Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju „Povratak Jednorogovog plemena“ - deveti dio -

 

 

 

Ta ljubav nema uvjeta,ona je bez-uvjetna jer nije iz koristi iako ima svrhu, sebe samu u svemu svome (zločinac koji je u dramskom tekstu karakter jeomrznut je od publike, no, on je ljubljen od drame u skladu s dostizanjem razine kakvoće svoje igre) ona nija profitabilna iako svrhovita na netom rečeni način, po svojoj naravi, bolje rečeno. Što je to što je ona s Bogom s-Tvorila, porodila? Bilo što da to jest ono odnosi iz svog Raja ono što ju je porodilo,stvorilo – Boga, Riječ i Istinu. To što je porodila riječ nije mišljeno, nije s-mišljeno, jer je apsurd i zato je čisto od od promišljenih namjera od bilo kakve promišljenosti. Nastaviti ovim putom značilo bi tragati za konačnošću, okončavanjem puta, - za ciljem stvarnja izvan stvarnja. Kao da Bog ima stambenih problema, značilo bi smještati se u ovosvjetsku poziciju nakon što je crta razdiobe sa svijetom već povučena. Svijet ima samo jedan cilj – vratiti se svojem rajskom boravištu. Riječ, kao ni Bog, kao ni Istina nemaju tog cilja  jer u Raju nema Boga ni njegovih stvorova. Jednom izašli iz sebe, pokrenuti u objavljivanje oni se mogu samo ogledati u novim mogućnosti koje su beskrajno, neiscrpivo moguće i moćne.

 Da li je to odlazak do sebe? Odricanje samog sebe? I da i ne. – Da, jer jer je to Drugost koja je počela bivati sprame sebe same, sprame svoje Prvotnosti, ali i Ne, jer je to Priroda počela, Svijet, da sebe nadaljuje nastavlja, samostvara, nasljeduje, obeskonačuje. I zato je to ljubav. Zato je Riječ – Ljubav. A ono što riječ koja Je ljubav zna i može spoznavati je najviši stupanj spoznaje, Ljubav je najviši stupanj spoznaje, ljubav je najviši stupanj moći. Ona sebe uvijek i iznova stvara, čini da ostane slobodna i otvorena u svim svojim beskonačnim mogućnostima i moćima. Ona ne prihvaća svršetak, niti jedne od svojih moći i mogućnosti. Ono što ona dostiže je vrhunac, koji je često extaza ili katharzis shvaćena kao dolazak u dodir s Bogom. Beskraj, neiscrpivost konačno, njenim su obzorom i temeljem. Traganje nema kraja, smrt i svršetak nemogući su, vrhunac beskonačni, nesvršivi cilj. Apsurd se pokzuje kao Nešto čemu je Apsolutno, tj. Apsolutna otvorenost prava priroda. Ma koliko muka to iziskivalo  , to je – Ljubav. Ljubav prema sebi, po sebi, za sebe i u sebi jer je sve i uvijek jedno Ja, ako je stvoreno i koje  se produžava, nadaljuje, nastavljase u svom djelu,  koje čini odsjajem svog apsolutnog Bića, što ne vrijedi za ono koje je proizvedeno u seriji. Riječ ga ne misli ali ga poznaje. Ona ga voli, najzad, jer se trudi oko njegovog opstajanjja i postojanja, oko njegove Istine, Vječnoti i Svemoći. Zato je Riječ – Imperativ. Ne onaj subjektivni i subjonktivni – Neka bude Svjetlo!, nego izravni, nominativni – Svjetlosti (Ti), budi! Prvi slučaj pripada stvaranju i bivanju po-sredstvu i ne prenosi i stvorenom svoju Božansku autorsku prirodu kao njegovu djelatnu sastavnicu već kao odrednicu, razdjelnici, vododjelnicu. Stvoreno je oposredovano. Između Stvorenog i Tvorca ima Posrednik, Sredstvo, Izvršitelj – Duh koji je Istina. Tada , tu, Istina biva relativnom, a u drugom slučaju Istina je Izravno ušla u Stvoreno i tu ostala da bi ju Riječ mogla uvijek i iznova buditit, re-kreirati. Svjetlosti budi, i svjetlost jeste, ali i mrak nadaljuje. Istina je, ipak u svjetlosti, Svjetlost je Istina, a ne Mrak. On čak nije ni njeno naličje, on pripada svijetu da bi preko njega Svjetlost bila objavljena. Mišljenje nije ograničilo , nije zatvorilo Svjetlost koja ostaje Ne-mišljenom. I zato apsolutno mogućom i apsolutnoj po mogućnostima i moćima.

Ova druga svjetlost ima božansku prirodu. Ona nije zatvorena u sredstvo koje projicira svjetlost i budući usmjereno postaje zasljepljujućom pojavnošću koja onemogućava apsolutnu sposobnost viđenja. Iza te i takve svjetlosti, ima onaj koji drži usmjeren snop svjetlosti u svojoj moći i određuje što, koliko i kakvim će biti viđeno ono što se vidi u pokazanom/osvijetljenom, u pojvnom, To je smrt apsolutnog, filozofskog, u svjetlosti pojavnog, jer rađa se pozadina, u tami, mraku, nevidljivom, odsječenom od neiscrpivih značenjskih mogućnosti. Jedna mogućnost je iscrpljena i više nema riječi o neiscrpivom,, apsolutnom, božanska priroda je ukinuta u Riječi, riječ je izgubila sebe jer više nije ljubav već svrha. Ona nije apsolutna jer jer je stavljena u tuđu službu, upokorena i upokojena. Upokorena u svrhovitost i upokojena u svršivost. Utoliko ne može biti riječi o Svjetlosti Riječi već njenom zatamnjivanju, ostajanju s one strane Prirode Bića, u meta-fizisu što stoji iza one prve , subjonktivne prirode svog imperativa Svjetlosti, budi! – Neka bude Svjetlost! Postoji po dvama počelima koja su i dvije prirode Riječi, otvorenost/apsolut – Svjetlost i biće koje je apsolutno – ono koje Jeste. Ja sam onaj koji Jesam. Neposredni imperativ unosi božansko u Riječ jer je bivstven, jer je Bitak – jer Jest zato što jest jer sam sebe omogućava, bitak svojemu biću, esenciji.  Time je i istina jer nema odsjaja sredstva, oposredovanje je onemogućeno. Između Istine i Riječi nema Ničeg da ih stavi u relaciju i tako relativizira. Oni su  Apsolutno u Riječi i k tomu još – oni se apsolutno nalaze u Riječi, a to znači „Svjetlosti, budi!“ zato što je Istina bez posrednika i posredovanja, ona je i znanje onog što ona jest kao Apsolutna Riječ i kao Apsolut Istine što kao ono što Jeste jeste – Ljubav, biva i jest Ljubav koja zna, koja je vrhunsko znanje, Apsolutno znanje jer je po Apsolutnom i apsolutnoj otvorenosti. Ljubav je najviši mogući stupanj spoznanja Istine. ( Što ne znači da je tzv. Ljubavna poezija najviši domet poezije. ) Nova priroda Riječi  ovim činom jest Ljubav, naravno shvaćena ovako, a ne svedena na onu s erotičnom sastavnicom ili podlogom ili počelom a to će i od filozofskog (spoznajnog i etičnog, a naročito estetičkog) i od poietičkog tražiti nove sustave kategorijalno-pojmovnog aparata. Dakle, tako pojmljena Ljubav nije i objašnjena jer, naprosta, ona jest – neobjašnjiva zbog svoje apsolutne , neiscrpive, spoznajnosti po svojoj apsoilutnosti bivstvovanja u Apsolutu. Riječ voli i misao i Mišljenje , usprkos su one mržnja na riječ koja je potpuno slobodna tek u poeziji. Naime, Misao i Mišljenje uvjetno vole riječ, onda kad služi Jednom. Utoliko nema bezuvjetne uzvratne ljubavi, obostrane ljubavi još jasnije rečeno. Radi se o dvije vrste oblika ljubavi, pa i o dvama bićima ljubavi.

U NAREDNOM, DESETOM 

NASTAVKU – „MISAO JE MRŽNJA NA RIJEČ“