Apostolska djela - Dio V. u prijevodu Tomislava Dretara

Publié le 23 février 2012 par Thomas Dretart

Odlazak u Italiju; početak putovanja

’’’27’’’1 Kad naše ukrcavanje za Italiju bi odlučeno, predadoše Pavla i druge zatvorenike jednom stotniku imenom Julius, iz Kohorte Augusta^[656].
2 Tada smo se uspeli u jednu lađu iz Adramicija^[657] na polasku za obalu Azije i isplovismo na more. Bijaše s nama Aristark, jedan Makedonac iz Soluna.
3 Sutradan, prilikom jednog izlaska u Sidonu, Julius, koji postupaše ljudski s Pavlom, dopusti mu izići i pronaći njegove prijatelje i iskoristiti priliku za prijam.
4 Otuda, isplovivši ponovo na more, krenusmo pod Cipar^[658], jer nam vjetrovi bijahu protivni.
5 To bi tada prelazak mora tik uz Pamfiliju i Ciliciju i iskrcali smo se u Miri, licijskoj.
6 Stotnik, našavši ondje lađu iz Aleksandrije na putu za Italiju, dade nas ukrcati.
7 Tijekom nekoliko dana naša plovidba bi usporena pa uz veliku muku stigosmo u visinu Knide. Kako protivni vjetar ustrajavaše, mi smo pošli pod Kretu^[659], prema rtu Salmone
8 i, nakon što smo ga mimoišli, stigli smo na jedno mjesto zvano "Lijepa vrata", pokraj grada Lazeje.
9 Ali, jedno stanovito vrijeme bijaše isteklo i od tada postajaše opasno ploviti, budući da Post^[660] bijaše već prošao. Pavao htjede dati svoje mišljenje:
10 » Prijatelji moji, reče im on, ja cijenim da će plovidba nanijeti štete i značajne gubitke ne samo za tovar i lađu, veći također i za naše osobe. «
11 Stotnik se ipak, više pouzdavao u kapetana i u nadzornika tovara^[661] nego u Pavlova upozorenja. Kako je luka, osim toga, loše bila pripravljena za zimovanje,
12 većina bi stajališta da se ponovo isplovi na more; vidjet će se da li će se moći dosegnuti Feniks, jedna luka na Kreti, otvorena jugozapadu i sjevero-zapadu, i tu provesti zimu.

Oluja

13 Jedan lahorić s juga bijaše se podigao i oni zamišljaše da prijedlog bijaše ostvariv; budući dakle, digli sidro, oni nastojaše ploviti tik uz obalu Krete.
14 Ali, gotovo istovremeno, dolazeći s otoka, jedan orkanski vjetar, kojeg se zove erakilon^[662], obori se na njih;
15 lađa bi ponesena, nemoćna uzići uz vjetar, i, puštajući se nositi, mi smo odneseni od obale.
16 Išavši pod zaštitom jednog otočića zvanog Kauda^[663], ipak smo uspjeli, jedva, svladati lađicu. Nakon što smo ga digli na palubu, pristupili smo pripremi sredstava za nuždu:
17 opasati lađu konopima i, iz straha da se ne nasučemo na Sirtu, ići s plutajućim sidrom^[664]; i tako nastaviti odmicati.
18 Sutradan, kako još uvijek bijasmo žestoko potresani olujom, izbacili smo tovar
19 i, trećeg dana, svojim vlastitim rukama mornari spustiše snast.
20 Ni sunce ni zvijezde se ne pokazivaše veći više dana: oluja, jedne neobične siline, ostajaše opasna: otada gubljasmo svaku nadu da ćemo biti spašeni.
21 Nije se više imalo što jesti, veći dugo vremena, kad Pavao, stojeći usred njih, reče: » Vi vidite, prijatelji moji, trebalo je slijediti moj savjet, ne napuštati Kretu i uštedjeti tako ove štete i ove gubitke.
22 Ali, sada, ja vas pozivam sačuvati hrabrost: jer, nitko od vas neće ovdje izgubiti život; samo će lađa biti izgubljena.
23 Te iste noći, naime, jedan *anđeo Boga kojem ja pripadam i kojem služim predstavio mi se
24 i rekao mi: Ne boj se Pavle; ti se moraš pojaviti pred carem i Bog ti također dodjeljuje život svih tvojih pratitelja na plovidbi!
25 Smjelo, dakle, prijatelji moji! Ja vjerujem Bogu: bit će kako mi je on kazao.
26 Mi se moramo nasukati na jedan otok. «

Nakon brodoloma svi su živi i zdravi

27 Bijaše četrnaesta noći kako mi bijasmo nosani po Jadranu; oko ponoći, mornari su predosjetili približavanje nekog tla.
28 Bacivši tada olovnicu, oni ustanoviše dvadeset hvati^[665]; nešto dalje, oni ju baciše ponovo i ustanoviše petnaest.
29 U strahu da ne naiđemo na grebene, oni su tada bacili četiri sidra otraga i živo priželjkivali dolazak dana.
30 Ali, kako mornari pod izlikom pramčanog sidrenja u četverovezu, nastojaše pobjeći s lađe i stavljaše čamac u more,
31 Pavao reče stotniku i vojnicima: » Ako ti ljudi ne ostanu na lađi, vi, nećete moći biti spašeni.. «
32 Vojnici tada presjekoše užad čamca i pustiše ga otići.
33 Čekajući dan, Pavao obveza sve uzeti hrane: » Danas, četrnaesti je dan kako ste vi proveli u očekivanju bez jela, i vi još uvijek ništa ne jedete.
34 Ja vas obvezujem dakle, jesti, jer to je za vaš spas. Još jedanput, nitko od vas neće izgubiti ni dlaku s glave. «
35 Na te riječi, on uze kruha, i pred svima zahvali se Bogu, razlomi ga i poče jesti.
36 Tada svi, povrativši hrabrost, počeše također jesti.
37 U svemu, bijaše nas 276 osoba na lađi.
38 Kad smo se nasitili, olakšasmo lađu bacajući žito u more.
39 Kad je svanulo, mornari ne prepoznaše zemlju, ali razabraše jedan zaljev s obalom i imaše namjeru, ako je moguće, ondje nasukati lađu.
40 Oni su tada skliznuli sidra preko ruba, ostavljajući ih u moru, dok su stražnja vesla odriješili; potom, razvili prvenjaču^[666] u vjetar i usmjerili pramac k žalu.
41 Ali, udare o pješčani sprud i tu nasuču lađu; pramac, zabijen, ostade uhvaćen; dok krma bijaše razdvojena udarcima mora.
42 Vojnici dobiše tada ideju pobiti zatvorenike, iz straha da ne pobjegnu plivajući.
43 Ali, stotnik, odluči spasiti Pavla, spriječi ih izvršiti svoj naum; on zapovijedi onima koji znaju plivati da, prvi poskaču u vodu i dohvate se tla.
44 Drugi to učiniše bilo na daskama bilo na olupinama lađe. I tako se svi nađoše živi i zdravi na zemlji.

Pavao na otoku Malti

’’’28’’’1 Kad smo jednom izmakli opasnosti, doznali smo da se otok zove Malta.
2 Domoroci su nam posvjedočili jednu izuzetnu ljudskost. Zapalivši naime, jednu veliku vatru, oni su nas prikupili uz nju, jer kiša je stala padati i bijaše hladno.
3 Pavao bijaše sakupio naramak suhog drveta i bacao ga u vatru, kad vrućina istjera jednu zmiju koja mu se zakači za ruku.
4 Kad su ugledali tu životinju koja visješe na njegovoj ruci, domoroci govoraše jedni drugima: »Taj je čovjek sigurno jedan ubojica; on je izmakao moru, ali božanska pravda mu ne dopušta preživjeti. «
5 Pavao, u stvari, otrese zvijer u vatru ne osjetivši ni najmanju bol.
6 Oni očekivaše vidjeti ga nadimati se, li ukočena pasti mrtvog; ali, nakon jedne duge stanke, oni ustanoviše da mu se ništa neprirodno nije dogodilo. Promijenivši tada mišljenje, oni ponavljaše: » To je bog! «
7 Bijaše tu, u okolici, zemlje koja pripadaše otočkom prvaku, zvanom Publije. On nas je primio i prijateljski udomio tijekom tri dana.
8 Njegov je otac tada bio vezan za postelju, u groznici i sa srdoboljom. Pavao se nađe uz njegovo uzglavlje i, molitvom i *polaganjem ruku, on ga ozdravi.
9 Nakon toga, svi drugi stanovnici otoka koji bijahu bolesni dolažaše k njemu i, po redu, bijahu iscjeljivani.
10 Oni su nam dali mnogostruke znakove časti i, kad smo kretali na more, opskrbili su naše potrebe.

Put od Malte do Rima

11 Tri mjeseca kasnije isplovismo na more na jednoj lađi koja bijaše prezimila na otoku; ona bijaše iz Aleksandrije i nosaše Dioskure^[667] kao stijeg.
12 Bijasmo pristali u Sirakuzu za jedan trodnevni odmor.
13 Otuda, ploveći uz obalu, dosegli smo Reggio. Sutradan, južni se vjetar diže i mi smo u dva dana stigli u Puzole.
14 Ondje smo našli braću koja su nas pozvala provesti jedan tjedan kod njih. Eto kako smo išli u Rim.
15 Od tog grada braća koja bijahu saznala za naš dolazak, došla su nam u susret sve do Apijeva Foruma i kod Tri Taverne; kad ih vidje, Pavao zahvali Bogu; bijaše on povratio pouzdanje.

Pavao u Rimu

16 Od našeg dolaska u Rim, Pavao bijaše dobio dozvolu imati jedno osobno obitavalište s jednim vojnikom da ga čuva.
17 Tri dana kasnije, on pozva *židovske odličnike da se ondje nađu. Kad bijahu okupljeni on im reče: » Braćo, ja koji nisam ništa učinio protiv našeg naroda ili protiv pravila primljenih od naših otaca, ja sam zatvorenik od kad sam u Jeruzalemu izručen u ruke Rimljanima.
18 U tijeku njihove istrage, ovi posljednji su me htjeli osloboditi, jer ne bijaše ničeg u mom slučaju što bi zasluživalo smrt.
19 Ali, židovska oporba me prinudila pozvati se na cara, a da ipak nisam doveo u pitanje pripadnost svom narodu.
20 To je razlog s kojeg ja tražim vidjeti vas i sastati se s vama. U stvari, zbog ufanja Izraelova ja nosim ove lance. «
21 Oni mu odgovoriše: » Mi nismo, što se tiče nas, nikakvog pisma iz Judeje o tebi i ni jedan brat, po svom dolasku,

nije nam priopćio izvješće ili glasine na tvoj račun.

22 Veći te mi molimo saslušati tebe osobno to što ti misliš; jer, za tvoju sljedbu^[668], mi znamo da ona posvuda nailazi na oporbu. «
23 Budući s njim dogovorili dan oni dođoše k njemu u još većem broju. U svojem predstavljanju, Pavao svjedočaše o *Kraljevstvu Božjem i, od jutra do večeri, on se trudio uvjeriti ih, govoreći o Isusu počev od Zakona Mojsijevog i proroka^[669].
24 Jedni se pustiše uvjeriti onim što on govoraše, drugi odbiše vjerovati.
25 U času odlaska, oni još uvijek ne bijahu složni između sebe; Pavao dodade još samo jednu riječ: » Kako je točna, ova riječ koju Sveti Duh reče vašim očevima po proroku Izaiji:
26 Idi k ovom narodu i reci mu:

slušatćete,

nećete razumjeti;

Gledatćete,

nećete vidjeti.

27 Jer srce ovog naroda je

otupjelo,

Oni su postali tvrdi na uhu,

Oni su zatvorili oči,

Da ne vide očima svojim,

Da ne čuju ušima svojim,

Da ne razumiju svojim srcem,

I da se ne okrenu prema Bogu.

I da ih ja izliječim?

28 Znajte dobro, dakle: *poganima je spas poslan od Boga; oni, oni će slušati^[670]. «
30 Pavao poživje tako dvije pune godine o svom trošku i primaše on sve one koji k njemu dolažaše,
31 objavljujući Kraljevstvo Božje i poučavajući ono što se tiče Gospodina Isusa Krista s jednim punim pouzdanjem i bez zapreka.