Tomislav Dretar:Conduites par un astre céleste de même ville de même raison/Vođene nebeskom zvijezdom iz istog grada s istog razloga

Publié le par Thomas Dretart

 

   

Année 1992 Bruciël était
le commandant croato-bosnien 
Durant la guerre
en Bosnie-Herzégovine
son lieutenant
Un officier de nom
Branko Čavor, le major
faisait ses adieux 
À sa famille étant obligée
fuir la guerre pour vivre
en survie Leur panier
à viatique contenait recueil
poétique de Bruciël
« Iris audacieux » La fille
de Branko Čavor,
sa sœur et sa mère partaient
au nord de Bihac conduites
par un astre céleste de même
ville de même raison Suivant
Venus partant vers sud 
poétesse Mirjana Marković
emportait son recueil
poétique à elle titré
« Le pont imaginaire »
dont la préface signé
par Bruciël Contenait
la phrase « Quelque part
la poétesse joue,
Sincèrement et naïvement,
telle est sa vie toute entière,
Son unique et seul contenu.
Là dedans elles est chez elle…»
Emira l’épouse de Bruciël
obligée fuir la même ville
Sortant de là quelques
recueils poétiques de
son époux le guerrier
Arrêtée par une patrouille serbe
dans la montagne aux loups
affamés Montra les poèmes
de son cœur à dur soldat qui
disait à ses camarades
Laissez la passer ce n’est que
la poésie quelle porte sur elle

Godine 1992. Bruciël
bijaše bosansko-hrvatski
zapovjednik Tijekom rata
u Bosni i Hercegovini
njegov pobočnik, 
časnik imenom Branko
Čavor, bojnik zbog ratnih
obveza pozdravio se sa
svojom obitelji koja bi
prinuđena otići u egzil
kako bi preživjela
Njihova prtljaga sadržavala
je i Brucielovu knjigu
“Drska perunika” Brankova
kćerka, njena sestra
i njihova majka otišle su
put sjevera iz Bihaća
vođene jednom nebeskom
zvijezdom kao i pjesnikinja
Mirjana Marković koja je
slijedila zvijezdu Danicu
upućujući se k jugu noseći
svoju zbirku pjesama
“Imaginarni most” kojoj 
je Bruciel napisao predgovor
u kojem bijaše napisao
“Ponegdje pjesnikinja igra,
iskreno i naivno,
takav je njen cijeli život,
Njen sam i jedini sadržaj:
U njemu je ona u domu svom”
Emira, Brucielova supruga,
prinuđena otići iz istog grada
iznoseći nekoliko pjesničkih
zbirki svog supruga-ratnika
bude zaustavljena od jedne
vojne srpske patrole u planini kojom harče gladni vuci
Ona pokaza pjesme
svoga srca ogrubjelom
vojniku koji reče
svojim kamaradima
Pustite ju proći
to je samo poezija
što nosi sa sobom


Thomas Dretart: PAROLE, MON LOGEMENT SOCIAL - poèmes inédits

Publicité

Publié dans Poésie francophone

Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :
Commenter cet article