Ante Milinović: Etničko porijeklo današnjih Bošnjaka

http://bosanskinovi.blog.hr/2008/04/1624709273/ekskluzivni-intervju-s-antom-milinovicem.html

Povjesničar – mr. sci. Ante Milinović

3.3. Etničko porijeklo današnjih Bošnjaka

Formiranje i razvoj bosanskog etničkog identiteta možemo zahvaliti stvaranju i jačanju srednjovjekovne bosanske države, u čijem su interesu bile sve ideje i ponašanja na liniji jačanja njene državne samostalnosti. To je logika ideje o tobožnjoj «bogumilskoj» etnogenezi Bošnjaka, iako nju opovrgava vrlo veliki broj neoborivih činjenica, od arhivskih izvora do današnjeg kataloga zajedničkih bošnjačko-muslimanskih i katoličkih prezimena koja potiču iz kalendara katoličkih svetaca, a nosili su ih njihovi pretci bosanski katolici prije prelaska na islam, pa su djelimičnom islamizacijom danas često postala bipolarna, i katolička i muslimanska, jer dio njihove katoličke populacije nije prešao na islam, ili je izbjegao iz Osmanskog Carstva u Hrvatsku i Sloveniju. Za njih je karakterističan primjer hrvatske plemićke obitelji Ikić iz stare župe Vodica u Pounju, koja je većim dijelom izbjegla u kršćanski dio Hrvatske i tamo ih sada ima 138 hrvatskih obitelji u tridesetak naselja, a onaj dio koji je ostao u Turskoj Hrvatskoj broji 89 obitelji i oni su Bošnjaci, jer se vremenom uglavnom islamizirao. Sličan je i slučaj s pounjskim Bišćanima, čijih potomaka izbjeglih u Hrvatsku ima 401 obitelj i svi su katolici, dok su oni koji su ostali u BiH danas svi Bošnjaci, jer su prešli na islam.

Poznato je da je bogumilska sekta odbacivala svaku crkvenu i društvenu hijerarhiju, ali ni to ne ide u prilog političkoj teoriji o bogumilskoj etnogenezi Bošnjaka isključivo kroz islamizaciju skromnih i siromašnih bosanskih krstjana, jer je demantira znatan broj plemićkih rodova bogatih muslimanskih Bošnjaka koji su sačuvali svoja stara katolička plemićka prezimena kao što su Cerići, Bakšići, Slavići, Herceg(ovići), Tardići, Krupići, Blagaj(čevići), Sučići, Kraljevići, Katušići, Bogojevići, Boljanići, Hranušić-Kotromanići, Kličići, Opukovći i drugi. Njihovi katoličko-hrvatski rođaci-prezimenjaci često i danas žive u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji ili Gradišću, jer se taj dio velikaških rodova nije islamizirao, već se povukao na zapad. Poznat je slučaj masovnog prelaska na islam 40.000 pripadnika slavonskog sitnog plemstva 1541. godine, kada je to učinio i ugledni velikaški rod Cerića iz vinkovačkog kraja, ali je njegov manji dio ostao katolički i opstao u Slavoniji i Hrvatskoj. Njih i danas ima u BiH čak 267 bošnjačko-muslimanskih porodica, a u Hrvatskoj 141 katolička obitelj istog prezimena i nešto u novije vrijeme doseljenih muslimana iz Bosne. Slično se dogodilo sa mnogim drugim sitnim plemićima i velikašima, kao Tardićima, Šubićima, Jurišićima, Kiševićima, Kolonićima, Kitonićima, Vojkovićima, Šturlićima i drugima, koji su u Hrvatskoj svi katolici, ali oni koji su ostali u BiH su se islamizirali, zadržali posjede i kao Bošnjaci s ponosom nosili nova patronimička prezimena po svom prvom muslimanskom rodonačelniku, kao na pr. Muhamedagići, Karabegovići, Ibrahimbegovići, Avdagići, Mulabdići i drugi.

Među «bogumilska» prezimena ne mogu se svrstati ni t.zv. zajednička prezimena koja se mogu u vjerskom pogledu razlikovati tek po imenu, jer im je isto prezime zastupljeno u obje nacije i religije, ka na pr. Ćosići, Hergići, Hrnčići, Lalići, Lonići, Morići, Porčići, Tokići, Sitnići, Šišići, Vranići i drugi. Mnoga su islamska prezimena bila patronimijskog tipa, a često su već u prvoj generaciji islamizacije dobila nova, simbolična islamska prezimena, obično po vojnom zapovjedniku, feudalnom gospodaru, vjeroučitelju ili njegovom zaštitniku, a još češće davana tek u drugoj generaciji po svom islamiziranom ocu kao rodonačelniku nove etape u porodičnoj tradiciji. To je po brojnosti pretežita grupa muslimanskih prezimena, a u pojedinim regijama dostiže od 40 do 65% bošnjačke populacije. Nije mali broj ni prezimena nastalaih prema nadimku ili zanimanju rodonačelnika, kao Berberović, Dizdar, Odobašić, Kapetanović, Pašagić, koja još više zamagljuju povijest takvih porodica. Tu «bogumilsku» hipotezu posebno potire velika podskupina, koju čine one stare hrvatske obitelji iz Pounja i Povrbasja koje su se u BiH islamizirale pod jednim ili više novih muslimanskih prezimena, a njihovi izbjeglički ogranci u Hrvatskoj, Sloveniji i Europi sačuvale su staro prezime, kakav je slučaj sa starim plemićima iz Pounja Šturlićima, Kobasićima i Izačićima, kojih ima na desetine u Hrvatskoj (Šturlića 89, Izačića 3, Ostroških 66, a Kobasića čak 101 obitelj). Zanimljivo je to dvojstvo kod Murad-bega Tardića, ćehaje bosanskog paše, koji je 1527. zauzeo Jajce a deset godina kasnije i Klis, a bio je rođeni brat šibenskog katoličkog kanonika Juraja Tardića, te s njim održavao rođačke odnose. Poznato je i rodbinsko srodstvo između Nikole Jurišića, slavnog branitelja Kisega i glasovitog namjesnika Bosanskog ejaleta Gazi Skender-paše.

Hipotezu o bogumilskoj etnogenezi Bošnjaka vrlo jasno negiraju i popisi velike skupine uglednika iz Bosne koji su bili osmanski dužnosnici pri Visokoj Porti, a redovito su se službeno izjašnjavali kao Hrvati, iako neki današnji bošnjački politički radikali negiraju i samo postojanje Hrvata u Bosni? Bašagić ih je naveo pojedinačno 700 koji su se izjašnjavali kao Hrvati, a Dominik Mandić posebno još oko 70 najviših sultanovih uglednika, velikih vezira i carskih zetova. Za sve te uglednike obojica su naveli islamske arhivske izvore, nazive naučnih djela Muvekita, Hadži Kalfe, Mehmeda Tahira, Čelebi Evlije i drugih, te oznake kodeksa osmanskih sidžila. Dr. Mandić u svojoj «Etničkoj povijesti BiH» na str. 335. daje popis 24 velika vezira koji su se na Visokoj Porti s ponosom izjašnjavali kao Bosanski Hrvati, dakle kao Hirvat-milleti a ne kao Bošnjak-milleti, a prvi među njima je bio onaj već spomenuti Mahmud-paša Hrvat iz obitelji Bogojević koji je 1453-1467. bio veliki vezir i za sultana osvojio Bosansko kraljevstvo. Zato je realno zaključiti da se u Bosni radilo o dragovoljnoj islamizaciji uglednih katoličkih obitelji, t.zv. koljenovića, koje nisu imale razloga da se odreknu svojih obiteljskih posjeda, ugleda i upravnih funkcija.

****************

3.4. Islamizacija bosanskih Hrvata u Pounju

Širenje islama u Bosni i Hercegovini najbolje je opisao h. Mehmeda Handžića u svojoj raspravi o pitanjima vjere stanovništva BiH prije dolaska Turaka te islamizacije prostora BiH, koja se, osim bogumilske teme, može primijeniti i na Pounje. Taj je naučnik s pravom upozorio na većinom srpske autore koji su širenje islama nastojali tendenciozno pretstaviti drugačijim nego što je ono bilo u stvarnosti uz pomoć iskrivljenih činjenica i sasvim nelogičnih i ničim dokazanih zlonamjernih konstrukcija. Islam je u Bosnu i Hercegovinu

donijela osmanska vojska, koja se u istočnoj Bosni pojavila pet godina prije kosovske bitke s četama Timuraš paše 1384. godine, a iza kosovske bitke sultan Bajezid je u proljeće 1390. godine poslao Jigit pašu sa vojskom protiv Bosne, da bi 1396. godine turske čete kroz Slavoniju prodrle sve do Štajerske.

Navale turske vojske na Bosnu nastavljaju se iza smrti sultana Bajezida prodorima 1414. godine u gornje Povrbasje kod bosanskog Skoplja (Donjeg Vakufa), a 1415. vode bitke u Lašvi, te 1416. u Humu, blizu Dubrovnika. Oni stalno ostaju u Bosni, zauzevši Foču, Pljevlje, Čajniče i Nevesinje, a 1418. godine Ishak-beg je osvojio Višegrad i Sokol. U vrijeme sultana Murata II turska vojska 1424-25. dvije godine krstari Bosnom, da bi 1428. godine Turci oteli Pavlovićima sarajevske utvrde Hodidjed i Vrhbosnu, a Kasnije su Turci bili na kratko vrijeme izgubili Hodidjed, u ljeto 1436. osvojeni su Zvornik i Srebrenica, pa su tako Turci već prije osvojenja Bosne u svojim rukama imali Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikolinu, gornje i srednje Podrinje, istočni dio današnje Hercegovine i dolinu Miljacke sa Vrhbosnom, gdje se tada udara temelj Sarajevu. Tada su u tim mjestima podignute prve džamije i već

tada se islam počeo širiti i među domaćim stanovništvom. Na islam su prelazili pored običnih ljudi i domaći prvaci i velikaši, a za njima su se onda još brže povodili drugi, ne želeći izgubiti svoje dotadašnje pozicije i posjede. Ishak-begova vakufnama već 1462. godine spominje muslimansko groblje u Sarajevskom polju što kazuje da je već tada muslimana bilo i u selima, prije pada Bosne, šireći se bez sumnje bez prisile, jer su osmanlije o sebi stvarali dobar glas. političari, a da bi, sve kad bi htjeli silom širiti islam, pustili u susjedstvo o sebi zao glas. Sultan Mehmed el-Fatih je u proljeće 1463. zauzeo tadašnju Bosnu i sve njene važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je islamizacija ubrzana, pa je pod Jajcem odjedamput (grupno - ''bir ugurden'') prešlo na islam 36.000 bogumilskih porodica kako je to zapisano u starom Jenjičarskom kanunu, navodeći da im je tada veseli Fatih na njihovu molbu dao jenjičarsku privilegiju za školovanje i uzgajanje bosanske djece i mladića na carskom dvoru, te je većina stekla visoke časti i položaje». (Handžić, Prijelaz na islam u Bosni, passim)

Slično je bilo i kod osvojenja Hercegovine, kada je među velikašima koji su prešli na islam bio i mlađi sin Hercega Stjepana, Stjepan, kasniji veliki vezir Ahmed paša Hercegović, (zatim) djeca kralja Stjepana, Toma Žigmund i Katarina, i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red osmanskih velikaša.

Velikosrpski nastrojeni popovi Petar Gaković, Vaso Glušac, Svetislav Davidović i drugi posve izvrću tu historijsku istinu, tendenciozno dokazujući da bosanski muslimani nisu starosjedioci u Bosni i Hercegovini nego doseljenici nakon bečkog rata 1683-99. iz Turske, te iz Mađarske i drugih zemalja koje je Turska izgubila. Međutim, sačuvan je hudžet šerijatskog suda iz 1469, dakle šest godina iza osvojenja Bosne, u kome se u sporu oko neke zemlje između bega i seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji navode imena seljaka (Husein sin Pavlov, Muhamed sin Pavlov i Hasan sin Radivojev), koja potvrđuju da su ti seljaci odmah nakon fetha (osvojenja Bosne od strane Turaka) prešli na islam, a na sličan način su upisana i imena šestorice svjedoka muslimana čijem je ocu upisano ime Abdulah tj. Božji rob, kojim oni prikrivaju nemuslimanska imena svojih otaca. Na isti su način navedena imena svjedoka iz Bobovca u sačuvanom sudskom sidžilu brodskog (zeničkog) kadije iz 908 / 1502 godine, jer su to bili ljudi, koji su na selu prešli na islam! Da Osmanlije nisu imali neki višak naroda, koji bi mogli upotrebljavati za neku intenzivniju kolonizaciju, vidi se već po tome, što je sultan Mehmed II, osvojivši Jajce i druge bosanske gradove, odvojio trećinu žiteljstva, te ih poslao u Carigrad, da ih tamo naseli i popuni žiteljstvo, koje se smanjilo, jer su se Grci većinom razbjegli. Tu politiku nastavio je i prilikom osvajanja drugih, naročito grčkih gradova. Nakon Bosne osvojena je Mađarska koju su naselili bosanski muslimani, a turski putopisac Evlija Ćelebija, koji je putovao Mađarskom 1660 i 1661, dakle prije bečkog rata, spominje, da se našim jezikom govori u Pečuju, a za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci, kao i u Šiklošu, Sigetvaru, Kanjiži i t.d. Veliki dokaz za ovu tvrdnju je čisti jezik bosanskih muslimana, koji nema ni onoliko turcizama koliko ih ima jezik pravoslavnih Srbijanaca, iako su se oni prije oslobodili turske vlasti. Dr. Truhelka kaže: ''Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope bili prvi predstavnici svijetlog tipa, komu je plava kosa i modro oko glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica da je čisto svijetli tip u muslimana najjače zastupan, jer po tome bi baš muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni''. (Truhelka, O porijeklu bosanskih muslimana, 19)

Slobodu vjere i nenasilno širenje islama potvrđuju mnogi dokumenti, a napose ahdnama, povelja kojom jamči sultan Fatih slobodu vjere bosanskim fratrima. Ta se ahdnama do danas čuva u fojničkom samostanu, ali i za nju Srbi tvrde da je falsifikat, iako se nju pozivaju i neki kasniji turski sultani. U Kemurinim ''Bilješkama iz prošlosti bosanskih katolika'' ima pet kasnijih dokumenata u kojima se poziva na ovu ahdnamu. Od tih su tri fermana, jedna bujuruldija i jedan arzuhal. Osim toga, ovakve ahdname su izdavali sultani prije i poslije Mehmeda II Fatiha, a katolici su i dalje obnašali vrlo osjetljive službe i bivali spahije, nahijske vojvode, čuvari tvrđava, vojnici i vojničke starješine svih vrsta vojske osim jenjičara kako su to utvrdili Truhelka, Ćorović i Skarić.

Za Ajvaz dedu, koji je toliko poznat u Bosni da se do danas hodočasti na Ajvatovicu kod Prusca, priča se da je došao sa Fatihom i da se nastanio u Pruscu. Njegovom zaslugom je većina tamošnjeg svijeta primila islam. Selo Vesela (Straža) prešlo je njegovim nastojanjem odjedamput sa svojim svećenikom na islam. Svećenik je učio kod Ajvaz dede i postao hafiz, te ga je Ajvaz dedo postavio mualimom u tom selu. Sličnih tradicija sačuvalo se još u našem narodu, ali treba znati, da je Bosna, prije dolaska Turaka u ove krajeve, bila poprište ogorčenih vjerskih borbi mađarskih katolika protiv «bogumilskih»dobrih krstjana, pa su oni u Turcima vidjeli spas, koji će im pomoći da se otresu prevlasti Mađara.

Broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije se mijenjao, rastao, ne samo novim prelazima na islam, nego i migracijama iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove otpale ispod turske vlasti. Nakon bečkog rata 1683-99. godine kada je izgubljena Mađarska i Slavonija doselilo je u Bosnu mnogo tamošnjeg svijeta, Bošnjaka po porijeklu, kao i iz Like i Dalmacije. Iseljenici iz ovih krajeva pojačali su naselja u današnjoj muslimanskoj Krajini. Mnogo kasnije je bilo ovakih iseljavanja u Bosnu iz Crne Gore i Srbije. Mnogi Bošnjaci su

stradavali u raznim vojnama koje je vodila Turska u raznim krajevima, jer su samo oni bili vojnici, a u mazharu, na primjer, što su ga Bošnjaci iza banjalučke bitke 1737 poslali sultanu kaže se da se od pet hiljada i dvije stotine bosanskih vojnika i junaka koji su otišli na Perziju i od deset hiljada spahija i nefera što su otišli na Oziju nije vratilo nego samo pet stotina nefera. Ovakih je slučajeva bilo mnogo u svako doba. Pa i razne epidemije i kuge mnogo su kosile muslimansko gradsko stanovništvo. U gore spomenutom mazharu ističe se da je prije pet godina od kuge stradalo oko dvadeset hiljada junaka. Kuge su kosile i seosko stanovništvo, ali na mjesto muslimana nijesu se doseljavali drugi muslimani, već Srbi. U seobama u Tursku u posljednjih šesdeset godina iselilo je oko 100.000 muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Bosansko-hercegovački muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima je to što oni, koji ih iznose, podrazmijevaju pod nacionalizmom velikosrblje, a ono što nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana ponosne Bosne i kršne Hercegovine.

"Ko slijedi put na kojem se stiče znanje, Allah će mu olakšati put u džennet."

Hadis (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi)

"Ivo Andrić u svojim djelima, muslimane gleda konzulskim očima."

Nedžad Ibrišimović, književnik

Početna stranica | | Vrh stranice (c) 2001-2006 Udruženje "Mladi muslimani" | Ažurirano dana: 30.11.1999.

***************

3.4. Zajedničko slavensko porijeklo Bošnjaka u Pounju

Mnogo lakše se dolazi do zaključka o etničkom porijeklu Bošnjaka u Pounju, uključujući tu i kapitalnu ulogu Novskog Pounja, jer je njegova srednjovjekovna prošlost jako dobro dokumentirana arhivskim i arheološkim historiografskim izvorima, mada su ti izvori do nedavno namjerno ignorirani od strane agresivnog srpskog šovinizma s ciljem svojatanja ove regije, a sada se izvrću na infantilan način. (Mrgić, Donji Kraji, 21-33) Mrgić Radojčić Jelena, Donji Kraji srednjovjekovne Bosne, Banjaluka, 2001). Takav zaključak se neizbježno nameće za starije porijeklo muslimanskog stanovništva u Bihaćkom i Novskom Pounju i Cazinskom Serhatu, jer ta područja nikada nisu bila dio srednjovjekovne Bosne, osim vrlo kratko u doba vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pa se na njih ne mogu odnositi čak ni kvazi-naučne teorije o "bogumilskim Bošnjanima"... Još je važnija činjenica da sačuvani najstariji popis stanovništva ovog dijela Bosne (muffasal defter) iz 1604. godine, svega desetak godina nakon bosanskog osvajanja Bihaća i Cazinske Krajina/Serhata pokazuje da je Pounje tada bilo gotovo bez stanovnika, s praznim i pustim selima, jer se domicilno stanovništvo povuklo u Hrvatsku i Austriju (Koruška, Štajerska, Gradišće) ili razbježalo po šumama, pa je počelo njegovo okupljanje i postupno naseljavanje iz susjednih područja u Bosni, opet većinom katolicima, ali i pravoslavnim nomadima iz smederevskog pašaluka, pa je tako ipak morao ostati neki tanki kontinuitet starinaca, ali nikakvih «bogumila». To se ponovilo još dva puta kasnije kad Pounje tokom 17. stoljeća naseljavaju srodni islamizirani Hrvati iz Banovine, Like i Korduna, a osobito oni koji se povlače na te teritorije u toku dugotrajnog Bečkog rata.

Osmanska integracija novskog područja započela je u ljeto 1556. godine nakon osvajanja utvrde Novi Zrinski, ali je obnova te tvrđave potrajala nekoliko godina, tako da prve vijesti o njenom naseljavanju imamo tek iz 1560. godine, dok je prvi sačuvani katastarski popis iz 1563. godine, a prvi službeni podaci o jačini turske posade u Novom su iz 1577. godine, kad je u nju stavljena jaka posada od 400 vojnika, podijeljena na džemate (čete) a ovi na buljuke (odjele) različitih specijalnosti. Oni su u ljeto 1566. godine vodili veliku bitku na Novskom polju, a pripadnici svih rodova turske vojske u Novom bili su isključivo muslimani, izuzev martoloza koji su bili kršćani (pravoslavci i katolici). Kada se poslije 1578. godine tursko-hrvatska granica pomaknula na Kupu, u Novom je posada smanjena na 150 vojnika, ali su zato jače posade dobili Gvozdansko (220 ljudi) i Zringrad (200 vojnika) o čemu svjedoči sačuvan turski popis posada iz 1586. godine s poimeničnim sastavom jedinica i njihovim dnevnicama. (Tapu defteri, BBA, str.293,355). Do tada je nahija Novi na hrvatskoj strani Pounja imala samo varoška naselja Lišnicu i Novi, a 13 sela te nahije bila su na desnoj obali Une. Ista situacija se ponavlja i u turskom defteru iz 1604. godine, ali uz povećanje populacije za 60%, usljed povećanog doseljavanja u Pounje iz susjedne sanske regije, zbog jačanja sultanovih posada u Pounju. Novsko područje na lijevoj obali Une je 162 godine bilo u sastavu Osmanskog Carstva, od čega je 27 prvih godina to bilo još nestabilno ratište (1556-1593), da bi u preostalom 135 godina dugom periodu bilo u cjelosti pod stabilnom sultanovom vlašću. U oba ta perioda tekao je različitim intenzitetom proces postupne islamizacije jednog dijela lokalne populacije, odnosno doseljavanja muslimanskog stanovništva različitog etničkog porijekla. Iz sačuvanih popisa turskih posada u Novom, Gvozdanskom i Zrinu vidi se da su pripadnici svih rodova vojske izuzev martoloza bili isključivo muslimani, što znači da je uz pet-šest stotina vojnika u tvrđavama bilo još najmanje pet puta više članova njihovih porodica. Sudeći prema imenima, većinu su sačinjavali Muslimani iz Bosne, i domaći islamizirani Srbi i Hrvati, ali bilo je i nešto Sirijaca, Čerkeza, Anadolaca, Albanaca i Arapa.

Za demografske prilike u Pounju daleko je važniji obim islamizacije domaćeg stanovništva ove pogranične nahije, koji pod turskom upravom nikad nije prestajao, ali je tekao lagano i nenasilno, protivno srpskim mitovima o nasilju, jer je to bila stvar individualne motivacije i odluke. Na to je računao osmanlijski sistem, pa je kroz niz povlastica za muslimane i niz ograničenja i zabrana za kršćane, vješto navodio ljude da se sami odluče za prelaz na islam. Naročito privlačna su bila prava na nasljedne posjede (timare) za ratne zasluge, a kao teža ograničenja za kršćane treba bila im zabranjena upotreba svih kvalitetnih materijala počev od nošenja odjeće atraktivnih boja i ukrasa, održavanje crkvenih procesija i litija, zvonjave zvona, kamenih nadgrobnih križeva pa do izgradnje boljih kuća i crkava, javnih bogosluženja itd, a to su doista jaki ekonomski, društveni i psihološki razlozi za islamizaciju.

Uvidom u popise žitelja ove nahije iz 1563. odnosno 1604. godine nalazimo pouzdane podatke o vrlo ranoj pojavi dobrovoljnog prelaska na islam kod 20 porodica u prvom defteru a kod 44 porodice u drugom popisu; mnogi od njih uz svoje muslimansko ime imaju upisano kršćansko ime svog oca, na pr. Mahmud sin Radosava, Džafer sin Ostoje, Ferhad sin Radaka, Ilijas sin Tomaša itd. na taj način zajedno sa posadama tvrđava, muslimanski Bošnjaci su činili preko 35% lokalnog stanovništva, a obzirom na relativno kratak vremenski period turske okupacije, efekti procesa islamizacije ovog područja su još značajniji.

Vrlo je indikativno, da su na islam prelazili i visoki crkveni uglednici ili njihova braća i rođaci katoličke konfesije, o čemu su sačuvani podaci, a ikavski govor muslimana u Pounju najdirektniji je trag njihov etničkog porijekla. Mnogo godina kasnije, u ljeto 1700. godine, kada je međudržavna komisija razgraničavala dvije imperije u Pounju, muslimanski posjednici iz Starog Novog lako su dokazali da su njihovi preci «od pamtivijeka» imali na lijevoj obali Une svoje zemlje, bašte, pojate i štale, što takođe potvrđuje islamizaciju starinačkog stanovništva. (Kovačević, GBP, str.84).

Daljim pomicanjem turske granice prema Kupi stvarao se novi prostor za naseljavanje, a naročito poslije velike ofenzive bosanskog begler-bega Hasan-paše Predojevića i pada Bihaća 1592. godine, kada je mnogo starosjedilaca, pa čak i članova kranjsko-njemačkih posada nekih pounskih tvrđava, prešlo na islam. Kada je 1606. godine utanačen Žitva-doroški mir, dogovoreno je da napuštene utvrde i posjedi u međurječju Une, Kupe i Save od Gvozdanskog i Zrina na zapad ostanu pusta, neutralna tampon-zona, ali već 1625. godine je Porta počela zaposjedati to područje i popravljati stare utvrde. Tako su Bošnjaci 1637. godine uprkos miru posjeli i popravili toranj Gorička, i uz njega «naseliše mnogo kuća muslimana i vlaha».Uzalud je austrijski ambasador u Carigradu tražio od Porte da taj i još 37 pograničnih gradova napusti. Međutim, približavao se veliki austro-turski rat 1683-1699. godine, a s njim i konačni egzodus muslimana sa dvorskog područja. (Lopašić, SHK,II, str.243)

3.5. Porijeklo današnjih bosansko-novskih Bošnjaka

«Kratka uputa u prošlost Bosne od 1463. do 1850.» Safvet-bega Bašagića iz 1900. godine je sve do našeg vremena bila nezamjenljiv priručnik u proučavanja historije Bošnjaka, jer je rađena je na temelju njegove bogate kolekcije osmanskih rukopisa i starih knjiga koja je sada u posjedu Univerzitetske biblioteke u Bratislavi. Za njega je ikavski govor bosanskih muslimana i katolika bio krunski dokaz njihovog zajedničkog etničkog porijekla prije dobrovoljne islamizacije. Tako je i vrijedna knjiga «Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana» Muhamed Hadžijahića bila standard za etnogenezu do pojave serije studija iz UNESCO-vog programa «Memory of the World Programme», čiji je dio dostupan na nternetskom on-line posredstvom Svjetske digitalne biblioteke, tako da se stari podaci mogu dopunjavati s rezultatima tih novih istraživaja.

U razdoblju ratova velesila na njihovom pogranično-spojnom području u Novskom Pounju postupno je tekao proces kolonizacije Bošnjaka iz unutrašnjosti Bosne kao i proces akulturacijske asimilacije dijela lokalne starosjedilačke katoličke populacije kroz njenu spontanu islamizaciju, za koju je znakovit slučaj prelaska na islam zagrebačkog kanonika-junaka Franje Filipovića 1570. godine u Posanje, kada je bio zarobljen i uzaludno godinama čekao da ga otkupe nelojalne kolege, što im je on kasnije vratio svojim čestim napadima na kaptolske posjede u Posavini i Pokuplju. Tu je istinitu epizodu opisao August Šenoa u romanu «Zlatarevo zlato», te Lopašić u svojim radovima, ali je jasno zašto je neki današnji bošnjački potomci tog hrvatskog kanonika uporno negiraju.

Iz sačuvanih popisa turskih posada u Novom, Gvozdanskom i Zrinu vidi se da su pripadnici svih rodova vojske izuzev martoloza bili isključivo Bošnjaci. To je ujedno dokaz za tvrdnju Hazima Šabanovića da islamizacije nije bila nasilna, jer je ljude na islamizaciju navodio cijeli niz praktičnih razloga kao što su bile poreske povlastice i sloboda kretanja za muslimane, te niz ograničenja za katolike, kao što su zabrana izgradnje kapela i crkava, održavanja crkvenih procesija i javnih bogosluženja, upotreba crkvenih zvona i kamenih nadgrobnih križeva i drugo. Međutim, Porta je na opustjela selišta dovodila i novu populaciju vlaškog stočarskog lako pokretljivog stanovništva (tur.eflaklar, vlah), te tako postupno sasvim izmijenila demografsku sliku cijelog područja. Njihovi su preci postupno dolazili iz Raške, Makedonije, Crne Gore i Hercegovine, pomjerajući se etapno u većim ili manjim migracionim valovima preko Bosne, do Dalmacije, Banovine i Like, kao i u povratnim selidbama nakon Laudonova rata 1788-1791. godine ili nakon dolaska austrijske uprave 1878. godine.

Od svih popisa stanovništva (deftera) u doba Osmanskog carstva za Bosnu su najvažniji katastarski Tapu tahrih defterleri ili katastarski popisni defteri, koji sadrže popise prihoda na svim vrstama posjeda-timara. Naš Orijentalni institut u Sarajevu je do 16. i 17. maja 1992. godine imao kopije i mikrofilmove za Bosnu najvažnijih deftera od njih 170 u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Bašbakanlik Devlet Aršivleri), ali su tada nestale u plamenu fosfornih granata planski ispaljenih sa srpskih položaja oko Sarajeva, kako bi agresori lakše dokazali svoje isključivo prvo na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, mnogi su već bili prevedeni i štampani a drugi su ponovo mikrofilmovani u Istanbulu, pa je tako preveden s 738 folija i štampan za Novsko Pounje kapitalni «Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine (defter-i mufassal-i Bosna)", u izdanju ANUBiH u četiri toma, kao djelo orijentalista dr. Adema Handžića, mr. Snježane Buzov, mr. Lejle Gazić i Amine Kupusović. Tada se Bosanski sandžak prostirao od Zvečana kod današnje Kosovske Mitrovice, pa preko Bihaća i Cazina do Kupe i Korane, te se po svojoj veličini ubrajao u najveće sandžake Osmanskoga Carstva. Taj prevažni defter daje strukturu stanovništva Novskog Pounja koja se dijelila na neproizvodnu vojsku (asker) i proizvodni narod (raju) različitog socijalnog stanja i materijalnih prihoda. On sadrži i podatke o brojnim zanatlijama, trgovcima, te vrstama i visini poreza, koji demantiraju negativne predrasude o neredu i korupciji u Osmanskom Carstvu kao o "tamnom vilajetu". Tada su muslimani na ime poreza zvanog resmi čift plaćali 22 akče po domaćinstvu, a kršćani (katolici) i hrišćani (pravoslavni) plaćali su za tu vrstu poreza koja se za njih naziva ispendža 25 akči. U kategoriji vlaških stočara tada je bilo hrišćana, kršćana i muslimana i svi su plaćali porez filuriju od jednog dukata. Taj je defter bosanskoga sandžaka iz 1604. godine popisao ukupno 65.931 domaćinstvo, od kojih 47.802 muslimanske te 18.129 nemuslimanskih kuća ili svega 27, 5%, što potvrđuje snagu ratnih migracija i veliku depopulaciju u Bosni.
Tada su u novskoj nahiji bile tri varoši – Novi Zrinski, Lišnica i Blagaj, te još 13 sela, koja su u prethodnim ratovima tako desetkovana da su imala samo manji broj slamom pokrivenih drvenih kuća, koje su prilikom međusobnih četovanja bile lak plijen požara i pljačke. Da bi normalizirala tu situaciju, turska uprava je na opustošeno novsko područje kroz sve vrijeme svoje okupacije sukcesivno naseljavala novoselce, kršćane i muslimane iz doline Sane i unutrašnjosti Bosne, ali i iz Srbije i Crne Gore, jer su uzastopni austro-turski ratovi odnosili mnoge ljudske živote. Ta trajna kolonizacija je dijelom bila prisilna a dijelom i spontana, kao rezultat borbe za životni prostor u slabo naseljenim krajevima, tako da je vremenom došlo do zamjene većine starog katoličkog stanovništva novom, uglavnom mješovitom stočarskom populacijom. (Đurđev, OUTV, II, 59)

3.6. Duboka starina katoličkih župa u Pounju

Novsko Pounje, kao i šire područje između Kupe i Vrbasa, prednjačilo je u srednjem vijeku u procesu kristijanizacije, kako u vremenskom pogledu, tako i po brojnosti svojih župa i njihovoj populaciji. To dokazuje i struktura crkvenih patrona tadašnjih pounjskih župa koji su karakteristični za najstariju epohu kristijanizacije ovog područja koje je od 1094. godine crkveno pripadalo Zagrebačkoj biskupiji, a administrativno-sudski Donjoj Slavoniji. Brojne su posvete crkava sv. Kvirinu, sv. Jurju, sv. Mihovilu, sv. Martinu i sv. Križu, koje je crkva vrlo rano uzimala za patrone, još za vrijeme postojanja ranokršćanske Sisačke biskupije ili njezinog korepiskopata. Tako je štovanje sisačkog biskupa-mučenika sv. Kvirina i rimskog vojnika sv. Jurja, mučenog do smrti zbog vjere za cara Dioklecijana, počelo već u 4. stoljeću, a na našem području je 1334. godine bilo desetak crkava s tim patronima, od kojih su tri slavile sv. Kvirina (u Hrastovici, Kuljanima i Boviću), a čak sedam sv. Jurja – u Blinji, Blagaju, Podgracima, dubičkom Otoku, Biskupcima, Roviškoj, Mrinu te dvije još neubicirane lokacije. Nešto mlađe je bilo štovanje sv. Mihovila, od 6. i 7. stoljeća, pa je moguće u toj davnini tražiti vrijeme osnutka šest crkvenih župa u Pounju: u Kostajnici, Granđi (Dvor na Uni), Pedaljgradu, Farkašiću, Vojskovi i Turiji kod Dubice. Te su najstariji crkvene patrone psebno sv. Martina i sv. Križa morali biti popularni među vjerničkim narodom i zbog utjecaja ovdje rano prisutnog templarskog i ivanovačkog viteškog reda. Tako su sv. Martinu bile posvećene župne crkve u Kozarcu, hrastovičkom Vinodolu, Vrbasu, Japri, Velikom Gradcu, Šumećanima, Stabandži, Velikoj Rijeci, Biloj Stini, Martinskoj Vesi, Bručini, Hajtiću, Podzvizdu, Bogdoslavu i Vrnograču – na ukupno 15 lokacija, dok su sv. Križu bile posvećene župne crkve na jedanaest poznatih lokacija: u vodičevskom Potkrižju, Peckom, Komogovini, dubičkoj Košući, Suhaji, Hrvaćanima, Hutinji, Čaglici, Presjeki, Sisku i Brnjeuški. Divuška župa sv. Stjepana pape u Pounju (“de Pownya”) spominje se još 1272. godine kao posjed cistercitske opatije iz Topuskog. Sve su te župe i njihove župne i filjalne crkve, samostani i hospiciji predosmanskog Dubičkog arhiđakonata bili uništeni u ratnim operacijama u 16. stoljeću, a njihovi ostaci su pripali Bosanskoj franjevačkoj kustodiji na brigu franjevcima Fojničkog samostana. Oni su u austro-turskim ratovima više puta ponovo razarani i obnavljani, da bi ih kao župe Kostajničkog dekanata dokrajčili četnici (Divuša, Gvozdansko i Zrin), u svojoj barbarskoj agresiji 1991. godine, pred kojom su preživjeli katolici još jedno morali bježati u progonstvo. Samo sjedište župe Zrin do temelja je razoreno na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1943. godine u velikosrpskom genocidu nad tamošnjim hrvatskim pučanstvom. Obnovljenu župnu crkvu sv. Filipa i Jakova apostola u Gvozdanskom spalili su četnički barbari još dva puta, 1941. i 1991. godine, ali su je preživjeli hrvatski vjernici obnovili 1963. i 1998. godine. Desetine pounjskih katoličkih crkava su doživjele istu takvu sudbinu.

Nakon pada Novog na Uni i Kostajnice 1556. godine iz srednjeg Pounja je iselilo u Austriju više od 70.000 katolika, koji su tamo živjeli u veoma teškim prilikama pa se još i 1580. godine nadali povratku u svoju domovinu. Čak su neki domicilni katolici u Potkozarju prešli na pravoslavlje, ogorčeni na uvođenje reformiranoga kalendara Grgura XIII godine 1582. (Gavranović, FBK, str. 125-127). Lopašić spominje da je poslije pada Bihaća 1592. godine Hasan-paša Predojević dao otpremiti više hiljada zarobljenih Hrvata u Carigrad, gdje su bili poznati kao baštovani. (Lopašić, BBK, str. 80). Gavranović navodi podatak iz vatikanskog arhiva da je 1674. godine iz Bosne iselilo 6000 katoličkih obitelji zbog velike gladi, a još oko 100.000 katolika starosjedilaca iselilo je koncem 17. stoljeća iz Bosanske Krajine preko Save. Nakon pada Novog na Uni i Kostajnice 1556. godine iz srednjeg Pounja je iselilo u Austriju više od 70.000 katolika, koji su tamo živjeli u veoma teškim prilikama pa se još i 1580. godine nadali povratku u svoju domovinu. Čak su neki domicilni katolici u Potkozarju prešli na pravoslavlje, ogorčeni na uvođenje reformiranoga kalendara Grgura XIII godine 1582. (Gavranović, FBK, str. 125-127). Lopašić spominje da je poslije pada Bihaća 1592. godine Hasan-paša Predojević dao otpremiti više hiljada zarobljenih Hrvata u Carigrad, gdje su bili poznati kao baštovani. (Lopašić, BBK, str. 80). Gavranović navodi podatak iz vatikanskog arhiva da je 1674. godine iz Bosne iselilo 6000 katoličkih obitelji zbog velike gladi, a još oko 50.000 katolika starosjedilaca iselilo je koncem 17. stoljeća iz Bosanske Krajine preko Save. "Bilo je i župnika koji su izvodili narod u slobodne krajeve. Župnik fra Juro Zgošćanin poveo je iz župe Zablaće kod Ključa 1686. godine u Slavoniju 4.500 katolika" (Gavranović, FBK, str. 127-128). U svojem službenom izvješću Svetoj Stolici bosanski biskup Nikola Ogramić-Olovčić godine 1672. piše o jedanaest župa s 22.252 katolika na području Bosanske krajine, a vizitator ovih krajeva Vietri nalazi godine 1708. samo dvije župe - Banju Luku i Motike i "nešto raspršenih vjernika". Bosanska krajina je opustjela i ostala gotovo bez katolika, a sve je više jačao muslimanski i vlaško-pravoslavni element. (Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Zagreb, 1891, str. 37)

Novska nahija (općina) je 1560. godine ušla u sastav bosanske live (pokrajine), ali je zbog ratnih pustošenja 1563. godine u 16 naselja imala samo 257 domaćinstava s oko 2500 stanovnika. Na prazna selišta vlast je dovodila vlaško-srpsko nomadsko stanovništvo iz srbijansko-crnogorskih planinskih krajeva, dajući im manje poreze kao na pr. «filuriju» od 100 akči. Tako je izmjenjena etnička strukturu i hrvatsko stanovništva se smanjilo na svega oko 30% i nalazilo se u naseljima u zapadnom dijelu nahije – u Lišnici, Novom, Dobrljinu, Dragotini i varoši tvrđave Blagaj. Tada su u varoši tvrđave Novi bila 33 hrvatska domaćinstva i to: Ivan Grgurić (knez), Antun Radošić, Mihal Vukić, Matija Vuković, Nikola Dominić, Božina Martinčić, Petar Svirčić, Marko Cvitanović, Nikola Mijovčić, Petar Martić, Mališa Vuković, Ivan Pindin, Matija Šušterić, Matija Čumilović, Pavao Marković, Ivan Mišelić, Stipan Sorić, Matija Despotović, Nesuh Ribarić, Petar Budihnić, Antun Sarkotić, Marko Budinić, Pavao Damjenković, Ivan Rusulin, Martin Perenić, Mališa Malosavić, Ivan Pavelić, Stipan Dobromilić, Matija Komilović, Bartul Mihalić, Tomica Bavarčić i Tomaš Barić. (Vasić, EKBK, str.246)

Slična situacija je bila i u varoši razorene tvrđave Lišnica (Lešnica) u današnjem selu Matijevići, koja je te godine imala samo deset domaćinstava, a svi su bili hrvatskog porijekla: Marko Sakčić (knez), Ivan Margitić (primićur), Stipan Vitrinić, Nikola Banić, Petrič Navarički, Luka Janković, Petar Naćvić, Pavel Vilarić, Božo Radinić i Grgur Navarički. (Vasić, EKBK, str.245-249). Iz tih popisa vide se podaci o broju i nacionalnoj strukturi stanovnika svih naselja nahije po defterima za 1563. i 1604. godinu, koji pokazuju da brže opada učešće hrvatskog, a još brže raste učešće srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji nahije, kojoj je pripojeno i selo Vodica (Vodičevo), čije je sjedište vkerovatno bil na lokalitetu Varoš – Vodica iznad Izbe u Prekosanju. U oba popisa upisano je više praznih posjeda u rejonu Struge, Zamlače, doline Javošnice i Stupnice kao rezervirana selišta (tur. mevkuf mezrea) za doseljenike u drugoj etapi naseljavanja nakon izlaska na rijeku Kupu i Koranu. Srpsko-vlaški doseljenici su bili pomoćna vazalna vojska u sastavu turske vojske na i djelovali su u funkciji širenja granica osmanskog carstva na hrvatsko-ugarskom području, poglavito se služeći taktikom spaljene zemlje i tako olakšavali veće ratne pohode sultanove vojske prema Zagrebu, Ljubljani i Beču, a domicilno katoličko stanovništvo su uništavali ili protjerivali dalje na zapad, sve do Istre, Kranjske i Burgenlanda, jer su kao rimokatolički vjernici bili sljedbenici najvećeg turskog ratnog protivnika, rimskog pape, pa su u ratnim prilikama bili stavljani izvan zakona i zato nekažnjeno pljačkani, ubijani ili protjerivani. Njima je bio zabranjeno imati svećenike, osim obilaska fojničkog franjevačkog katoličkog svećenstva u Bosni, pa su često koristili crkvene usluge pravoslavnih popova za vjenčanja, krštenja i pokop, i tako se postupno asimilirali u pravoslavne Srbe! Tome su doprinijeli česti mješoviti brakovi, manji porezi, pa čak i otpor novom gregorijanskom kalendaru, što ga je uveo 1582. godine papa Greorije XIII. Tu pojavu potvrđuju stari turski porezni popisi (defteri) i sačuvani zapisnici tadašnjih biskupskih vizitacija na području Bosne i Hercegovine, te pisma fra Luke Ibrišimovića, koji navodi da je krajem 17. stoljeća s područja između Une, Sane i Save i njihova neposrednog zaleđa nestalo oko 50.000 katoličkih starosjedilaca (Smičiklas, DOS, str.37). To se dogodilo u toku austro-turskog rata 1683-99. godine, kada se iz Novskog Potkozarja, doline Sane i okoline Ljubije veći dio tadašnjeg hrvatskog stanovništva digla se na ustanak protiv turske vlasti i iselila u Pounje, a najviše u područje Novog Novog, Zrina , Divuše, Kostajnice, Hrastovice, pa sve do Čuntića, Komareva, Madžara i Siska. Tada su bila tri njihova velika migracijska vala u Pounje, a austrijske i banske vojne vlasti naselile su hrvatske izbjeglice bliže granici, nadajući se većoj sigurnosti granice, jer im je u jesen 1697. godine turska vojska za kaznu zbog učestvovanja u ustanku i pohodu Eugena Savojskog, popalila i uništila njihova sela na području Sane i Potkozarja. Iz tih godina sačuvan je dio knjige vjenčanih katoličke župe Novi i Zrin za 1689/90. godinu, koja svjedoči o velikom broju ratnih udovica u tom kraju i improvizaciji vjerskih obreda zbog dugotrajnog rata i nestabilnih prilika na novoj granici. Dio tih prebjega je izgubio strpljenje i odselio na prazna selišta u virovitičkom kraju, Srijemu i Bačkoj. Ostali su se poslije odluke bečkog ratnog savjeta od 22. 7. 1703. da se Turskoj vrati sporno dvorsko područje (koje se tada po zrinskom Novom Novom nazivalo u latinski pisanim spisima «territorium Novense»), morali još jednom seliti prema sjeveru nizvodno uz Unu od ušća rječice Divuše prema Kostajnici i Sisku. Tada su u Hrvatskoj Kostajnici od tih prebjega naseljeni novi kvartovi Novljani i Majdanci. Znatan dio tih naseljenika naselio se oko Čuntića i u sela koja su po njihovom nadimku iz Bosne «Madžari» i dobilo ime; (Grbić, KV, I, str.92-93) manji dio naselio se oko Gvozdanskog, baveći se rudarstvom i metalurgijom, što je bio njihov posao i u Bosni oko Starog Majdana, Japre i Ljubije. U proljeće 1706. godine rudarski preduzimači Chinetti i Rastelli uzeli su pod zakup od bečke dvorske komore gvozdanske rude olova, srebra i zlata, te sredinom 1707. godine obnovili rudarsku djelatnost uz potoke Mala i Velika Gvozdna, dok su za stanovanje doseljenih katolika-rudara iz Starog Majdana i Stare Rijeke obnovili dio starog grada Gvozdanskog.

Uz sve te probleme je sve do novog austro-turskog rata 1737-39. u Novskom Potkozarju živjelo još oko 2.500 dobro situiranih Hrvata, koje je iz sanske regije i srednje Bosne naselila turska uprava a pastorizirali fratri iz fojničkog samostana i godišnje ubirali desetak hiljada jaspri crkvenog poreza (lemozine), te su velik prihod imale i dvije prastare zavjetne crkve u Vodičevu, Sveta Kata i Sveti Križ, kojima su hodočastili i donosili zavjetne darove pripadnici sve tri konfesije. Kada je počeo rat i župnik fra Andrija Vojnović digao svoju pastvu na ustanak, područje Vodičeva je devastirano, a narod je izbjegao preko Une, prenijevši i sve pokretne crkvene stvari, pa čak i dio građe crkve Svete Kate, te sagradio novu omanju crkvu u Golubovcu na brdu Metla. Zbog toga je slijedeće 1700. godine nastao višegodišnji spor između bosanskog i zagrebačkog biskupa oko upravljanja tom župom, zabranjeno je njeno posvećivanje i korištenje, te bačena biskupska anatema na prekršioce, pa su vjernici podigli novu crkvu u Divuši i u nju prenijeli crkvene stvari. . (Cvitanović, FSB, str.81-109) Zbog takvih i sličnih stvari jedan dio hrvatskih izbjeglica vratio se poslije požarevačkog mira 1719. godine u Potkozarje na svoja stara ognjišta u Vodičevu i okolici i tu su živjeli sve do 1739. godine kada je Novsko Potkozarje ponovo vraćeno Turskoj, a tada su većinom prešli natrag u Hrvatsku i od vojnih vlasti bili definitivno raspoređeni u hrvatska sela duž unske granice

U njihovom starom zavičaju je 1744. godine od predratnih 2.500 stanovnika Hrvata bilo ostalo tek 70-tak porodica. (Pavičić, SNL, str.262-268). Godine 1735. osnovan je apostolski vikarijat za preostale malobrojne katolike Bosne. On je postojao neobično dugo - čak 146 godina, sve do prestanka osmanske vladavine i obnove redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881, kad je osnovana i banjalučka biskupija. U tom se razdoblju pomalo povećavao broj katoličkog stanovništva, dijelom prirodnim priraštajem, a dijelom i povratkom prije prebjeglog stanovništva sjeverno od rijeke Save i Une. (Gavranović, FBK, str. 131).

Svoj obol su uzimale i epidemije i gladne godine, kao pratioci ratnog kaosa, snažno doprinoseći depopulaciji Novskog Pounja, tako da već oko 1520. godine opustjeli novski kraj nije mogao hraniti pa ni davati ljudstvo za posade tvrđava i kaštela, zbog čega ih vojne vlasti dijelom razaraju a dijelom popunjavaju kraljevskim posadama. Najbolje se očuvala populacija naselja okruženih šumama i gudurama u koje se stanovništvo moglo sakriti prilikom turskih provala, ali su stradale njihove njive, kuće i imovina, pa je njihov egzodus bio neizbježan. Većina preživjelog stanovništva potražila je spas u susjednim regijama – karlovačkoj, zagorskoj, međimurskoj, a zatim i u onim udaljenijim – koruškoj, kranjskoj, dalmatinskoj, štajerskoj i drugim. Mnoge su kmetove iz Pounja organizirano iselili njihovi feudalni gospodari – sa zrinskih posjeda u Međimurje, a sa blagajskih imanja na svoje posjede u južnu Štajersku oko Brežica, Keglevići oko Krapine i Pregrade, a bilo je i feudalaca koji su koristili anarhičnu situaciju i lažnim obećanjima mamili i odvodili tuđe kmetove na svoja imanja u Dolenjsku, čemu se 1535. godine oštro usprotivio sabor u Topuskom.(Lopašić, OKK, str.57)

Mnogi katolički pounjski kmetovi odselili su u strane zemlje, na sličan način kao i oni koji su odabrali obližnje oblasti, ali i veću sigurnost od ratnih stradanja. Prema nekim podacima samo u 16. stoljeću takvih žitelja je bilo preko 200.000 iz oko 200 sela, a sačuvan je i podatak iz 1580. godine da se tada u Gradišću (Burgenlandu) nalazilo oko 40.000 izbjeglica iz Pounja, od Kostajnice do Krupe, koji «ništa vatrenije od Boga ne žele nego da se vrate i žive u svojoj domovini i svojoj vjeri», ali su se uzalud nadali prolaznoj turskoj agresivnosti, jer je ona potrajala još tri stoljeća. Zabilježeno je i da je car Karlo V naselio 1540. godine jednu grupu izbjeglica kod grada Dunkirchena (Denkerka) i Slavenburga u Nizozemskoj, a seoba u Slovačku i Austriju je bila tako masovna, da je kralj Ferdinand 1537. godine dozvolio da se na Muri kod Legrada uredi poseban prelaz (brod) za prevoz «nevoljnih bjegunaca koji iz straha pred Turcima bježe zajedno sa stokom i stvarima». (Lašvanin, LJFS, str. 53) Oni su se naselili u Šenkvice i Pezinok oko Bratislave, gdje sam se osobno uvjerio da oni i danas čuvaju dokumente i stvari iz doba te seobe, a kao Wasser-Kroaten u Burgenlandu znaju, da su to ime dobili po staroj postojbini između rijeka Une, Sane, Kupe i Save, dakle sličnoj zemlji bogatoj vodenim tokovima. Nedavno sam u naselju Aich kod Bleiburga u Koruškoj na groblju uz crkvu našao i pročitao stara prezimena iz Pounja (Korić, Liesnica, Kobasić, Sturlić) a zatim od dvije starije žene na našem jeziku čuo i njihovu tradiciju da su prije pet stotina godina njihovi «preci Hrvati tu doselili iz Bosne».

Kada se usporede sačuvani popisi obiteljsko-rodovskih prezimena starog katoličkog življa sjeverozapadne Bosne sa suvremenim davorskim popisom deportiraca 1995. može se zapaziti da je preko 60 posto starih katoličkih rodovsko-obiteljskih prezimena iz osam katoličkih župa sanske regije u mnogim naseljima djelimično ili u cjelini prestalo biti samo katoličkim i postalo «dvokonfesionalnim», mješovitim, tj. ona su danas i katolička i pravoslavna, čime je izmijenjena i etnička pripadnost tih stanovnika. Ta je promjena statusa nekadašnjih turskih katoličkih kmetova u status pravoslavnih stočara (vlaha) izvršena zbog veće sigurnosti i manjih poreza, nazvana je valahizacijom po romanskom nazivu valach za nomadskog stočara, a bila je posljedicom teških ratnih i poratnih prilika u sjeverozapadnoj Bosni tijekom više od tri stotine godina, osobito nakon dugotrajnog Bečkog rata (1683-99), kada je takvo izjašnjavanje često bilo jedini izlaz za opstanak i preživljavanje Hrvata u zavičaju. Ova vjersko-etnička asimilacija je zbog kroatofobnog šovinizma u obje Jugoslavije bila zabranjena povijesna tema, pa je njen vrsni istraživač dr. Krunoslav Draganović morao svoju knjigu o njoj objaviti 1937. godine u inozemstvu (Draganović, MKOKS, str.16-29).

Zorni primjeri takvih nekadašnjih tipično katoličkih a sada «dvostrukih» rodova su prezimena: Adamović, Andrić, Andrijević, Bašić, Bajić, Bojanić, Boromisa, Božić, Brkić, Bujić, Čavić, Čolić, Ćosić, Dukić, Gavran, Gavranović, Grubanović, Jagetić, Jakovljević, Jekić, Jelić, Jungić, Kesić, Kljajić, Komljenović. Knežić, Knežević, Krešić, Latinović, Lovrić, Lučić, Lukić, Majstorović, Marić, Mijatović, Mikić, Milanović, Mijić, Mutić, Nikolić, Pavlović, Pauković, Petrović, Pilipović, Potkonjak, Radić, Rakić, Stojić, Ružičić, Stanić, Stojanović, Šašić, Šolaja (Šolajić), Tadić, Tomić, Vidović, Vidaković, Vujić, Vuković, Zec, Zeba, Zekić, Zgodić, Žunić i druga.

Danas je vidljiv gotovo potpuni holokaust hrvatskog stanovništva u Pounju i Povrbasju kao rezultat velikosrpskih genocidnih planova jer su od njihovog predosmanskog stopostotnog čisto katoličkog stanovništva tamo ostali samo simbolični ostaci ostataka tih Hrvata, a broj Bošnjaka je manji za preko 80%.

3.7. Porta je dovela srpske martoloze u Pounje 1530. godine

U predosmansko doba u Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnih vjernika, jer da ih je bilo, spominjala bi se koja njihova crkva ili manastir. Historičar dr. Ćiro Truhelka piše da i u prvim decenijama osmanlijske vlasti u Bosni nema ni traga bilo kojoj crkvi istočnog obreda između Drine, Neretve i Save, niti se u ispravama spominje koji kaluđer, pop ili vladika" (Gavranović, nav. djelo, str. 123-124). Slično tvrdi akademik dr.Vaso Čubrilović u Enciklopediji Jugoslavije, Zagreb, 1982., t. II., str. 94-95: "Ratna su pustošenja kroz dva-tri vijeka imala veliki utjecaj na etnički i društveni sastav Krajine. Staro hrvatsko, čakavsko stanovništvo između Vrbasa i Kupe gotovo je potpuno iščezlo u ratnim godinama 15. i 16. vijeka i na puste se zemlje naseljavaju koncem 15. i 16. vijeka Srbi iz Stare Raške, Crne Gore, Hercegovine i istočne Bosne, te muslimani iz cijelog Bosanskog pašaluka."

Tako isto piše u starooj knjizi «Prvi šematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za god. 1901.» (na str. 75): »A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir (Moštanica) zadužbina Nemanjića..., ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko-rimska«. Doista, Zagrebačka biskupija je 1334. godine imala na bosanskom zemljistu tri crkvena kotara (dubički, sanski i vrbaski) i preko 40 župa izmedu Sane i Vrbasa. Cazinski i krupski kotar imali su u predtursko doba svaki po 20 župa, a kninski biskup je nakon pada Knina početkom 16. stoljeća stolovao više od 50 godina u Cazinu. Tada se Zagrebačka biskupija širila od današnjeg Bosanskog Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Ključa i Jajca. Tokom tristogodišnjeg iseljavanja katolika iz Bosne doseljeni Srbi su na ruševinama katoličkih crkava i samostana podizali brojne srpske crkve i manastire kao Gomionicu, Rmanj, Moštanicu, Krupu, Liplje i druge. Zbog tadašnjeg ulaska u zonu sukobljavanja dvije suparničke velesile, religije i civilizacije ti su austro-turski ratovi donijeli veliku nesreću Novskom Pounju, kao što svaki rat donosi nesreću civilima i vojnicima a posebno djeci, starima i nemoćnima, razarajući naselja i zaustavljajući svaki napredak. Veličina tragedije Novskog Pounja je tim veća što je to ratno razaranje uz prekide potrajalo preko tri stotine godina, donoseći beskrajnu seriju pogibija i ratnih pustošenja ovom nekad cvatućem i po blagostanju znamenitom kraju. Njegove su posljedice bile golema depopulacija, teško ekonomsko propadanje i veliko kulturno zaostajanje kraja, uz vjerske i etničke antagonizme i ratne osvete. I u takvim teškim uslovima Bošnjaci su ipak uspjeli dokazati svoju vitalnost i neuništivost, svoje pravo na bolji i dostojniji život, ali nema sumnje, da je u tom višestoljetnom sudaranju dvije svjetske velesile najgore prošao običan mali čovjek, njegova porodica, njegova imovina i njegovo ljudsko dostojanstvo, jer su ga u ovom pograničnom području naizmjenično tlačila tadašnje velesile i njihove vojne vlasti, silom gonile u vojsku i ratne pogibije, dok bi državni poreznici uvodili nove ratne poreze, a sve što je imao i proizvodio bilo je izloženo stalnoj pljački zaraćenih vojski. (Grbić, KV, str. I/65, III/2-10)

Dok je u predosmanskom periodu cijelim Pounjem dominiralo u većini hrvatsko stanovništvo, dotle se u novoj etapi po vojnoj obavezi prema sultanu kao feudalnom gospodaru, sve više doseljava muslimanska populacija iz unutrašnjosti Bosne i vlaško-srpski nomadi iz istočnih i jugoistočnih dijelova Balkana, pretežno iz Hercegovine, Crne Gore i Raške. Oni su bili turska pomoćna vojska zvana martolozi ili oružnici. Arhivska građa o ovoj tematici je relativno obimna, ali je malo istraživača posvetilo veću pažnju onom dijelu te građe koji se odnosi na novsko područje, izuzev dr. Adema Handžića, dr. Milana Vasića i dr. Dragutina Pavličevića, koji su opisali više jačih i slabijih migracionih valova koji su tada zapljusnili Novsko Pounje. (Handžić, PISG, str.329) Srpsko stanovništvo se uglavnom naselilo na stočarsko-ruralnom području, gdje je postupno valahiziralo katolike, naročito nakon Bečkog rata, ali su i oni desetkovani u ratovima i epidemijama. Većina predaka novijeg srpskog stanovništva se doselila na prazna selišta nakon 1788. godine ili tek nakon bosanske bune 1878. iz područja oko Dalmacije, Like, Unca, Šator-planine i Petrovca.

Ni poslije okončanja trinaestogodišnjeg rata 1593-1606. godine nisu prestali razlozi za nastavak organizirane turske kolonizacije srpskih i hrvatskih vlaha-stočara iz unutrašnjosti BiH, jer su za zaposjedanje, utvrđivanje i održavanje novih, na zapad pomaknutih granica bile potrebne nove mase graničara, martoloza i komordžija, pa se taj oblik kolonizacije današnje Novskog Pounja i dalje nastavljao, iako je već 1578. godine turska vojska zauzela cijelo Zrinsko Pounje, a osvajač tvrđava Gvozdansko i Zrin, bosanski sandžak-beg Ferhad-beg Sokolović, naselio je na područje tih tvrđava nekoliko grupa pravoslavnih vlaha iz Bosne, kako bi pojačao turske pogranične straže. Na dio preostalih napuštenih selišta oko Zrin-grada iz istih razloga je bosanski begler-beg Hasan-paša Predojević naselio u ljeto 1593. godine pravoslavne martoloze iz Hercegovine, za koje je stari pisac Ivan Kukuljević-Sakcinski jzapisao da su «doseljenici podigli kraj starih gradova svoja nova sela od pletenih košarah i drvenih kolibah», u pustoši koja je ostala iza pohoda hrvatskog bana Tome Erdeda u ljeto 1584. godine koji je sa svojim banskim četama popalio sva sela oko Zrina i Une, kako bi prisilio pravoslavne i hrvatske martoloze da prekinu služiti sultanu i prebjegnu preko granice u Hrvatsku. (Kukuljević, ZGNG, str. 80-86)

3.8. Naseljavanje Novskog Pounja u bosanskoj epohi

Više je nepovoljnih čimbenika utjecalo na učestalu veliku depopulaciju Pounja u prošlosti, a posebno na opadanje broja i nestajanje starosjedilačkog katoličkog stanovništva u Novskom Pounju. Uz ratne pogibije, odvođenje u ropstvo, progon u izbjeglištvo ili iseljavanje zbog životne ugroženosti u dugotrajnim ratovima, još veći uzročnici depopulacije Pounja su bile česte epidemije kuge i gladne godine, koje su obično išle zajedno s ratovima, jer bolesno i desetkovano stanovništvo nije moglo proizvoditi hranu.

U toku velikog bečkog rata 1683-99. godine ponovo je došlo do velike migracije novskog stanovništva, jer je muslimanska populacija iselila preko Une u Bosnu, a kršćanska u Pokuplje i na Kordun, ustupivši prostor novim doseljenicima iz Podgrmeča i Podkozarja, a jednim dijelom i iz un

utrašnjosti Bosne. Tragične okolnosti tog velikogi sudbonosnog preokreta u historiji Novskog Pounja potencirane su definitivnim razaranjem tvrđave i varoši Novi Zrinski na lijevoj obali Une, što je ujedno bio simboličan kraj turske epohe u ovom dijelu Pounja i početak razvoja hrvatskog graničarskog naselja Podovi ili Dvor, na terasastoj lokaciji zvanoj Podovi, gdje se naselje i danas nalazi. (Arhiv BBA, Tapu defter No 415)

Tako je glavna karakteristika demografske situacije na novskom području pod upravom Porte bio je vrlo visok stupanj depopulacije usljed ratnih razaranja, epidemija i gladi, ali je turska uprava ublažavala njene učinke stalnom kolonizacijom muslimana i kršćana iz unutrašnjosti Bosne. U istom položaju su bile i austrijske vlasti na hrvatskoj strani granice, koje su poslije borbi za Petrinju i Sisak krajem 16. vijeka pribjegle novoj politici pridobijanja «turskih» kršćana za prebjegavanje preko granice u hrvatsku vojnu krajinu, obećavajući im veće povlastice i bolje uvjete života. (Vasić, EKBK, XII, 242-248) Taj proces paralelnih migracija u novskom kraju ojačao je društveno-ekonomski položaj novoselaca, koji su postali dobro došli vojnici-graničari sa obje strane granice, zbog čega su oslobađani od svih poreza pa i samog harača (obaveznog za sve kršćane) ako su bili turski podanici, pa su im i austrijske vlasti obećavale vojnički status bez ikakvih kmetovskih obaveza, ali bi bilo pogrešno zaključivati o nekom blagostanju i idiličnom životu graničara, jer je to bio život koji donosi stalno ratovanje po domaćim i stranim bojištima. (Sućeska, Ajani, 45, 174-175)

Autohtoni i doseljeni muslimani u Novskom Pounju su brojno jačali sve do 1670. godine, dok traje ekspanzija na zapad i naseljavanje tamponskog pojasa «ničije zemlje» u Prekounju, uključujući Pedaljgrad, Goričku, Cetingrad, Podzvizd i druge, ali poslije turskog poraza pod zidinama Beča 1683. godine počeo je dugotrajni 16-godišnji austro-turski rat (1683.-1699.), u kome je, poslije 417 krvavih bitaka, došlo ne samo do velikih političkih promjena, nego i do velikih etničkih migracija, koje su izmjenile demografsku sliku novsko-zrinskog kraja i cijelog Pounja. U toku 16-godišnjeg ratovanja samo na novskom području bilo je šest većih seoba, od kojih tri iz novskog Potkozarja na područje Novog Novog i tri iseljavanja sa ovog ugroženog područja, od kojih dva u Pokuplje i jedno u Podgrmeč. Najveća promjena je bila definitivan egzodus muslimana, njihov totalan prisilni odlazak iz zrinskog kraja uz velike i ljudske i materijalne žrtve. Borbe u Novskom Pounju su počele 1685. godine, da bi nakon žestokog otpora posada 1688. godine došlo do pada tvrđava Novi Novi i Kostajnica. U toku ratnih dejstava banske i graničarske čete u saradnji sa narodnom banderijalnom vojskom primjenili su staru tursku taktiku «spaljene zemlje», više puta harajući i paleći sva naselja u Pounju, pri čemu je na novskom području izginulo preko 2.000 krajiških muslimana, dok su preživjeli muslimani izbjegli preko Une u Bosnu.

Već godine 1687. odseljavaju iz Zrinopolja i Novskog polja u Bosnu zajedno sa muslimanima i vlaški martolozi (Arhiv HDA, Acta banalia, III/16 i 23), a godine 1688. doseljavaju iz Novskoga Potkozarja hrvatski i izbjeglice pred Portinom kontraofanzivom. Godine 1689. bila je druga seoba katolika i pravoslavaca sa Kozare zbog osvete muslimanskih izbjeglica iz Novog Novog i Kostajnice, Zrina i Gvozdanskog, kada je došlo do razmjene stanovništva, a godine 1690. pred turskom kontarofanzivom izbjeglo je u Pokuplje mnogo pravoslavnog naroda iz Zrinskog Pounja; (Arhiv HDA, Acta confinia, III, 200 R).

Međutim, u turskoj kontraofanzivi 1690. Novi i Kostajnica su ponovo pali u turske ruke da bi poslije niza neizvjesnih bitaka opet bili zauzeti od banske vojske. Tada se s muslimanima u Bosnu iselio i dio kršćana koji su ostali lojalni turskoj vlasti ili su se bojali osvete za svoju lojalnost prije i u toku rata, te su se naselili u Kulen Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Otoci, Krupi, Sanskom Mostu i Banja Luci. Tada su se muslimanske porodice Podići iz Podova (Dvor) naselile u Otoku, a Dedići u Kulen Vakuf. Godine 1697. izvršena je treća seoba pravoslavaca sa Kozare i iz doline Sane u dvorski kraj zbog osvete muslimanskih izbjeglica iz Like i Banije. Doljavanjem tih muslimana iz Like i Slavonije u Bosnu zapravo su jako ojačale posade bosanskih tvrđavskih garnizona, pa su žestoke borbe potrajale sve do 1699. godine i završile Karlovačkim mirom, kojim je postavljena granica na Unu i Savu, uz privremeno odstupanje u Novskom Pounju. Međutim, 1703. godine je komisija za razgraničenje odlučila da i dvorski dio Pounja ipak ostane Porti, zbog čega je došlo do povlačenje većine katolika i pravoslavaca iz Novskog polja i okoline u gornje porječje Žirovca i kostajnički kraj.. (Lopašić, Karlovac, str. 147-149)

Neke su ekscesne pojave u tom procesu višestrukih migracija završavale inverznim seobama na bosansku stranu Une, gdje su ih na prazna selišta preko svojih emisara mamili raniji feudalni gospodari, posebno begovi Cerići 1715. godine na područje novskog Podgrmeča. Bilo je i turskih pokušaja da se oružanom silom vrati dio srpskih prebjega iz Bosne, ali su 1718. godine te provalne čete suzbijene na samoj granici. Cjelokupno tadašnje stanovništvo novoosnovane hrvatske Zrinopoljsko-Novske kapetanije brojalo je hiljadu kuća sa oko 10.000 stanovnika, ne računajući veću grupu srpskih prebjega iz Bosne, koji su 1703. godine naselili u okolicu Gvozdanskog, dok je grad preuzela posada zagrebačkog biskupa. (Laszowski, HPG, I, str.133)

Preci sadašnjeg muslimanskog stanovništva u Novskom Pounju većinom su doselili za Bečkog rata (1683-99), zbog masovnog povlačenja muslimanskih izbjeglica iz Dalmacije, Slavonije, Like i Ugarske, te s Korduna poslije Svištovskog mira 1791.godine. (Gavranović, FBK, str. 130). Naročito velike obostrane migracije u Novskom Pounju su bile u toku austro-turskog rata 1716-1718. godine kada su iz Bosne prebjegle u Hrvatsku stotine katoličkih i pravoslavnih porodica i tamo trajno ostale, a nakon dvadesetak godina došlo je do još jednog takvog velikog egzodusa stanovništva iz Podgrmeča, Potkozarja i sanskog kraja, čiji se manji dio naselio po Zrinopolju među svojim rođacima, a većina se rasula po pustim selištima sve do Kupe i Korane, čak do Vojnića na Kordunu. Kada je 1740-42. godine granica definitivno komisijski uspostavljena na Uni na Uni i Savi, ova je vječita ratna zona predahnula nekoliko decenija u relativnom miru. Ipak, tadašnju demografsku sliku je značajno izmijenilo posljednje veliko ratno iseljavanje s bosansko-novskog područja za vrijeme tzv. Laudonovog austro-turskog rata 1788-1791. godine, kada je Austrija poslije velikih i žestokih bitaka po odredbama Svištovskog mira 4. 8. 1791. godine sve osvojene gradove morala vratiti Porti, pa je opet došlo do masovnog povlačenja kršćana u Hrvatsko Pounje, a u Japri i Podgrmeču je ostalo samo muslimansko stanovništvo. Pretci sadašnjih Srba su tamo doselili tek nakon dolaska austrijske uprave 1878. godine, najvećim dijelom iz okolice Petrovca, Drvara, Knina, Dalmatinske Zagore i iz Like na napuštene muslimanske posjede u Bosanskoj Krajini sve do Lijevča Polja, često silom otimajući zemlje bosanskih aga i begova, nastavljajući tu otimačinu tokom dviju agrarnih reformi 1919. i 1946. godine. S tim ciljem su oni podizali svoje bune i ustanke, paleći i koljući muslimanske zemljoposjednike, što je zdušno podržavala imperijalistička politika srpske ekspanzije prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj još od prvog srpskog ustanka 1804. godine. Velesila su koristile njihov vjerski antagonizam za njihovo pridobijanje u vlastite vojne formacije, Austrija u svoje «grenzere» (graničare), a Porta u tzv. vojnuke i martoloze, sa zadatkom da u interesu velesila čuvaju granicu, te osvajaju i pustoše protivničke teritorije. Toj politici Porte su se odupirali mnogi begovi, a pravoslavni graničari u Hrvatskoj su od Austrije tražili posebne separatističke privilegije, te se uz pomoć militantnog dijela SPC odupirali integraciji s domicilnim hrvatskim stanovništvom, želeći prisvojiti područje Like, Dalmacije, Slavonije i Banovine. (Vasić, EKBK, str 236-247) Tada je nastao sadašnji etnički sastav Bosanske Krajine, koji je dopunjen novim migracijama pod austro-ugarskom upravom, umanjen ratnim gubicima 1941-45. godine i nasilno promijenjen etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva u velikosrpskoj agresiji 1992-95. godine.

3.9. Depopulacija Novskog Pounja zbog čestih epidemija kuge

Danas su u Europi vrlo rijetke veće epidemije zaraznih bolesti, jer su gotovo iskorijenjene efikasnim liječenjem i boljim higijenskim uvjetima. Međutim, u prošlosti su zaraze često uzimale maha i odnosile brojne žrtve, kako u svijetu, tako i u Bosni i Hercegovini. Kuga je bila najstrašnija pošast-morija Europe u prošlom mileniju, čije epidemije su harale od četrnaestog do početka devetnaestog stoljeća, te usmrtile preko pedeset milijuna ljudi, više od svih tadašnjih ratova zajedno. Kugu su najčešće prenosili mornari i trgovci, osobito u starim primorskim gradovima koji su preko noći postajali groblja. Tada se nije znalo da je uzročnik zaraze bacil sličan virusu gripe (Pasteurella pestis), koji prenose štakori, već su traženi teološki uzroci tih pomora kao najava kraja svijeta. Zato su joj u mnogim gradovima podignuti veliki zavjetni spomenici-obelisci tz. «kužni pilovi», a jedan od njih u bečkoj ulici Graben ima i skulpturu s grbovima Bosne, Dalmacije i Hrvatske. Sredinom četrnaestog stoljeća kuga je prvi put opustošila Beč, a pokrajina Burgenland je početkom 16. stoljeća potpuno opustjela pa su u nju tada mogli naseliti hrvatske ratne izbjeglice iz Pounja i Povrbasja, koji su njemački naziv pokrajine preveli u hrvatsko Gradišće.

Epidemije kuge koje su harale Europom u srednjem vijeku nisu zaobišle ni Pounje, gdje je pojava kuge zabilježena oko 25 puta. One su u 16. st. radikalno smanjile broj stanovnika u Pounju, posebno epidemija 1500. godine i dalje u 16. i 17. stoljeću. U prošlosti su ljudi sve zaraze obično nazivali kugom, kao zajedničkim, univerzalnim nazivom, pod kojim su se podrazumijevale epidemije raznih bolesti - kolere, plućne groznice, govednjače, crnog prišta, gube, svinjske kuge, pa čak i tifusa. Autor ove knjige je prije srpskoj agresije 1992. detaljno istraživao arhivsku građu u stranim arhivima, ali su u toj agresiji uništena mu je i ta građa i njena obrada, pa ćemo ovdje dati samo kraći pregled najvažnijih podataka.

Arhivski zvori bilježe preko dvadeset epidemija u Pounju i Bosni, ali su najžešće harale osobito 1507, 1546, 1605, 1677, i 1689-90. godine. U 18. stoljeću su velike epidemije bile 1730-32, 1742-44, 1762, 1766-67 i 1780-83. godine, a u novije vrijeme 1813-18. i 1833. godine. Te zaraze nisu sve podjednako pogađale stanovništvo bosansko-novskog kraja, ali zbog njegovog prometnog položaja one obično nisu mimoilazile Pounje, iako su pogranične vlasti obje imperije upravo krajevima uz granicu kao što je Pounje budno pratile pojavu bolesti i uvodile razne mjere zaštite od epidemija, počevši od zabrane trgovine i putničkog prometa do dezinfekcije robe i pograničnog karantenskog roka. Tako se u toku Bečkog rata pojavila epidemija kuge 1689. i trajala sve do 1691. godine, a da tragedija bude veća, tih godina vladala je i velika suša, izazivajući nezapamćenu glad. Iz ljetopisa fra Nikole Lašvanina znamo da je kuga harala Bosanskom krajinom 1690. godine, ali je u istom kraju još teža epidemija izbila početkom 1732. godine kada je samo u Banjaluci od kuge umrlo 7.000 ljudi, pa su ljudi tražili spas na selu ali od epidemije nisu ostala pošteđena ni sela. (Ljetopis fra Nikole Lašvanina). Sačuvana je i narodna balada o teškoj pošasti «moriji» (kugi) koja je pogodila Mostar 1731. godine, u doba te velike epidemije kuge koja je 1730-32. pogodila cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Krajem 1742. godine biskup fra Pavo Dragićević je zbog epidemije kuge nije stigao u Pounje, jer je morao prekinuti svoju biskupsku vizitaciju u župi Kreševo te je nastavio sredinom sljedeće 1743. godine, a pregled župe Vodičevo u Novskom Potkozarju obavio je biskupov izaslanik fra Petar Jajčanin. Kuga je naročito bjesnila u Bosni 1744-1747, posebno u Banjaluci, Jajcu i Travniku, odakle je prešla u Hrvatsku i Dalmaciju, iako su bile preduzete sve mjere “sanitarnog kordona” i prekidanje graničnog prometa u Novskom Pounju, pa je granica prema Hrvatskoj dugo bila sasvim zatvorena. Velika kuga je harala po Pounju i Bosni i Hercegovini 1780-1783. godine, kad je pomrlo preko 120.000 bosanskih žitelja, posebno na selima, tako da nije bilo dovoljno radne snage, da sabere plodove inače rodne 1783. godine. Tada je malo pokojnika pokopano u groblju, već su se mrtvi pokapali u blizini kuća, po vrtovima, livadama i šumama, da bi se zaustavilo širenje bolesti. Tako je u sačuvanim maticama umrlih katoličkih župa upisano da je kuga morila ljude po bosanskim selima i 1783. godine, te opet 1795-1796. godine, koja je odnijela više života nego ona prethodna iz 1783. godine, naročito u selima između Vrbasa i Une, a znamo da je epidemija sa manjim intenzitetom uzimala žrtve i narednih godina. Kužna bolest sa strahovitim pomorom uzimala je svoj danak u Bosni i 1813-18. godine pa opet 1833. godine. Tako se u crkvenoj kronici navodi pod 24. septembrom 1814. godine da se u Bosni pojavila i proširila velika kuga, zbog čega je svaki prijelaz preko granice bio obustavljen, pa je inače bujna trgovina preko Une i Save potpuno zamrla. Epidemija kuge prestala je tek 25. marta 1815, pa su toga dana ponovno otvoreni prelazi preko Une i Save i bila data dozvola trgovcima za slobodan prenos robe. Ta velika kuga 1813-18. godine je strahovito prorijedila stanovništvo Bosne i Hercegovine i zahvatila veliki broj naselja. Međutim, kuga je smanjenim intenzitetom harala 1813-15. i 1818. godine, a i kad je oslabila 1818. godine, još je uzimala žrtve, pomorivši cijele velike i brojne porodice, neke čak do iskorjenjivanja zadnjeg potomka. Tada je, kao i 1841-42. godine na Uni i Savi, a posebno u novskom i kostajničkom carinskom raštelu, bila uvedena karantenska kontumacija za sve ljude i životinje u trajanju od 22 dana, a za robu je bila uvedena dezinfekcija.

Dana 21. septembra 1866. u Bosni se pojavila kolera, pa je opet određen kontumac od deset dana za malogranični promet preko Une i Save, koji je morao biti u to vrijeme obustavljen. Tijekom Prvog svjetskog rata Novsko Pounje je morila španjolska gripa a u Drugom svjetskom ratu tifus.

3.10. Pojava nove bošnjačke elite u Novskom Pounju u 18. vijeku

U Bosni je još od prvih decenija 16. stoljeća prihvaćeno kao tradicijsko pravilo da sinovi ili muški članovi istaknutijih zemljoposjedničkih-spahijskih porodica nasljeđuje timare i ziamete umrlih ili poginulih spahija. Oni su u historiji poznati pod imenom odžakluk timari. Ta praksa je i ozvaničena poslije poraza u bici kod Siska 22. juna 1593. godine. Tada je na bojnom polju život izgubilo oko 7 000 bosanskih spahija, zajedno sa tadašnjim begler-begom Hasan-pašom Predojevićem. Zbog ranijih zasluga za državu i velikih ljudskih gubitaka, sultan Murat III je 30. maja 1594. godine u Bosni ozakonio princip odžakluk timara, kada je kao presedan poslao ferman bosanskom begler-begu Mustafa-paši Ajaspašiću o takvoj plemićkoj pravilegiji. Na položaj kapetana su se u 17. i 18. vijek redovito imenovali potomci iz reda ovih spahijskih porodica. Oni su tada predstavljali vodeći društveni sloj. (Pelidija, BEKPM, 89 - 145)

Karlovački mirovni ugovor (1699) je na prostorima europskog dijela Osmanskog Carstva donio velike političko-demografske promjene, posebno u pograničnim mjestima kao što je bio pounjski Serhat, a zbog velikih ratnih gubitaka i migracija je došlo i do pojave nove bošnjačke elite u Novskom Pounju, koja se uglavnom doselila iz Mađarske, Slavonije, Like, Banovine i Dalmacije u ovu novu pograničnu zonu, Unski Serhat. (Kovačević, GBPKM, 15-17)

S povlačenjem muslimanskog naroda iz tih krajeva u Bosnu povuklo se i njihovo plemstvo, pa je tako i u Novskom Pounju nastao novi sloj bošnjačke političke elite iz vojnog i duhovnog staleža (askera i ilmije) , a činili su ga preživjeli i doseljeni ratni zapovjednici i imami kao sloj ljudi na vrhu piramide vlasti zahvaljujući svojim karakteristikama i sposobnotima. Oni su bili vezani rodbinskim i interesnim vezama, pa su raspolagali realnom snagom i mogućnošću da ostvare svoje interese i tako utiču na život cijelog Serhata u Pounju, jer u feudalnom razvoju bosanskoga društva nije bilo procesa demokratske rotacije elite, već je ona kao plemstvo imala tradicionalni ugled i moć, posebno njegovi gornji slojevi, a zatim vjerski funkcioneri, veletrgovci i zemljoposjednici. Oni su bili nosioci pobuna protiv Porte od kojih je za Novljane bila fatalna ona 1742. godine u kojoj je bosanski vezir brutalno pogubio novskog Džafer-kapetana u Jezeru kod Jajca. Takvi događaji i društvene promjene su bitno utjecale na izmjenu sastava bošnjačke elite na Serhatu i u Bosanskom Novom, kao i na njenu realnu moć da odlučuje na historijskoj sceni kojom su dominirali interesi velesila. (Pelidija Enes, Banjalučki boj 1737, Sarajevo 2003, 137 - 186 (Pelidija, Banjalučki boj). [

Karlovački mirovni ugovor iz 1699. godine je presudno utjecao na opstanak Osmanskog Carstva i velike promjene u njegovim pokrajinama, a ponajviše na veliku obnovu uprave u Bosanskom ejaletu. Ona je preuzela odlučujuću ulogu u odbrani Bosne u tri rata za teritoriju Bosanskog ejaleta u 18. stoljeću (1714-18; 1737-39. i 1788-91.), jer je sultanova vlast bila toliko oslabila da su se u u odbrani Bosne morali angažirati skoro svi društveni slojevi, gradeći nove i popravljajući stare tvrđave i druge fortifikacije, osnivajući više novih kapetanija i jačajući svijest tadašnjih ljudi da im je Bosnu jedina domovina, pa su je branili i odbranili za sebe a ne za sultana i Portu! To je omogućila velika koncentracija sposobnih čelnika nove elite koja se povukla u Bosnu iz izgubljenih europskih pokrajina. Ona je bila srasla sa svim društvenim slojevima i dijelila sudbinu «običnih« ljudi, i tako pojačavala svoju snagu. (Kovačević Ešref, GBP KM , Sarajevo 1973 , 15 – 17)

U toj epohi u Bosni i Hercegovini su se ustalila bošnjačka plemićka prezimena, pa većina krupnih begovskih porodica iz reda najvećih zemljoposjednika koja je u Novskom Pounju obnašala kapetanske i druge vojne dužnosti je od kraja 17. vijeka.imala stalno prezime barem, za razlik od orijentalnog navođenja očinstva po imenu oca ili djeda. Oni su veoma pazili na porijeklo i starinu svake porodice u međusobnim odnosima i interakcijama i nisu na ravnoj nozi rado primali u svoje redove nikoga koga su oni smatrali skorojevićem. Njima je veliku važnost davalo vraćanje međudržavne granice na Unu i Savu, te doseljenje golemog broja muslimanskih izbjeglica (oko 130.000) u Bosnu s prostora koji je pripao Austriji. To je donijelo pozitivnu promjenu u jačanju svijesti domaćeg bošnjačkog stanovništva, da Bosanski ejalet više ne treba čekati pomoć iz Istanbula, nego da mora sam preduzimati potrebne odbrambene mjere za suprotstavljanje napadima oružanih snaga susjednih država. (Handžić, BNHOA, str.263)

Bečki rat im je bio dobra pouka da se na vrijeme pripreme i oslone na vlastite snage, jer su u njemu svi oni koji su očekivali pomoć centralne osmanske vlade bili gubitnici, pa su sa svojim doseljeničkim ratnim zapovjednicima kao vojnom elitom izbjeglica, oni već prvih godina 18. stoljeća izvršili obnavljanje brojnih starih utvrda i dugih fortifikacionih objekata, te počeli gradnju novih duž pogranične linije, a posebno novu Novsku tvrđavu zv. Festung. Istovremeno je provođen trajni kvalitetan program vojnog osposobljavanja ne samo serhatlija (graničara) nego i bosanske vojske u unutrašnjosti Bosanskog ejaleta. Tada je osnovano i 28 novih kapetanija, uključujući Prijedor, Kozarac i Sanski Most, pa je cijeli prostor Bosanskog ejaleta bio osiguran kapetanijama i vojnim utvrđenjima kao odbrambenim bedemom cijele Bosne. Na njihovo čelo su došli provjereni elitni kapetani i cijele kapetanske porodice koje su su se dokazale u ratu, a među poznatijim kapetanskim porodicama bili su Cerići, Krupići, Beširevići, Ibrahimpašići, Gradaščevići, Kulenovići, Pašići i drugi. Tada se u bitkama istakao Alajbeg Cerić koji je 1717 . godine uspješno odbranio ratnu tvrđavu Novi (Bosanski Novi), koju je sa velikim vojnim snagama napao grof Ivan Drašković. (Kreševljaković, KBH, 81-94, 237) Njihov je veliki doprinos bio je i u izgradnji brojnih naselja doseljenika u ruralnim područjima Novskog Pounja i šire, te podizanju brojnih džamija, a najviše su doprinijeli vojnom jačanju kapetanija i privrednom razvoju cijelog Serhata. Neke od navedenih ličnosti susrećemo i u boju kod Banje Luke 1737. godine, a među njima su bili kapetani: novski - Džafer-beg Cerić, krupski - Omer-beg Arnautović, bihaćki i «zapovjednik sve bihaćke krajine« - Derviš-beg Ahmedbegović, ostrožački - Ibšir-kapetan Beširević, kozarački - Murat, i drugi. Zahvaljujući njima ova se pogranična osmanska pokrajina uspjela odbraniti u ratovima 1714-18. i 1737-39. godine, a njihovi vojni uspjesi uvećali su njihov ugled i slavu ne samo u Bosni nego i drugim ejaletima osmanske države. Najveći dio tih junaka bili su potomci poznatih begovskih porodica, koje su na bojnom polju stekli ugled i bogatstvo, pa su često davale alajbegove, paše i vezire, a za ratne i druge zasluge od Visoke Porte su na uživanje dobivali velike ziamete, jer je naslov beg pripadao samo predstavnicima vojnog reda. (Omer Novljanin, Odbrana Bosne 1736 - 39. Zenica 1994., 105-108).

Do tada su se svojim ugledom, položajem i materijalnim dobrima u Pounju najviše isticale stare porodice Alajbegovići, Atlagići, Arnautovići, Badnjevići, Beširevići, Čačilovići, Kopčići, Kulenovići, Ljubovići, Malkoči, Predojevići, Rakanovići, Resići, Veletanlići i drugi, ali su neke od njih vremenom izumrle, odselile ili su izgubile dotadašnji utjecaj usljed ratova, gubitka posjeda ili preseljenje u druge dijelove osmanske države. Među doseljenim porodicama 1683-99. godine iz Dalmacije, Like i zemalja preko Save i Dunava, i u novoj sredini su zadržale ugled, bogatstvo i moć bili su krajiški Cerići, Ibrahimpašići, Karabegovići, Đonlagići, Fadilpašići, i druge, za koje se ustalio izraz vilajetski ajani, jer ih je prema zaslugama biralo lokalno stanovništvo u upravu vilajeta. (Bejtić, BNMPK, 76-114) Njihov ugled i značaj postaje još veći za vrijeme ratne krize 1737-39. godine, kada su na najbolji način riješili probleme i odbranili Bosnu, ali ih je desetak godina kasnije nezahvalna Porta proglasila buntovnicima i pod vezirom Mehmed-pašom Kukavicom žestoko progonila sve do 1757.godine. Međutim, o tom paši je narod spjevao pjesme rugalice, a ajani su ušli u bosanske junačke narodne pjesme, kao ona o boju pod Banjom Lukom koja navodi imena poginulih junaka u stihovima: «Pogibe mi beže Atlagiću, desno krilo od Turske Krajine, dva Firdusa od bila Livna, sa vrh Bišća dva Beširevića, od Petrovca tri Kulenovića, beg Tanković sela Rakitnice, od Novoga Cerić Murat-beže, beg Badnjević sa Turske Krajine, Dizdar - aga od jajačkog grada, i dvadeset mladih kapetana. Ta narodna pjesma najbolje prikazuje bošnjačku elitu 18. stoljeća. (Kapetanović, NP, 27; Ljubušak M.K., Boj pod Banjom Lukom godine 1737, Sarajevo 1888, 39)

**********

Islamizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj

Širenje islama u Bosni i Hercegovini

(izvorni odlomak iz novije rasprave Mehmeda Handžića)

Sada tek možemo preći na govor o islamizaciji Bosne i Hercegovine i širenju islama u ovim krajevima. I ovo pitanje su mnogi nastojali tendenciozno pretstaviti drugačijim nego što je ono u stvari. U raznim člancima i većim radovima o ovoj temi nailazimo na svakom koraku na iskrivljene činjenice i na prikazivanje stvari u boji, koja ne odgovara stvarnosti. Pored toga ima i objektivnih nekoliko radova, ali sve je to malo za ovo pitanje. Još i danas to pitanje nije osvijetljeno kako treba i mi ćemo pokušati prema slaboj snazi i nedostatnom materijalu baciti na njega malo više svjetla.

Islam su ovamo u Bosnu i Hercegovinu donijeli Turci Osmanlije. Nije nam poznato da je prije njih u Bosni i Hercegovini bilo kakvog traga islamu. Arapi, koji su dolazili i do naših obala u Jadranskom moru, Ismailije u Mađarskoj i muslimani u Makedoniji, nijesu mogli kako izgleda ostaviti u Bosni i Hercegovini nikakva traga. Još prije kosovske bitke na pet godina upoznaju se turske čete sa Bosnom. 1384 dolazi Timuraš paša sa vojskom i hara po istočnoj Bosni. Iza kosovske bitke u proljeće 1390 šalje Bajezid protiv Bosne Jigit pašu sa vojskom. Neki tvrde, da je ovaj put i sam Bajezid u Bosnu dolazio. 1396 idu turske čete kroz Slavoniju i dolaze sve do Štajerske. Iza smrti Bajezida opet se nastavljaju navale na Bosnu i turska vojska 1414 dolazi do gornjeg Vrbasa i zadržava se u bosanskom Skoplju (kraj oko Donjeg Vakufa). 1415 nalazimo bojeve oko Lašve, a 1416 u Humu, gdje čete dolaze blizu Dubrovnika. Od tada Turci u Bosni stalno ostaju. Tada im je u ruke pala Foča, Pljevlje, Čajniče i Nevesinje. 1418 Ishak beg osvoji Višegrad i Sokol. Za vrijeme Murata II 1424 i 1425 turska vojska krstari Bosnom. 1428 oteše Turci Pavlovićima Hodidjed i Vrhbosnu. Kasnije su Turci bili na kratko vrijeme izgubili Hodidjed, ali ljeti 1435 turska vojvoda Barak povrati Hodidjed i od tada Hodidjed i Vrhbosna ostadoše stalno u rukama Turaka. Iz 846 (hidžretske godine, primjedba priređivača) (1442/43) sačuvao nam se ferman sultana Murata, kojim daje neke zemlje na Romaniji nekom Širmedu za zasluge. 1436 osvojen je Zvornik i Srebrenica, te su tako Turci prije osvojenja Bosne u svojim rukama imali Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikolinu, Podrinje, Pljevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik, i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom, kojem se pravi temelj tada udara. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije. Kao prva džamija je u Sarajevu bez sumnje današnja Careva džamija koja se u starim turskim izvorima zove ''Džamii-atîkom'' (tj. starom džamijom, kako je bilo običaj nazivati prvu džamiju). Današnja zgrada ne potječe iz toga vremena. Tvrdnja da iz ovog vremena potječe i mesdžid Haseći Have nije dokazana. Ona se osniva jednom datumu koji je uklesan na nišanima graditeljice džamije, ali je taj datum sigurno kasnije unazad po prilici stavljen.

Već tada se je islam počeo širiti i među domaćim stanovništvom. Na islam nijesu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili. U Isa begovoj vakufnami, koja je napisana na godinu prije osvojenja Bosne (u džumadel-ulatu 866 / februaru 1462) spominje se zemljište Balabana sina Bogčinova. Prema mišljenju g. Skarića Balaban je sin Bogčina sina kneza Stipka, koji je ukopan u Crnać-groblju u Gornjem Kotorcu. Na njegovu mramoru ima i natpis. Prema tome Balaban je kao plemić i kao bogat čovjek, što se vidi iz Isa begove vakufname, jer je njegov bio Trebević i drugi posjedi u okolici Sarajeva i u Sarajevskom polju, rano prešao na islam. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana, jer Isa begova vakufnama spominje u Sarjajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu određivati granice uvakufljenog posjeda. Prema mišljenju Muvekita u Sarajevu je još 1452 sagradio i Nesuh beg svoju džamiju.

Kako se vidi islam nije čekao službeno osvojenje Bosne; on se još ranije udomio kako u gradu tako i na selu. I bez sumnje se je širio bez prisiljavanja, jer su Tuci tada bili veći političari, a da bi, sve kad bi htjeli silom širiti islam, pustili u susjedstvo o sebi zao glas.

1463 u proljeće pregazi silni turski sultan Mehmed el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio čas brze islamizacije. 36.000 bogumilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone. (V.Jenjičarski zakon)

Međutim, hrvatsko katoličko stanovništvo Pounja se odupiralo još preko stotinu godina, zrinska tvrđava Gvozdansko se branilo do 13.1.1578. godine i pogibije zadnjeg branitelja, a sam Bihać je pao tek 1592....

______________

3.11. Geneza bosansko-novskih plemenitih rodova

Starinu nekih novskih plemenitih rodova otkriva i sam oblik ili značenje korijena njihovog prezimena, kao što je to slučaj s rodom Veletanlića, jer to prezime po tipologiji ukazuje na pretka Veletana kao rodonačelnika. Prema tradiciji to je bio ne samo nadimak pretka nego i širi naziv cijelog roda, koji se u predosmanskoj epohi raširio po slavonskoj Posavini, tamo jednim dijelom islamizirao, ušao u sastav osmanskog vojnog plemstva i kao takav bio raspoređen u Novskom Pounju, uključujući funkciju dizdara tvrđave Gvozdanski. Njihovom nadimačkom prezimenu je rano dodan turski infiks (umetnuti nastavak) -li(ja) i naš završetak (sufiks) -ić za potomke (u deminutivu), pa je nastalo Veletanliji-ić = Veletanlić. Specifičnost je u ovom slučaju interpolacija turskog sufiksa -li (lija) kao oznaka osobine ili pripadnosti nekom rodu, mjestu ili soju ljudi, dok je sažimanje (kontrakcija) samoglasničke grupe -ijić u -ić u našem jeziku sasvim uobičajena pojava. Korijen prezimena je riječ V e l e t , što je po starim jezikoslovcima Janu Šafariku i Franu Miklošiću bilo ime staroslavenskog plemena Veleti (Veletabi, Vilci) u poriječju Laba (Polablju) u Ukrajini, a novija zavičajnost roda Veletanlića vezana je za vrijeme “feta”, kada su u doba kaotičnog raspada ugarskog kraljevstva (1514-1545) sultanovoj vojsci pristupali kao novi vazali i dotadašnji kraljevi ratnici, prihvatajući i novu vjeru (islam) kao najbolje rješenje u tadašnjim vjerskim i dinastičkim ratovima. (Mandić, Etnička povijest BiH, Rim 1967, 222-223).

To upućuje na sjeverni bosansko-hercegovački ili slavonsko-hrvatski prostor, a današnja stratigrafijska raširenost Veletanlića i tipološki sličnih prezimena i toponima sužava njihovu zavičajnost na dio Slavonije i Bosne duž rijeke Save od Siska do Slavonskog Broda. Na tom prostoru se još uvijek sreću slična prezimena: Vel, Veletić, Velaj, Veletski, Velecki, Velebit... (Putanec, Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1956). Tako ovo prezime čuva naziv starog plemena u prenesenom značenju kao opći naziv za krupne ljude, poput sličnih izraza velikan, gorostas, orijaš, za kršnog, krupnog pa čak i za debelog čovjeka. Istog su korijena i riječi: velikaš, velmoža, Velebit, veličje, veličanstvo, veljak, veljača i druge. Prema tome, ovo prezime čuva odraze tjelesne karakteristike pretka-rodonačelnika, tj. njegove tjelesne krupnoće, velike fizičke snage ili psihofizičke posebnosti, slično izrazima: hairli dijete, kaharli pjevač, sedefli tambura, ćeifli čovjek, momak ašiklija... Po istom onomastičkom modelu patronimičke geneze nastala su i prezimena ostala tri ogranka roda Veletanlića: Muratagić, Šehović i Topčagić. Muratagići su oko 1690. godine dobili prezime po rodonačelniku Murat-agi, zapovjedniku (kapetanu) vojne jedinice u posadi novljanske tvrđave; (Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Sarajevo 1981)

Šehovići su dobili prezime po svom rodonačelniku (ocu) Šehi, koji je kao pobožan čovjek živio na derviški način, kao šejh ili šeh, šeho, što na arapskom znači staješina derviškog reda;

Topčagići su dobili prezime po pretku topčagi, zapovjedniku topništva u posadi novljanske tvrđave (Festunga) Novin. Pripadnici tog roda i danas u većini imaju te psihofizičke osobine i antropološke karakteristike, jer su većinom krupnog i lijepog tijela, snažni ljudi, a i žene su im lijepe i krupne, odajući karakteristike plemenitog soja, koji u teškim srednjovjekovnim životnim uslovima stalne ili povremene gladi nije oskudijevao u hrani već su kao pripadnici feudalnog sloja rasli u dobrom zdravlju i tjelesnoj kondiciji. Takav krupan tjelesni korpus, naočit izgled i visok stas su odlika i većine drugih muslimanskih plemićkih rodova u Bosanskoj krajini, kao što su bili begovi Cerići, Badnjevići, Ibrahimpašići, Krupići, Filipovići i drugi.

Prvi Veletanlić i vjerovatni osnivač tog roda spominje se 1576. godine kao zapovjednik posade u novskoj tvrđavi na lijevoj obali Une, po upisu Veličan-aga, a vjerovatno Veletan-aga, iz koje je tvrđave sa svojih 200 konjanika i 200 pješaka, udružen s kostajničkim vojvodom, prodro do utvrđenog grada Steničnjaka u Pokuplju. Vrlo je vjerovatno da je ime tog zapovjednika površno zapisano ili čitano, te da je identičan s Ahmed-agom Veletanlićem, koji se spominje nekoliko godina kasnije, nakon osvajanja hrvatske tvrđave u Gvozdanskom 1578. godine, kao kapetan tog osvojenog grada i istoimene kapetanije. Hrvatski slikar Oton Iveković naslikao je 1905. godine vedutu tvrđave Gvozdanski s rekonstrukcijom izgleda kapetana Veletanlića u njegovoj orijentalno namještenoj rezidenciji.(kopija u prilogu).

Na tog kapetana Ahmed-agu Veletanlića sačuvala su lijepu uspomenu njegova četiri pisma porkulabu Vuksanu u hrvatskoj pograničnoj tvrđavi Letovanić kod Petrinje. Ona svjedoče o njihovom humanom odnosu prema otkupu ratnih zarobljenika-sužanja, Halila i Alije Kozloderovića, u letovanićkoj tamnici, koje nisu ubijali, već su im omogućili oslobađanje uz otkup, za koji je jamčio sam Ahmed-aga. To je bilo poznato puštanje “na viru” (na časnu riječ, na vjeru) ! Do razdvajanja na četiri grane izgleda da je došlo tek nakon karlovačkog mira 1699. godine, kada se godine 1706. u starom dokumentu o zemljišnoj parnici spominje novski topčaga (zapovjednik topništva u novskoj tvrđavi) Ibrahim-aga sin Sulejmanov, mogući rodonačelnik Topčagića, kao što su i u Doboju i drugim bosanskim gradovima Topčagići bili potomci topčaga u tim gradovima, iako među sobom nisu rod. U tom su se vremenu vjerovatno odvojile od glavnog stabla i grane Šehovića i Muratagića.

Zanimljivo je svjedočenje engleskog putopisca i diplomate Evansa, koji opisuje svoj susret 1875. godine na hrvatskoj obali Une s bogatim novskim trgovcem Sulejmanom (Suljagom) Šehovićem, a koji je tvrdio da muslimanske age i begovi u Pounju čuvaju svoje stare hrvatske plemićke povelje i zato se ne plaše pripajanja Bosne i Hercegovine habsburškoj monarhiji.

Postoji mogućnost veze imeđu osnivača grane Šehovića i derviške tekije u blagajskoj utvrdi na kozarskoj strani zvanoj Derviš-kula, ali su razdoblja dosta upitna, a možda je taj rodonačelnik bio šehit, mučenik za vjeru, ili je po imenu bio Šehab, Šeho.

Postoji predanje da su Veletanlići stari hrvatski plemićki rod iz plemena Vodičani koji su nakon doseljenja Hrvata u porječje Une i Sane u 7. i 8. stoljeću zauzeli oko 150 četvornih kilometara veliku župu u šumovitom trokutu između rijeka Une, Sane, Strigove i Svodne, što je potvrđeno sačuvanim poveljama iz 13. stoljeća. U popisima se javljaju njihova prezimena u mnogim varijantama. Vodičani su živjeli kao slobodna plemenita općina sve do 1198. godine kada ih je hrvatsko-ugarski kralj Emerik podložio knezovima Babonićima kao nagradu tim velikašima za njihovu veliku pomoć u ratu s njemačkim velikašima iz Merana i Novog Mesta. Oni su se preko 250 godina pokušavali osloboditi takvih neželjenih zaštitnika, ali su Babonići postali najmoćniji hrvatski velikaši, biskupi i banovi, pa u tome nisu uspjeli. U vrijeme prodora Porte u hrvatske zemlje sredinom 16. stoljeća, Vodičani su se jednim dijelom iselili na zapad, u Zagorje, Sloveniju i Gradišće, jednim se dijelom islamizirali a jednim dijelom ostali na starim ognjištima kao posrbljeni katolici sve do II svjetskog rata, kada ih je konačno iskorijenio velikosrpski šovinizam, ali mnogi od njih znaju za svoje starohrvatsko porijeklo, naročito Bujići, Đurići, Đurđevići, Mihajlice, Mijići, Mutići, Tomići, Vidakovići, Vukovići, Bujanovići (Vujanovići) i drugi.

Starije generacije Veletanlića bili su pretežito povisoki, jakog i čvrstog tijela, ljubitelji lova i ribolova, a mnogi su bili i sportaši. Njihova svjetla kompleksija očiju, kose i kože ukazuje da nisu južnog već sjeverno-europskog porijekla germansko-keltskog tipa, ali i na akulturacijsku povezanost sa zakarpatskim plemenom slavenskih Veleta, što potvrđuju i najnovija genetička istraživanja utvrdivši kod njih oko 45% germansko-keltskih gena. (Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2003)

U duševnom pogledu Veletanlići su uglavnom vrlo emotivni, inteligentni i skloni umjetnosti, a osobito su talentirani za vokalnu i instrumentalnu muziku, tako da su se neki istakli i javnim nastupima na estradi. Uz ostale, među njima su umjetnice Bisera i Senka Veletanlić, rođene oko 1945. u Zagrebu, odrasle u Sisku, zatim Teufik Veletanlić, rođen 1945.godine u Sanskom Mostu, nastavnik muzičkog vaspitanja, te Asim Muratagić, omiljeni novljanski i krajiški harmonikaš i interpretator bosanskih sevdalinki. On je u toku pet teških godina progonstva iz zavičaja smogao dovoljno psihičke snaga da u izgbjegličkom centru (hajmu) u Belziku u Njemačkoj organizira rad izbjegličkog KUD, uspješno nastupajući kao pjevač i harmonikaš...

U popisu istaknutih sportaša su nogometaši Hasan Muratagić, Ismet Veletanlić i Asim Muratagić, te karatist Džezimir Muratagić, svi građani Bosanskog Novog.

U popisu istaknutih privrednika i intelektualaca su stari veletrgovac i veleposjednik Fehim Šehović, zatim Enver Šehović, direktor Željezare Zenica i Instituta “Hasan Brkić”, te Hasan Muratagić, dipl.ing.šumarstva, direktor Tvornice namještaja, Bekir Šehović, dipl.ing.agronom i Muhamed Šehović, dipl. ing. šumarstva, zam. direktora “Lignošpera”.

Rodovsko prezime Veletanlić bilo je u početku u gruntovnoj i drugoj službenoj upotrebi zajedničko za sve ogranke Veletanlića, ili je kasnije to bilo dvojno prezime za tri novija ogranka, sve do 1922. godine, kada je po odobrenju državne vlasti brisano staro prezime iz dotadašnjih dvodjelnih prezimena Veletanlić-Muratagić, Veletanlić-Šehović i Veletanlić-Topčagić. Tokom prošlog stoljeća, a osobito u novije vrijeme, usljed ratnih i životnih neprilika, Veletanlići iz sve četiri porodične grane rasuti su širom svijeta, u mnogo gradova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Europe i svijeta. Mnogi su od njih raseljeni u Varaždinu, Zagrebu, Sisku, Sarajevu, Rijeci, Puli, Tuzli, ali i u Švedskoj, Njemačkoj, Danskoj, Kanadi i SAD.

Među najpoznatije stare plemićke rodove u Pounju spadaju i Krupići koji su dobro poznati po svojoj dobroti i merhametu, pa zato imaju veliki ugled među ljudima i po njemu su zaslužili da u EU ostvare pravo na povratak svojih otetih a nekad vrlo prostranih posjeda u Novskom i Krupskom Pounju.

Prezime Krupić je vrlo staro i brojno ali nije lako napraviti njihovo porodično stablo, jer postoje brojne odvojene grane te loze širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje se ne smatraju ni daljim rođacima, iako sve upućuje na staru Bosansku Krupu na Uni kao njihovu matičnu lokaciju. Moj prijatelj akademski slikar Enver Krupić je vodio knjigu svoga porodičnog stabla Krupića, koju je 80-ih godina pozajmio rođacima Krupićima iz Banja Luke, koji su bili precizni mehaničari ili tako nešto, da je prepišu i dopune, pa je taj rodoslov još uvijek kod nekog od njih, ako nije uništena u ratu. Tim rodoslovom se danas bavi i Ismet Krupić koji živi na Cresu.

Nažalost, velikosrpski rasizam je u prošlim ratovima (a i između njih) zvjerski uništio mnoge pripadnike tog plemenitog roda, osobito one u dolini Japre, o čemu svjedoči i priča gospodina Ferida Jašarevića o konju Jataganu u poglavlju priloga ove knjige, a radi se o sramotnom vjerolomstvu kneza srpskih pobunjenih seljaka Đure iz Podgrmeča 1875. godine, kada su Srbi spalili muslimanska japranska sela i opljačkali imanje begova Krupića na brdu Jagodnjaku iznad Japre i suprotno svojoj javnoj (lopovskoj) zakletvi da će tog po dobroti poznatog bega i uzgajivanja plemenitih konja, pustiti da slobodno ide u Bosanski Novi, ipak pucali za njim i ubili pod njim Jatagana, najljepšeg i njemu najdražeg vranca u Japri. (Jašarević, Novljanski vidici br. 20, Zagreb 1995, str.8)

Da je u vrijeme feta došlo do bipolarizacije Krupića na katoličke izbjeglice i islamizirane serhatske Portine graničare danas svjedoči njihova podjela na bošnjačke Krupiće u Bosni i Hercegovini i hrvatske Krupiće u Republici Hrvatskoj, Slovačkoj i Austriji. U prvoj grupi smo pomoću internetske pretrage pronašli ukupno 172 porodice i svi su muslimani Bošnjaci (po kantonima: Bihać160, Zenica 7, Sarajevo 12, razni 3), a u drugoj grupi kojadanas živi u Hrvatskoj našli smo 66 porodica, od kojih 18 obitelji u Zagrebu, uz napomenu da su od ukupnog broja 36 domicilne hrvatske, a 30 doseljenih bošnjačkih porodica. Nije na odmet napomenuti da je tema vrlo poznatog Šenoinog romana «Zlatarevo zlato» zapravo sudbina zagrebačke zlatarske porodice Krupić koja je doselila u Zagreb iz izbjegličkog naselja Velika Mlaka u Prekosavlju.

Stari plemeniti rod Karabegovića je nekada živio na svojim velikim posjedima čak u sedam područja Bosne i Hercegovine, ali se ta disperzija ovog starog plemstva u prošlom stoljeću znatno smanjila zbog ratnih progona i likvidacija, naročito u drugom svjetskom ratu i srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine koja je upravo i imala za cilj uništenje Bošnjaka a posebno bošnjačke begovske elite. Prema tradiciji matično područje roda Karabegovića je bilo u livanjskom kraju u srodstvu s begovima Firdusima, a odatle se rod širio na Hercegovinu i Bosansku Krajinu na temelju posebnih sultanovih kontrolno-inspekcijskih ovlasti, o čemu svjedoči sadašnje prezime koje je nastalo iz turskog naziva funkcije njihovog rodonačelnika kara-bega (tajni savjetnik sultana za sigurnost), što im je davalo posebnu ulogu ali često i ugrožavalo život sa svih strana.

Genocidni zločini velikosrpskih agresora su imale za glavni cilj da u svoju korist bitno izmijene i osakate demografsku sliku mnogih bošnjačkih naselja i čitavih područja, pa su te likvidacije i deportacije bitno smanjile i disperziju roda Karabegovića. Budući da još nije izvršen novi popis stanovništva, za približan uvid u sadašne stanje te disperzije može nam poslužiti relativno pouzdano internetsko pretraživanje telefonskog imenika Federacije BiH, dok je isto za tv «RS» nepouzdano i najčešće otežano ili čak onemogućeno.

Tom metodologijom smo otkrili 256 porodica bošnjačkih telefonskih pretplatnika u FBiH s prezimenom Karabegović, što upućuje na približno toliki broj porodica Karabegović koje danas žive u Federaciji. Od njih najveći broj danas živi na području Unsko-sanskog kantona (110), od kojij ih je najviše u Bihaću, Sanskom Mostu, Bos.Krupi, Ostrošcu, Pokoju, Otoci i Sanici. Veliki broj Karabegovića danas također živi na području Zeničko-dobojskog kantona (73), od kojih najviše u Maglaju, Zenici, Kaknju i Jelahu. Znatno manje Karabegovića s fiksnom telefonijom živi u Tuzlanskom kantonu (26) ito u Tuzli, Kalesiji, Simin Hanu, Bukinju i dr., kao i u Sarajevskom kantonu (23), tj. na području grada Sarajeva. Samo po jedna porodica Karabegović živi u Bosansko-podrinjskom kantonu (Medina u Foči) i Hercegovačko-neretvanskoj županiji (Remzja u Neumu). Tome treba dodati da je u GSM mrežama BiH (061 i 062) registrirano još 29+2 pretplatnika, pretežno u Tuzli, Sarajevu, Zenici i u drugim naseljima.

Međutim, ti genocidni zločini su doveli do velikog iseljavanja ove porodice u susjednu Republiku Hrvatsku i dalju dijasporu, tako da danas samo u Zagrebu i okolici žive čak 44 porodice s prezimenom Karabegović, koje su registrirane u internetskom imenika Republike Hrvatske.

Rod begova Karabegovića je bio jedan od najugledijih rodova bosanskog begovata, ali se u arhivskim spisima sreće tek iza Velikog bečkog rata (1683-1699), koji se završio mirom u Srijemskim Karlovcima i velikim smanjenjem osmanskog teritorija na području Balkanskog poluotoka. Tim mirom je Osmansko Carstvo izgubilo Ugarsku, Slavoniju, Srijem, Vojvodinu, Kordun, Liku, Banovinu i veliki dio Dalmacije, a tu pojavu njihova porodična tradicija povezuje na dva različina ali ipak komplementarna načina: da su begovi Karabegovići kao ugledno i slavno plemstvo došli u Livno tokom ratnih operacija tog dugotrajnog rata i povlačenja muslimana s osmanskom vojskom, gdje su za ratne zasluge od sultana dobili nove posjede u okolici Modriče. Druga tradicija tvrdi da su begovi Karabegovići anadolsko plemstvo, koje je sultan nakon Karlovačkog mira poslao u Bosanski pašaluk da pojača vojnu i upravnu organizaciju, pa im je u tom cilju Porta dala feudane posjede u nahijama Livno i Sana. Obje teorije tumače značenje prezimena Karabegović kao bosanski oblik starijeg turskog prezimena Karabeg, koje i danas postoji u BiH, posebno u Mostaru, a označava moćnog i uglednog feudalca, kao posebnog «terenskog» sultanovog povjerenika. Poznato je da je nakon neuspješnog Velikog bečkog rata 1683-1699. godine na sultanovom dvoru izvršena velika upravna reorganizacija, u sklopu koje je ustrojena tajna zaštitna služba koja je imala popularni naziv «Kara-kulak» u doslovnom prijevodu «crno uho» ali s težištem na sekundarnom značenju turskog prefiksa «kara-» u smislu «tajni, skriveni savjetnik u mraku», s tako velikim ovlašćenjima, da je imala pravo i dužnost uhoditi ( tj. tajno nadzirati) sve državne organe pa i rad samog velikog vezira, a osobito brojnog i često buntovnog plemstva širom Carstva, posebno u pograničnim pokrajinama kao što je bio Bosanski pašaluk. Za takvu reorganizaciju je logično da su iz redova najmoćnijih i najodanijih begova u svim pokrajinama pa i u Bosni bili imenovani sultanovi povjerenici tj. tajni nadzornici ili «kara-begovi», čija je zadaća bila zaštititi sultanovu vlast od veleizdaje i korupcije. Tada su na bečkom carskom dvoru postojale kao pandan slične tajne službe s «tajnim» dvorskim savjetnicima i nadsavjetnicima, odale i potiče naziv «tajnik». U taj sloj visokih sultanovih službenika (nadbegova, nadsavjetnika) mogli su biti imenovani begovi iz raznih ali sultanu odanih rodova, što ujedno objašnjava preveliku disperziju Karabegovića širom Bosne i Hercegovine, kao i njihovu srodničku nepovezanost, jer im je po tadašnjem adetu-običaju prvobitno rodovsko prezime zbog većeg ugleda i lakše distinkcije od ostalih rođačkih grana, bivalo zamijenjeno novim prezimenom Karabegović po počasnoj funkciji «kara-bega». Već po logici oštre sultanove selekcije među turskim a posebno bosanskim plemstvom prilikom izbora begova za tu funkciju «sultanovih tajnih savjetnika», dolazilo je i do njihovog izdvajanja po vojnim, moralnim i umnim odlikama, tako da je rod Karabegovića dobio logičan status najuglednijih begova među bosanskim begovatom.

(Kreševljaković, KBIH, Sarajevo, 1980, str.264) Istom lingvističkom logikom dobio se naziv pogranična karaula, kao i novsko naselje Karakol na Urijama i stolački Karaotok, te izrazi kara-sevdah i kara-akšam etc. (Isaković, «Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika», Sarajevo, 1991, str. 201-202)

U tom istom vaktu su na potpuno isti način naugledniji članovi begovskih porodica Cerić, Krupić, Bišćević i drugi koji s obnašali funkciju kapetana, muselima ili alajbega postajali rodonačelnici ograna svojih rodova koji je dobijao novo prezime – Kapetanović, Muselimović ili Alajbegović. U prošlosti je rod Karabegovića dao više ugednih javnih i kulturnih radnika, među kojima se svojim talentom i tragedijom posebno ističu bosanski pjesnik Avdo Karabegović iz Modriče, te političar Osman Karabegović. Danas se lako može svako uvjeriti u množinu takvih Karabegovića kao istaknutih ljudi, intelektualaca i naučnika, već letimičnim pretraživanjem odrednice Karabegović i Karabeg na «Google-u».

Potresna su tragična stradanja Karabegovića u genocidu 1992-95. godine, jer su mnogi pripadnici ovoga roda u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine ciljano likvidirani zbog svoga ugleda, društvenog utjecaja i imovine. Tako je u Bosanskom Novom 1.6.1992. ubijen Šukrija Karabegović, (Ahmetov), r. 1943. godine, a godinu dana kasnije četnički zločinci su likvidirali i dedu Saliha Karabegovića (Alijinog), koji je rođen čak 1916. godine!! O tom neopravdanom ratnom stradanju banjalučkih Karabegovića govori druga knjiga dr. Šimuna Penave «Davor – humani centar svijeta», Zagreb, 2003. godine, koji na str. 883 navodi sve podatke o dvanaest Karabegovića koje su u jesen 1995. godine srpski vojnici izbacili iz njihovih kuća i preko Save kod Davora deportirali iz njihovog zavičaja. Među njima je bila i za srpske junake «vrlo opasna» starica Tahira (Alije) Karabegović, r. 1915. godine, kao i Favzija (Fevzije) Karabegović, r. 1939.godine. Ti i drugi bezbrojni zločini nad bošnjačkim narodom su do danas ostali nekažnjeni, ali smo posve sigurni da oni i kod Boga Svemogućega i kod civiliziranih ljudi uskoro moraju doći na naplatu.

Slavni begovski rod Cerića se ubraja u samu elitu najugledijih rodova bosanskog begovata, ali se i on, kao i rod Karabegovića, u sačuvanim povijesnim spisima spominje tek iza dugotrajnog bečkog rata (1683-99), koji se završio mirom u Srijemskim Karlovcima i velikim smanjenjem osmanskog teritorija na području Balkanskog poluotoka. Tada su se većina muslimanskog naroda i sva vojska-asker Osmanskog Carstva iz hrvatskih i ugarskih pokrajina povukli u Bosnu preko Une i Save, pa su se s njima u više bosanskih naselja iz Slavonije povukli i begovi Cerići. Taj dolazak u Bosnu pamti i njihova porodična tradicija, koju istražuje gospodin Goran Cerić i o njoj priprema svoju posebnu knjigu, a koji i u ovdje priloženim odlomcima svoga rukopisa tvrdi da se već tada radilo o više odvojenih grana loze Cerića, koje su bile u tako tankom međusobnom srodstvu, da su se mogli međusobno ženiti, pa se to događalo i u Bosanskom Novom. Istog su mišljenja i neki istraživači te tematike iz Bihaća (prof. Zaim Cerić) i Gradačca (dr. Husnija Kamberović), a jedan od potomaka tog roda, dipl.ing. Sead Cerić iz Sarajeva je izradio grafički prikaz detaljnog rodoslova nekih od grana begovske loze Cerića.

O znamenitom i proslavljenom plemićkom rodu novskih begova Cerića dao je prve podatke učeni Hamdija Kreševljakovića na više stranica svoje knjige "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", te prvi upozorio da svi Cerići nisu (bliži) krvni rod i da se mogu međusobno ženiti. Prvi Cerić (alajbeg) kao novski kapetana spominjue se prvi put u Bosanskom Novom 1717 godine a iza 1739. godine Cerići iz Novog su i kapetani Dubice , gdje su zamijenili Šeriće iz Dubice. Oni su bili dubički kapetani iza Beogradskog mira sve do ukinuća kapetanija, pa i kasnije, kao muselimi Dubice. (Kreševljaković, KBiH, str. 83 -88)

Nema sumnje da su begovi Cerići kao ugledno i vojnički uspješno plemstvo došli u Bosnu u toku ratnih operacija 1683-99, gdje su za ratne zasluge od sultana dobili nove posjede u okolici Ključa, Bosanskog Novog i Prijedora. To je bila velika disperzija, ali se radilo i o velikoj obnovi svih upravnih struktura koje su uništene u bečkom» ratu. U to doba su na potpuno isti način naugledniji članovi begovskih porodica u Pounju kao Cerići, Krupići, Bišćevići i drugi koji s obnašali funkciju kapetana, muselima ili alajbega postajali rodonačelnici ograna svojih rodova koji je dobijao novo prezime – Kapetanović, Muselimović ili Alajbegović. Zato se neki novski Cerići danas prezivaju Kapetanovići.

U prošlosti je rod Cerića dao više uglednih ratnika ali i javnih i kulturnih radnika, među kojima se

Svojim tragedijom posebno se ističe novski kapetan Džafer-beg Cerić, čiju je pogibiju u Jezeru kod Jajca u režiji travničkog vezira opisao fra Nikola Lašvanin u svom ljetopisu. Kreševljaković, KBiH, Sarajevo 1988, str.91)

Danas se lako moguće uvjeriti u množinu takvih Cerića kao istaknutih ljudi, intelektualaca i naučnika, već letimičnim pretraživanjem odrednice Kapetanovići i Cerići na «Google-u».

Tragična stradanja Cerića u velikosrpskoj agresiji

Zbog svoga ugleda, društvenog utjecaja i imovine mnoge pripadnike roda Kapetanovića i Cerića planski su likvidirani u veliksrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.

Tako je u Bosanskom Novom 1.6.1992. ubijen profesor Džafer Kapetanović, direktora OŠ «Braća Hrnčić», r. 1943. godine, a godinu dana kasnije četnički zločinci su likvidirali i dedu Saliha Karabegovića (Alijinog), koji je rođen čak 1916. godine!!

O tom ničim zasluženom ratnom stradanju banjalučkih Bošnjaka govori druga knjiga dr. Šimuna Penave «Davor – humani centar svijeta», Zagreb, 2003. godine, koji na str. 883 navodi sve podatke o dvanaest Cerića koje su u jesen 1995. godine srpski vojnici izbacili iz njihovih kuća i preko Save kod Davora deportirali iz njihovog zavičaja.

Među njima je bila za srpske heroje i «vrlo opasna» starica Tahira (Alije) Karabegović, r. 1915.godine, kao i Favzija (Fevzije) Karabegović, r. 1939.godine.

Ti i drugi bezbrojni zločini nad bošnjačkim narodom su do danas ostali nekažnjeni.

Danas po popisu stanovništva i telefonskim imenicima lako možemo utvrditi da agresor nije uspio u svojoj podmukloj genocidnoj namjeri da zatre ovaj elitni ali vitalni bošnjački plemenitaški rod, jer je samo porodica Cerić u Bosni i Hercegovini još 265, a tome tr

eba dodati preko pedeset porodica s nadimačkim prezimenom Kapetanović-Cerić. Najviše ih je u kantonima Bihać (131), Sarajevo (65) i Zenica (49), a kao neoborivi dokaz tradicije o starom srednjovjekovnom hrvatskom domiciju u Slavoniji (Vinkovci, Zagreb, Podravina) lako se možete uvjeriti ako na internetu potražite sve današnje obitelji Cerić, kojih ima čak 382, od kojih su oko 85 % hrvatsko-katoličke, a oko 15 % je novije doseljenih (prognaničkih) bošnjačko-muslimanskih porodica, ponajviše lociranih oko Siska i Zagreba.

*****************************

Po Kreševljakoviću Dubička kapetanija je osnovana prije 1611. godine i spada u red važnih i najstarijih kapetanija u Bosni i Hercegovini. Dubička kapetanija je do pada Kostajnice pod Austriju 1687. god. kao i Novska kapetanija bila u sastavu Kostajničkog kadiluka a iza toga u kadiluku Kostajničke bekije sa sjedištem kadije u Kozarcu.

Prvi kapetan Cerić u Dubici bio je Omer-beg, što se vidi iz jednog pisma bosanskog vezira Hadži Muhameda, upućenog 24. 7. 1742. zagrebačkom biskupu Jurju Branjugu, o komisiji koja se ima sastati u Kostajnici radi uručenja otoka Struge kraj Novoga Visokoj Porti i radi izmjene sužanja. U tu komisiju odredeni su s bosanske strane, pored drugih, dubički kapetan Omer-beg Cerić i novski kapetan Džafer-beg. Kapetan Omer-beg je morao iz temelja reorganizirati kapetaniju, a po kućnom predanju umro je u Dubici i pokopan na Seferovića mezarlucima. Iza njega je bio kapetan Bahtijar Alija, koji je prema njegovu muhuru na jednoj ispravi postao kapetanom 1189. (l775) godine a bio je sin ili brat Omer-kapetana. Za njega nema drugih podataka, osim da ga je naslijedio sin Džafer-kapetan. On je na tom mjestu bio za vrijeme Dubičkog rata, kada je bio ranjen u pleća. Bio je oženjen od begova Filipovića iz Ključa, a umro je 1234. (1818/19) u Dubici i pokopan na Bećirovića mezarlucima, koje je zemljište on kupio i uvakufio za groblje u kome je on prvi pokopan. Groblje je kasnije pripalo gradskoj džamiji, a na njemu je do četničke agresije 1992. stajao njegov nadgrobni nišan s natpisom.

Kapetani su obično bili age prvog džemata konjanika u svojoj kapetaniji. Iz jednog berata od kraja zilhidže 1221. (prva dekada marta 1807) vidi se da je dubički kapetan Džafer-beg bio aga prvog džemata azebana, slično kao kapetan Mostara, i da je do tada imao 43 akče dnevno. Ovim beratom njegov džemat broji 60 prvih azebana, dnevnica im je po 18 akči, a kapetanu se povećava dnevnica na 150 akči.

Džafer-beg je 1805. godine držao u zakupu neku filuriju iz koje je primao plaću gradiški dizdar, što se vidi iz potvrde gradiškog dizdara Muhameda, sina Mehmedova, koju je dao Džafer-begu 27 sevala 1219. (27. maja 1805). Taj kapetan je1811. godine kupio od nekog Mula-Alije trećinu naslijedjenog dijela od majke u čiflucima i njivama u okolici Dubice i u jednoj kući u gradu Dubici za 1000 groša.

Po Simbschenovom popisu bosanskih kapetana i tradiciji dubičkih Cerića iz 1931. godine, Džafer-beg je bio brat novskog kapetana Mustaj-bega Cerića. On je imao sina Mustaj-bega koji je naslijedio kapetaniju i kapetanovao samo osam godina, od 1234. do 1242. (1818/1819-1826), jer je umro vrlo mlad. Pokopan je uz oca, a na nišanu mu je uklesana 1242. godina. S njim je izumrla dubička porodica Cerića u muškoj lozi, jer je iza sebe ostavio vrlo staru majku, ženu i dvije kćeri. Naslijedio ga je stričević Mehmed-beg koji je došao iz Novog i tako je Novi po treći put dao Dubici kapetana, iako je stara kapetanska porodica Šerića još živjela u Dubici. To je po predanju bilo zato, što su novski kapetani imali kod Porte nadzornu vlast nad prijedorskom i dubičkom kapetanijom, a Mehmed-beg je Dubičanima bio dobro poznat jer je često dolazio u goste svome stricu Džafer-kapetanu. Iza njegove smrti je zauzimanjem novskog kapetana Husein-bega, berat na Dubičku kapetaniju dobio Mehmed-beg, koji je, polazeći na ovu dužnost, uvakufio za mezarluke u Novom 60 dunuma svoga zemljišta zvanog Jablanica. U Dubicu je doveo svoja dva sina koje je kasnije vjencao s one dvije kceri svoga prethodnika. On je bio posljednji dubički kapetan i prvi dubički muselim. U doba ovog kapetana u Dubici je održan 17. safera 1246. (19. avgusta 1830) sastanak turskih i austrijskih delegata i napisan sened (sporazum) povodom učestalih obostranih prekršaja postojećih mirovnih ugovora između Turske i Austrije u pograničnim mjestima Pounja. Zato je bosanski valija Morali Ali Namik paša na osnovu carskog fermana odredio činovnike s turske strane, a austrijska vlada sa svoje strane, da se dogovore kako da se to onemogući. Sastanak je održan u Dubici. Rezultat razgovora bio je taj sened koji se sastoji od trinaest tačaka u kojima se precizira primjena postojećeg beogradskog mirovnog ugovora od 18. septembra 1739. u pograničnim mjestima, kojim su Sava i Una postale međa izmedu Turske i Hrvatske. Tačkom 7 ovog seneda dopušta se prelaz sa jedne strane na drugu u udaljenosti do dvanaest sati hoda. Sened je potpisalo šesnaest Dubičana. Taj kapetan Mehmed-beg je 1846. godine išao na hadž, jer je bio dugi mir na granici. On je otada poznatiji pod imenom Hadži-beg, a umro je 1869. godine, ostavljajući prihod jednog vakufa za službenike dviju dubičkih džamija.

****************

Rodoslovi novskih Hrnčića i Komića su po mnogo čemu tipični za mnoge bosansko-novske i druge serhatske ugledne rodove koji su se u toku «Bečkog rata» doselili u Pounje iz Like i Dalmacije, kao Komići, Alagići i Cerići-Like, pa se u njihovoj usmenoj porodičnoj tradiciji pamti i ranije domicilno mjesto, ali su se u magli prošlosti zbog mnogih sličnih ratnih neprilika obično zagubili detalji o genezi roda i važnijim događanjima u nekadašnjem životu tih rodova. Međutim, to starinsko hrvatsko porijeklo i bifurkaciju nakon islamizacije na Bošnjake i Hrvate potvrđuje i današnja demografska statistika iz popisa stanovništva, koji u Republici Hrvatskoj bilježi 82 porodice Hrnčića i sve su hrvatsko-katoličke, poglavito u okolici Varaždina , Zagreba, u Podravini i Istri, što se može provjeriti i jenostavnim saldiranjem telefonskog imenika. Samo su četiri bošnjačke porodice u novije vrijeme izbjegle u Hrvatsku, u Sisak, Zagreb i korenicu, ali je zato u Bosni i Hercegovini ostalo 155 porodica i sve su muslimansko-bošnjačke ! Najviše ih je u kantonima Bihać (93), Tuzla (44) i Zenica (8), a u Sarajevu 4 porodice. Nemamo preciznih podataka o ovoj porodici u dijaspori, ali te podatke znaju naši prognanici-muhadžeri kao njihovi rođaci.

Kako predanje povezuje sve Hrnčiće sa čuvenom braćom iz bošnjačkih narodnih pjesama, slavnim junacima Mujom i Halilom Hrnjicom, ta se priča starih nena i didova prenosila iz generacije u generaciju, a prekrasne epske pjesme su još više pojačavale taj ponos na slavne pretke, pa su se tom prezimenu pridruživali i brojni dalji rođaci, koristeći deminutivne oblike za potomke Hrnčić i Hrnić.

Međutim, pisani izvori o životu Muje Hrnjice su veoma rijetki, osim jednog osmanskog carskog fermana kojim je 1637. godine sultan tražio od bosanskog vezira Mehmed-paše Vuče glave šestorice Krajišnika zbog navodnog prisvajanja otkupa od četrdeset hiljada groša za jednog uglednog sužnja u Krajini, Petra Jankovića, sina kapetana Gašpara Jankovića od Križanić-grada. Taj spis povezuje epskog Muju Hrnjicu s nekim Mustafom Turcalovićem. (Bašagić, KUPBH, Sarajevo 1900)

Međutim, sarajevski časopis «Bosanska vila» je još 1888. godine objavio tradiciju o trojici braće Hrnjica Muji, Aliji i Omeru, zabilježivši da su ta tri rođena brata bila rodom iz ličkog okruga oko Udbine, ali da se njihov otac doselio iz Male Azije prije 250 god. i doselio u hrvatski grad Knin u Dalmaciji. On se oženio s kćeri udbinskog plemića Hurem-age Kozli(či)ća, pa su zajedno dugo vremena četovali po cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok u jednom boju nije poginuo. Nakon njegove smrti ostala su dajdži Hurem-agi na brizi tri njegova nejaka sina, Mujo, Halil i Omer, te ih on uzme na izdržavanje. (Bosanska vila, br.16, Sarajevo, 1888, str.250)

Mujo Hrnjica je jedan od najvećih i najomiljenijih serhatskih narodnih junaka, kome su u borbi pomagale i gorske vile, dajući Muji veliku snagu i junaštvo a Halilu posebnu ljepotu. Na mnogim mjestima je narod «prepoznavao» u kamenu otisak kopita Mujinog konja Ðogata, osobito kod izvora. U pjesmama su sačuvane brojne predaje o Hrnjicinu porijeklu, dolasku u Krajinu, junaštvu, neranjivosti olovnim metkom, nepobjedivom k

Comments

[Žuljevica]

Donji komentari mi, ako ste gledali film "Maratonci trče počasni krug", izgledaju kao otvaranje testamenta iza pokojnog Pantelije Topalovića, tj. svi okreću u svoju korist. Poštovani mr Milinoviću, vi lepo iznesete određenu istorijsku građu, a onda sve ukakite vašim dnevnopolitičkim i tendencioznim tumačenjem iste, tako da vas niko ozbiljno ne shvata.

[sale]

U BiH sve do austrougarske okupacije Hrvata skoro i nije bilo.Tada brojni doseljeni stranci i novostvoreni Srbi rimokatolici počinju da nose hrvatsko ime.Tu akciju su predvodili sarajavski nadbiskup Josip Štadler i franjevci koji su tada još pisali ćirilicom.Katolički sveštenik Ivan Frano Jukić u 19. veku piše da je katolicima u Bosni pojam Hrvat nepoznat...Titula Kralja Tvrtka ovako glasi; “U Hristu Bogu Stefan Tvrtko karalj Srbljem;Raške, Bosne i Primorja”.I svi ostali kraljevi posle Tvrtka su nosili titulu iste sadržine,čak i dvojica zadnjih koji su prešli na katolicizam, ali su bili kraljevi Srbljem, i ni jedan drugi narod tu se ne pominje. I njegove povelje pisane su ćirilicom.Na dnu povelje bosanskog kralja Stefana Tvrtka (02. 12. 1382. godine), na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mestu – kralj Srba. ..

[Noel]

Ti si Danijele tipicni primjerak neukog novokomponovanog hrvatskog desnicara. Hrvatski kvazi-povjesnicari u katastrofalno losem kopiranju SANU-a pokusavaju prekrajati povijest u namjeri da opravdaju eventualne buduce agresije na BiH. Oprobani recept srbijanskih nacionalista. Ocigledno da Hrvatska ne moze da smisli nesto autohtono pa kao sto kopira televizijske emisije skandinavskih zemalja tako pokusava da kopira velikosrpske povijesne nebuloze o Bosni kao "srpskoj zemlji", ali ovaj put kao o "hrvatskoj zemlji" sto je budalastina koju su da sada samo Srbi mogli da tvrde a da se ne osjecaju imbecilno. . Kad nije uspjelo sa Kosovom daj barem da probamo sa Bosnom. Tako i Hrvatska, kad nije uspjelo sa Vojvodinom, daj barem da probamo sa Bosnom. Na zalost, internet je dao mogucnost svakoj budali pa i ovome Anti Milinovicu da pise izmisljotine i budalastine i naravno da odmah dobije na stotine imbecilnih sljedbenika (medju kojima si i ti Danijele) koji ce slijepo vjerovati svakoj izrecenoj lazi kao sto Srbi vjerovase Dobrici Cosicu. Zulja vas Hrvate to sto se Hrvatskom zvalo samo ono podrucje oko Zagreba a Dalmaciju i Slavoniju ste voljom europskih sila spojili sa "Hrvatskom". Da sada ne spominjem slobodnu Republiku Dubrovacku, Istru, Medjumurje i Baranju koji su naknadno prikljuceni Hrvatskoj. Sve vise polako tonete u "srbijanski komplex velicine", pitanje je samo sta cete poput Srba da izgubite, Dubrovnik ili Istru? Vi Hrvati ste trgovali sa Milosevicem preko bosnjackih ledja i dali mu Republiku Srpsku u zamjenu za Kninsku Krajinu i usput se odrekavsi takozvanih "BH Hrvata" ili tacnije teritorija na koje ste imali aspiracije pocetkom agresije na BiH. Sada se kao cudite sto su i Njemacka i SAD protiv vaseg entiteta u BiH a oni se samo drze dogovora: Kninska Krajina za Herceg-Bosnu. To sto vas HDZ siluje u zdrav mozak i konstantno dobija izbore na obecanjima koja nikada nece biti ispunjena dokaz je vase sopstvene imbecilnosti. ali dok je ovakvih "pisaca" kao sto je Ante Milinovic, potplaceni HDZ-ov "povjesnicar" bit ce i budala poput tebe koje ce vjerovati u bajke. Moj ti je savjet da progledas sopstvenim ocima i da na vrijeme spasavas Istru i Dubrovnik od HDZ-ove izdaje dok nije kasno. I Srbi su mislili da je Kosovo vjecno njihovo, nemojte kao papagaji ponavljati njihove greske. Nit' ste silni nit' ste mocni. Sto prije shvatite gdje vam je mjesto bolje za vas.

[Noel]

Ti si Danijele tipicni primjerak neukog novokomponovanog hrvatskog desnicara. Hrvatski kvazi-povjesnicari u katastrofalno losem kopiranju SANU-a pokusavaju prekrajati povijest u namjeri da opravdaju eventualne buduce agresije na BiH. Oprobani recept srbijanskih nacionalista. Ocigledno da Hrvatska ne moze da smisli nesto autohtono pa kao sto kopira televizijske emisije skandinavskih zemalja tako pokusava da kopira velikosrpske povijesne nebuloze o Bosni kao "srpskoj zemlji", ali ovaj put kao o "hrvatskoj zemlji" sto je budalastina koju su da sada samo Srbi mogli da tvrde a da se ne osjecaju imbecilno. . Kad nije uspjelo sa Kosovom daj barem da probamo sa Bosnom. Tako i Hrvatska, kad nije uspjelo sa Vojvodinom, daj barem da probamo sa Bosnom. Na zalost, internet je dao mogucnost svakoj budali pa i ovome Anti Milinovicu da pise izmisljotine i budalastine i naravno da odmah dobije na stotine imbecilnih sljedbenika (medju kojima si i ti Danijele) koji ce slijepo vjerovati svakoj izrecenoj lazi kao sto Srbi vjerovase Dobrici Cosicu. Zulja vas Hrvate to sto se Hrvatskom zvalo samo ono podrucje oko Zagreba a Dalmaciju i Slavoniju ste voljom europskih sila spojili sa "Hrvatskom". Da sada ne spominjem slobodnu Republiku Dubrovacku, Istru, Medjumurje i Baranju koji su naknadno prikljuceni Hrvatskoj. Sve vise polako tonete u "srbijanski komplex velicine", pitanje je samo sta cete poput Srba da izgubite, Dubrovnik ili Istru? Vi Hrvati ste trgovali sa Milosevicem preko bosnjackih ledja i dali mu Republiku Srpsku u zamjenu za Kninsku Krajinu i usput se odrekavsi takozvanih "BH Hrvata" ili tacnije teritorija na koje ste imali aspiracije pocetkom agresije na BiH. Sada se kao cudite sto su i Njemacka i SAD protiv vaseg entiteta u BiH a oni se samo drze dogovora: Kninska Krajina za Herceg-Bosnu. To sto vas HDZ siluje u zdrav mozak i konstantno dobija izbore na obecanjima koja nikada nece biti ispunjena dokaz je vase sopstvene imbecilnosti. ali dok je ovakvih "pisaca" kao sto je Ante Milinovic, potplaceni HDZ-ov "povjesnicar" bit ce i budala poput tebe koje ce vjerovati u bajke. Moj ti je savjet da progledas sopstvenim ocima i da na vrijeme spasavas Istru i Dubrovnik od HDZ-ove izdaje dok nije kasno. I Srbi su mislili da je Kosovo vjecno njihovo, nemojte kao papagaji ponavljati njihove greske. Nit' ste silni nit' ste mocni. Sto prije shvatite gdje vam je mjesto bolje za vas.

[Danijel]

Ma žulja najviše sve one što misle da u BiH nisu bili Hrvati prije dolaska Turaka većina, to što je katastarski BiH natpolovično i dan danas Hrvatska, što se dokumenti čuvaju u Vatikanu, i ne mogu se uništiti i širiti propaganda. Da je to toliko bitno, tko je bio prvo katolik, pa musliman, itd katolicima nije, a ostalima služi kao opravdanje vlastitih laži. Pa kad više nema argumenata onda se udara po osobama. Evo ovaj Muhamed, šta je tvoja namjera u ovom komentaru? Ništa drugo nego aktuelna politička agenda muslimana u BiH. Negirati sve hrvatsko.