Tomislav Dretar: Starac i dječak - pjesnička proza
Tomislav Dretar: Starac i dječak - pjesnička proza
Čuo sam za priču o dva prijatelja. Jedan je dječak a drugi u ranoj dobi starosti. Rastali su se u maju mjesecu 1949. godine u Ljubiji Rudniku. Dječak je nekamo odlutao i ne zna mu se cijela sudbina. Ponekad izroni iz magle prošlosti i starac pruži ruku prema njemu da ga dodirne, ali dječak tad nestane. Iznenadno kao što se i pojavio. Starac zaklopi oči i pokoja suza potekne niz lice izgrebano noktima vremena koje je između njih dvojice proteklo. Dječak uvijek dođe s nekim pomalo ciničnim osmijehom na licu a starac ponekad gorko zaplače od tuge što je dopustio da dječak nestane.
Ta dva osjećanja nikad neće moći jedan drugog pritegnuti u zagrljaj. To znaju i dječak i starac. Tragajući jedan za drugim čini se da stalno odlažu konačni susret. Bili su više puta u prilici da stegnu ruke jedan drugom i bezbrižno odu u neke druge dimenzije gdje sunce uvijek sviće na vedrom nebu, gdje dječak neće podnositi šibanja nemilosrdnog vremena a starac neće tugovati za svojim prijateljem dječakom koji je tiho nestao iz njegovog života. Prilika ih je više puta pokušavala združiti. Ali svaki put bi se između njih dvojice izdigao zid koji bi neka nevidljiva sila postavila. I prilika bi nestala i otišla u zaborav neobavljenog posla. Starac bi nastavljao prelaziti svoju svakodnevnu stazu kroz vrijeme i prostor, a dječak se bezbrižno igrao u dvorištu kojim se orio djetinji smijeh.
Sad im je obojici jasno da uzalud tragaju jedan za drugim, jer putovi kojima njih dvojica prolaze vode u suprotnim smjerovima. Oni zapravo postaju sve udaljeniji jedan drugom. Ali time njihova želja da se susretnu ne jenjava, naprotiv žudnja sve više jača. Dječak u starčevim očima postaje sve mlađi, a starac dječaku sve udaljeniji; sve stariji. No, obojica znaju da je Veliki Netko za njih pripremio udoban, prostran , topao i svijetao dom oko kojeg se šire cvjetna polja i blagi vjetar teče niz obronke ispod gaja zajedno s bistrim potocima....
Zapravo, uokolo, vodio se rat. Slučajno je uletjela granata u starčev sobičak i njena eksplozija bijaše sjajna prilika koju su starac i dječak zaboravili kao mogućnost. Propustili su priliku da s rukom u ruci odu u svoju zajedničku domovinu, ali starac nije bio dovoljno savjestan pa je otišao kod susjeda popiti kahvu i prepričati sinoćnje događaje na fronti. Naime, oni su bezuvjetno morali biti zajedno, jedan uz drugog ako bi željeli otputovati zauvijek.
Kao u svakoj bajci zlatna kočija dolazi samo jedanput pred kućna vrata. Kad je zablistala u eksploziji zasljepljujuće svjetlosti dječak je bio sam u starčevu stanu. Starac je od susjeda slušao što se sinoć događalo na fronti.
Starac je, što je brže mogao, izjurio iz susjedova stana i samo uspio vidjeti bljesak zlatne kočije koja se uspinjala k nebu kroz rupu koja je zjapila na zidu starčeva stana. Ironični dječakov osmjeh kao da je govorio: Nemaš sreće, kao i obično….