Paul Verlaine: LE ROSSIGNOL/SLAVUJ
Paul Verlaine
LE ROSSIGNOL
Comme un vol criard d'oiseaux en émoi,
Tous mes souvenirs s'abattent sur moi,
S'abattent parmi le feuillage jaune
De mon cœur mirant son tronc plié d'aune
Au tain violet de l'eau des Regrets,
Qui mélancoliquement coule auprès,
S'abattent, et puis la rumeur mauvaise
Qu'une brise moite en montant apaise,
S'éteint par degrés dans l'arbre, si bien
Qu'au bout d'un instant on n'entend plus rien,
Plus rien que la voix célébrant l'Absente,
Plus rien que la voix, —ô si languissante!—
De l'oiseau qui fut mon Premier Amour,
Et qui chante encor comme au premier jour;
Et, dans la splendeur triste d'une lune
Se levant blafarde et solennelle, une
Nuit mélancolique et lourde d'été,
Pleine de silence et d'obscurité,
Berce sur l'azur qu'un vent doux effleure
L'arbre qui frissonne et l'oiseau qui pleure.
SLAVUJ
(Prijevod: Tomislav Dretar)
Voda Pokajanja ljubičastog tena,
Koja poslije prokulja sjetna
Survava se, i ružno mrmorenje potom
Što stišano bude uspinjućim vlažnim vjetrom
Kao kakvo uzbunjeno kričeče jato ptičje
Sve se na mene survavaju uspomene moje
Survavaju se među lišće žuto
Iz mog srca ciljaju mu ivino deblo povito
Postupno se gase u drveti, tako stvarno
Da uskoro ništa više nije čujno,
Ništa osim glasa koji slavi Odsutno,
Ništa osim glasa, -- ô tako čeznutljivo!--
Ptice koja meni bi Luabav Prva
I koja još kao i prvog dana pjeva;
I, sjajem jedna tužna luna
Dižući se blijeda i svečana, jedna
Ljetna noća sjetna i sumorna,
Puna tišine i mračna,
Njiše u azuru što blagi vjetar dotiče
Stablo koje drhti i pticu koja plače.