Tomislav Dretar: Za uznesena znanja, nove namjene

 

za uznesena znanja nove namjene

ONAMO KAMO RIJEČ MOJA SMJERA
NI DRUGOG ČOVJEKA NI PSA DA GRIZE
u očaju što sam onom ondje mjera
nije li privid sluha odjek riječi brze

Nutrinom što mi hara bez premca
ni para u boju u kojem taj jedan samog
sebe razgara rađa se svjetlost paluca
jezikom s jutra na Zemlji u nebu Bog

koji odmiče biću izmiče vidu promiče vremenu
vuče nas za nos baca u zanos jurišniku ponos
Riječ, moj socijalni stan u koji plamenu
useljavam žurbu drveta da proljetne suza na bos

zimski oganj baci zguljenu kožu riječi još ne-
izrečene, neiskovane, neuvaljane za stvarnost
potom neumjesne a ipak vrle za kojima potom snene,
opijene, užarene, nadojene, neojađene kao milost

riječi mog socijalnog stana izmiču mi u nedogled
za sobom ostavljajuć' kapsule netom sobom nastanjene
a mojoj riječi tek ostaje ući i navići se na pogled
iz nove haljine skrojene za uznesena znanja nove namjene

Drogenbos, le 02/12/2010