Tomislav Dretar, utemeljitelj, prvi predsjednik Općinskog i Okružnog HVO-a Bihać tumači laži o ratu u Bihaću brigadira HV-a Slavka Hodaka

Publié le par Thomas Dretart

Zvanični iskaz obavještajca Hrvatske vojske brigadira Slavka Hodaka dan za Den Hag je gola laž u 90 % tekstq

 

imageimage

  SLAVKO HODAK SKRIVA NEKE VAŽNE ČINJENICE A DRUGE PREVRĆE NAOPAČKE.

Prvo, Hodak je bio KOS-ov oficir Ratnog vazduhoplovsta JNA, pod izravnim zapovjedništvom Imre Agotića. Hodak je utjecao preko doktora Ante Šantića na izbor Vlade Šantića na mjesto predsjednika HDZ-a Bihać. Vlado Šantić je par mjeseci obnašao dužnost Predsjednika HDZ-a u Bihaću, a u jesen 1991. otišao je u Sarajevo na poziv svog ujaka Bobana gdje je sudjelovao u svrgavanju Stjepana Kljujića kojemu je bio dopredsjednik. HDZ je ostao bez predsjednika, nije bilo Statuta dok ga ja nisam napravio. Predsjedništvo je bilo sastavljeno od liječnika Šantića,njegovog oca, nekog kuma i još jednog rodjaka tog istog doktora Šantića, čime su imali dvotrećinsku većinu.

 

Drugo, Slavko Hodak je otišao s Vladom Šantićem u istom automobilu 1991. g. Srbi na barikadama u Bosanskom Petrovcu su ih bez ikakve prepreke propustili iako je rat u Hrvatskoj već gorio. Slavko Hodak je znači 1991. stigao u Zagreb k svom šefu Agotiću a "zvanično" je od 1992.g.

 

Treće, Tomislav Dretar nije bio samo figura, a dr Šantić stvarni šef. Tomislav Dretar je izradio stvarni plan obrane hrvatskog naroda, podjelom civilne vlasti. Utemeljio je prve vojne postrojbe HVO-a, organizirao civilnu zaštitu, i tzv. Zaštitare.

 

Četvrto, Vlado Šantić je isključen iz HDZ-a i cijelo vrijeme je bio nelegalni dopredsjednik HDZ-a BiH.

 

Peto, brigadir Hodak lažući svoj datum dolaska skriva da je sudjelovao u nekim političkim akcijama, kao što je razmjena oficira JNA zarobljenih u Zagrebu.

 

Šesto, Hodak nije tek tako mogao postati visokopozicionirani časnik obavještajne službe u Hrvatkoj vojsci, prostim dolaskom u Zagreb, bez predhistorije. Svako iole upućen zna da se čin obavještajnog brigadira ne dobija prekonoći niti na lijepe oči. Nešto je moralo tome prethoditi.

 

Sedmo, Hodak nije mogao u srcu obavještajne službe Hrvatske vojske igrati amatersku kazališnu predstavu povezivanja i tek tako iz hobija raditi na snabdjevanju jedne vojske u stranoj državi Bosni i Hercegovini. On je radio po planu i odlukama donesenim u samom  državnom i vojnom vrhu. Jedanput sam iz Velike Kladuše radio telefonom nekog Bošnjaka napao pukovnika Pavlovića zbog toga što nam ne pošalju oružje. rekao sam: Ima li itko pametan u Zagrebu. Mi imamo samo 10 000 metaka na cijelom okrugu. Ako četnici navale ostaje samo nož, a nož protiv puške ne ide. Znate li vi šta će se dogoditi ako Srbi obuku 100 000 Muslimana i pošalju na Zagreb. Čovjek je pošizio. Rekao je - Znate li vi da ovo Predsjednika sluša! Poslao sam ih u kurac obojicu.

Osmo, Gradnja aerodroma u Ćoralićima nije bila tako jednostavna. prvo je na moju inicijativu oteto 2 klipna aviona još dok je JNA bila u Bihaću, a zatim opet na moju inicijativu donesena odluka na Okružnoj skupštini da se gradi aerodrom negdje na području Cazina i Kladuše. Izgradili smo i 8 lažnih aerodroma kako bismo zaveli srpsku avijaciju koja je još letjela.

Deveto, Ja sam sa specijalnim odredom HVO-a oteo skladišta JNA u Vedrom Polju. Osvojili smo 780 granata za topove  kalibra 202 mm i 28 kasetnih bombi koje smo postepeno slali avionima u Zagreb. O tome sam dogovarao s malo višim činom od Hodaka, s generalom Stipetićem. Hodakov hobi zvani Bihać nikako se ne uklapa u tako ozbiljne stvari. Postoji dokumentacija o tome, mogu se vidjeti na internetu moji faksovi Zapovjedništvu i informacije i otetom streljivu. Te granate i kasetne bombe su iskrcane u Rijece u vrijeme embarga na uvoz oružja. Sve je bilo Made in England. Oteli smo ih u travnju 1992, a u Rijeku su stigle u veljači te iste godine. Sve se može provjeriti. Ja sam bio zadužen za izgradnju aerodroma kao politička osoba, a Cazinjanin Muhamedagić je bio operativni izvršitelj. Zapovjednik aerodroma je bio Goran Bulut, a gradio ga je Branko Čavor kojeg sam bio prvo imenovao zapovjednikom Prve bihaćke pješačke pukovnije. Tada nisam ni znao gdje se najčešće dr. Šantić nalazi. Skrivao se u kući a kasnije je počeo plesti mreže s gospodjom Zlojić, Tudjmanovom tajnicom u HDZ-u Hrvatske. Ustanovili su da ja održavam istinski , a ne deklarativno, kako su to radili ostali, politiku jedinstvene BiH i tad mi je skrojena kapa. Ni muslimani nisu bili nedužni u tome, naročito Ljubijankić, VelDŽIĆ I iBRAhimpašić Nenad. Njima je trebao neprijatelj među Hrvatima a ne saveznik. Sve ovo što sam uradio nije mogao raditi onaj koji nema stvarnu moć. I zašto to Hodaku treba. Marginaliziranjem Tomislava Dretara minimizira se mogućnost prepoznavanja ideje u zločinačko udruživanje. Tvrdim, oni, grupa ljudi, ne i Hrvati kao narod, udružili su se radi otkidanja teritorija Bosne i Hercegovine i ja sam tu smetao. Tvrdim da su tome potpomagali i muslimanski nacionalisti.

Deseto, Vlado Šantić nije tek tako sitgao i jednostavno smije nio Dretara kojiega Hodak prikazuje kao lutku na koncu. Lutke na koncu, Tudjmanove, i Bobanove (Boban je bio ujak Vladi Šantiću, a gospodja Zlojić sestra ili sestrična liječniku Šantiću) bili su ta dva Šantića koji su se medjusobno mrzjeli.

Jedanaesto, Hodak je izvezen iz Bihaća automobilom kojeg je vozi stanoviti Landi, policajac koji sad živi na nekom otoku u Hrvatskoj. I inače, ustanovio sam da su se mnoge ženske osobe upetljane na razne načine u prljave stvari kao i neki muškarci našli u inozemstvu nakon rata. Zašto, da ne bi progovorili ništa o politici niti o kradji i pranju novca koji je nakon rata isplivao u vidu investicija i kupovina nove bihaćke aristokracije. Hodak je u sve to upetljan sredjivanjem putovnica i drugih kanala.

 

Dvanaesto, Vlado Šantić je došao nakon pada Kupresa s jednom postrojbom Muslimana koje je opremio i poslao Paraga. Budući da me nisu mogli izbaciti iz politike, Ljubijankić i Veladžić su, uz znanje Hodaka namjestili Vladu Šantića za načelnika buduće druge bihaćke hrvatsko-muslimanske brigade. Još je sve bilo u nadležnosti Štaba teritorijalne obrane i ja sam kao potpredsjednik Predsjedništbva Općine Bihać spriječio imenovanje Šantića na mjesto načelnika štaba i Dudakovića na mjesto Komandanta te iste brigade. Dva dana nakon što sam odbio potpisati suglasnost na njihova imenovanja pokazali su mi teleks od Izetbegovića kojim se zapovjeda osnivanje Vojnih Okruga i Korpusa. Budući da sam sam  znao da su korpusi preglomazni za ratovanje na našem terenu, kritizirao sam to, ali su Ljubijankić i Ibrahimpašić rekli da je to Zapovjed vrhovnog komandanta ARBiH i da se tako mora činiti. Tako sam ja odstranjen iz igre.

 

Trinaesto, Hodak tvrdi da su dolaskom Vlade Šantića poremećeni odnosi u HVO-u. S kim, s on im tko ne znači ništa? Kako to? Pa tu je dr Šantić  koji je glavna zvjerka. Bilo je to malo drugačije. Odnosi sa mnom su poremećeni od mojeg odbijanja da priznam Bobana i Herceg-Bosnu što sam učinio na zajedničkoj sjednici HDZ-a, SDS-a i SDA-a, i to ne samo prema Šantićima, obojici, već i prema Ljubijankiću. Stevo Beslać, predsjednikm SDS-a se čudio zašto ja ne izvršavam politiku dogovorenu izmedju njegovog i "mog" predsjednika u Gracu. Ja sam na toj sjednici odbio podjelu Bihaća i rekao da ne priznajem ni Bobana ni Herceg Bosnu jer rade iste stvari što i Četnici. To se odmah saznalo u inozemstvu i desetak godina kasnije pronašao sam vjestice u nekim engleskim novinama o nekim mojim potezima pa i o tome. Vlado Šantić je ušao u Korpus veoma rado, Čak je Dudakoviću dao svog osobnog tjelohranitelja Marija Jurića koji ga je pratio kao sjenka. Bilo je to vrijeme velike ljubavi.

Četrnaesto, Ubrzo su počeli izbijati sukobi izmedju Šantića i Dudakovića koji su izražavali stvarno stanje stvari. Jednom su se potukli oko komada janjetine na utakmici između vojnika Muslimana i Hrvata iz iste  brigade. Ljubijankić i Ibrahimpašić su me zvali da idem s njima pomiriti ta dva horoza, kako ih je nazvao Ljubijankić. Odbio sam i zvanično tražio da ih odstrane iz ARBiH jer su i inače sumnjivi. Dudaković kao zapovjednika Mladićeve artiljerije u Kninu (nije spasio ni jednog muslimanskog vojnika iz Knina, a nekoliko sam ih poznavao, jedan  je bio sin mog vjenčanog kuma, Mehe Husarevića s Velikog Badića), a Šantića kao Bobanovog miljenika. Otišli su sami.

 

Nastavak će uslijediti. Ima još laži u Hodakovoj priči.

 

 

 

 

1image

1

image

 

image

image

 

image

 

image

 

image

 

image

 

image

 

image

 

image

image

 

image

 

image

Publicité

Publié dans Historija

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :
Commenter cet article