući Duh Svijetu i Svijet Duhu. Zato se stvarnost ne mijenja s mijenama svijeta kao ni vrijeme koje ostaje posrednikom između Duha i Svijeta. Duh Svijeta, s jedne strane upleten u stvaranje Svijeta, lebdeći zauvijek iznad voda-stvarnosti da li je Duh Božji, onaj kome Bog zapovjedi: <<Neka bude! i ono bi...>>? Duh Vremena koje se otkači iz Ničega, iz akcije Duha na stvarnost, da li je Duh Božji koji lebdješe nad vodama u Početku? To su pitanja na koja možemo odgovoriti samo posredno, prihvaćajući ili odbijajući mogućnost postojanja putem nastajanja. Drukčije rečeno, kreacionizam ili evolucija. U oba slučaja Riječ ostaje neupitna, ona nužno, u oba slučaja, mora biti prije bilo kreacije bilo evolucije svijeta iz pra-tvari, što je dovoljno za naš zadatak – ustanoviti tko je Život, a tko Smrt Riječi. Naravno pod smrću riječi razumijemo njeno pretvaranje u puko bezživotno sredstvo a pod životom riječi mislimo njenu puninu, njenu svekoliku, za nas, neograničenu moć postojanja izvan granica mogućnosti njenog svođenja na puko sredstvo, njenu nesvodivost na Jedno, njen Život u vlastitoj neiscrpivosti vlastitih mogućnosti što upućuje na zaključak na to da je sfera njenog bivstvovanja u punini postojanja izvan Svijeta koji je ograničen i podvrgnut Jednom i to svim svojim raznolikostima postojanja. Riječ je onkraj Svijeta kad je pri sebi, da li paradoksalno, onda kad pušta igrati sve svoje mogućnosti i sjećajući se sebe s početka, kreirati svoj svijet, često na rubu ponora samouništenja u prozirnom ledu jednodimenzionalnosti i jednofunkcio-nalnisti, tj. Zaboravu svojeg bića unutar svijeta. Iz samotranscendirajuće akcije rađaju se vrijeme i život. Jedno po jedno, jedno iza drugog, ali ne i jedno iz drugog. Njihovi evolutivni putovi su samotranscendirajući, danas znamo da tvar može putovati kroz vrijeme i susresti sebe buduću i sebe prošlu. No, ovaj potonji susret znači njenu smrt. Duh je njihov agens movens. Njegovo tijelo je misao. Ali tome prethodi , nužno, namisao-namjera-Neka bude i ono bude.On će po tome biti sposoban objasniti jer je bio sredstvo i proizvođač kojemu pak, agens movens a i agens spiritus bijaše Riječ.Riječ ne bijaše ni namjera ni Akcija. Ipak, ona bijaše u početku i od početka, ona bijaše početak oduvijek, jer „od“ nedostaje. Mjesto nije nepoznato nego je posvemašnje. Zatim, kako to razumjeti? Ako ima početak makar i neshvaćen kao vremenitost jer ne bi, ne imade još ničeg stvorenog i ako Duh, lebdeći ponad voda, a Riječ bijašu u Boga, može se u duhu hrvatskog govora iskazati jasnije s „kod Boga“ (chez Dieu) . To „u Boga“ (en Dieu) ne znači i da je Bogu i pripadala, ako je bila odvojena od njega, bijaše li sastavni mu dio, prije će biti da je Bog njena kvaliteta ili suspstanca, no obrnuto. Danas znamo, dijete na svijet donosi gotovu univerzalnu gramatiku koje nema bez jezika koji je nataložena množina, supstanca riječi. Ako mu je pak, Bogu, bila gost, bila mu je na raspolaganju, jasnije rečeno, ali i manje i teže shvatljivo. Postoji višestrukost odnosa nego u onom drugom slučaju ako bijaša „kod Boga“. Ta višestrukost upućuje na ne-znanje cjelovitosti odnosa. To ne-znanje ostaje zauvijek. Ne-znanje koje ostaje zauvijek jest – Misterija. Odnos Riječi i Boga je misteriozan i izaziva mističnu misao i namisao. Neobjašnjiv i neiscrpiv u svim mogućim odnosima. Dakle, tu ne može biti riječi o Misli[1][1]. Misao je à posteriori , ona dovršava, završava, zaključuje stvar koju Riječ Začinje-Započinje. Misao ne poznaje Riječ, već obrnuto, Riječ poznaje misao, njenu intenciju i njenu substancu.Onda kod Boga stavlja Duh u pogon – Fiat luxe. Riječ, dakle, Misao po tome, jezik/govor po tome. Zatim akcija – stvaranje iz ničega – kreacija po svemu koje je još Ništa. Vrijeme kao posredni proizvod kretnje u koju se Riječ stavlja PO Volji Božjoj ili ako hoćete – po Početku. Misao je već od početka odvojena od Riječi. Riječ nije ni stvorena ni proizvedena bilo čime, ona bijaše u početku i bijaše u Boga i odnos njihov bijaše zatamnjen mnogostrukošću odnosa. Riječ bijaše u Misteriji-Ne-Znanju-Sveukupnosti. Sveukupnost nema dna ni središta ni okoliša. Neiscrpivost je ambis u kojem boravi Riječ. Pri tome Ambis nije prostorna kategorija već neizbrojivi, neizmjerljivi i neodgonetljivi koloplet odnošaja onog u koga bijaše Riječ s Rječju koja bijaše Posebitost jer bijaše „u Boga“[2][2]. Bog je možda njen vlasnik, gostoprimac, domaćin, a možda čak i jedna Mogućnost Riječi jer ona bijaše u njega kao što je žena u čovjeka.Različiti su, ali su jedno, suprotni su ali su jedinstvo, proturječni su ali jedno po drugom postoje, svaki za sebe je sve ali onaj drugi ga čini potpunim jer tek onda su sposobni biti roditelji, davati život drugom. Njihov je život misteriozan, neproziran i neiscrpiv. Misterija koja vezuje Boga i Riječ stavlja ih ispred svega a naročito ispred misli, akcije, zakona koji će se očitovati kasnije iako je prije svega i u svemu (logos) , zaborava sebe u drugom i sebe po drugom te naročito odnosa naspram onostranog, metafizisa, onog što potvrđuje ili negira filozofiju.[3] Riječ ostaje izvan svega toga. Ona transcendira. Ona preloazi na sebe potonju kroz djelovanje na svoje objekte, ali ne samo da je bila a nije prošla pa tako – JESTE U BOGA i tako je neiscrpivo, beskrajno u njega. Ona je izvan misli, akcije, proizvoda, vremena, ona nema znanja, ona ima mogućnost, sposobnost, neiscrpivo i ona jest Ništa ovome što pripada misli – Riječ je uvijek izvan misli – Ona je izvan Filozofije, filozofiranju ona je nasuprot.Ona je ona koja čini da bude učinjeno, ona je, dakle prije kreacije i produkcije. Ona je Misterija i u Filozofiji i u Teologiji. Pri tome Poezija i Filozofija zauvijek su razdijeljene i oduvijek podvojene i sukobljene. No Poezija može postojati bez filozofije, a Filozofija ne može biti bez Poezije, bez cilja svoje omraze i svog razloga postojanja.Između njih su sukob, mržnja, ljuti bojmustanak, vječita pobuna sluge protiv nedodirivog gospodara. Poezij/Riječ uvijek izmiče Misli/Filozofiji jer između njih je činjenje i tvorenje koji se razlikuju o svršivosti. Činjenje, Poiesis nije vremenito, ono je od-uvijek i za-uvijek. Produkcija je vremenita, ona je završiva,svršiva i izvršiva. Ona je o-stvariva i po-stvariva. Ako Filozofija pokuša promijeniti svijet pretvara se u žderača svoje osnove – Vremena, misli, akcije, proizvoda,zakona. Poezija u tome nema ni kraja ni udjela, ona je neiscrpiva jer iza sebe ima iza sebe takvog gostoprimca – Boga i njihov misterijski odnos.[4]Dakle, u Početku je Poezija jer je riječ, a ne misao, pa tu Filozofiji jednostavno nema mjesta. Riječ ne pripada Misli iako se ova njome služi da bi ju svela na Jedno, doduše Apsolut, ali to je već neko drugo pitanje. Misao dolazi poslije, ili u pozadini otkud potčinjava Riječ, pod-smislom. Proizvod, Misao/Mišljenje je ukralo Riječ , svoje Počelo i potčinila ga prisvajajući sebi pravo na raspolaganje njome i tu se ne razlikuje mnogo od teologije. No, da riječ ne pripada Mišljenju/Filozofiji nego poeziji dokaz je u tome što Mišljenje uvijek mora služiti Riječi, služeći se njome, otud apsurd u Filozofiji, eda bi bila pojmljiva. Poezija ne mora biti razumljiva, niti može biti ikad potpuno iscrpljena u poimanju njenog spoznavanja, onog što ona spoznaje prije nas. Misao uvijek mora tesati i kresati riječ, svoditi ju na najmanju njenu česticu jednoznačnosti, ubijati u njoj njenu pravu prirodu koja nije kao filozofija , njena prava priroda nije Ratio. Ako je Misao prava ljudska priroda onda je čovjek ubojica onog po čemu je nastao.Zato Poezija nije ljudska priroda, ona je njegov među-prostor, između ovosvjetskog i onosvjetskog, ne pripadajući bićem ni jednom ni drugom. Dvonja priroda je u Čovjeku, Jezično-Božanska-Mišljenje. Zato Riječ nema dvije forme kako bi htio Platon. Riječ ima samo jednu formu koja je i njeno biće – Neiscrpivost spoznavanja. Transcendirajuću zato ...i zbog togapriroda Riječi je Poezija, ali čovjek nije u Poeziji, on nije Bog i bio bi besmrtan, a misao koja sebe imenuje poezijom odvoji li se iz Poezije, ubija u sebi poeziju i vraća se samotna biti čovjekovom prirodom, lišena Poezije. Misao se u poeziji završava, fosilizira lijepa, jasna, kocizna, precizna neaktivna a ni vječita kao što to nije niti jedna ideja. Zato roman kao igra ideja, kao industrija prošlosti ograničenog je trajanja, smrtan- Nastaje i nestaje s idejama koje nosi u sebi. Rekli smo već da Riječ nema dvije forme i da joj pogotovo mišljenje nije druga priroda nego njen posrednik između Boga i Riječi. Riječ ne postoji po misli već po sebi samoj i od sebe same i za sebe samu. Riječ nije tvarna, dok je znanost u domeni teorijske fizike ustvrdila da miao ima svoju supstancu koja nije supstancijalnost u ljudskom smislu poimanja, ni fizikalnog ni teorijskog. Čim se objavi ona počinje odvajati iz sebe i od sebe – misao. Kako može, onda, misao ne biti njena druga forma, druga priroda? Jednostavno zbog toga što riječ tada nije više Riječ, U Mišljenju je Misao koja je derivirala iz Riječi. Ona više nije ono što je bila u prvotnom obliku proizvevši drugotni oblik, drugost koja je kao Miao iscrpiva, objašnjiva do kraja pa tako ne može biti ono što je Riječi njena prava priroda – Neiscrpivost značenjska, Neodredivost bivstvena i Neiskazivost smislena. Riječ ne može biti imenovana, jer ona Jest. I ona jest neimenovanjska. Ona je u Boga koji je u Početku, tj. Nigdje, bez središta, bez periferije, bez odredivog boravišta , ona je u onom Ništa. Ona je također Ništa u tom Ničemu, jer samo Ništa može biti u Ničemu i imati svoju mogućnost biti bićem Ništavila koje je Neuništivo. Samo Ništa može poroditi ništa iz Ničega, iz sebe koje je Ništa rečeno malo drugačije. Ona sebe ne može ostvariti ali može ostvarivati i tad više nije Ništa iako joj je biće Ništa. Njena priroda ne uzima na sebe drugu formu, jer je sad Nešto koje stvara a da je Ništa, pa po stvaranju biva Nešto, njena supstanca je mogućnost jedne nepokretnosti. Riječ i Misao su oduvijek i zauvijek odvojene, Poezija i Filozofija su dvije prirode zauvijek nepomirive i nespojive. Zato Misao nema baš nikakve vlasti nad Rječju koja s Duhom stvara svijet ali zauvijek ostaju daleko jedno od drugog iako jedno unutar drugog. Zato mišljenje za Duh predstavlja onaj međuprostor koji Riječ popunjava između ovostranog i onostranog u spoznavanju. Dakle iako stvaraju svijet, a ne proizvode ga, zauvijek ostaju daleko jedno od drugog, Riječ Neiscrpivo ali transcendirajuće – Duh Neukrotiv ali smrtan u stvarima.
Riječ ne pripada i Filozofiji jer nije vlasništvo Misli, ideje pogotovo. Razliku među idejom i mišlju vidimo u njihovoj stupnjevitosti i vremenitosti. Ideja je prije namisao koja ne vodi računa o vlastitoj uvjetovanosti. Misao je zgotovljena ideja. Svršena u sebi.Misao zna sve o sebi.Ideja sebe ne poznaje u cjelini. Misao je vremenita, ideja je bremenita. Ideja je bremenita, breme joj je Misao.Misao je umrla onog časa kad se i rodila. Ona će tek poroditi misao a Mišljenje kao njena praxis okrnjit će Riječ ostavivši najznačajnije njene kredite zamračene .Ideja je po srodstvu bliža riječi no Misao, ona stoji na pola puta, kao Buridanov magarac između ideje ni Misli. Kao Na-Misao Ideja nije ni Riječ ni Misao. Ona je slutnja, želja, čežnja, žeđ, žudi izlazak Riječi u svijet koja zato što je Ništaa koje je u Ničemu ma što ono bilo ono je samo jedno Ništa-Boravište Riječi i ne može ni ući ni izaći u Nešto pa ostaje u sebi u Boga. Ne u Bogu. Ne u Dativu ni u lokativu, nema padeža za nju, on ne stoji jer je stanje,, padež za koji je i pitanje da li je ikad postojao iako se naslućuje nešto kao in-ablativ. Dakle, Proto-Logos. Njemu je ukradeno ono „in“- eda bi ostao ablativom koji se sve više i više gubi u zapadnim kulturama, a s njim i poezija. Dakle, To prvotno stanje Riječi. Stanje u kojem je Riječ bila prije no što će ju misao „preoteti“ , prisvojiti samo za sebe i preodjenuti u Filozofiju pripada po prirodi stvari Poeziji, koja je, vidimo to kod Pareysona – neiscrpiva – dakle, jedno Ništa. Taj „in-ablativ“ kao fprma Proto-Logosa zatvara krug svetog Ništa-Trojstva. Za Misao tu, sasvim jednostavno, nema mjesta. Njena priroda je „contre nature“ glede Riječi. Ona pokorava, ubija Riječ transformirajući, odnosno otimajući od nje njen odsjaj oplotnje, taj odsjaj, obremenjujući ga, ed bi sama začela. Ona ne može obremeniti riječ a da ju ne ubije. Između nje, Misli, kao gotovog čina i Proto-Logosa stoji namisao, slutnja, žudnja, žeđ za protjecanjem u Vremenu i Prostoru – žudnja za oživotvorenjem nečega u nečemu što ona nije – Život iako je Riječ prirodom svojom – Život u svom SveNišta – u Neiscrpivom. Ideja reflektirajući Riječ obremenjuje sad Misao svojom sveotvorenošću. Počinje evolucija. Začetak oplodnje koja je, i kad bude zapisana, već Smrt sama, njena vlastita smrt. Riječ ostaje izvan toga. Nedodiriva. Neiscrpiva.Neodgonetljiva. Filozofija je počinila zločin, krađu, prevarila nas da bi producirala – Povijest. O, to je tek privid. Riječ se ne može zaista ukrasti, iscrpiti, ugasiti, odrediti naspram bilo koga ili bilo čega, čak ni spram Boga.Ona nije nastala u svijetu.[5] U Boga“ Filozofija će se uvijek baviti svojim zločinstvom, zato ima svoju Etiku, ona će nastojati opravdati Privid (p)ostvarenja Riječia za to ima Fenomenologiju, ona će uvijek pokušavati dkazati nužnost svog djela, zato ima Logiku, ona će pokušati podvalom izvaditi se na svoju lažnu, prividnu, ili radije ukradenu prirodu zato ne može ukrasti Estetiku niti ju porobiti niti učiniti sluškinjom svojom. Estetika je predodređena za buduću kraljicu Filozofijinog plemena eda bi proizvela svijet putem Metode kojoj je vlasnik – ona ima dijalektiku. Ona nikad neće u bilo čemu osim privremeno uspjeti jer je konačna, vremenita, iscrpiva, svršiva, potrošiva i zato ima Historiju, ona će pokušati reproducirati Proto-Logos – zato ima Znanost. Ali, ponavljamo, nikad neće u bilo čemu uspjeti, jer nije izišla iz Ništa ni po tome ništa ni za to Ništa.Ono je otpalo od Duha koji je Ništa koje evoluira i ostavlja svoje vremenske ljušture na svojim mestima uspinjanja u nedostupno. Ono ne otpada od Ništa da bi postalo drugo Nešto. Duh je otvoren i može biti izvršitelj. On je svemoćno sredstvo, ali nije Nešto iako jest Ništa. Ništa nikad neće zaboraviti svoje Nešto, ono Nešto kojim je stvorenoZato ga Ništa voli. Zato ga poznaje. Ništa voli svoje Nešta. Ono brine o njemu ono se trudi da ga spasi u propadivom svijetu. Njegova ljubav je najviši stadij njegove vidljive spoznaje. Nada putem kojom Ništa sebe pokazuje onom Nešto koje je svršivo i smrtno kao Namisao stoji između Ljubavi Riječi i Mržnje Misli, između Poezije i Filozofije.
1.2 Zašto je Riječ – ljubav? Zašto je Misao Mržnja?
Naravno, još uvijek govorimo o Riječi koja bijaše u Boga. Otpadajući od Boga Riječ postaje imenujuća. Riječ se zatvara i počinje činiti i po tome stvarati da bi na kraju proizvodila. Njeno prvo činjenje je ideja, naum, namisao, pa je utoliko ona Nada i polu-otvorena, nalazeći se, naime, još uvijek u ovaranju, a ne u gotovom stanju, i ne-nastajanju svog prvog bivanja kad je, budući jednom otvorena Ništa jer je Jedna Jednina i utoliko Apsolutna. Tad je bez-vremena, bez-bremena, bez-čežnja, bez-potreba, jer je u Boga gdje ima Sve i koji je Sve To u isti mah, Jedno koje je i Troje, ali koje nije u Nebu ni na zemlje što još-nije-ni-na-margini,ni-u-tekstu-niti-igdje-određeno.
Ono Treće od Troje je Duh. Što je Duh? Reći da je to sredstvo znači odrediti ga i zatvoriti u smisao, namjeru, volju, žudnju, odrediti ga bićem. Bićem čega? On ne može biti ni Bogom ni Rječju. On je Biće po sebi i u sebi ali ne i za sebe, jer čini Boga. Da li je zato neko manjkavo biće? Ne! On je izvan Boga, ali nije ni nijemo sredstvo, ni djelatni Um ni Sve-Moguća Volja. Njegova priroda može biti samo ondje gdje ništa drugo ne može opstajati. Jedina „stvar“ takve neravi jest Istina. Duh je u Izvoru svih stvari. Što god je u Ništa ili u Nešto, u Jeste ili Nije jest apsolutno bivstvujuće i jedino kao takvo što ničim ne može biti nadomješteno, a što može biti jedinim Pokretačem svega a da nije pokrenuto Žudnjom, namjerom, idejom, mišlju, voljom, Nešto što je zbog toga i po tome NIŠTA.Kao što su Bog i Riječ jest Istina i zato Zakon. Ona je prije svega i zbog toga može lebdjeti iznad voda iako Ništa još Nije stvoreno. Za čim god tragali, gdje god tragali, što god je vidljivo ili nevidljivo a spoznatljivo u svemu stvorenom da bi postojalo Jest Istina. Znana ili Ne-znana, vidljiva ili nbe-vidljiva, misteriozna ili odrediva, pozitivna ili negativna, Istina lebdi ponad voda zato što je potpuno otvorena, zato što je posvemašnja otvorenost ona ona je također jedno Ništa ravnopravno s ona dva Ništa prethodno citirana. Kad se počne zatvarati pojavljuje se kao Dobro, Lijepo ili Istinito ili sve troje u isti mah, dakle Sveto,, nedodirivo za razliku od profanog koje postoji po svojoj taktilnosti kao svojoj prirodi. Nedokučivio također kao i neiscrpivo u ontologijskom smislu. Duh je, dakle, u početku svega kao energija, Duh/Istina nije Ništa za kojim se traga ili koje se treba dokazati. On je postulat. On je jedno od tri počela svega. S njim je jednako kao i s Rječju, dok je otvoren dotle je i nedodirljiv, neodgonetljiv, svet...Između njega i misli stoji još neoposredovano stanje, Nada, Čežnja, Na-misao, Volja. Ta među-stanja su polu-otvorenost između apsolutnog ikao otvorenog i definitivnog kao zatvorenog, mada apsolutnog koje je Jedan, kroz ta stanja postoji i povratna reakcija kad Zatvoreno žudi žudi k Otovorenom iz kojeg je izašlo i kamo bi da se vrati, u svoj rajski zavičaj. No, dok iz početno apsolutno otvorenog struji Totalitet koji je po Nadi onaj koji žudi/želi/sanja sebe apsolutnog u mnogom koje je zatvoreno ono se služi namišlju a u obrnutom smjeru ono Zatvoreno , Dovršeno (s)tvarno vođeno je Mišlju. Misao je ta koja hoće povratak voditi u rajsko stanje, u Djevičanstvo početka koji koji to nije jer je bez-vremen.Drukčije rečeno, onaj Trojedni Apsolut nikad ne raskida sa svojom otvorenošću, s onim što je proizveo, mada se čini izvan njega, Bog koji se skriva. On stoji u Izvoru Svega kao Nada i kao Razlog postojanja stvorenog, njihova povratna sprega je dokaz v ječnosti. Inače stvoreno ne bi imalo smisla a Nedodirivo Apsolutno Otvoreno Trojedno Ništa ostalo bi bez sebe. Ono ne bi bilo On, onaj JA SAM ONAJ KOJI JESAM, KOJI SAM BIO I KOJI ĆU BITI. Ako nije Trojedan. To je njegova priroda za koju se pita da li ju Bog uopće ima .Dakle ostaje nam još pokazati Boga! Apsurd? Dokazati Boga!? Bog je zaista Apsurd ako nema riječi koja bi u njega i ako ne bi duha po kojem započe stvaranje. Bog je Apsurd ako nema Riječi koja je Istina svega. Dvoje smo pokazali, pođimo k Trećem.
Što znamo o njemu? Prvo svi kažu On. Riječ je u Njega i on ima Duh uz sebe. I Duh iRiječ su mu na raspolaganju, ali On nije njihov Sadržatelj iako jest Stvoritelj ne zna se da li je to i njima ali jest Svedržitelj. On može Sve. On je Sve-moć. No, On bez Riječi i bez Duha ne čini Ništa. Mi poznajemo dvije forme tog Ništa. Ništa koje se ne može imenovati, jer je apsolutno otvoreno i drugog Ništa koje je ispražnjeno od Svega. Oni stoje jedno nasuprot drugom. Ništa koje je Apsolut može uništiti Ništa koje je ispražnjeno od svega. Uništiti ga tako da ga ispini, da više ne bude Ništa nego postaje Nešto, Netko, Sve koje je beskonačna mogućnost popunjavanja onim što je završeno, stvoreno,završivo, zatvoreno ili gotovo zatvoreno jer je još uvijk otovreno nastavljanju popunjavanja, uvećavanja, trasformacije, pražnjenja, nastajanja, rađanja i umiranja, ali ono nikad neće biti ono prvo Ništa koje je Bog zato što je Bog u Izvoru tog beskonačnog Nešto. Stari su nas učili da Bog Nešto što evoluira iz Kaosa u Kronos, iz Kronosa u Svemoćni red.[6] Nitko se ne sjeća da je postojalo Ništa ispražnjeno od svega ili barem od Nečega. Da Bog u početku ne bijaše svemoćan pokazuje njegovo smjenjivanje s vlasti. Naime On bijaše izvan kretanja, svakog kretanja, kako tvrde Vede. Vlast, Moć ide s Oca na Sina. Bog je sve moćniji i moćniji da bi na koncu postao Sve-Moćan potčinjavajući , upijajući, integrirajući moć prethodnika. No, ipak, on je, uzprkos svemu – Potrebit. On treba Riječ, on treba Duh, On treba Istinu što on sad sobom samim Jeste. Za nas onaj koji je bio, koji jeste i koji će biti, pa zato jest naspram Svijetu. Bez Riječi i Istine Bog ne stvara Svijeta. Kasnije ćemo pokazati kako u odnosu na Istinu u svijetu stoji Istina poezije kao amoralne naspram svijeta otkud izviru i naviru pitanja da li je Bog dobar kad dopušta ljudsku bol. Ali svijet isto treba tu trijadu jer po njoj i iz nje postaje i postoji. Nas ovdje ne zanima treba li Bog svijet iako možemo reći odmah da ne treba. On ga uvijek i iznova stvara i rastvara što svijet doživljava kao samoizmjenu, jer ne vidi Boga, jer mu je nemoguće Boga vidjeti, Riječ čuti niti Istinu upoznati. Po tome Riječ je U Boga i Duh Njegov lebdi ponad voda.
Da li se Bog zatvara boravkom Riječi i Istine? To dvoje ne odlaze od Boga, oni u Svijet stavljaju Nešto što je njihova druga pojavna priroda. Nešto što ovi više nisu jer su zatvoreni u Prostor, Vrijeme, Oblik i Djelatnost (Proizvodnju i Potrošnju). Bog, Riječ i Istina nastavljaju ondje gdje su oduvijek i ne gube svoju prirodu proizvodeći ili bolje – stvarajući, sasvim drugu prirodu prepunu kakvoće vidljivosti svijetu. Bog, Riječ i Istina nedodirivi su, kvalitativno neiscrpivi ali kakvoća im je relativna. Njih svijet doživljava (kakvoće koje su ipak brojne iako su kategorijalno-pojmovno jedno). Njih svijet doživljava u parovima Dobro-Loše,Lijepo-Ružno, Moćno-Slabo, Djelatno-nedjelatno, Plodno-Sterilno...Bog je izvan toga. On nije ni dobar ni zao, jer nije relativan. Tu počinje Misao koja zatim evoluira do Filozofij, koja hoće ovladati svijetom a ne re-kreirati kako sebe predstavlja. To dakle nije njen pravi cilj, re-kreirati svijet. Ona ima tajni cilj, ona hoće Boga eda bi Bogom postala. Ona hoće, još preciznije rečeno Boga-Riječ-Istinu. Zato se prvo nastoji domoći Riječi i misli da je u tome uspjela, kapitalizam joj u tome asistira do krajnosti jer putem njega ona obmanjuje svijet produkcijom lažnih potreba kako se Svijet ne bi dosjetio da je Misterija i Igri, a ne u industriji. Riječ kao slugu treba jer je Riječ Gazda Misli i vladar Umu. Um je organ misli ali i organ riječi. Misao, domogavši se Uma sanja domoći se Riječi i ona uspijeva zarobiti jednu od dvije mogućnosti Riječi – Čista Riječ i Zaprljana Riječ. Zaprljanja akcijom,mišlju, govorom koji se rađa iz istog mjesta otkud i Poezija iz Jezika koji nije ništa drugo nego Riječ nataložena u Umu kad se čista riječ uranja/prlja u Akciji, u govorenju.Akciji koja ima dvije forme – poïésis i tekhnè. Samo u prvoj Riječ ostaje u svojoj pravoj prirodi – potpuno otvorenom. U drugoj se pojavljuje u završenoj formi, zatvara se da bi porodila misao i po tome – govor. Govor se tiče čiste riječi samo oposredovan jezikom koji treba biti prostotom u kojem čista riječ može biti pojmljena u svoj svojoj množini kao apsolutni partikularitet.Poezija je utoliko priroda riječi a time i u dodiru s Bogom i istinom. Poezija ne može biti ljudskom prirodom osim u onom dijelu u kojem treba biti mjestom gdje se susreću Božansko i Ljudsko, Stvoritelj i Stvoreno. Poezija tek jednim svojim dijelom dodiruje i ulazi u ljudskost, a to ne znači da je Ljudskost nadmoćnija Poeziji. Ne ona je samo nešto što Ljudskost pokazuje kao nemogućnost da bude u potpunosti poezijom. Ljudskost je tek dijelom nezavršiva, ogromnim svojim dijelom otvorena, ali ma koliko Ljudskost bila, ako je dobro, valjano reći Ogromna otvorenost, ona nije to apsolutno, ona je drugim svojim dijelom
Definirana, mišljena, završena i završiva da bi po prvom svojem dijelu opet iznova bila otvorena novom mišljenju i to se vidi kao histtoričnost ljudskosti. Ljudskost evoluira jer stalno strijemi k prvotnoj svojoj prirodi., onoj istekloj iz apsolutne otvorenosti koju dijelom ima kao svoju prirodu. Čovječanstvo je bliže Bogu nego Čovjek.
1.3. Zašto je Riječ – Ljubav?
Ovdje nam valja , ne zaboravimo, naš cilj je omeđen, usmjeren na bît poezije i s tim ciljem riječi pristupamo kao bîti poezije i utoliko , budući metodologijski ograničeni bît i biće poezije ćemo izjednačiti i razlikovati od bitka poezije. Bît, znamo , ono što tvori postojanu narav bića, metodologijski , u našem slučaju mogu biti izjednačeni jer se radi o onome što je prije svega, u sve,u i nakon svega u evoluiranju nekog određenog Svega, on što je u istoku postojanja , bilo stvorenog, bilo nastalog, bilo proizvedenog. Bît, pa time i biće Riječi je u tom što je u Boga, Esencija njene naravi je božanska, Božanska narav bića koje opstaje, postoji i nadaljuje postojati , evoluirati, ići dalje, mijenjati svoju bît i svoje biće pa time poezija koja se rađa iz toga zadobija i ima esenciju nedjeljivu, neotuđivu onome i od onoga po čemu i čime bi stvorena. Tako dolazimo do pojma, ili radije kategorije bitka koja je u filozofiji nasuprot biću i njegovoj Bîti neograničena, prazna, neodređena, bezsadržajna. Ali, da li je tako i u slučaju s poezijom, da li je bitak ono što omogućuje postojanje svakog bića koje bi prema filozofiji moralo biti sadržajno određeno nasuprot bezsadržajnom, neodređenom,neogranićenom bitku? Netom smo ustvardili da je bićee poezije, nasuprot Svijetu Igra, dok je bît Svijeta proizvodnja i njoj kontigentne akcije i predmeti, tj. Bića. Da li su to i uvjeti opstanku bića Riječi? U filozofskom smislu da, odgovor je potvrdan što se ne bi moglo reći i za slučaj kad je bît Riječi Igra. Čime (se) ona igra, koga ona to pokreće u Igru , koga ona čini bićem kojem je bît, esencija ta ista Igra? Da li je biće iz svijeta koji je bitak, neograničeni, bezsadržajni, neodređeni bitak bez kojem nema opstanka bića ovoga svijeta isto to biće, s istom bîti kao i u Poeziji? Po našem skromnom mišljenju poezija nije od ovoga svijeta, ni jednim svojim dijelom, jer njen bitak, ono po čemu postoji jesu Riječi i nikakve stvari ne ulaze u igru, poezija ne Igra u svijetu svoju igru kao Djevojčica na žici rastegnutoj nad ambisom spoznaje, ili radije njene neiscrpivosti, neiscrpive esencije, nepotrošivog bića u njegovom beskrajnoj popunjenosti nikad do kraja iscrpivim spoznajama. Sasvim suprotno bitku Svijeta koji je ispražnjen, neodrediv i neograničen. Neograničen i neiscrpiv tad nisu istiznačnice. Svijet je neograničeno popunjem potrošivimm, propadivim ispraznostima i zato je prazan od onoga čime je bîtm esencija bića riječi neiscrpivo puna, oni se odnose kao subjekt i njegova sjena koju proizvodi Bog. Svijet i poezija se ne dodiruju niti se miješaju, a pogotovu među njima nema mogućnosti nekoj vrsti stapanja u Jedno što bi htjela Filozofija.
Kao takva Riječ je bitno – samosvojna. Mada je u Boga budući samosvojna ona ipak nije usuprotstavljena Bogu, ona mu je različita utoliko ukoliko je njegova pojavnost , jedna od njegovih pojavnosti. Da li je to apsurdno? Biti sam svoja pojavnost prije sebe samog i biti dio trijade koja je Jedno? Filozofski logično odgovor je potvrdan ukoliko se zanemari bît, esencija riječi – biti u Izvoru Igri, biti njena bît i biti prije svega. Imajući to na umu nema apsurda. Bog , moćan sebe sam utjeloviti, po Riječi, treba upravo takvu Riječ. Treba sebe takvog. Riječ, apsolutno otvorena u sebi i naspram svemu ostalom (Bogu i Istini) Riječ se pokazuje kroz Istinu a skriva u Bogu kojim tad jest eda bi Bog mogao stvarati i otjelotvoriti svoju ideju, naum. Pokazuje se, Riječ, u istini jer ju otkriva, skriva se u Bogu jer jer zadobija još jednu Prirodu. Onu u Boga – Božansku, jer kadra je činiti. Biti apsolutno otvoren u sebi znači biti beskonačan u svojim mogućnostima, biti dovoljan u sebi za sebe i po sebi. Apsolutno dovoljan jer – Beskonačan jest. Time bi se Riječ moglo misliti kao Tu-Bitak apsolutno dovoljan sebi, u sebi i za sebe i po sebi. No, tad se rađa apsurd. Nastajanja po činjenju. Apsolutna dovoljnost apsurdno traži ono što nije – hoće biti Nečim-Nešto. No, za to treba Riječ-Boga. Deux ex-machinae je neotklonjiva nužnost za za Istinu Riječi.Zato se tu radi o apsurdu. Život, pa i život Riječi življenjem svih svojih faza življenja je Apsurd u odnosu na Apsolut jer je konačan, svršiv. No Apsurd dolazi iz Boga i Riječi, dviju pojavnosti Jednoga u trijadi. Apsurd je stvoren, rođen i zato drukčiji. Apsurdan. Ali i nužan. On je negacija svojih počela. Nije logičan. No, utoliko je , njima, roditeljima kao dijete – mio. Riječ ako jeste, i kad jeste, jeste – ljubav jer je odgovorna za ono što je začela.
Ta ljubav nema uvjeta,ona je bez-uvjetna jer nije iz koristi iako ima svrhu, sebe samu u svemu svome (zločinac koji je u dramskom tekstu karakter jeomrznut je od publike, no, on je ljubljen od drame u skladu s dostizanjem razine kakvoće svoje igre) ona nija profitabilna iako svrhovita na netom rečeni način, po svojoj naravi, bolje rečeno. Što je to što je ona s Bogom s-Tvorila, porodila? Bilo što da to jest ono odnosi iz svog Raja ono što ju je porodilo,stvorilo – Boga, Riječ i Istinu. To što je porodila riječ nije mišljeno, nije s-mišljeno, jer je apsurd i zato je čisto od od promišljenih namjera od bilo kakve promišljenosti. Nastaviti ovim putom značilo bi tragati za konačnošću, okončavanjem puta, - za ciljem stvarnja izvan stvarnja. Kao da Bog ima stambenih problema, značilo bi smještati se u ovosvjetsku poziciju nakon što je crta razdiobe sa svijetom već povučena. Svijet ima samo jedan cilj – vratiti se svojem rajskom boravištu. Riječ, kao ni Bog, kao ni Istina nemaju tog cilja jer u Raju nema Boga ni njegovih stvorova. Jednom izašli iz sebe, pokrenuti u objavljivanje oni se mogu samo ogledati u novim mogućnosti koje su beskrajno, neiscrpivo moguće i moćne.
Da li je to odlazak do sebe? Odricanje samog sebe? I da i ne. – Da, jer jer je to Drugost koja je počela bivati sprame sebe same, sprame svoje Prvotnosti, ali i Ne, jer je to Priroda počela, Svijet, da sebe nadaljuje nastavlja, samostvara, nasljeduje, obeskonačuje. I zato je to ljubav. Zato je Riječ – Ljubav. A ono što riječ koja Je ljubav zna i može spoznavati je najviši stupanj spoznaje, Ljubav je najviši stupanj spoznaje, ljubav je najviši stupanj moći. Ona sebe uvijek i iznova stvara, čini da ostane slobodna i otvorena u svim svojim beskonačnim mogućnostima i moćima. Ona ne prihvaća svršetak, niti jedne od svojih moći i mogućnosti. Ono što ona dostiže je vrhunac, koji je često extaza ili katharzis shvaćena kao dolazak u dodir s Bogom. Beskraj, neiscrpivost konačno, njenim su obzorom i temeljem. Traganje nema kraja, smrt i svršetak nemogući su, vrhunac beskonačni, nesvršivi cilj. Apsurd se pokzuje kao Nešto čemu je Apsolutno, tj. Apsolutna otvorenost prava priroda. Ma koliko muka to iziskivalo , to je – Ljubav. Ljubav prema sebi, po sebi, za sebe i u sebi jer je sve i uvijek jedno Ja, ako je stvoreno i koje se produžava, nadaljuje, nastavljase u svom djelu, koje čini odsjajem svog apsolutnog Bića, što ne vrijedi za ono koje je proizvedeno u seriji. Riječ ga ne misli ali ga poznaje. Ona ga voli, najzad, jer se trudi oko njegovog opstajanjja i postojanja, oko njegove Istine, Vječnoti i Svemoći. Zato je Riječ – Imperativ. Ne onaj subjektivni i subjonktivni – Neka bude Svjetlo!, nego izravni, nominativni – Svjetlosti (Ti), budi! Prvi slučaj pripada stvaranju i bivanju po-sredstvu i ne prenosi i stvorenom svoju Božansku autorsku prirodu kao njegovu djelatnu sastavnicu već kao odrednicu, razdjelnici, vododjelnicu. Stvoreno je oposredovano. Između Stvorenog i Tvorca ima Posrednik, Sredstvo, Izvršitelj – Duh koji je Istina. Tada , tu, Istina biva relativnom, a u drugom slučaju Istina je Izravno ušla u Stvoreno i tu ostala da bi ju Riječ mogla uvijek i iznova buditit, re-kreirati. Svjetlosti budi, i svjetlost jeste, ali i mrak nadaljuje. Istina je, ipak u svjetlosti, Svjetlost je Istina, a ne Mrak. On čak nije ni njeno naličje, on pripada svijetu da bi preko njega Svjetlost bila objavljena. Mišljenje nije ograničilo , nije zatvorilo Svjetlost koja ostaje Ne-mišljenom. I zato apsolutno mogućom i apsolutnoj po mogućnostima i moćima.
Ova druga svjetlost ima božansku prirodu. Ona nije zatvorena u sredstvo koje projicira svjetlost i budući usmjereno postaje zasljepljujućom pojavnošću koja onemogućava apsolutnu sposobnost viđenja. Iza te i takve svjetlosti, ima onaj koji drži usmjeren snop svjetlosti u svojoj moći i određuje što, koliko i kakvim će biti viđeno ono što se vidi pokazanom/osvijetljenom, u pojavnom, To je smrt apsolutnog, filozofskog, u svjetlosti pojavnog, jer rađa se pozadina, u tami, mraku, nevidljivom, odsječenom od neiscrpivih značenjskih mogućnosti. Jedna mogućnost je iscrpljena i više nema riječi o neiscrpivom,, apsolutnom, božanska priroda je ukinuta u Riječi, riječ je izgubila sebe jer više nije ljubav već svrha. Ona nije apsolutna jer jer je stavljena u tuđu službu, upokorena i upokojena. Upokorena u svrhovitost i upokojena u svršivost. Utoliko ne može biti riječi o Svjetlosti Riječi već njenom zatamnjivanju, ostajanju s one strane Prirode Bića, u meta-fizisu što stoji iza one prve , subjonktivne prirode svog imperativa Svjetlosti, budi! – Neka bude Svjetlost! Postoji po dvama počelima koja su i dvije prirode Riječi, otvorenost/apsolut – Svjetlost i biće koje je apsolutno – ono koje Jeste. Ja sam onaj koji Jesam. Neposredni imperativ unosi božansko u Riječ jer je bivstven, jer je Bitak – jer Jest zato što jest jer sam sebe omogućava, bitak svojemu biću, esenciji. Time je i istina jer nema odsjaja sredstva, oposredovanje je onemogućeno. Između Istine i Riječi nema Ničeg da ih stavi u relaciju i tako relativizira. Oni su Apsolutno u Riječi i k tomu još – oni se apsolutno nalaze u Riječi, a to znači „Svjetlosti, budi!“ zato što je Istina bez posrednika i posredovanja, ona je i znanje onog što ona jest kao Apsolutna Riječ i kao Apsolut Istine što kao ono što Jeste jeste – Ljubav, biva i jest Ljubav koja zna, koja je vrhunsko znanje, Apsolutno znanje jer je po Apsolutnom i apsolutnoj otvorenosti. Ljubav je najviši mogući stupanj spoznanja Istine. ( Što ne znači da je tzv. Ljubavna poezija najviši domet poezije. ) Nova priroda Riječi ovim činom jest Ljubav, naravno shvaćena ovako, a ne svedena na onu s erotičnom sastavnicom ili podlogom ili počelom a to će i od filozofskog (spoznajnog i etičnog, a naročito estetičkog) i od poietičkog tražiti nove sustave kategorijalno-pojmovnog aparata. Dakle, tako pojmljena Ljubav nije i objašnjena jer, naprosta, ona jest – neobjašnjiva zbog svoje apsolutne , neiscrpive, spoznajnosti po svojoj apsoilutnosti bivstvovanja u Apsolutu. Riječ voli i misao i Mišljenje , usprkos su one mržnja na riječ koja je potpuno slobodna tek u poeziji. Naime, Misao i Mišljenje uvjetno vole riječ, onda kad služi Jednom. Utoliko nema bezuvjetne uzvratne ljubavi, obostrane ljubavi još jasnije rečeno. Radi se o dvije vrste oblika ljubavi, pa i o dvama bićima ljubavi.
„MISAO JE MRŽNJA NA RIJEČ“
Danas više nema sumnje, gramatika, univerzalna gramatika ljudskog roda, stvaranjem je ucijepljena u ljudski um. Da li samo u um, to je već drugo pitanje ili samo u umnu sposobnost, kao jedna od mogućnosti uma – mišljenje. Naime, osjećanje, ćutilnost više ne pripada samo čjudsko-životinjskom nervnom sustavu. Sentiment je mjesto gdje se misao i tvar, tjelesna tvar, s-tvarno sljubljuju u ono što je bitno ljudsko, što je život u cjelini – misao i osjećanje. Tim činom, tom činjenicom, čovjek se od bića dviju mogućnosti pretvara u nikad završivo biće koje je jedno Jedno. Osjećanjem se otvara Riječi , umom Istini, kao cjelini – Bogu kojeg treba tražiti u apsurdnoj frakciji koja je otkrivena analizom, provjerom, Einsteinove teorije relativnosti, tj. Na onom mjestu i u onom času koji jošnnije vrijeme već njegova frakcija gdje i kad, i u kojoj započinje Svijet – Stvarnost kad se zbiva. Kad se iz Ne-bilog kreće u povijesnost i između tog dvoga je ONO JESTE. Ondje gdje započinje privlačenje vidljivog svijeta od mnogo jačeg ali nevidljivog svijeta. I to ondje i kada nestaje anti-tvari. Tu je Bog. Tu boravi neiscrpivo i neobjašnjivo, u tom rascjepu, apsurdno, jer moguće svršivo po otvorenosti mogućnostima. Otud izlazi Stvaranje i otud dolazi Stvoreno – Svijet. Tu i tada Riječ nezaustavljivo obnavlja svoju Ljubav kao svoju pravu Prirodu. Nije potrebno naglašavati da pod ljubavlju mi ne mislimo žudnju za posjedovanjem onog drugog, različitog i podatnog, već brigu, skrb, privlačnost, ekstatičnost, spram sebe same u onom od i iz Riječi Stvorenog. Ljubav je uvijek jednosmjerna. Usuprotstavljena ljubav nije moguća kao Ljubav. Tad je ona Ne-Ljubav. Katkad žudnja, katkad Mišljenje objekta. Kao žudnja ona jest žudnja za povratkom u prvotni Raj iz kojeg je nepovratno izašla. Izašla kao Mišljenje jest nastojanje da se to rodno mjesto – Pokori, da se njima ovlada i uvuče u sebe da bi se popunila praznina nastala spomenutom frakcijom apsurdnog otpadanja od Boga koji nadaljuje, odlazi od tog mjesta i momenta, pojavom Boga na sceni – JA JESAM ONAJ KOJI JESAM- U Svemiru to fizika vidi kao zakrivljenost Svemira istočkanog crnim rupama gdje se zaustavlja, nestaje vrijeme, gdje se spajaju tri vremenske dimenzije u jedno Ne-Vrijeme, pa uz ostalo postojanjem vremenskih tunela i putovanjem misaone tvari, novi apsurd, ne-prorode u odnusu na prirodu moguće putovanje brzinama većim od svjetlosti, dakle kroz vrijeme, pa su i ljudi koji to mogu – mogući, a budući mogući oni i ta mogućnost omogućava jezik mističnih proročanstva koja nisu ništa drugo no priroda apsurda da se u isto vrijeme bude svugdje i vide sva vremena odjedanput i objave unaprijed kao tek dolazeće. Urođena gramatika- Um u namisli da nanovo prisvoji izgubljeni raj vraća se unatrag. Odnosno, nastoji se vratiti unatrag i privlačiti izgubljeno iz vremena kojeg nema ili koje barem stoji u svim trima svojim dimenzijama na istom mjestu u istom vremenu. Tu počinje uzvratno zakrivljenje, Re-Fleksija Svemira koja nije ništa drugo nego Mišljenje. Zato, nasuprot uvriježenom mišljenju – Mišljenje se ne odljepljuje sa stvari proizvodeći sebe u procesuiranju svoje volje pokoravanja izgubljenog Raja. Misao, dakle, ne silazi sa stvari no ona iz već postojećeg uma , urođene gramatike emanira u smjeru Izgubljenog Raja Stvari Beskonačne otvorenosti – u Smjeru Apsolutnog, Jednog. Dakle, ona je dirigirana i zato ograničena i naliježe , naljepljuje se na stvar koja postoji prije mišljenja, jer je bila Istina – Duh koji se ovaplotio, opredmetio, ostvario, očovječio. Misao se bavi predmetnošću s namjerom da ju pokori, prisvoji. Naravno, postoji zakonitost tog pro-mišljanja. Misao, mišljenje mora stvar shvatiti, pronaći joj izvor, istinu, zakon koji su, zato što su oduvijek uvijek prije stvari. Ta misao ne silazi s površine stvorenog da bi se gnijezdila u umu. Ona izlazi iz Uma, kao sova u sumrak u potrazi za onim što stoji u tami stvari koja je vidljiva, osvijetljena snagom re-flektora, reflksijom, toliko blještavo reflektirajuća da joj je nemoguće vidjeti – Istinu – ONOSTRANOST, jednostavno zbog toga što je s one strane, iza vidljivog. Misao ne voli taj svoj sad predmet/objekt koji misli. Ona se ne može roditi na površini stvari i žudjeti za povratkom na tu površinu. Misao se, zapravo ne može ni odlijepiti, sići s površine stvari, ako s njom ima odnošaj ona ju mora – penetrirati inače se radi o pukoj masturbirajućoj akcije oponašanja Mišljenja.
Misao može doći na stvar, na svoj predmet, nalijepiti se i prodirati u nju, penetrirati ju ne bi li ju prisvojila, pokorila, imala i oplodila. Mišljenje ne skrbi o stvari, ona nju ne-voli, ona nju hoće. To je koitus, a ne Ljubav. Zato je to protuprirodan nagon procesuiranja mišljenja. Protuprirodan, jer hoće dosegnuti – ovladati – Istinu što je unaprijed nemoguće sve do onog časa kad se Bing-Bang ne vrati iw svog francioniranog bivstvovanja, a da bi se to dogodilo moralo bi nestati onog jačeg, nevidljivog, zatamnjenog, svijeta da li? A to je Ne-Moguće jer ondje je Bog. To je sad Apsurd koji se vidi na filozofskoj ravni. Kraj filozofije nije moguć jer svršetak Boga nije moguć. Mišljenje je nužno – vječno, bez obzira što se svijet može beskonačno gubiti u novim pojavnostima, svijet je vječan jer transcendentan po svojim počelima koja su neistrošiva, neiscrpiva. Mišljenje, budući da nikad ne može iscrpiti Pra-Počelo, budući da ih ne može napustiti ako želi opstati, a može i mora jer je urođena otvorenost svijeta, nužno se naginje nad stvari, nad svijet, naljepljuje na njega, penetrira ga i pokušava re-flektiranjem re-inventiranjem – re-kreirati. Ona ga može re-kreirati ali ne i kreirati. Ona ne može drugo do – misliti svijet i u toj svojoj nemoći ne može biti Ljubav koja pripada, nikom drugom do, Riječi po njenoj osobnoj prirodi. Zato je ljepota – a Lijepo Riječi i Lijepo Misli nikad se ne mogu susresti kao ni pojavni i nevidljivi svjetovi. Zato je Misao Ljubomorna na Riječ. Ukrala ju je i bavi se njome kao svojim objektom. U jednu ruku ona na to ima pravo, kao Ubojica na Žrtvu, jer Žrtva je ono što omogućuje Ubojicu i ubojstvo, a misao je moguća jer je gramatika ucijepljena, urođena u Um, gdje gramatika stvara zalihu Riječi – Jezik i to ulaženjem u stvoreno, i tragajući za Onim stvarajućim pa može misliti ama baš sve iako ne može misliti Ništa koje je ne-mislivo jer je prazno. Ona, dakle ne može misliti Apsolut jer se ne može nalijepiti na njega pa niti ga penetrirati. Kad bi misao bila rođena iz pogleda na stvari, kad bi silazila s njih da bi se gnijezdila u Umu Apsolut bi bio ono što nije niti može biti – Ograničeni, zatvoreni, definirani Apsolut. Misao, po mjestu iz kojeg izlazi zadobija polubožanske moći, ona ide u red heroja, ali ne i u red bogova. Zato je njena prava priroda borba, polemos. Nju vodi Mržnja na ono što upoznajemo po Ljubavi. Zato Poezija i Mišljenje tek prividno vode boj. Boj s Poezijom, zapravo, vodi Misao a poezija se i ne brani jer je nedodiriva budući u sasvim drugim prostorima - nedostižna. Filozofija nikad ne može penetrirati Poeziju niti rekreirati njen svijet. Ono jedino što uvijek učini jest samo mrtvorođenče. Pobjeda Filozofije nad Poezijom nije , naprosto, moguć, JER NE OBITAVAJU U ISTOM SVIJETU, ali se poput Boga i Svijeta služe jedno drugim. Poezija, eda bi bila voljena, filozofija, da bi bila – moćna.
Poezija i Riječ imaju odnos koji može biti imenovan Ljubavlju. Riječ je počelo Poeziji koja joj uzvraća Ljubavlju za skrb koju joj posvećuje. Poezija Riječi dajuje punu, apsolutnu slobodu, koja se na realnoj ravni ostvaruje mjerom talenta koji čini da Riječ sebe ovaploćuje u stvaranju poetičkog bića čija forma može biti unaprijed dana, ali mora joj sadržeajem biti slobodna igra riječi. Što Riječ više svojih mogućnosti otvara to ju Poezija više ljubi. Tako se njihova ljubavna igra nikad ne iscrpljuje. Poezija potiče Riječ na oslobađanje što veće količine svoje energije i stavljanje u pokret što većeg broja svojih mogućnosti. Čitatelj će u toj igri pronalaziti to više značenja i simbola što je prava igra poezije i riječi, što je igra Poezije i Riječi misterioznija, tj. što više relacija uspostavljaju Riječ i Istina, iako se Istina u Poeziji ne tiče ne tiče riječi na isti način kao što je to slučaj u Mišljenju. Odnosno ne samo da Istina nije Poeziji isto što i Mišljenju već ni svojim bićem nisu ista stvar – Istina Poezije jest njena neiscrpiva i neodgonetljiva igra. Mišljenju je Istina strogo ograničeni obzor koji ne nadilazi svoj cilj – istovjetnost postojećeg i mogućeg. Poezija od Riječi traži što veću raznolikost m eđu postojećem i mogućem eda bi postojeće bivalo što dublje u Ne-mogućem i time se odmicalo od zatvaranja svojih mogućnosti.Mišljenje hoće upravo suprotno. Ono ne dopušta Riječi nikakvu slobodu. Steže ju u zagrljaj dovršenog, definiranog eda bi ostvarilo ideal Jednosti. Raznorodnost u Mišljenju Riječi proizvodi Ne-Istinu jer ne može biti – Jednost. Mišljenje, jednu po jednu, zatvara mogućnosti Riječi nastojeći Riječ potpuno odrediti i pod-rediti svojem cilju – dostizanju ideala Svršenosti i Savršenosti Završetka, ispunjenja funkcioniranja. Mišljenje utoliko više voli(sic!) Riječ ukolikko joj više Riječ bolje i svrsishodnije služi, ukoiliko je manje slobodna. Mišljenje voli Riječ kao Gospodar Slugu. Mišljenje je supružnik Riječi, Poezija je njen obožavatelj i Ljubavnik.Mišljenje u Riječi ubija - Boga, Poezija ga budi. Budni Bog je Bog Poezije i Bog u Poeziji, pa utoliko Riječ nije njegova crkva niti poezija religija. Poezija je njegovo proljeće, Mišljenje njegova zima. Budni Bog u Poeziji ima tisuću očiju, on svira svoju frulicu i čini da život treperi svim svojim membranama. Bog u Mišljenju, Uzročnik Straha od nedorečenosti, zato je Bog mišljenja Bog koji ne čini već je načinjen ili još bolje – učinjen. Bog mišljenja je idol, lažni Bog. On je istina koja se opredmećuje, postaje potrošiva, smrtna. Isus, sukladno, nije Bogočovjek nastao po zakonu – Neka bude svjetlost već po Zakonu – Svjetlosti,budi!Isuso va Istina nije u Mišljenju, već u Poeziji, tragičnoj čiji ioshod jest vječna Sreća. On vodi svoje djelo – Čovječanstvo, ono koje voli Njega i koje on vodi u novi a ne u nanovo stvoreni svijet. No, on nije Stvoritelj tom svijetu , on Ocu sjedi s desna. Poezija u kojoj se Riječ otjelotvorila nije bila zatvorena. Uskrsli Logos ne završava u povratku u izgubljeni raj, ne događa se Adamova replika, klon nije uskrsli, ovog puta stvor s poboljšicama, pa makar i potpuno purificirana i čak pomazana. To se Logos preporodio, proširio do u beskonačnost polje svojih apsolutnih mogućnosti. I astrofizika je došla do saznanja da se svemir neće širiti do jedne određene granice da bi se tad počeo stezati, vraćati k polazištu i završiti, utonuti u svoje počelo gdje ga čeka crna, bezvremenska rupa, smrt zvjezdana u kojoj nestaje vrijeme u kojem Bog postaje Nepogretni Bog koji guta svoju djecu kao nekad Kronos samo sad da bi na koncu i njega nestalo.Svemir se beskonačno širi, beskonačno svija u sve novim i novovootkrivenim dimenzijama-mogućnostima. Već se govori i 11 dimenzijaIstina tvrdi da ono što podliježe broju podliježe beskonačniosti brojanja a time dolazimo do tajne o Ljubavi između Poezije i Riječi, ona je u njihovoj zajedničkoj neiscrpivosti dok je iscrpljivanje do potpunog svršetka cilj Mišljenju. Ono se ne može ni ukloniti niti ugasiti jer je to pitanje Istine, Duha koji je u svemu. Istina nije ništa drugo do li energija toliko potrebna i Logosu i Bogu i Mišljanju. Što god postoji iza njega već postoji njegova istina koja ga je pripravila i gurnula u postojanje, što god je postojalo prije njega bila je Istina koja ga je objavila, što god će postati i postojati već ima Istinu u svom Počelu koja ga priziva, šalje i održava u postojanju, u životu.
Zato je Poezija Pjevanje Riječi a Mišljenje njeno Govorenje. Pjevanju nije cilj osvijetliti bilo kakvu Istinu izvan sebe mada se ona tim sredstvom služi eda bi Igra bila životnija. Poezija je Istina – Pjevanje Ljepota Istine. Mišljenju je Istina Istovjetnost Mišljenju , istovjetnost mišljenja i mišljenog. Ukoliko Mišljeno ne odgovara Mišljenju utoliko gore po mišljeno, ukoliko mišljenje ne odgovara mišljenom utoliko gore po mišljenje. Oni se nikad neće zasiti jedno drugog u stalnoj volji međusobnog, uzajamnog pokoravanja. Poezija se svega toga odriče , ona nema svog predmeta, ona ima svoju slobodu. Ona ne odgovara nikakvoj ni zadanoj a ni danoj istini. Ona priznaje samo jednu Istinu – onu apsolutnu – apsolutno slobodnu igru svih svojih mogućnosti, nikom poznatog broja. Mogućnosti svojih riječi, jer njoj pripadaju sve riječi. Štro više njene riječi jedna drugu otvaraju to više postaju neobjašnjive, tj. neiscrpive, mada, što je apsurdno što se dublje u tu igru ponire , mogućnost njihvoh neiscrpivosti narasta, ali postaje sve jasnija , sve istinitija njena Istina – Igra. Poezija se pojavila kao pjevanje Istine sasvim privatnog poimanja Istine. Poezija se pojavila kao Pjevanje s glazbom. No, Poezija kao vrhunska Igra Slobode i kao vrhunska Sloboda Riječi oslobodila je glazbu bilo kakve svrhe u Poeziji, mada je Pjevanje nastavilo živjeti i rađati. Ne treba se plašiti za sudbinu poezije. Njena Riječ je beskrajno slobodna, ona ima Istinu u svojoj Igri, Igri svojih Mogućnosti. Ona, budući da postoji po raznorodnosti nužno mora imati svoju Jednost. Mora ju imati da bi mogla postojati, da bi mogla biti bićem. Svoju Jednost poezija će uvijek imati u svojoj formi gdje su joj na raspolaganju bezbrojne mogućnosti po njenoj prirodi koja je neiscrpivo slobodna. Ona će po tome uvijek imati priliku za svoju formu, za svoje biće, nikad isto, uvijek originalno, partikularno. Naravno ostaje pitanje energije. Ali, ono se ne može ni ukloniti niti ugasiti jer je to pitanje Istine, Duha koji je u Svemiru, Konstelaciji Svega. Istina i nije ništa drugo nego energija toliko potrebna i Logosu i Bogu i – Mišljenju. Što god postoji iza njega je Istina koja ga je gurnula u postojanje, objavila, što god je postojalo prije njega bila je Istina koja ga je objavila , što god će postati već ima Istinu u svom počelu koja ga poziva , šalje i održava u životu, u postojanju bez obzira na oblik i način tog postojanja.
Problemi se javljaju upravo zbog toga što su govor i jezik i pjevanje srodne forme postojanja poezije i mišljenja. Da se one sukobljavaju upravo u onome po čemu postoje jasno je kao dan. Mi smo pokazali da, s jedne strane, poezija ne vodi boj a da se s druge strane Mišljenje ne igra kad je u pitanju taj sukob. Poezija traži da riječi igraju a Mišljenje da ih stavi u svoju službu. Mišljenje se u tu svrhu služi formama govorenja i jezika. Poezija živi u formi pjevanja, s glazbom ili bez nje. Kad se ta situacija promotri sa stajališta Čovjeka, problem postaje očigledniji i potpuniji, odnos spram riječi u odnosu spram čovjeka dobija drugačije značenje kad se čovjek misli kao Jednost, ali Jednost koja treba Riječ a da bi se pokazala, Jednost Čovjekova ne može biti potpuna samo putem pjevanja, a ni samo putem Mišljenja. Svi pokušaji ne mogu uspjeti jer čovjek kao i Riječ hoće biti Jedno Sve – potpuno slobodan. No, niti ga pjevanje koje oslobađa Riječ može učiniti potpuno slobodnim niti to može Mišljenje. Pjevanje jer ne vodi Igru po nalogu sebi izvanjskom a Mišljenje jer mu je ciljem pokoriti, pretvoriti u sredstvo ono što je po svojoj prirodi apsolutno Sloboda – Riječ. Čovjek po Čišljenju postaje Gospodar privida Istine. Ne m ože nikad zagospodariti Istinom Svega/Duhom koji ga je stvorio. Tim putem bi u krajnjem slučaju mogao postati Gospodarem svojim roditeljima, svoje slobode, ali učinivši ju ograničenom/smrtnom što ga smjesta vraća u stanje iz kojeg je netom izišao, izgonom ili vlastitom voljom svejedno. Po mišljenju on ostaje u tom ukletom krugu vječitog vraćanja na početak curiculus vitiosus postaje njegovim vječnim horizontom, a da on sam ne postaje vječnim. S druge strane, Igrom, činjenjem, Poezijom, iako se igra s Apsolutom ne može ga učiniti svojom prirodom, jer tako ne može postati drugo do li Jednost kojom već jest. Igra u kojoj je uživao činjenjem čini da mu sloboda i apsolut uvijek izmiču jer bez mišljenja nema akcije kojom biva održavan. Između Mišljenja i Pjevanja postoji Namisao, Namjera, Volja koja je automatski dvojba, Misliti ili Pjevati.Oboje u isti mah u Jednosti nije moguće jer bi se tako ostvarivale dvije forme jedne Jednosti. Istina, jedna drugu upotpunjuju, ali čovjeka čine ograničenim. Bez Boga apsolutni čovjek je nemoguć. No, tu već izlazimo iz okvira svoje teme, Boga ne možemo misliti, ali ga možemo pjevati. No, Bog nas je izgnao iz Raja. Po pjevanju samom smo Božja skrb, po Mišljenju njegovim smo robovima. Prekoračenje jednog ili drugognje grijeh. Govor i jezik služe zasluživanju oprosta, Pjevanje hoće da se dopadne, svidi, da zapadne u milost. No, ono je kao Damoklov mač – milost po ljepoti ili po predavanju – molitvi, umilostivljenju.
Sad na scenu stupaju – Vjera i Nada kao novi pojavni oblici Riječi iza koje stoji Duh koji ju pokreće. Poziciju Poezije najbolje iskazuje hrvatski pjesnik Antun Bbranko Šimić – „Pjesnici su čuđenje u svijetu, oni idu svijetom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari“. Pjesnik otkriva već stvoreno kroz čuđenje pred tim stvorenim. On ispituje mogućnosti stvorenog , stavlja to u brojne odnose, iskušava s ciljem da otkriveno pokaže u beskonačnosti njegovog postojanja, nema namjeru kao filozof stvari zatvoriti u njihov početak niti u toim početku definirati bilo što, on im ne želi staviti „point final“ nasuprot filozofu koji upravo to čini u ime nadmoći nad Istinom i Logosom. Rečeno je već da nema stvarne borbe između mišljenja i pjevanja. Reklo bi se da se ona javlja između tih dviju formi. Unutar filozofije –Da- Unutar Poezije – Ne. Ako se Polemos shvati kao kao sukob mišljenja kojem je cilj – Istina, a ne pobjeda – Smrt, naravno pobjeda nad Ne-Istinom napredovanje je misli i primicanje kraju boja. Povratku u Raj, kraj života se primiče i s njim kraj Filozofije-filozofiranja barem. To se odvija kroz koncepte poništavanja prethodnih koncepata/teorija. Filozofija napreduje preko mrtvih tjelesa bivših filozofijskih sustava. Filozofija ne samo da je priprava za smrt ona je usmrćenje sano. Unutar Poezijr nema borbe osim ako ona nije sredstvo Igre. Jedna pjesnička škola nadmašuje drugu, skida ju s pijedestala, jer je budući bila ciljem, postala sada sredstvom, dakle ona ju ne ubija, ona ju sklanja na drugo mjesto da posluži gledanju, promatranju na višoj razini. Ona je osim toga izišla iz mode, nije više suvremena, s njom se čovječanstvo podiglo na viši stupanj pismenosti, s njom je jezik, pa tako i govorenje uzraslo do većih visina svoje vrijednosti. Jednom stvorena pjesnička Jednost pjesničkog djela je vječna. Vječnost je njena priroda i njena sudbina. Polemos među pjesništvim nije prava priroda pjesništva. To joj je samo jedna od mogućnosti što duljeg boravka na sceni sve do iscrpljivanja svoje forme kao novine. Aska uistinu nikada ne završava svoju igru pred vukom. Vuk može biti predstava Mišljenja. Poezija ustrajava u Igri. Da ne bi završila u Mišljenju koje je njna smrt, Kad se čini da su sve mogućnosti iscrpljene za Logos koji je izabrao svoju Istinu preostaje Križ. Misao ondje umire, ali Riječ uskrsava u novi život. Igra se nastavlja. Rane svjedoče. Poezija bez rana nema svjedoka. Bez svjedoka nema Istine. Poezija/Igra lišena rana ne može biti čista riječ, koja je to ukoliko je Ranjena Riječ. Utoliko je bol njen obzor, bol smrti i radost uskrsnuća, agon poezije, igra Erosa i Thanatosa. Mišljenje može promijeniti svoju prirodu ukoliko svoje rane pretvori u Nadu- Ona, Misao može ući u Poeziju i nastaviti u Vječnosti ali kao novo biće koje se ne rađa iz ubijanja Logosa već iz prosvjetljivanja njegovih rana. Osjećanje je nužnost Poezije, prvo po ljubavi koju Riječ ima spram nje, jer ju gura u život, stvara, rađa omogućava da živi, skrbi o njoj, o čemu smo već dovoljno govorili, po tome po osjećanju boli svojih rana. Zato poezija može uzeti različite pravce/forme iskazivanja svoje esencije/biti - tragičnost, primjerice. Da li je poeuija prinuđena poslužiti se jednošću koja stoji u Misteriji, nevidljiva eda bi se kad se pojavi pojavila kao potpuna Jednost.Poput Jednosti njenog glazbenog bića. Pokazalo se da i poezija i Glazba uzimaju svaka svoju vlastitu formu, koje odvojene jedna od drugenopstaju kao takve mada završavaju odje
U Vječnosti[7][1]ništa ne može umrijeti, pa ni Poezija. Poezija u svojem prolasku kroz onostrano ovostranom prostoru i vremenu Poezija ne odbacije svoje umrle prošlosti kao zmija svlak, iza nje ostaje ona sama ondašnja, sadašnja, ona nadaljuje istu avanturu. Postoji mišljenje da je sve već rečeno. I jest ako je Poezija – Govorenje. Ni jezik nije više isti, ni Govorenje onda to ne može biti, Riječ pogotovo jer Vječna je ona u biti u Vječnoj Igri svojih mogućnosti, Neiscrpivih, ne zaboravimo. Prošlost za poeziju uvijek je jedna njena Sadašnjost koju ne možemo izjednačiti s Aktualnošću, jer bismo morali govoriti o svrhovitosti, korisnosti i beskorisnosti poezije. Uzima li ona novi pravac prateći zakon uvijanja svemira u sebe kao lijevak morskog spuža? Prolazi li ona bezbrojnim dimenzijama istovremeno ili iz jedne se svija u drugu? Daleko smo još od odgovara na sva ta i još mnoga buduća pitanja koja će sve snažnije svjedočiti kako o neuništivosti materije tako i i o beskonačnosti poezije koja svojom igrom Riječi prethodnost ostavlja na raspolaganje vječnosti. Zelimo samo reći da se se tu radi samo o prividu da se poezija i glazba razlikuju u svom počelu. U načelu, radi se o istoj stvari različitih pojavnosti poput onih Božjih, u Islamu imenovanih stotinom imena minus jedno nepriopćeno i nepoznato. Naime, misli se da Poezija , pjesma, mora imati prethodno jedno skriveno biće kojim se služi da bi se pojavila, poput “pjesme o cvijetu”. Budući da je bit poezije Igra, njeno biće je forma, pa bitak njen može biti samo jezik ili pak govorenje. Bilo koja riječ može biti početak, ali ne i počelo poezije. Naime Početna riječ priziva one druge riječi u igru koju igraju dok ne zaigraju svoju formu, riječi koje dolaze po prizivu iz nepojamnog po određenim zakonima i silnicama koje ne poznaje nitko unaprijed a mogućnost ima samo uho pjesnikovo čuje dok mu se nadaju, nude svojom ritmičnošću, muzikalnošću, značenjskim i formativnim moćima i mogućnostima, oduvijek i zauvijek neiscrpivim. Autor ih dobija na dar iako se one koje dolaze slažu, kako smo već naznačili, po određenim, unaprijed, zakonitostima određenim onolikim mogućnostima koliko ih je pjesnički genij sposoban čuti, osjetiti, prepoznati kao mogućnost za gradnju jedne igre do tad neviđene i neodigrane koja će uvijek i zauvijek, makar ništa o njoj ne znali javiti se kao poezija, čim ju dotaknemo svojim poetskim čulom, sluhom, koje je nadarbina kao i ona spisateljska, pa zato je istina da se ona, Poezija, pojavljuje ili radije, objavljuje po prethodno tajnom, nevidljivom i neiscrpivom biću koje je u Boga. Pjesnik ni luk jeo ni luk mirisao, a odgovoran za njeno rođenje, ili njegovo, za rođenje Bića Poezije. To Bog govori ustima Pjesnika. Da bi pjesma bila pjesmom, kao poetska tvorba, tj. da bi bila valjana i tako onda nazvana ona mora biti skladna i unikatna ali nikad iste razine kao ona koja je služila kao obrazac, ideal, počelo i koja je u Boga. Kur’an veli da je Knjiga koja je kod nas tek blijedi odsjaj savršenstva Knjige kloja je kod boga. Ista stvar događa se i s glazbom. Skladatelj ne oponaša skladbu koja je skrivena u temi ”pjesme o cvijetu” već poput pjesnika mu prvi akord priwiva i u sklad stavlja, sklada ostale akorde, pri čemu pjesma je, skladba je to bogatija što je brojnost akorda manja s čime se često ljepodusi složiti neće jer vole fioriture koje su samo sredstva i što ih ima više to je opasnost po smrt lijepog u djelu veća. I Pjesniku i Skladatelju, različita počela podvrgnuta su istom zakonu Jednosti mnogoznačnog u njoj. Sve je to isti zakon , ista Istina ga zapovijeda biti i činiti, ona vječita, apsolutna, dakle ne ovostrana koja je uvijek relativna, stvar. I tu se rađa razlika između Pjesnika i Filozofa. Iako su obje, i Poezija i Filozofija u vječnoj potrazi kao načinu postojanja, čak su i istovjetne u toj potrazi kao tražiteljice one su toliko različite. potraga u objema je oblik vječnog ispitivanja, no, dok poezija sebe nalazi u potrazi za svojim mogućnostima kojih nikad neće nestati, Filozofija istražuje svoje razloge postojanja izvan sebe u, s jedne strane ispitivanja istinitosti što manje relativizirajućoj ali ulovljenog predmeta, a s druge strane u ispitivanju primjerenosti metode ispitivanja onom što ispituje eda ne bi prizvane bile suvišne mogućnosti, one koje nadilaze potrebu Istine, dok u poeziji nema suvišnih mogućnosti u Jednosti, što ih je više to joj je bogatstvo veće i vrjednije.
--------------------------------------------------------------------------------
[8][1] Poezija ne putuje nikamo; Ona nikad ne napušta mjesto nastanka ni svog pokretača – Riječ.Ona nastanjuje riječ da bi joj dala mogućnost pojavljivanja u svijetu i potvrdila njenu vječitu spremnost na beskonačnost u svojem pojavnom obliku. Utoliko pojavno , vidljivo poezije može biti Univerzum, neograničeni prostor neograničenih mogućnosti postojanja riječi u vječitom i neograničenom kretanju u sebi. Recepcija pjesme, poezija primljena u prostore intimne, pripadajuće čovjeku ne poništava poeziju . Poezija u recepciji pronalazi svoj identitet koji je mnogostruk, za svakog čitatelja drugačiji jer je oposredovan brojnim uvjetima prethodnih iskustava, moći poimanja, primanja, znanja o riječima, ritmu, oblicima i načinima njihovog iskazivanja svojeg bića. Otud i različita tumačenja poezije. Te različitosti omogućuju beskonačnost, ali i obrnuto, beskonačnost neiscrpivosti značenja omogućava beskonačnosti razlika u Bićima Poezije, s jedne i ograničenost primatelja s druge strane. Ta ograničenost podrazumijeva njihovu međusobnu individualnu posebnost, partikularitet što je pravi razlog raznolikosti i prava na to, tumačenja poezije , što nije slučaj s estetičkim promišljanjem koje ne polazi iz osobnog partikularnog stava filozofa estetičara već izvana s ravni stupnja dosega filozofskog koncepta. Dakle, povijest poezije jest povijest njene recepcije, tumačenja koji se mijenjaju s vremenom koje boravi u jeziku kao zatvorenom sustavu neiscrpivo otvorenih značenjskih moći riječi u njemu. Ta vremenitost jezika postaje smetnja recepciji „stare“ poezije u „novom vremenu“. Poezija sama ostat će uvijek ona ista – svevremena, ali ne i su-vremena u svom biću samo će se njena pojavnost mijenjati utoliko što će narastati i pronicati u veće dubine značenja i spoznaja dolazećeg vremena usprkos jeziku koji će se mijenjati eda bi vječitost poezije postala očitija. Jezik koji je dijelom i mišljenje pa time i vremenit – povijestan. Prijevod „stare“ poezije u novom ruhu od riječi novog jezika neće dati isti rezultat u prvom redu zbog promjene ritma kojeg nosi njen novi pojavni oblik. Da je poezija povijesno promjenjiva bila bi i prevodiva i prilagodljiva i preradiva. Novi prijevodi šekspirovih soneta u osnovi nova su djela. Činjenje se nije moglo promijeniti , promijenila se njegova (poiesisova) ritmika koja ipak nije ubila svoje počelo već se pokrenula u sebi u svoju novu mogućnost neizgubivši svoju bît.
Poezija, dakle, ispituje sebe u onom što je po Filozofiju Ne-Moguće, u neiscrpivosti. Filozofija, mišljenje sebe ne može naći izvan definiranog sustava Mišljenja. Sustav je životna forma filozofije, dok suprotno tome, za Poeziju je sustav - Smrt osobno. Konceptualna poezija nije protu-dokaz ovoj našoj tezi. Ona, Poezija jednostavno ispituje sebe u svojoj suprotnostikoja je dokaz njene neiscrpivosti ili beskonačnosti ako se promatra kao prostiranje u jedmom pravcu, odmah iz koncepta ona može prijeći u svoju suprotnost u kojoj konceptualizacija postaje samo „jedan dan života“ koji ima svoje – sutradan, činjenje koje je činjeno da bi činjenje nastavilo sebe bez ikakvih zaprjeka. Filozofija ne može tako[9][1]. Njen simbol nije samo sova koja izlijeće u sumrak iz uma već i zmija koja napušta svoj svlak. Iza nje ostaje smrt jedne epohe. Jedanput definiran predmet samo je jedna konačnost više u beskonačnom traganju za ciljem koji uvijek iznova izmiče i pokazuje nemoć Filozofije da nadvlada ono što vječno ostaje skriveno a gdje Poezija obitava u svom nepojamnom obliku, uvijek spremnom na Igru. Filozofija sebe mora uvijek iznova otkrivati da bi sa stečenim znanjem bila bliže svom cilju – Svom Rajskom Prastanju. Ona uvijek iznova priprema smrt nečemu. Kraj jednom pojmu, kraj jednoj epohi, kraj samoj sebi. Ona je priprava za Smrt, jer po konačnosti hoće svladati beskonačnost.
Riječ kao poiésis sebe nudi Životu, isprepliće se s njim u koitusu sanjanog i mogućeg gdje se moguće ogleda kao istinito, ako je moguće - u pjevanju. Da li je replika pojavnog izvan poetskog Poeziju se to ne tiče. Ona je sama sebi svoja vlastita realnost. Mišljenje ne silazi u svijet, ne miješa se u njega , ona ga – misli i dovršava u mislima. Usmrćuje. Ona je za izabrane jer je uvijek u jednoj ravni dok poeztijina igra prožima sve dimenzije , ona sebe daje i onima sa smanjenim moćima primanja. Poezija je demokratičnija od Mišljenja. Ona je demokracija sama mada beskonačno aristokratska po neiscrpivost svog Duha. I najisprazniji duh moći će participirati u Poeziji ali ne i u Filozofiji, zato je Filozofija procvjetala u robovlasništvu a poezija u slobodi. Tu se poezija i filozofija otkrivaju bilo kao laž bilo kao istina svijeta. Recimo za Poeziju ta dilema ne postoji ukoliko riječ u pjesmi ne laže pjesmu, ne dovodi u pitanje vlastitu bît. Ukoliko je u poetskom djelu ne-istinita, utoliko je lažna ukoliko čini da poezija umire po njenoj laži. I laž je poeziji moguća, ali kao kraj poezije. Ono što je ponos poezije, što manje riječi , što veći broj otvorenih mogućnosti riječi, savršenstvo jednostavnosti složenog, to je siromaštvo filozofije koja hoće mnoštvo da bi imala Jednost, pa i po cijenu kastriranja dijela mnoštva. Priroda odnosa Mišljenja i Poezije je vječita divergencija u odnosu na zajednički pokretač – Istinu. Onaj koji hoće Mišljenjem dosegnuti Istinu poseže u njeno skriveno biće i hoće njen identitet, ali mora ga okovati, staviti u lance definicije, svođenja na jedno, metodu i sebe samog anulirati.Ne-sloboda je njegov put. Disciplina Mišljenja ne može dosegnuti Apsolut apsolutno otvorenih mogućnosti jer joj je priroda Razum koji je dvojan u svojoj osnovi, ima Istinu kao cilj ali istina bez slobode i Totalne otvorenosti ne postoji. Poezija je također disciplinirana ako se pod uporno-vječito-dosljednom Igroma otvaranja mogućnosti i oslobađanja energije što Istina jest razumije dosljedna i beskonačna igra čija je jedina disciplina/stega poniranje u neiscrpivo. Praktični um to doživljava kao izmicanje Istini, čisti um kao nemoć postizanja Jednosti.Tu Polemos nema što tražiti. Poezija jednostavno ne boravi ondje gdje stanuje rezon,razum, svođenje na jedno koje caruje. Mišljenje nas obmanjuje proglašavajući Logos svojim vlasništvom. Logos s Mišljenjem ima odnos Polemosa a s Poezijom Ljubavi, barem dijelom, naravno. Osim toga, Mišljenje da bi se vratilo u svoj Raj mora biti čisto od svega. Poezija nosi Raj u sebi, voljena od Logosa i uživa u uvijek što većoj mjeri tu Ljubav – ona želi i ona jeste – Sloboda.
Canohès, 30/07/2008
--------------------------------------------------------------------------------
[1][1] Misao može biti i bez Riječi, može biti pokazana slikom, zvukom,kretnjom, voluminoznom formom, produkcijom bilo čega što ne može biti a da prethodno ne bude u misli, namjeri, žudnji. Sve može biti i u Riječi, ali ona nije Riječ od koje potječe sve, Ona, misao nije vlasnik Riječi već jedan od njenih načina postojanja. Prije će biti da je Riječ vlasnik misli koja Riječi pruža potrebnu energiju. Misao ne može objasniti Rječ kao što sin ne može objasniti oca. Sin s Ocem već čini Dvoje – zajednicu ili prve zasebitosti, partikularitete, ali Otac ostaje onaj koji je Prvi i koji čini. Sin može samo re-producirati. Može se dignuti na Oca, ali povratka više nema, samo se jedanput jest Otac, po tome počinje svijet koji otpada od Oca.
[2][2] Riječ je o Prostoru. To nije prostor u kolokvijalnom smislu riječi.To nije Prostor-Negdje-Bilo-Gdje. To je prostor koji "Bijaše u Početku"-BogRiječ,Duh. Prostor u drugotnom smislu proizveden je, on nije postojao. To zna i Znanost jer je on na apsolutnoj nuli (Apsolutna nula –-273.15 °C na Celzijusovoj skalije, najniža moguća temperatura od koje ništa ne može biti hladnije, jer tada u sistemu nema neodređenosti.) kad bilo što nije moguće naći živo. Ne može se za bilo što reši "ONO JEST (BAREM TEORIJSKI MOGUĆE)". Ne može biti imenovano jer ne može BITI- Ne može biti imenovano jer ne može biti "ONO JEST", prostije - ne može ništa postojati kao živuće. Ne može biti ONO JEST. Samo nevjerojatno koje je izvan svega toga - -BOG I SAMO I JEDINO BOG I DUH I RIJEČ i čudesna tvarnost do sada nevjerojatna a tu nedavno potvrđena, tvarnost misli. Misao ima svoju substancu koja nije od ovoga svijeta i od ove vrste, pa ta čudesna spoznaja omogučuje čudo stvaranja svijeta iz ničega, gledajući ovostranski, zemaljski.Zbog toga Eintsteinovi vremenski tuneli koji omogućuju putovanje toj tvari/supstanci sve do svemirskih "crnih rupa" gdje staje vrijeme i što omogućava putovanju kroz vrijeme, u budućnost i prošlost pa time i rijetkim pojedinscima moć "viđenja prošlog i budućeg" jednako kao i "telepatske" transfere supstancijalnih entiteta. Dakle moguć je samo jedan izuzetak, da Apsolutna nula bude ipak "naseljena", a jedino "On" može ondje postojati i Biti i stvarati iz ničega ono čega nije nikad bilo. Dakle, "Ja jesam Onaj koji Jesam, koji sam bio i koji će biti. Taj JESAM nije ni u prostoru, ni u vremenu niti djelatan, niti vremenit, a pogotovo nije misaon, jer nije supstancijalan. U njega samo jest Riječ. Drugo koje JEST i to Dvoje JESU samo ako jest i ono treće - ISTINA koja će biti moguća za detektirati po ZAKONUkoji je ispod i iza i u svemu.Koji jest ISTINA. Nema baš ničeg, nema baš ničeg drugog u tom Ne-Prostoru, nečeg u čemu nema ISTINE(zakona). Njih ne proizvodi nitko jer nitko još ne postoji. Bog ne postoji On Jest, jer ne poznaje mogućnost svoje negacije, svojeg nestanka. Dakle, On ne može po-stojati, jer nema po čemu po-stojati. Nema ničeg osim Zakona i Riječi koji su s njim nesupstancijalna Trijada. Troje koji su Jedno - Misterija. Tajna koja nas promatra iz svog teorijski moguće JESTVA. Ovdje se naše promišljanje zaustavlja jer prelazi u područje drugogog problema. Nas zanima samo zbog shvaćanja odnosa RIJEČ - MISAO i mogućnosti objašnjenja kako je Poezija uopće moguća, kako Poezija uopće nije po Misli već po riječi i kako je ona vlastita pluralnost, tj. kako Poezije jesu, a Poezija nije uvijek. Ipak, u narednik poglavljima razmatrat ćemo tu problematiku o pluralitetu poezije pa ćemo rabiti termin poezija sve do tog momenta otkrivanja bića pluraliteta poezije kojw već spomenuta Trijada najavljuje. Kako Poezija koje je sklop riječi može ne pripadati Mišljenju - već biti nešto drugo po Riječi, biti Poezijom a ne Mišljenjem? I kako i zašto je po Riječi a ne po Mišljenju? Mišljenju koje je JEDNOST po svojoj svrhovitosti, Jednost sa sobom samom i s predmetom mišljenja. Kako onda Poezija može biti mišljenje ako je ako je Mišljenju Jednost ciljem. Jednostavno. Poezija nema potrebe žudjeti Jednost jer ona to jest, ona ne žudi samu sebe jer već jest. Ona žudi nešto drugo, ona obitava u nečem drugom ona živi jedan drugi život ona je istinom samom sobom i ona to dokazuje svojom formom koja je sušta jednost njenog bića.Njen RAZNORODNOST, PLURALITET, POEZIJE, A NE POEZIJA, JESU , SVAKA U SEBI I PO SEBI JEDNA jEDNOST po svojoj formi. koju, rekli smo, sama proizvodi, svaka za sebe i svaja u sebi ne osvrćući se niti iziskujući išta u ovom svijetu. Zato ona jest sušta Jednost i Mišljenje je ljubomrono zbog toga na poeziju jer je poezija u sebi ono Jedno kojem Mišljenje cilja a ne stiže k njemu drukčije no po smrti Riječi dok je Poezija u sebi samoj, u Riječi već Jednost što mišljenje ne može jer Mišljenja nema bez objekta koji je izvan Mišljenja.
[3] Zato je Riječ ispred Istine ako je Istina iza i u svemu postojećem i mišljenom (mada je istina Poezije neizjednačiva s Istinom Mišljenja)? Zato što istina mora biti iskazana što ne može biti bez riječi makar ona i ne bila izgovorena. Za ovaj rad bilo bi lagodnije poći od Logosa, Riječi, Zakona i zanemariti Boga i Duh. Ali Riječ, d bi bila shvaćena u Poeziji treba supstancijalnost i energiju djelatnosti u svom poetskom okružju. Nju, energiju ne možemo jednostavno pridružiti Riječi izvadivši ju iz Ničega. Energija, elan, mora prvo negdje ili nešto biti, jer riječ nije ni energija ni supstanca, ali ima energiju kao mogućnost koja nije isto što i Riječ. Energija je ta koja omogućava stvaranje svijeta, tvranog ili poetskog, svejedno. Zato je ona istinita. Što više, ona je Istina sama, Zato nam treba i Duh koji je istina svega što postoji bilo kao ovostrano bilo kao onostrano, bilo kao počela, bilo kao Svijet, Stvoreno...Sve ima svoj duh koji je njegova istina po kojoj postaje, postoji i opstaje kao (njegova) Istina.
[4] Utoliko Poezija nema potrebe bilo što tumačiti a niti mijenjati , pogotovo ne sluiti mijenjanju svijeta u kojem žive ljudi a ne njihove sjene ili budućonosni nacrti. Otud marksizam nema potrebe za Estetikom ili barem ne za estetikom koja nije inženjering duša. Ukoliko bi se prihvatio toga, za njega nezamislivog projekta, uništio bi sam sebe jer bi se morao poduhvatiti Stvaranja kojeg ne može biti po Proizvodnji (Industriji) koja je prava priroda marksizma. Marksizam bi se morao prikloniti Filozofiji koja samo tumači svijet i priznati metafizičnost poezije, objaviti svoju Smrt. Tad Umjetnost ne može biti puki subjektivni odraz objektivne stvarnosti , niti dio te stvarnosti, ne može biti objašnjena instinktom građenja po zakonima ljepote mravinjaka, jer nema ljepote u industriji, odnosno nema kreacije, jer mi ćemo kasnije pokušati dokazati da Lijepo nije cilj već jedno od sredstava umjetničkog stvaranja. Mi još ne znamo da li mravi i pčele u gradnji svojih nastambi nemaju i naum kreiranja, skladanja, monokromnog ali ipak dokraja neprotumačivog značenja i svrhe tih nastambi što ih bar djelimice ztavlja u zonu sumrakaa instiktivne, uma i duha lišene kreativnosti. Mogućnost se ne može odbaciti samo zato što još nije dokazana. A već sama činjenica da imaju Formu koja je uz to i Lijepa ukazuje na mogućnost namjere i načela Lijepog u njihovoj gradnji/akciji. Boljševizam svodi lijepo na svrhovitost, ili barem ekonomičnost da bi se mogao odreći – Boga i pokazati Svijet bez Boga. Morale bi se nanovo prostudirati relacije Marx-Nitzsche-Hegel-Kant a to nije naš predmet jer ne gradimo cjelovitu teoriju estetike. Dakle, estetika bi nužno, sebe stavila na vrh piramidalno ustrojenog filozofijskog sustava gdje joj, po našem skromnom mišljenju i jest mjesto nakon Luigija Paressona i Marije Zanbrano, ali bi komunizam nestao s filozofske scene kao mogućnost mišljenja i pokao za sebe u svoj svojoj golotinji kao teorija sile i prisile.
[5] Pojava Boga-Riječi u formi Bogočovjeka - Isusa ne znači nestanak Boga niti njegovo udvostručenje niti nestanak Riječi, jer Riječ je neiscrpiva. Isusova inkarnacija samo je jedna od njegovih estetičkih mogućnosti. Kao što su lažni Isusi također mogući, oni koji su rođeni po mišljenji a ne po Tajni o čemu će biti riječi u narednim poglavljima, ali oni nisu također rođeni ni po Rijwči kao Isus. Po Isusu se Bog potvrdio i objavio, nije nestao u vlastitoj negaciji. Nema novog Boga. Te evolutivne ljuštuje su potpodale s Vrhovnog bića kroz povijest uronjenu u mistične tmine Postanka. Naš Gospodar Isus je utoliko istina ukoliko je u svijetu. Svijet nije vječan, nije ni vječnost. Daleko od toga i nezamislivo i nelogično, bils bi to dublure .Njegova konačnost je pokazana idejom sudnjeg dana, stvaranja novog svijeta u kojem neće odnos s Bogom, s Lijepim, s vrhuncem naslade življenja bit oposredovan nikakvom crkvo, zajednicom ni vjerom ili njenim okoštavanjem niti strukturiranje u religiji, jer Partikularitet dolazi na svoj pijedestal i Bog će biti među ljudima bez pootrebe da se od njih razlikuje jer Život će Biti poezija koja se vratila odonud u svoj svijet iz kojeg je prognana ratničkim pljačkaškim pohodom filozofije, udarom na Riječ i njenu naivnu, djevičansku igru na rubu ponora bez dna i neiscrpivog u dodavanju sbe bogatijih darova onotlogiji neiscrpive spoznaje. To će biti i moment netanka Zla koji postoji po Dobru, Lijepo će se skloniti da bi netalo ružno, vječnost će imati smisla u stalnom magnetizmu neiscrpivih sila iz mnogodimenzionalnih rasprostiranja prostora u kojem nema univerzalnog pravila na vrhu piramide već vječiti sklad Konstelacija koje vriju, kipte , bujaju u vječitom cvjetanju stvaranja i rastvaranja. Raj i Pakao, kakvim ć se pokazati, tvarnost pakla i supstancijalnost mističnog, krutost tvarnosti i produhovljenosr Riječi koja kreira svijet koji otpada i nanovo rastvoren biva uzet kao tvar za neke nove kombinacije duha i tvari na razmeđu industrije i kreacije. Pobratak u Raj nije moguć, moguć je samo novi svijet, aa on je Kreacija. Svijet lišen svoje lažne prirode. – ili da budemo jasniji –Zla. Utoliko Zlo, zato što je mržnja osuđeno je na Vječnost Pakla – Mišljenje koje će uvijek Mrzeti Riječ, koja će biti Novi Svijet – Jednost s Bogom i neće biti potrebe za Religijom, Vjerovanjem, jer
Vjerovanjem jer Istina će biti Slobodna od zloupotrebe po Laži u akcijama Mišljenja.
[6] Naravno nije Bog ono što se mijenja. On je Sve, pa i mijena sama, zato je on Ništa jer ne može biti imenovano, definirano, obuhvaćeno u konačnostima. Ono što se još mijenja, uz ono bujanje u Boga i u Bogu, jest mišljenje Boga, o Bogu, odnosno pokušaj mišljenja Boga , jer misliti Boga nije moguće, jednako tako kao što ga je nemoguće susresti licem u lice i ostati živ odnosno nemoguće ga je misliti osim zatvarajući ga, čineći ga onim što on nije, čineći ga njegovom vlastitom emanac ijom, da ne kažemo klonom – KAOS, KRONOS, SVEDRŽITELJ ILI JEDNA OD 99 Njegovih pojavnosti u kojima se pojavljuje kao Allah. No, mi se ne bavimo Bogom kao telogijskom kategorijom promišljanja. Mi ovdje ne-imamo Vjerovanje kao relaciju s Bogom već Mišljenje Boga. Mišljenje, rekli smo već, unaprijed je osuđeno na neuspjeh. Bog, apsolutno otvoren nije neka mogućnost mišljenja, on je Apsolutno, On jest Apsolutno, on Jest Ono Apsolutno, On Jest Onaj koji Jest Apsolutan i On Jest Apsolut. Neoborivo bilo kojim Mišljenjem. On je apsolutno nezamisliv, misao ga ne može dokučiti. Danas kad je misao dokazivo supstancijalna ta nezamislivost dolazi u istovjetan položaj kao mišljenje čovjeka počev od jednog atoma tvari. Nema kraja mogućnostima pretpostavljanja. Misao ga ne može dokučiti a da ga ne zatvori. Tad se Bog skriva. Nestaje iz vidokruga jer ne može postojati u mišljenju koje ne bi bilo ravno njemu, što je Apsurd mišljenja i postojanja. Mišljenje koje je ztvarajuće ne može misliti nezatvorivo. Jedino Nešto što može izreći Boga jest Riječ koja je Ništa . Čista Riječ Apsolutno otvorena, jedina koja može stvarati i stvoriti Svijet. Zato ona ne pripada Mišljenju . Ona ne pripada nikome. Ona naročito ne pripada Mišljenju, filozofiji jer je apsolutno slobodna, apsolutno otvorena a tad samo Igra ima smisla. Ona je nasilno, protuzakonito prisvojena od Mišnjenja, kojemu je zapravo Gospodar koji je Gospodarem postao budući mu najprije Slugom.
[9][1] Koncept jednog filozofa ovdje razumijemo apliciranje njegovog sustava
mišljenja problema pripremljenom metodologijom osnovanom na
njegovom svjetonazoru i primjerenom pojmovno-kategorijalnom aparatu,
pa bi ovdje to značilo da njegov koncept ima za cilj postizanje Jednosti u
Jednom Bistvujućem biću. Pjesnikov koncept je mnogostrukost u Jednosti.
To je riječ koja postoji i stvari koje ne postoji uistinu osim u pjesnikovom
djelu, ono što je bilo opet s onu stranu ovostrane zbiljnosti ali je bilo jer je
moglo biti u onostranoj zbiljnosti a što nikad nuije moguće izuzev kao
drugojačijost spram zbiljskog ovostranog uistinu a što već izmiče Jednosti
i sa samim sobom i sa svim ostalim. Fantazmagorija, sanjano, stvarno i moguće
koje je zato ne-moguće jer nikad neće biti zbog nezaustavljivosti vremena
kojim plovi lađa poezije. Stvarnost poezije nije stvarnost koja jest za nas i
nije po nama a u isto je vrijeme ono što izgleda da jest moglo biti u tom času,
tako da u oba prostora bivstvujuće jest ono što jest i ono što je moglo biti
istovremeno ali zbog toga što jeste takvo kakvim jest ostaje zauvijek
nedovršivo u igri mogućeg bivstvovanja jer je , budući da mu je umjetnost
priroda, neiscrpivo. Biće i Ne-Biće se sprežu , njihovo biće nije Jednost
ako nije bared Dvojnost u sebi i svojoj Jednosti. Ne-Biće treperi u poetskom
biću , bilo kao radost mogućnosti , bilo kao radost ne-mogućnosti ostvarivanja.
Ništa koje je Apsolut ne izaziva strah u Poeziji , ono u svom jedinstvu budi Nadu
i Radost postojanje Poezije kao beskonačnosti/neiscrpivosti Riječi. Pjesnici su
Čuđenje u svijetu , Poezija je radovanje svijeta jer čuđenje i radovanje su obzor
Nade. Nada u Filozofu budi zebnju pred njegovim predmetom – Životom
spremajući ga za Smrt. Bilo gnozom, bilo a-gnozom.
[10][1]
[11][1]
[12][1] Apeyron (grec)-neograničenostm nesvršenost, neodredivost, esencija bića.
[13][1] Sveta knjiga u rukama čovjekovim blijedi je odsjaj Knjige koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili poruka putem Božjeg poslanika o efemernosti svijeta?
[14][2] (grč. Ἀναξίμανδρος, oko 610–oko 546. god. Pr.Is.Kr.)
[15] Novela Ive Andrića.
[16] Tomislav Dretar.
[17] - Les pulsions ne peuvent pas être toutes de la même espèce. À côté de la tendance expansive de l’Eros (tendance à rassembler la substance vivante en unités de plus en plus grandes, à créer des sociétés humaines de plus en plus vastes en liant libidinalement les individus), il doit donc y avoir une autre pulsion, opposée à elle, qui tend à dissoudre ces unités : la pulsion de mort. Cette pulsion destructrice est au service de l’Eros (elle détruit autre chose que soi) ; la destruction est source de jouissance (narcissique) car elle réalise les anciens souhaits de toute-puissance du moi.
- La culture est un procès au service de l’Eros. Les foules humaines doivent être liées libidinalement car l’intérêt de travail ne suffit pas à maintenir leur cohésion. À ce programme s’oppose la pulsion destructrice, rejeton principal de la pulsion de mort (Thanatos). Le développement de la culture est donc le combat vital de l’espèce humaine (à partir d’un certain événement historique en tout cas).
--------------------------------------------------------------------------------
[i] Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina kojim duh daje svoje odobrenje jednoj propoziciji. Le De intellectibus ispituje među mentalnim činovima ispitivanje ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odobrenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de l’intellection. Ali rasprave su te koje ispituju modalitete,stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjeravanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji , ali za nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.PRIJEVOD:Tomislav Dretar
Originalni tekst: Cette étude recherche comment Abélard approche la question de l’assentiment, l’acte par lequel l’esprit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus examine parmi les actes mentaux l’estimation ou appréciation subjective. Le processus d’assentiment est décrit comme accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de l’intellection. Mais ce sont les traités de logique qui examinent les modalités de production de la confiance, dans une logique de la persuasion et de la vraisemblance qui trouve son application en théologie..