Paul Celan: Hafen - Port - Luka
Hafen
Wundgeheilt:wo-,
wen du wie ich wärst, kreuz-
und quergeträumt von
Schnapsflaschenhälsen am
Hurentisch
- würfel
mein Glück zurecht, Meerhaar,
schaufel die Welle zuhauf, die mich trägt, Schwarzfluch,
brich dir den Weg
durch den heissesten Schoss,
Eiskummerfeder-,
wo-
hin
kämst du nicht mit mir zu liegen, auch
auf die Bänke
bei Mutter Clausen, ja sie
weiss, wie oft ich dir bis
in die Kehle hinaufsang, heidideldu,
wie die heidelbeerblaue
Erle der Heimat mit all ihrem Laub,
heidudeldi,
du, wie die
Astralflöte von
jenseits des Weltgrats - auch da
schwammen wir, Nacktnackte, schwammen,
den Abgrundvers auf
brandroter Stirn - unverglüht grub
sich das tief-
innen flutende Gold
seine Wege nach oben-,
hier,
mit bewimperten Segeln,
fuhr auch Erinnrung vorbei, langsam
sprangen die Brände hinüber, ab-
getrennt, du,
abgetrennt auf
den beiden blau-
schwarzen Gedächtnis-
schuten,
doch angetrieben auch jetzt
vom Tausend-
arm, mit dem ich dich hielt,
kreuzen, an Sternwurf-Kaschemmen vorbei,
unsre immer noch trunken, trinkenden,
nebenweltlichen Münder - ich nenne nur sie -,
bis drüben am zeitgrünen Uhrturm
die Netz-, die Ziffernhaut lautlos
sich ablöst - ein Wahndock,
schwimmend, davor
abweltweiss die
Buchstaben der
Grosskräne einen
Unnamen schreiben, an dem
klettert sie hoch, zum Todessprung, die
Laufkatze Leben,
den
baggern die sinn-
gierigen Sätze nach Mitternacht aus,
nach ihm
wirft die neptunische Sünde ihr korn-
schnapsfarbenes Schleppseil,
zwischen
zwölf-
tonigen Liebeslautbojen
- Ziehbrunnenwinde damals, mit dir
singt es im nicht mehr
binnenländischen Chor-
kommen die Leuchtfeuerschiffe getanzt,
weither, aus Odessa,
die Tiefladesmarke,
die mit uns sinkt, unsrer Last treu,
eulenspiegelt das alles
hinunter, hinauf und - warum nicht? wundgeheilt, wo-,
wenn-
herbei und vorbei und herbei.
Port[1]1
Guéri/e-meurtri[2]2 -: où,
si tu étais comme moi, bourlinguant
- valdingué en tous sens rêvé
par des cols[3]3 de flacons de schnaps à la
table des putains
- lance comme il faut
les dés[4]4 de mon bonheur, Toison de mer[5]5,
pelle un bon tas de la vague qui me porte, Noir-juron,
fraie-toi la route
dans le ventre le plus brûlant,
Plume-chagrin de glace-,
où
ne
viendrais-tu pas t'alonger avec moi, et même
sur les bancs
chez la mère Clausen, elle
sait bien pardi combien de fois je t'ai
fait monter tout mon chant jusqu'en la gorge, heidideldu,
comme l’aulne bleu myrtille
du pays avec tout son feuillage,
heidudeldi,
tu m'entends,
comme la flûte astrale
de par-delà la crête du monde - là aussi
nous avons nagé[6]6, nus de nus, nagé,
avec le vers d'abîme sur
le front écarlate - l'or
toujours embrasé dedans à flux
profond se creusait
ses passages vers le haut-,
ici,
voilure toute parée de cils,
un souvenir aussi est passé, lontement
les flammes ont sauté sur l'autre bord, et sé-
parées, entends-tu,
séparées sur les deux
gabarres de mémoire
bleu-noires,
mais ajourd'hui encore poussées
par le mille-bras
dans lequel je te tenais,
naviguent, longeant des bouges au Jet d'Etoile[7]7 ,
nos bouches toujours ivres-abreuvées, et buvantes,
et d'un monde à côté - pour ne parler que d'elles-,
jusqu'à ce que là-bas , à l'horloge du clocher vert de temps
la rétine, la peau-cadran sans un bruit
se décolle - dock de délire,
flottant, devant lequel
blanches-monde de
rebut, les lettres
des grandes grues écrivent un
antinom[8]8, c'est sur lui
que grimpe tout là-haut, pour le saut de la mort, le
chat courant[9]9, la palan mobile existence,
qu'après minuit la pelleteuse
des phrases assoiffées de
sens excave entièrement,
c'est vers lui
que le péché neptunien lance
son câble de remorque couleur de schnaps,
au milieu des bouées sonores d'amour dodéca-
phonique
- poulie de puits, jadis, c'est avec toi
que ça chante
dans le chœur qui n'est plus continental-
arrivent les bateaux-phares en dansant,
de très loin, d'Odessa,
la marque de flottaison basse[10]10
qui s'enfonce avec nous, fidèle à notre chargement,
nous mire-espiègle[11]11 tout ça
vers le fond, vers le haut - et porquoi pas? guéri-meur-
tri, où, si -
vers nous et loin de nous et vers nous.
Traduction française – Jean-Pierre Lefebvre
luka
Ozdravljeno-rane: gdje-,
Kad bi ti kao ja bila, uzduž
I poprijeko guran u san
Kroz grlić polić šnapsa za
kurvinskim stolom
- kockaj kako treba
u moju sreću, Morska koso[12],
zagrabi muški val, koji mene nosi, Crnopsovko,
prodri sebi put
kroz najvruću utrobu,
jadoperu ledni -,
ondje
gdje
ti nećeš doći sa mnom leći, i
na klupama
kod majke Clausen, ona
dobro zna koliko puta sam ti ja puta
pjesmu u grlu podigao, heidideldu,
kao borovnicaplavu
johu domovine sa svim njenim lišćem,
heidudeldi,
ti, kao
zvjezdana frula s
one strane krijeste svijeta - tu također
mi smo plivali, goli golcati, plivali,
s bezdanstihovima na
plamenocrvenom čelu - neugasivo kopa
sebi duboko-
unutrašnje pritječuće zlato
svoje putove prema gore -,
ovdje,
s trepavičatim jedrima,
prošlo je također jedno sjećanje, polagano
preskakivali su plamenovi na drugu stranu, o-
dijeljena, ti,
odijeljena na
obje plavo-
crnih sjećanja -
skele,
ipak tjerane i sad također
s Tisuć-
rukama, kojima sam te ja držao,
krstare, uzduž Zvjezdo-Rasprs,
naša uvijek još pijano-gasnija, pijuća,
onkrajsvjetska usta - ja imenujem samo njih -,
sve do naspram zelenovremenskom satnom tornju
mreža, brojčanikkoža bezšumna
se odlijepljuje - dok-utvara,
plivajući, ispred koje
bjelosvjetski otpadna
slova
velikih kranova ispisuju jedan
antinom, na kojem
se uspinje tako visoko, za skok smrtni,
Dizalicamačka Život,
koju
bageruju smislom
gladne rečenice poslije ponoći,
k njoj
baca neptunski grijeh
svoje tegljenik boje šnapsa
među
a-
tonalne ljubavnoglasne bove
- bunarski kolovrat tada, s tobom
je pjevao u ne više
tuzemnom zboru -
dolaze svjetionik-lađe plesati,
iz daleka, iz Odese,
donja crta gaza
kojatone s nama, našem tovaru vjerna,
eulenspiegeluje to sve
dolje, gore - zašto ne? ljeko-rana, gdje,
kad -
ovamo, onamo i ovamo.
Hrvatski rijevod – Tomisav Dretar
1Posljednji naslov trećeg dijela u Atemwende. Napisan 2/8/64. U lipnju 1964., Paul Celan je ostvario jedno putovanje u Njemačku, posebno u Hamburg. (24/6/64) Grad ovdje nije spominjan, osim kao europskom antipodu Odesi. Prve verzije su prethođene jednom dugom listom tehničkih lučkih termina, od kojih su stanoviti preuzeti u pjesmi. Hamburg je nje-mački grad koji je primio najveći broj Židova sefarada poslije njihovog izgona iz Španjolske 1492. Celan je bio privržen tom gradu. U njemu je susreo Ingeborg Bachman svibnja 1952.
3 U rukopisu n° 1 : -hälser: onaj koji hvata boce za grlić, steže ih - ili , u pomorskom smislu: onaj koji okreće uspravljen u vjetru.
5 Rukopisne verzije (prethodne) imaju Rothschütlein, Rothaar i Blauhaar. Vjerojatno Chaetomorpha filum –vsta alge ili Chaetomorpha aerea vrsta alge istog roda vlati bakarne boje (Napomena – T.D.) -
9Die Laufkatzeje tehnički termin prilično čest, metaforičkog podrijetla. On označva pokretni kolotur, ili kolica za povlačenje tereta, koji "trči" uzduž konzola dizalice (koje su najčešće horizontalno položene) i dopušta premještanje osovina za dizanje. Njihovo kretanje podsjeća na kurs ronioca na podignutoj trambulini.
10 Radi se o crti dubine gaza (deep water line), koja je u stvari najviši reper upisan na trupu lađe, u opoziciji s crtom koja pokazuje dubinu gaza rastovarenog broda.
11Glagol eulenspiegeln korišten je od Gouthea u smislu "igrač okreta" u odlomku "Godine putovanja Wilhelma Meistera", i podcrtan od Celana u njegovom vlastitom primjerku knjige. On konotira ujedno avanture popularnog nizozems-kog igrača dobrih okreta, i korijene ovih patronima: die Eule (sova) i Spiegel (zrcalo).
[12]Vjerojatno Chaetomorpha filum –vsta alge ili Chaetomorpha aerea vrsta alge istog roda vlati bakarne boje (Napomena – T.D.) -