Tomislav Dretar: Soliman le Magnifique, le Poète d’amour/Suliman Veličanstveni – pjesnik ljubavi
Preuzeo s portala Raphaela Cohena http://pagesperso-orange.fr/Cohen.Raphael/amour/A0595.htm i preveo Tomislav Dretar
Hurreme ou Roxanne
Ovaj prijevod posvećujem svom prijatelju Arifu Ključaninu
| Ma compagne intime, ma toute chose, mon amour, ma lune resplendissante, Mon amie à qui je me confie, reine de beauté, mon maître, Ma vie, mon vin divin me donnant la vie éternelle, Mon printemps, source de toutes joies, source de lumière, mon étoile brillante, lumière de ma nuit, Ma douce orange, chandelle de mes nuits, Verdeur de mon jardin, mon doux sucre, mon trésor, mon amour qui ne s’occupe de rien dans ce monde, Mon maître de l’Egypte, mon Joseph, Mon Istanbul, ma terre des Césars romains, Ma Bagdad, mon Khorasan, Mon amour aux cheveux noirs et aux beaux sourcils, aux yeux langoureux et perfides, Si je meurs tu es mon meurtrier, impitoyable femme infidèle, Je suis à ta porte, pour te vanter tout le temps, Alors que mon cœur est plein de reproches, et mes yeux de larmes, alors que cette aimée est heureuse dans sa vie. ( ; Soliman le Magnifique ) ![]() "Ma compagne intime, ma toute chose, mon amour, ma lune resplendissante," Toute chose, dans ma vie, passe par toi. "Mon amie à qui je me confie, reine de beauté, mon maître," Je me confie à toi. Et j’aime le faire. Je t’appartiens. Je suis censé être le maître, mais c’est ma maîtresse, ma femme, qui est mon maître. "Ma vie, mon vin divin me donnant la vie éternelle," Vin divin. Il est omniprésent. Ce nectar m’enivre, me donne le goût permanent du bonheur. "Mon printemps, source de toutes joies, source de lumière, mon étoile brillante, lumière de ma nuit," Je ne saurais connaître aucune joie, en dehors de toi. "Ma douce orange, chandelle de mes nuits," Une image familière ; et mon obscurité, illuminée. "Verdeur de mon jardin, mon doux sucre, mon trésor, mon amour qui ne s’occupe de rien dans ce monde," Joie exquise, je suis avide de toi, et toi, tu te suffis à toi-même. "Mon maître de l’Egypte, mon Joseph," Véritable maître de Paro. Celui qui noue et dénoue mes rêves. "Mon Istanbul, ma terre des Césars romains," Toute la puissance de l’univers, dans toute son histoire, elle est concentrée en toi. "Ma Bagdad, mon Khorasan," Beauté, splendeur de toutes les villes. "Mon amour aux cheveux noirs et aux beaux sourcils, aux yeux langoureux et perfides," Perfides ? Ils doivent l’être. Dans la poésie amoureuse musulmane, masculine, toujours la souffrance. "Si je meurs tu es mon meurtrier, impitoyable femme infidèle," Je vis par toi. Je meurs par toi. Je dépends de toi. "Je suis à ta porte, pour te vanter tout le temps," Je vis dans l’admiration, la contemplation de toi, l’offrande. "Alors que mon cœur est plein de reproches, et mes yeux de larmes, alors que cette aimée est heureuse dans sa vie". Ma vie, mon bonheur, ma joie, dépendent de toi. Uniquement de toi. Entièrement de toi. En contrepoint de ce chant passionné, celui du contemporain François 1 er, beaucoup plus bref et réservé… "Souvent femme varie, bien fol est qui s’y fie." Bien fol, davantage, celui qui ne s’y fie pas. Qui ne vit pas, réellement, s’il ne connaît pas le véritable sentiment amoureux. Celui qui transporte sur les ailes des aigles. Une femme russe est le Yossef de Soliman. Et il adore son destin merveilleux… | Moja usrdna pratiteljice, sve moje, ljubavi moja, moj sjajni mjeseče, Prijateljice moja kojoj sebe povjeravam, kraljice ljepote, gospodaru moj, Živote moj, vino moje božansko što mi vječan život daje, Proljeće moje, izvore svih radosti, izvore svjetlosti, zvijezdo blistava, svjetlosti moje noći, Moja slatka narančo, svijejetiljko mojih noći, Zelenilo moga vrta, moj slatki šećeru, blago moje, ljubavi moja koja nije ničim ovosvjetskim obuzeta, Moj gospodaru egipatski, Moj Josipe, Moj Carigrade, zemljo moja rimskih careva, Bagdadu moj, moj Korasanu, ljubavi moja crnokosa najljepših vjeđa, čeznutljivih i nevjernih očiju, Ako li ja umrem ti si ubojica moj, nemilosrdna nevjerna ženo, ja sam na vratima tvojim hvališući te cijelo vrijeme, dok je moje srce puno prijekora, a moje oči suza, i dok je ta ljubljena sretna u životu svom. sve moje, ljubavi moja, moj sjajni mjeseče,” prolazi po tebi. povjeravam, kraljice ljepote, gospodaru moj,” Ja se povjeravam tebi. I volim to činiti. Ja tebi pripadam. Ja sam određen gospodarem biti, no moja je gospodarica ona, moja žena, ona je ta koja je moj gospodar. “Život moj, vino moje božansko što mi vječan život daje,” Vino božansko. Ono je sveprisutno. Taj me nektar opaja, okus mi neprekid ne sreće daje. “Proljeće moje, izvore svih radosti, izvore svjetlosti, zvijezdo blistava, svjetlosti moje noći,” Ja neću moći upoznati nikakvu radost, bez tebe. “Moja slatka narančo, svijetiljko mojih noći,” Sliko bliska;i tamo moja, prosvijetljena. “Zelenilo moga vrta, moj slatki šećeru, blago moje, ljubavi moja koja nije ničim ovosvjetskim obuzeta,” Radosti prefinjena, žudan sam tebe, a ti, ti si dovoljna sama sebi. “Moj gospodaru egipatski, Moj Josipe,” istinski gospodar Paroov.Onaj koji vezuje i razvezuje snove moje. “Moj Carigrade, zemljo moja rimskih careva,“ Sva moć univerzuma, u svoj njegovoj povijesti, sakupljena je u tebi. “Bagdadu moj, moj Korasanu, ljepoto, sjaju svih mojih gradova. “Ljubavi moja crnokosa najljepših vjeđa, čeznutljivih i nevjernih očiju,” Nevjernih? Trebaju takve biti. U muslimanskoj ljubavnoj poeziji, muškoj, uvijek je trpljenje. “Ako li ja umrem ti si ubojica moj, nemilosrdna nevjerna ženo,” Ja živim po tebi. Ja po tebi umirem. Ja o tebi ovisim. “Ja sam na vratima tvojim hvališući te cijelo vrijeme,” Ja živim u udivljenju, u misli o tebi, milodarje. “Dok je moje srce puno prijekora, a moje oči suza, i dok je ta ljubljena sretna u životu svom. ” Život moj, moja radost, o tebi ovisi. Jedino o tebi. Potpuno o tebi. U kontrapunktu ove strasne pjesme, onom suvremenika mu François Prvog, mnogo je kraći i suzdržaniji… “Često žena nestalna, zaista je lud onaj koji joj povjeruje.” Ludji još više onaj koji joj ne povjeruje. Ne živi stvarno onaj koji ne poznaje istinsko osjećanje zaljubljenog. Onoga koji ne ne leti na krilima orlovskim. Jedna žena Ruskinja je Sulimanov Jusuf. I on obožava svoj čudesni udes. |
| Poème d’amour de Soliman le Magnifique, pour Hurrem, sa belle Roxelane. Elle était née Alexandra Lisowska. Elle est d’origine slave.Enlevée, au cours d’un raid tatar, elle se retrouva dans le palais du gouverneur de Crimée.Puis dans la capitale ottomane.Elle fut offerte à Soliman, pour le harem. Dut se soumettre à la discipline de la grande Kadin et des autres femmes. Elle est joviale, et Soliman l’appelle "la souriante".Elle s’impose par sa gaieté apparente.En réalité, elle est intelligente, dure, ambitieuse, ferme.Elle a aussi une profonde connaissance de l’âme humaine. Et elle attire Soliman, "ombre de Dieu sur terre".Gülbahar, sultane d’origine albanaise, a donne à Soliman un fils, Mustafa, qui est considéré comme l’héritier du trône.Elle constate les liens qui s’établissent entre Hurrem et Soliman, et elle l’invective, l’injurie. Et elle la maltraite. Quelques jours après, Soliman demande à Hurrem de paraître auprès de lui.Elle refuse.Il est intrigué.La convoque une deuxième fois.Alors, elle répond à son invite.Lui explique qu’elle ne voulait pas l’influencer par son aspect. Soliman est furieux ; il fait des reproches à Gülbahar, et l’éloigne du palais.Un amour naît entre lui et elle.Il l’épouse officiellement, lui promettant qu’il n’aura plus de relations avec d’autres femmes qu’elle. Un poème de Soliman, pour celle qu’il a nommée Hurrem, que les Occidentaux appellent plutôt Roxelane, ou Roxane.Il s’agit d’un gazel, poème amoureux léger, comme la gazelle. | Ljubavna pjesma Sulimana Veličanstvenog, za Huremu, njegovu lijepu Rokselanu. Ona je rođena kao Alexandra Lisowska. Slavenskog podrijetla. Oteta je prigodom jednog tatarskog napada i našla se u palači Krimskog guvernera.Po tome u prijestolnici otomanskoj. Poklonjena je Sulimanu na dar.Morala se podvrgnuti disciplini velike Kadune i drugih žena.Bila je vesele ćudi, a Suliman ju je zvao “Smijuljčica”. Nametala se svojom očiglednom živahnošću.U stvari, ona je inteligentna, jaka, ambiciozna i čvrsta. Posjeduje duboko znanje o ljudskoj duši. Ona privlači Sulimana, “sjenu Božju” na zemlji. Gülbahar, sultanija podrijetlom albanka, dala je Sulimanu jednog sina koji je držan prestolonaslijednikom. Ona opaža vezu koja se uspostavila između Hurreme i Sulimana, i ona ju grdi, vrijeđa i maltretira.Nekoliko dana kasnije Suliman poziva Hurremu da dođe preda nj; Ova to odbija. On je zaintrigiran. Poziva ju po drugi put. Tad ona odgovara na njegov poziv.Objašnjava mu da nije željela da da loš dojam svojim izgledom. Suliman je razjaren, on kara Gülbahar, i udaljuje ju iz palače. Ljubav se rađa među njima dvoma.On ju službeno vjenčava obećavši joj da više neće imati odnosa s drugim ženama. Ovo je pjesma ženi koju je Suliman zvao Hurrema, za Zapadnjake je Roxelane ili Roxana. Radi se o pjesničkoj formi gazela, laganoj ljubavnoj pjesmi , kao što je i gazela. |

